Imali su jednog sina, samo njega. Bili su gradska obitelj kao i tisuće drugih, majka i otac zaposleni na službeničkim poslovima, živjeli su u ugodnom stanu, mezimac je imao sve što mu treba za sretno odrastanje.
No, mali je već u vrlo ranoj dobi niže osnovne počeo pokazivati signale na koje su se roditelji mrštili. Za prijatelje je birao djevojčice. Volio je njihove igre više nego igre dječaka. Kad bi se sva djeca popodne sjurila van, on je tražio gdje su se utaborile curice sa svojim krpicama, barbikama i konjskim repićima. Ako bi ga tata odveo na nogomet, trčkarao je za loptom da zadovolji očekivanja, ali bezvoljno i jedva čekajući da se napokon pođe doma.
Pričam ovu malu i žalosnu priču liječniku s doktoratom iz medicine i izbornom kandidatu, ministru Viliju Berošu, i militantnoj skupini homofoba iz krajnje desnih stranaka koji smatraju da je gej orijentacija obična pomodna afektacija koju tim ženama i muškarcima treba izbiti iz glava mjerama ponižavanja i sile.
Dječak koji se ‘krivo rodio’
Otac je, dakle, sinovljevo ”ženskasto” ponašanje doživljavao puno teže nego majka koja se opet, kao i svaka patrijarhalna žena, lomila između rodno zbunjenog dječaka i muža koji je histerizirao i vrijeđao na svaki znak djetetove iritantne ”nenormalnosti”.
Kako je vrijeme odmicalo pa su se svi klinci iz ulice pomalo zamomčili i počeli trčati za djevojkama, život ovog našeg dječaka pretvarao se u pakao. S curama iz kvarta vezalo ga je prijateljstvo, ali ono drugo nije vidio u njima.
I kad je krenuo u srednju školu, sretala sam tog tužnog mladića koji se ”krivo rodio”. Kalvarija kroz koju je bez ikakve podrške prolazio u svojim najnježnijim godinama stajala mu je na licu kao sumorni pečat. Vani se morao nositi sa spoznajom da nije ono što svima drugima izgleda da jest, a kod kuće trpjeti bijesni teror očevog preodgoja i majčinu olovnu šutnju. Više nije bio dobar ni u školi jer nikome nije bio dobar onakav kakav je bio.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Batinama protiv Prirode
Jednom ga je neki prijatelj dopratio do ulaznih vrata. Otac je izletio iz kuće i prebio ga nasred ulice na mrtvo ime, do same krvi. Inače ga je tukao u četiri zida kao da se mržnjom i udarcima može prisiliti Prirodu da drugačije okrene svoje kazaljke. Susjedi su šapćući žalili maloga i zahvaljivali providnosti što njihovi sinovi nisu poput njega. Momčića koji se ”krivo rodio”.
Poslije mature otišao je od kuće u inozemstvo, sam kao suha stabljika kukuruza na ledini i onako napola pomiren sa sobom. Vratio se, mislim kad je otac umro. Danas živi ovdje sa svojim partnerom. Obojica su završila fakultete, fini su dečki, rade. Kuhaju, imaju cvijeće na balkonu, šetaju kudravog psa. Obitelj su.
Ne znam bi li se voljeli brinuti za neko napušteno dijete, malo sam tu priču izgubila iz vida. Ali tko smo mi da im kažemo da ne mogu i da ne smiju? I tko smo mi da znamo bi li to dijete radije bilo u domu za siročad nego s njima, s dvama tatama koji su ga uzeli da ga čuvaju i vole?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dom je samo nužno zlo
Ako bi se od ijednog profila očekivalo da oko toga bude širok, a ne uskogrudan, onda je to profil ministra zdravstva Vilija Beroša koji, međutim, hladno presuđuje kako je za dijete bolje da živi u domu, nego, recimo, u obitelji ovog mladog čovjeka, čiju sam storiju ovdje ispričala, i njegovog životnog partnera.
Osoba koja je poput Beroša završila najviše škole, i to upravo u medicini, morala bi znati da znanost – čiji je on školovani službenik – ne vidi nikakvu razliku za dijete s obzirom na to odgajaju li ga heteroseksualni ili istospolni partneri ako mu pružaju podršku i ljubav. Uostalom, upravo heteroseksualne obitelji porode i gej djecu, pa kako to ministre?
