Nekad je nužno odabrati stranu

Jabuka 80-ih nije bila osobito važno rock mjesto, ali je bila prostor slobode. Danas može biti muzej rocka

Priča o klubu kojeg Milan Bandić želi doslovno sravniti sa zemljom

FOTO: Jabuka/Facebook

Osamdesetih je Jabuka bila šesti ili sedmi klub po važnosti u gradu, iza Kulušića, Saloona, Lapidarija i drugih. Međutim, kada su se kultni klubov počeli zatvarati, Jabuka je postala neka vrsta zadnje rokerske linije obrane. Posjećivanje Jabuke davalo nam je privid kakvog takvog neovisnog identiteta, u vrijeme transformacije hrvatske kulture iz komunističke u hadezeovsku. Bandić danas ovaj klub u elitnom kvartu želi srušiti, a o njegovim motivima možemo samo sumnjati i nagađati. Eventualno pretvaranje Jabuke iz sadašnje nevažne glazbene slušaonice, u relevantnu instituciju moderne kulture poput Muzeja predstavljalo bi stvarni happy end sadašnje uzbune na Jabukovcu

U Jabuci sam se prvi (i jedini) put napio coca cole. Bilo je to u trećem razredu gimnazije. Moj dobar prijatelj, talentirani gitarist koji se i danas profesionalno bavi glazbom (premda ne rock and rollom), i ja prošetali smo od Križanićeve do Jabukovca, dugo slušali neku i u ono vrijeme prastaru glazbu te popili po šesnaest cola svaki. Znam da ih je bilo šesnaest, jer smo brojali.

Pa smo se oko ponoći osjećali gotovo podjednako omamljeno, kao da smo popili osam ili devet piva, samo što smo prštali od energije. Mora da smo doživjeli neku vrstu šoka, zbog unosa previše šećera u organizam; šok nikako nije htio popustiti dok smo se u relativno hladnoj večeri spuštali niz Tuškanac prema gradu. Skoro sva moja sjećanja na Jabuku iz osamdesetih godina, podjednako su trivijalna, poput pijanstva uzrokovanog coca colom.

Tri bisa za tri žice na bas-gitari

U Jabuci sam, primjerice, organizirao koncerte banda s kojim sam skoro godinu i pol više nego blisko surađivao. Jedne je večeri basistu na tonskoj probi pukla treća ili četvrta žica, a nije bilo vremena da se spusti do grada i kupi novi komplet. Šef banda kazao mu je da svira na tri žice, što neiskusni glazbenik u ono vrijeme baš i nije znao izvesti. I kad smo pomislili da će se večer pretvoriti u potpuni debakl, hrpa doista pijanih klinaca (ne od coca cole) u publici pobrinula se za neviđene ovacije i jedno tri bisa, iako je band zvučao dosta grozno.

Negdje istih tih godina – govorimo o sredini osamdesetih – u Jabuci sam priredio promociju omladinskog časopisa, na koju je, tko zna zašto, došao tout društveno – politički Zagreb, koji se bavio medijima za mlade.

Bauljanje profesora po Jabuci

Valjda su bila takva vremena, kad su se promocije novina, pa makar i prvog broja posve novog projekta, smatrale razmjerno važnim društvenim događajima. U svakom slučaju, bilo je neobično zabavno gledati mlade, bradate, smrtno ozbiljne profesore s Političkih znanosti i Filozofije, u odijelima s kravatama, kako bauljaju po kaotičnoj Jabuci, pokušavajući pronaći mjesto gdje bi mogli bar donekle dostojanstveno i udobno sjediti.

Jedan od njih, zadužen za uvodni govor, nikako se nije mogao riješiti mikrofonskog feedbacka, pojave na koju je očito prvi put bio naletio, ali nije htio ni odustati od prenošenja poruke o važnosti medija za ispravan odgoj omladine u socijalističkoj zajednici, pa smo petnaestak minuta morali tolerirati sve moguće neugodne tonske distorzije koje se dešavaju kada čovjek nenaviknut na mikrofon faktički grize mikrofon ionako sklon feedbacku.

U osamdesetima Jabuka nije bila osobito važan rock klub

Moglo bi se, tako, nabrojati još niz anegdotalnih situacija iz Jabuke, koje su, zapravo, imale vrlo malo veze sa samom glazbom. Iako se, opravdano, hvali statusom najstarijeg zagrebačkog rock kluba, Jabuka, barem u osamdesetim godinama, nije bila osobito važan rock klub. Iz perspektive starijih gimnazijalaca i mlađih studenata, koji su se bavili glazbom, Jabuka je, u najboljem slučaju, zauzimala tek šesto ili sedmo mjesto u ondašnjoj hijerarhiji lokala u kojima se sviralo.

