Teško se odlučiti o čemu je ispisano više novinskih tekstova, o predsjedničinom besmislenom seljenju ureda diljem zemlje, ili o njezinom sukobu s premijerom Plenkovićem. Stoga nema smisla da se i ovdje bavimo istim, jer je na te teme uglavnom sve već rečeno. Dodat ćemo tek da nam je savršeno svejedno tko će iz te unutarhadezeovske bitke izići kao konačni pobjednik, s obzirom da će glavni smjer onoga kako ta stranka vlada ostati isti. Jedino što bi s postizanjem većeg političkog utjecaja aktualne predsjednice svakako bilo zabavnije u medijskom prostoru.
Najveća sreća ovog društva, što moramo zaključiti prateći njezino djelovanje, je u nedostatku stvarnih ovlasti predsjednice republike. Teško bi bilo uopće zamisliti, a bilo bi svakako civilizacijski pogubno, tu situaciju u kojoj, primjerice njezini odgovori predstavnicima srpske manjine, čije su vapaje potkrijepili baš sve međunarodne organizacije i diplomacije koje su se tom temom bavile, idu za tim da bi manjine trebale same voditi računa o tome da ne iritiraju većinu. U istu ravan ide i Kolindina podrška aktualnim referendumskim nastojanjima. No, ovdje nas prije svega zanimaju njezina popratna objašnjenja.
Ona je najtipičniji primjer pripadnika političke elite
Iako se još od pastoralnih zapisa iz djetinjstva na službenoj stranici, jasno ukazao predsjedničin zabavljački potencijal, otvaranjem fronta prema političkim elitama, podigla je ljestvicu na viši level. Ne postoji zapravo tipičniji primjer pripadnika političke elite od Kolinde Grabar Kitarović. Od početka školovana i usmjeravanja za visoke položaje, bez ikakvog iskustva u realnom sektoru i stvarnog doticaja s ulicom, ova nam se karijerna diplomatkinja i činovnica NATO-a, tipične američke političko-elitne organizacije, sada nudi kao glas obespravljenog naroda koji će ga povesti u borbu protiv elitista.
Ovome se jedino, a i to na konceptualnoj razini, svojevremeno približio Dragan Primorac, kad je stao s prosvjednicima ispred Ministarstva znanosti i vikao zajedno s njima, sam sebi: Ostavka, ostavka! Na pitanje zbog čega sebi dopušta ovakve ispade, u kojima se dovodi u situaciju da je više nitko ne doživljava ozbiljno, prejednostavno bi bilo odgovoriti da je riječ tek o pukoj računici i želji da se takav pristup honorira na sljedećim izborima. Stvar je zapravo puno dublja i odnosi se na uvjerenje kako je sve moguće i dozvoljeno. Od skakanja u vlastita usta, do izvaljivanja ovakvih besmislica.
Nedodirljivost i potpuna nesvjesnost o vlastitom položaju
Paradoks u cijeloj toj priči je što taj osjećaj nedodirljivosti i potpune nesvijesti o vlastitom položaju i ulozi, dolazi upravo iz činjenice da pripada političkoj eliti, pa samim tim nije u mogućnosti čuti i doživjeti glas građana i ulice. Sa svime što taj glas nosi. Kad bi to bila u stanju, predsjednici bi bile jasne barem dvije očite stvari. Prva je da klerikalci nisu autentični i univerzalni predstavnici naroda, bez obzira što se kao takvi vole predstavljati, a druga je da oslanjanjem isključivo na taj dio društva, ona nema nikakve šanse dobiti sljedeće izbore.
O onom trećem, a to je da netko tko po funkciji zastupa sve građane, a ne jedan njihov dio koji otvoreno antagonizira druge građane, ne može sebi dopustiti ovakvu vrstu svrstavanja, ovdje nema smisla govoriti. S jedne strane za to je već poprilično kasno, a s druge, očito nema nikakvih izgleda da to predsjednica razumije. Ukoliko se na koncu i dogodi taj veliki politički dogovor kojim bi se dokinuo izravan izbor predsjednika i dodatno smanjile njegove ovlasti, to bi bilo zapravo i logično. Aktualna predsjednica je do te mjere obesmislila tu ulogu integrativnog faktora i korektiva vlasti, da ne postoji ništa bolje od toga da se vodi kao zadnja izravno izabrana predsjednica.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Malo što je tako zabavno, kao kad oni iz političke elite počnu glumiti glas naroda. Kao predsjednica, na primjer
Što nam o Grabar Kitarović govori njezina podrška aktualnim referendumskim nastojanjima
Iako se još od pastoralnih zapisa iz djetinjstva na službenoj stranici, jasno ukazao predsjedničin zabavljački potencijal, otvaranjem fronta prema političkim elitama, podigla je ljestvicu na viši level. Ne postoji zapravo tipičniji primjer pripadnika političke elite od Kolinde Grabar Kitarović. Od početka školovana i usmjeravanja za visoke položaje, bez ikakvog iskustva u realnom sektoru i stvarnog doticaja s ulicom, ova nam se karijerna diplomatkinja i činovnica NATO-a, tipične američke političko-elitne organizacije, sada nudi kao glas obespravljenog naroda koji će ga povesti u borbu protiv elitista.
