Neke stvari se u politici mogu predvidjeti s priličnom sigurnošću. Recimo, da bi na krilima uspjeha na predsjedničkim izborima SDP mogao u anketama vrlo brzo prestići HDZ. Ono što je uslijedilo nakon toga također nije moglo previše iznenaditi.
Sanader je taj poklon već iskoristio
Ta priča je, zanimljivo, već jednom prošla. Prije 12 godina je nakon nagle smrti Ivice Račana na unutarstranačkim izborima pobijedio mladi, dotad široj javnosti prilično nepoznati političar. Ta 2007.-a je, pritom, bila i izborna godina, a SDP je u anketama imao prednost pred vladajućim HDZ-om Ive Sanadera. I prpošnog, ali neiskusnog predsjednika, kojemu je iz javnosti i stranke snažno sugerirano da bi na izbore trebao ići s iskusnijim premijerskim kandidatom, vičnijim gospodarskim temama.
Tadašnji predsjednik SDP-a, možda ste čuli za njega, zove se Zoran Milanović, odlučio je na izbore ići u kombinaciji s bivšim ministrom gospodarstva iz Vlade Ivice Račana, Ljubom Jurčićem. Bio je to poklon koji je preiskusni Ivo Sanader s oduševljenjem prigrlio – u kampanji je ismijavao činjenicu da SDP ima, zapravo, dva glavna kandidata, a činjenicu da je išao protiv dvojice je iskoristio i kao opravdanje da izbjegne predizborna sučeljavanja. HDZ je ostvario tijesnu pobjedu i Sanader je, nakon nekoliko tjedana pregovaranja, uspio sastaviti Vladu.
Sedativno i repetitivno
Kako nakon takvog ne tako davnog iskustva nekom zaozbiljno može pasti na pamet da bi bilo dobro da SDP na izbore ide s predsjednikom stranke Davorom Bernardićem i nekim drugim kao premijerskim kandidatom, nije baš najjasnije. Istina, Milanović je i u tim, ranim danima, bio mnogo nezgodniji polemičar (što pokazuje i video emisije “Otvoreno“ iz 2007. godine koji smo nedavno objavili) i uvjerljiviji retoričar od današnjeg Davora Bernardića. Ali, očekivati da bi Bernardić mogao odstupiti od mogućnosti da ide na izbore kao šef stranke i kandidat za premijera nakon već dvije izborne noći zaredom u kojima je plakao od sreće zbog ostvarenih rezultata je doista… egzotično.
Uostalom, održi li se Andrej Plenković na čelu HDZ-a do parlamentarnih izbora tko uopće može staviti ruku u vatru da će biti uvjerljiviji njegovi sedativni i repetitivni rafali (pažljivo odabranih) makroekonomskih pokazatelja i eurokratskih fraza od Bernardićevih ponavljajućih priča o antikorupciji i rastu plaća?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Conteovo iskustvo
Drugi dio problema s pričom o “premijerskom kandidatu SDP-a koji nije Bernardić” bi došao na dnevni red nakon moguće pobjede. Eventualni premijer koji nije i predsjednik najjače vladajuće stranke bio bi u velikoj mjeri samo – figura. Naime, bez podrške predsjednika stranke (i vladajuće koalicije), dakle, bez zelenog svjetla Bernardića, neki drugi, “bolji” premijer ili premijerka bi u radu kobno ovisili baš o čovjeku kojeg su premostili na izborima.
Kako otprilike izgleda kad Vladu ne vodi šef najjače stranke može se vidjeti u Italiji, gdje neovisni premijer Giuseppe Conte ne može ni pomisliti na provođenje bilo kakve političke ili gospodarske mjere ako predsjednici koalicijskih stranaka imaju lošiji dan. S autoritetom predsjednika najjače stranke stvari bi svakako išle neusporedivo glatkije.
U SDP-u nema dilema, ide se s Bernardićem
Naposljetku, posljednji argument za besmislenost ideje o nekom drugom premijerskom kandidatu SDP-a je – vrijeme. Hrvatska je u izbornoj godini, dakle bilo kakva stranačka previranja u stanju su izazvati terminalnu političku štetu. Bernardić, pritom, nije predsjednik stranke tek nekoliko mjeseci (poput Milanovića 2007. godine) i ne pada mu na pamet odmaknuti se i prepustiti nekom drugom provedbu politika koje najavljuje ako SDP dođe na vlast.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pokušaj da ga se zamijeni nekim drugim izazvao bi sasvim sigurno dubok razdor u stranci tek nekoliko mjeseci pred ključne izbore. No, koliko se može doznati, ideja o tome da “netko drugi” bude premijerski kandidat dolazi isključivo iz krugova izvan SDP-a.
U samoj stranci su svi, pa čak i oni koji su često i javno iskazivali nezadovoljstvo načinom na koji Bernardić vodi SDP, svjesni da je on taj iza kojeg će stati na parlamentarnim izborima. A onda će se, kako to i inače ide u demokracijama, ili slaviti pobjeda ili svoditi računi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Malo što je besmisleno kao ideja da bi SDP, uz Bernardića na čelu, trebao imati drugog premijerskog kandidata
Kako bi moglo uspjeti ono što je već jednom propalo - 2007. godine je SDP vodio Milanović, a premijerski kandidat bio Jurčić. Izgubili su.
Eventualni premijer koji nije i predsjednik najjače vladajuće stranke bio bi u velikoj mjeri samo - figura. Naime, bez podrške predsjednika stranke (i vladajuće koalicije), dakle, bez zelenog svjetla Bernardića, neki drugi, “bolji” premijer ili premijerka bi u radu kobno ovisili baš o čovjeku kojeg su premostili na izborima.