Prvi je, bez ikakve konkurencije, bio Kulušić, kako zbog ugleda i odličnih uvjeta za nastupe, tako i zbog veličine: ondje se moglo nagurati do sedam stotina ljudi. Drugo je mjesto zauzimao Saloon, iako to danas zvuči neobično, pa i pomalo nevjerojatno. Saloon je, međutim, imao dvije goleme prednosti, koje su ga svrstavale na pijedestal mladih i deprivilegiranih zagrebačkih rokera. Prvo, Saloon je plaćao u cashu, odmah poslije svirke. Drugo, u Saloon su dolazile najljepše djevojke u gradu, kakvih uglavnom nije bilo po drugim klubovima.

Najbolji klubovi 80-ih

Treći je, prirodno, bio Lapidarij, zbog Yu rock momenta (festival bandova bez ploče) i jedinstvenog ambijenta. Slijedio je Studentski centar, gdje je također moglo stati prilično puno ljudi, pa SKUC zbog pomalo avangardnog ili, barem zaplotnjačkog imidža (tamo su znali nastupati Pankrti kao i jedan posve nevjerojatan zagrebački studentski band, Čmarni ubruščići, koji je usred represivnih osamdesetih izvodio opake protukomunističke i protupolicijske pjesme), da bi se na sam kraj onodobnih poželjnih klubova plasirali RANS Moša Pijade, koji je imao sjajan stage, ali ga nismo voljeli zbog odveć formalnog konteksta, te Jabuka i KSET.

Jabuka i KSET bili su preneugledni, s premalo publike, da bi se zaradilo bilo što novca. A bandovi, koji još nisu imali ploču, niti su se vrtili na ondašnjim službenim radio stanicama, zarađivali su isključivo na živim nastupima, pa im je publika s plaćenim ulaznicama bila neophodna. Ni s osamnaest godina nije se sviralo samo iz idealizma (iako mladenački rokerski idealizam ne treba posve podcijeniti).

Jabuka je bila omiljena zbog imidža prostora stanovite slobode

I dok Jabuka, znači, nije spadala među najpopularnija, najtraženija i najrenomiranija rokerska mjesta u sivom, mračnom, agresivnom, pomalo depresivnom ali ipak vibrantom i kreativnom Zagrebu iz ranih osamdesetih, svi smo je voljeli zato što je predstavljala prostor stanovite slobode.

U Kulušiću ste se suočavali s bodyguardima na ulazu, golemim gužvama, ne baš jeftinim šankom i određenom kastinskom podjelom (posjetitelji s VIP statusom smjeli su se popeti na balkon, gdje su se viđali, pa i družili s izvođačima od kojih su neki, poput Johnnyja Štulića ili Idola, već imali status superzvijezda). Lap je, pak, bio odveć intelektualan; za barom su stalno visili rock kritičari, povjesničari umjetnosti, fenomenolozi i novinski urednici koji su u glasnim, pretenciozno-pijanim raspravama tumačili svijet oko sebe i popularnu glazbu.

Tamo niste imali dojam da ne pripadate

Studentski centar i SKUC (SKUC je bio klub u Studentskom domu na Savi), doimali su se, s druge strane, nepodnošljivo sindikalnim: miris grozne hrane iz njihovih menzi uspješno je dezinficirao svako uzbuđenje, baš svaki milligram adrenalina večernjeg izlaska. Saloon je, naposljetku, bio pretjerano strog, luksuzan i najskuplji od svih, sa zaštitarima koji napadno nisu voljeli rokere. A u Jabuci nikad, baš nikad niste imali dojam da ne pripadate, ili da bilo kome smetate.

Dodamo li tome glazbu, koja je, doduše, skoro uvijek kasnila barem godinu dvije, a zatim i cijelu generaciju za stvarnošću (dok sam kod kuće slušao Fear of Music, ondje su puštali Ramones i Television; kad sam kupio prve albume Was (Not) Was I Materiala, oni su se tek učili Georgeu Clintonu i Marvinu Gayeu): dodamo li, dakle, izostanku osjećaja nepoželjnosti taj zastarjeli, ali uvijek pravovjerni rock and roll, Jabuka je, zapravo, funkcionirala kao ugodno rješenje za one noći, kad, eto, nikako niste htjeli ostati kod kuće, kad se niste uspjeli s curom dogovoriti za kino, i kad u drugim klubovima nije bilo stvarno zanimljivih koncerata. A i piće je uvijek bilo jeftino, među najjeftinijima u gradu.