A točno tako kako je starački dom nužno zlo za ljude koji nemaju drugog rješenja, tako je dom nužno zlo i za ostavljenu djecu po koju nitko ne dolazi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Otišla bih s muškarcem i hobotnicom’
Neka ministar Beroš samo posluša ravnateljicu poznatog zagrebačkog dječjeg doma u Nazorovoj, gospođu Jasnu Ćurković Kelava, koja kaže kako ni najbolji dom ”ne može djeci nadomjestiti emocionalnu sigurnost, privrženost i osjećaj pripadanja koji postoji u obitelji”. I koja uz to naglašava da spolna orijentacija djetetove nove obitelji ne bi trebala imati nikakvu ulogu kad se dijete predaje na skrb.
I jedna građanka, koja je punih 14 godina bila domsko dijete, na društvenim je mrežama objavila svoje iskustvo kao da šalje poruku ministru Berošu i njegovim istomišljenicima. Odmah bih pošla s njima kući, kaže ona, ”da su tada po mene došla dva muškarca. Muškarac i dvije žene. Žena i medvjed. Muškarac i hobotnica. Nebitno. Bila bih sretna da imam porodicu i nekoga tko je tu za mene u svakom trenutku, a pogotovo u najgorima”.
A kako se životu kovitlaju svakojake inverzije, promislimo još i o tome bi li ovaj dečko, o kome smo ovdje pričali, bio sretniji da je odrastao u domu nego u tradicionalnoj heteroseksualnoj obitelji gdje je bio zlostavljan i ponižavan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Malena priča o dečku iz Zagreba, geju kojem ministar Beroš ne bi dao da udomi djecu iz doma
Beroš koji je završio najviše škole morao bi znati da znanost ne vidi razliku za dijete s obzirom na to odgajaju li ga heteroseksualni ili istospolni partneri
I kad je krenuo u srednju školu, sretala sam tog tužnog mladića koji se ''krivo rodio''. Kalvarija kroz koju je bez ikakve podrške prolazio u svojim najnježnijim godinama stajala mu je na licu kao sumorni pečat. Vani se morao nositi sa spoznajom da nije ono što svima drugima izgleda da jest, a kod kuće trpjeti bijesni teror očevog preodgoja i majčinu olovnu šutnju.
Imali su jednog sina, samo njega. Bili su gradska obitelj kao i tisuće drugih, majka i otac zaposleni na službeničkim poslovima, živjeli su u ugodnom stanu, mezimac je imao sve što mu treba za sretno odrastanje.
No, mali je već u vrlo ranoj dobi niže osnovne počeo pokazivati signale na koje su se roditelji mrštili. Za prijatelje je birao djevojčice. Volio je njihove igre više nego igre dječaka. Kad bi se sva djeca popodne sjurila van, on je tražio gdje su se utaborile curice sa svojim krpicama, barbikama i konjskim repićima. Ako bi ga tata odveo na nogomet, trčkarao je za loptom da zadovolji očekivanja, ali bezvoljno i jedva čekajući da se napokon pođe doma.
Pričam ovu malu i žalosnu priču liječniku s doktoratom iz medicine i izbornom kandidatu, ministru Viliju Berošu, i militantnoj skupini homofoba iz krajnje desnih stranaka koji smatraju da je gej orijentacija obična pomodna afektacija koju tim ženama i muškarcima treba izbiti iz glava mjerama ponižavanja i sile.
Dječak koji se ‘krivo rodio’
Otac je, dakle, sinovljevo ”ženskasto” ponašanje doživljavao puno teže nego majka koja se opet, kao i svaka patrijarhalna žena, lomila između rodno zbunjenog dječaka i muža koji je histerizirao i vrijeđao na svaki znak djetetove iritantne ”nenormalnosti”.
Kako je vrijeme odmicalo pa su se svi klinci iz ulice pomalo zamomčili i počeli trčati za djevojkama, život ovog našeg dječaka pretvarao se u pakao. S curama iz kvarta vezalo ga je prijateljstvo, ali ono drugo nije vidio u njima.