Neke stvari se u politici mogu predvidjeti s priličnom sigurnošću. Recimo, da bi na krilima uspjeha na predsjedničkim izborima SDP mogao u anketama vrlo brzo prestići HDZ. Ono što je uslijedilo nakon toga također nije moglo previše iznenaditi.
Radi se o Davoru Bernardiću. Odnosno, o tezi koja se počela proturati u javnosti da bi SDP, sad kad je počelo mirisati na mogućnost pobjede, trebao tražiti prikladnijeg kandidata za premijera. Jer, eto, “Bero” je neuvjerljiv, nedovoljno kvalitetan i čovjek koji će teško pobijediti Andreja Plenkovića i voditi državu.
Sanader je taj poklon već iskoristio
Ta priča je, zanimljivo, već jednom prošla. Prije 12 godina je nakon nagle smrti Ivice Račana na unutarstranačkim izborima pobijedio mladi, dotad široj javnosti prilično nepoznati političar. Ta 2007.-a je, pritom, bila i izborna godina, a SDP je u anketama imao prednost pred vladajućim HDZ-om Ive Sanadera. I prpošnog, ali neiskusnog predsjednika, kojemu je iz javnosti i stranke snažno sugerirano da bi na izbore trebao ići s iskusnijim premijerskim kandidatom, vičnijim gospodarskim temama.
Tadašnji predsjednik SDP-a, možda ste čuli za njega, zove se Zoran Milanović, odlučio je na izbore ići u kombinaciji s bivšim ministrom gospodarstva iz Vlade Ivice Račana, Ljubom Jurčićem. Bio je to poklon koji je preiskusni Ivo Sanader s oduševljenjem prigrlio – u kampanji je ismijavao činjenicu da SDP ima, zapravo, dva glavna kandidata, a činjenicu da je išao protiv dvojice je iskoristio i kao opravdanje da izbjegne predizborna sučeljavanja. HDZ je ostvario tijesnu pobjedu i Sanader je, nakon nekoliko tjedana pregovaranja, uspio sastaviti Vladu.
Sedativno i repetitivno
Kako nakon takvog ne tako davnog iskustva nekom zaozbiljno može pasti na pamet da bi bilo dobro da SDP na izbore ide s predsjednikom stranke Davorom Bernardićem i nekim drugim kao premijerskim kandidatom, nije baš najjasnije. Istina, Milanović je i u tim, ranim danima, bio mnogo nezgodniji polemičar (što pokazuje i video emisije “Otvoreno“ iz 2007. godine koji smo nedavno objavili) i uvjerljiviji retoričar od današnjeg Davora Bernardića. Ali, očekivati da bi Bernardić mogao odstupiti od mogućnosti da ide na izbore kao šef stranke i kandidat za premijera nakon već dvije izborne noći zaredom u kojima je plakao od sreće zbog ostvarenih rezultata je doista… egzotično.
Uostalom, održi li se Andrej Plenković na čelu HDZ-a do parlamentarnih izbora tko uopće može staviti ruku u vatru da će biti uvjerljiviji njegovi sedativni i repetitivni rafali (pažljivo odabranih) makroekonomskih pokazatelja i eurokratskih fraza od Bernardićevih ponavljajućih priča o antikorupciji i rastu plaća?
Conteovo iskustvo
Drugi dio problema s pričom o “premijerskom kandidatu SDP-a koji nije Bernardić” bi došao na dnevni red nakon moguće pobjede. Eventualni premijer koji nije i predsjednik najjače vladajuće stranke bio bi u velikoj mjeri samo – figura. Naime, bez podrške predsjednika stranke (i vladajuće koalicije), dakle, bez zelenog svjetla Bernardića, neki drugi, “bolji” premijer ili premijerka bi u radu kobno ovisili baš o čovjeku kojeg su premostili na izborima.
Kako otprilike izgleda kad Vladu ne vodi šef najjače stranke može se vidjeti u Italiji, gdje neovisni premijer Giuseppe Conte ne može ni pomisliti na provođenje bilo kakve političke ili gospodarske mjere ako predsjednici koalicijskih stranaka imaju lošiji dan. S autoritetom predsjednika najjače stranke stvari bi svakako išle neusporedivo glatkije.
U SDP-u nema dilema, ide se s Bernardićem
Naposljetku, posljednji argument za besmislenost ideje o nekom drugom premijerskom kandidatu SDP-a je – vrijeme. Hrvatska je u izbornoj godini, dakle bilo kakva stranačka previranja u stanju su izazvati terminalnu političku štetu. Bernardić, pritom, nije predsjednik stranke tek nekoliko mjeseci (poput Milanovića 2007. godine) i ne pada mu na pamet odmaknuti se i prepustiti nekom drugom provedbu politika koje najavljuje ako SDP dođe na vlast.
Pokušaj da ga se zamijeni nekim drugim izazvao bi sasvim sigurno dubok razdor u stranci tek nekoliko mjeseci pred ključne izbore. No, koliko se može doznati, ideja o tome da “netko drugi” bude premijerski kandidat dolazi isključivo iz krugova izvan SDP-a.
U samoj stranci su svi, pa čak i oni koji su često i javno iskazivali nezadovoljstvo načinom na koji Bernardić vodi SDP, svjesni da je on taj iza kojeg će stati na parlamentarnim izborima. A onda će se, kako to i inače ide u demokracijama, ili slaviti pobjeda ili svoditi računi.