Posljednja linija rokerske obrane

Nekoliko godina kasnije, pošto su se kultni klubovi, oni u kojima zaista jest nastao novi val, počeli jedan za drugim zatvarati, Jabuka je postala neka vrsta zadnje rokerske linije obrane. Odlazak u Jabuku počeo se smatrati ideološkim statementom, koji je govorio da mi, eto, ne pripadamo nacionalističkoj folk kulturi, koja se upravo počela formirati , nego smo i dalje samostalni, drukčiji ne kažemo alternativni (izbjegavam, namjerno, riječ urbani; taj je pridjev valjda najkompromitiraniji i najkičastiji u recentnijoj hrvatskoj društveno-kulturnoj komunikaciji te bi ga, čisto radi očuvanja minimalnog dobrog ukusa, privremeno trebalo zabraniti).

Posjećivanje Jabuke davalo nam je, znači, privid kakvog takvog “rokerskog”, i neovisnog identiteta, u vrijeme transformacije hrvatske kulture iz komunističke u hadezeovsku. Bilo bi pretjerano govoriti o subverzivnosti, jer u devedesetima nitko, čak ni Arkzin, nije se mogao dubinski subverzivno ponašati: bili smo u ratu za preživljavanje. Osobna neovisnost i odmak od glavnih trendova dominantnog javnog ukusa, označavali su, međutim, zahtjev trenutka za one koji se nisu mogli pomiriti s činjenicom da je komunizam, kojeg nismo voljeli, zamijenjen ruralizacijom sveopćeg javnog života, u kojoj nismo htjeli sudjelovati.

Novi studenti i gimnazijalci preselili su se u Močvaru

I tako je nastao imidž Jabuke kao tvrdog alternativnog kluba. U osamdesetim godinama ona nije imala taj imidž, niti je sudjelovala u zaista vrijednim i važnim godinama zagrebačkog rock and rolla: u osamdesetim je godinama Jabuka bila samo neobavezna i simpatična. Da bi u dvijetisućitima postala pomalo irelevantna.

Novi gimnazijalci i studenti preselili su se u Močvaru, koja je nudila konkretne, često precizno artikulirane, provokativne i zaista alternativne programe, dok se u Jabuci nastavio svirati i puštati konvencionalni rock, koji je, kao univerzalna, masovna umjetničko- komunikacijska forma ionako umro samoubojstvom Kurta Cobaina (da bi nastavio živjeti u partikularnim žanrovima, čiji se nijedan predstavnik, prirodno, nije približio značaju Beatlesa, Clasha ili Nirvane).

Playlista u Jabuci se već sada čini kao muzejsko gradivo

A ako danas na Facebooku pogledate Jabukinu playlistu unatrag mjesec ili dva, steći ćete dojam kao da čitate izvještaje o muzejskom gradivu. Što mi osobno nije zanimljivo, jer sam i Kraftwerk i Cabaret Voltaire prečesto slušao doma u vrijeme kad je to imalo smisla, ali što, zapravo, vodi Jabuku u pravom smjeru. Jabuka bi definitivno, trebala postati neka vrsta rokerskog muzeja. Riječ je, dakle, ne samo o najstarijem rock klubu u Zagrebu, nego o jedinom preživjelom rock klubu u Zagrebu.

Očekivati od Jabuke da kao rock klub ponovo postane glazbeno i društveno relevantna jednako je apsurdno kao nadati se da će CBGB opet stvoriti Blondie. No, pretvoriti najstariji rock klub u gradu u Muzej domaćeg rock and rolla zvuči izazovno i društveno važno.

Teško je za povjerovati da se Jabuka ruši zbog osnovne škole

Da bi Jabuka postala Muzej rock and rolla, prvo se Jabuku ne smije fizički razoriti. Na čemu zagrebački gradonačelnik zdušno radi već godinama. Jabuka je smještena u lijepoj ulici Jabukovac, koja izlazi na Tuškanac. Riječ je o jednoj od najskupljih zagrebačkih rezidencijalnih četvrti. Nemamo, zaista, ni najmanju informaciju o Bandićevim motivima za rušenje Jabuke, no ako povežemo činjenicu da je riječ o uistinu elitnom i jako skupom kvartu, s činjenicom da zbog korupcije višestruko osumnjičeni gradonačelnik pokušava fizički uništiti prostor rock kluba u tom kvartu, dvojbe, pitanje i sumnje nameću se same od sebe.

Nekako nam je teško povjerovati da Milan Bandić ruši klub na Tuškancu zbog radova na obližnjoj osnovnoj školi. Ceterum censeo, Jabuku se svakako ne smije uništiti. Opstanak Jabuke kao tradicijskog javnog prostora od esencijalnog je interesa za kulturnu povijest Zagreba. A eventualno pretvaranje Jabuke iz sadašnje, nevažne i sve manje zamjetne glazbene slušaonice, u relevantnu instituciju moderne kulture, bilo da je riječ o Muzeju rock and rolla, ili o nekoj drugoj njenoj novoj, aktivnoj i artikuliranoj namjeni, predstavljalo bi stvarni happy end sadašnje uzbune na Jabukovcu.