I kad je krenuo u srednju školu, sretala sam tog tužnog mladića koji se ”krivo rodio”. Kalvarija kroz koju je bez ikakve podrške prolazio u svojim najnježnijim godinama stajala mu je na licu kao sumorni pečat. Vani se morao nositi sa spoznajom da nije ono što svima drugima izgleda da jest, a kod kuće trpjeti bijesni teror očevog preodgoja i majčinu olovnu šutnju. Više nije bio dobar ni u školi jer nikome nije bio dobar onakav kakav je bio.
Batinama protiv Prirode
Jednom ga je neki prijatelj dopratio do ulaznih vrata. Otac je izletio iz kuće i prebio ga nasred ulice na mrtvo ime, do same krvi. Inače ga je tukao u četiri zida kao da se mržnjom i udarcima može prisiliti Prirodu da drugačije okrene svoje kazaljke. Susjedi su šapćući žalili maloga i zahvaljivali providnosti što njihovi sinovi nisu poput njega. Momčića koji se ”krivo rodio”.
Poslije mature otišao je od kuće u inozemstvo, sam kao suha stabljika kukuruza na ledini i onako napola pomiren sa sobom. Vratio se, mislim kad je otac umro. Danas živi ovdje sa svojim partnerom. Obojica su završila fakultete, fini su dečki, rade. Kuhaju, imaju cvijeće na balkonu, šetaju kudravog psa. Obitelj su.
Ne znam bi li se voljeli brinuti za neko napušteno dijete, malo sam tu priču izgubila iz vida. Ali tko smo mi da im kažemo da ne mogu i da ne smiju? I tko smo mi da znamo bi li to dijete radije bilo u domu za siročad nego s njima, s dvama tatama koji su ga uzeli da ga čuvaju i vole?
Dom je samo nužno zlo
Ako bi se od ijednog profila očekivalo da oko toga bude širok, a ne uskogrudan, onda je to profil ministra zdravstva Vilija Beroša koji, međutim, hladno presuđuje kako je za dijete bolje da živi u domu, nego, recimo, u obitelji ovog mladog čovjeka, čiju sam storiju ovdje ispričala, i njegovog životnog partnera.
Osoba koja je poput Beroša završila najviše škole, i to upravo u medicini, morala bi znati da znanost – čiji je on školovani službenik – ne vidi nikakvu razliku za dijete s obzirom na to odgajaju li ga heteroseksualni ili istospolni partneri ako mu pružaju podršku i ljubav. Uostalom, upravo heteroseksualne obitelji porode i gej djecu, pa kako to ministre?
A točno tako kako je starački dom nužno zlo za ljude koji nemaju drugog rješenja, tako je dom nužno zlo i za ostavljenu djecu po koju nitko ne dolazi.
‘Otišla bih s muškarcem i hobotnicom’
Neka ministar Beroš samo posluša ravnateljicu poznatog zagrebačkog dječjeg doma u Nazorovoj, gospođu Jasnu Ćurković Kelava, koja kaže kako ni najbolji dom ”ne može djeci nadomjestiti emocionalnu sigurnost, privrženost i osjećaj pripadanja koji postoji u obitelji”. I koja uz to naglašava da spolna orijentacija djetetove nove obitelji ne bi trebala imati nikakvu ulogu kad se dijete predaje na skrb.
I jedna građanka, koja je punih 14 godina bila domsko dijete, na društvenim je mrežama objavila svoje iskustvo kao da šalje poruku ministru Berošu i njegovim istomišljenicima. Odmah bih pošla s njima kući, kaže ona, ”da su tada po mene došla dva muškarca. Muškarac i dvije žene. Žena i medvjed. Muškarac i hobotnica. Nebitno. Bila bih sretna da imam porodicu i nekoga tko je tu za mene u svakom trenutku, a pogotovo u najgorima”.
A kako se životu kovitlaju svakojake inverzije, promislimo još i o tome bi li ovaj dečko, o kome smo ovdje pričali, bio sretniji da je odrastao u domu nego u tradicionalnoj heteroseksualnoj obitelji gdje je bio zlostavljan i ponižavan.