Teško se odlučiti o čemu je ispisano više novinskih tekstova, o predsjedničinom besmislenom seljenju ureda diljem zemlje, ili o njezinom sukobu s premijerom Plenkovićem. Stoga nema smisla da se i ovdje bavimo istim, jer je na te teme uglavnom sve već rečeno. Dodat ćemo tek da nam je savršeno svejedno tko će iz te unutarhadezeovske bitke izići kao konačni pobjednik, s obzirom da će glavni smjer onoga kako ta stranka vlada ostati isti. Jedino što bi s postizanjem većeg političkog utjecaja aktualne predsjednice svakako bilo zabavnije u medijskom prostoru.
Najveća sreća ovog društva, što moramo zaključiti prateći njezino djelovanje, je u nedostatku stvarnih ovlasti predsjednice republike. Teško bi bilo uopće zamisliti, a bilo bi svakako civilizacijski pogubno, tu situaciju u kojoj, primjerice njezini odgovori predstavnicima srpske manjine, čije su vapaje potkrijepili baš sve međunarodne organizacije i diplomacije koje su se tom temom bavile, idu za tim da bi manjine trebale same voditi računa o tome da ne iritiraju većinu. U istu ravan ide i Kolindina podrška aktualnim referendumskim nastojanjima. No, ovdje nas prije svega zanimaju njezina popratna objašnjenja.
Ona je najtipičniji primjer pripadnika političke elite
Iako se još od pastoralnih zapisa iz djetinjstva na službenoj stranici, jasno ukazao predsjedničin zabavljački potencijal, otvaranjem fronta prema političkim elitama, podigla je ljestvicu na viši level. Ne postoji zapravo tipičniji primjer pripadnika političke elite od Kolinde Grabar Kitarović. Od početka školovana i usmjeravanja za visoke položaje, bez ikakvog iskustva u realnom sektoru i stvarnog doticaja s ulicom, ova nam se karijerna diplomatkinja i činovnica NATO-a, tipične američke političko-elitne organizacije, sada nudi kao glas obespravljenog naroda koji će ga povesti u borbu protiv elitista.
Ovome se jedino, a i to na konceptualnoj razini, svojevremeno približio Dragan Primorac, kad je stao s prosvjednicima ispred Ministarstva znanosti i vikao zajedno s njima, sam sebi: Ostavka, ostavka! Na pitanje zbog čega sebi dopušta ovakve ispade, u kojima se dovodi u situaciju da je više nitko ne doživljava ozbiljno, prejednostavno bi bilo odgovoriti da je riječ tek o pukoj računici i želji da se takav pristup honorira na sljedećim izborima. Stvar je zapravo puno dublja i odnosi se na uvjerenje kako je sve moguće i dozvoljeno. Od skakanja u vlastita usta, do izvaljivanja ovakvih besmislica.
Nedodirljivost i potpuna nesvjesnost o vlastitom položaju
Paradoks u cijeloj toj priči je što taj osjećaj nedodirljivosti i potpune nesvijesti o vlastitom položaju i ulozi, dolazi upravo iz činjenice da pripada političkoj eliti, pa samim tim nije u mogućnosti čuti i doživjeti glas građana i ulice. Sa svime što taj glas nosi. Kad bi to bila u stanju, predsjednici bi bile jasne barem dvije očite stvari. Prva je da klerikalci nisu autentični i univerzalni predstavnici naroda, bez obzira što se kao takvi vole predstavljati, a druga je da oslanjanjem isključivo na taj dio društva, ona nema nikakve šanse dobiti sljedeće izbore.
O onom trećem, a to je da netko tko po funkciji zastupa sve građane, a ne jedan njihov dio koji otvoreno antagonizira druge građane, ne može sebi dopustiti ovakvu vrstu svrstavanja, ovdje nema smisla govoriti. S jedne strane za to je već poprilično kasno, a s druge, očito nema nikakvih izgleda da to predsjednica razumije. Ukoliko se na koncu i dogodi taj veliki politički dogovor kojim bi se dokinuo izravan izbor predsjednika i dodatno smanjile njegove ovlasti, to bi bilo zapravo i logično. Aktualna predsjednica je do te mjere obesmislila tu ulogu integrativnog faktora i korektiva vlasti, da ne postoji ništa bolje od toga da se vodi kao zadnja izravno izabrana predsjednica.