Nekad je nužno odabrati stranu

Milanovićev govor bio je fantastičan, čisti rock’n’roll. Ali uglancane poruke neće biti dovoljne, ni blizu

'Ovo je kuća za nas', otpjevao je Milan Mladenović prije 33 godine. 'Ovo je kuća za nas', obećao je Milanović danas na Pantovčaku

FOTO: Vjekoslav Skledar

U zemlji koja je nakon ulaska u Europsku uniju doživjela značajnu degradaciju svega o čemu je Milanović danas govorio - i osjećaja ravnopravnosti i neovisnosti društvenih institucija - međutim, uglancane opće formulacije neće biti dovoljne.

Zrak u Domu sportova je osjetno otežao, zgusnut od zvuka električnih gitara. Još jedan Fiju Briju sredinom devedesetih prolazio je potpuno u skladu s vlastitim imenom, nesmiljenom energijom koju mogu emitirati samo glazba i mladost.

Oko Damira Urbana su se na pozornici počeli izvijati zvukovi klavijatura. Frend koji je stajao do mene, negdje u masi, širom je otvorio usta. “Jebote…”, kazao je i krenuo u sumanuto probijanje naprijed. Kad je Urban počeo s “Voda pada/Na tvoje oči boje meda”, već je bio u prvim redovima. A sa svih strana dolazio je huk.

Bilo je to prvi put nakon rata da je na nekom velikom koncertu izvedena pjesma Ekatarine Velike. Vjerojatno i prvi put da je na nekom velikom koncertu izvedena pjesma benda čiji su stihovi bili na ekavici. Urban je “Oči boje meda” tu noć tako otpjevao da svjedoke i danas prožmu trnci.

Autarkično mjesto

Hrvatska je u to vrijeme bila autarkično mjesto. Rat je praktički tek završio, ali samo na bojištu. Primjerice, od prvih pucnjeva je s domaćih elektronskih medija (a to su, djeco, tad bili samo radio i televizija) iščezla glazba bendova čije je mjesto stanovanja bilo istočno od granice neovisne i suverene Hrvatske.

Bez obzira na generacijsku poetiku, na kulturno nasljeđe, na mirotvorstvo koje su neki od njih (poput baš EKV-a) iskazivali u vrijeme rata riskirajući bijes režima Slobodana Miloševića – srpske note ni slučajno nisu mogle na hrvatske frekvencije.

Stišavanje ‘ekavice’

“Ekavica” s privatnih zvučnika pritom se uglavnom prikladno stišavala – za svaki slučaj. Tadašnje Urbanove “Oči boje meda” stoga su bile najbliže esenciji rock’n’rolla od svega što sam čuo i vidio u životu.

Danas je predsjednik Republike Hrvatske u inauguracijskom govoru iskoristio stih Ekatarine Velike. “Ovo je kuća za nas”, stih je iz pjesme “Zemlja”, snimljene 1987. godine na albumu EKV-a “Ljubav”. “Ovo je kuća za nas”, poručio je Zoran Milanović u svom inauguracijskom govoru na Pantovčaku 33 godine kasnije.

Dijelovi slobode

Milan Mladenović, frontmen Ekatarine Velike koji nije dočekao ni kraj pravog rata (umro je od raka 1994. godine) u “Zemlji” je ispjevao i “U svakom porazu ja sam video deo slobode”. Danas, eto, njegovi stihovi na ulicama njegovog rodnog grada ne da više nisu nepoželjni, nego se citiraju i u državničkim govorima, a ako vas put nanese na istočni dio Avenije Dubrovnik, jedan od izlaza s kružnog toka odvest će vas u Ulicu Milana Mladenovića.

Minimalna očekivanja od Zorana Milanovića, stoga, da s poezije pređemo na politiku, valja formatirati upravo prema pjesmi koju je uzeo za dio govora. Da sloboda, naime, ne bude nešto što se može naslućivati uglavnom u porazima. Milanović je, čini se, svjestan izazova – po tko zna koji put je ponovio da se niti jedan građanin ne treba osjećati ustrašenim, diskriminiranim ili na bilo koji način isključenim zbog činjenice da je – drukčija ili drukčiji.

Dovod kisika

“Kad kažem drukčija, mislim i – slabija, malobrojnija i to prema više kriterija: rodnom, nacionalnom, socijalnom, vjerskom, seksualnom, radnom, dobnom”, pojašnjava Milanović. Kao najvažniji sadržaj ustavne odredbe o odgovornosti predsjednika Republike za stabilnost državne vlasti ističe zaštitu i promicanje neovisnosti sudstva, medija i znanosti.

U zemlji koja je nakon ulaska u Europsku uniju doživjela značajnu degradaciju svega o čemu je Milanović danas govorio – i osjećaja ravnopravnosti i neovisnosti društvenih institucija – međutim, uglancane opće formulacije neće biti dovoljne. Ni blizu.

Od homofobnog referenduma o braku, preko rata Andreja Plenkovića s Povjerenstvom za odlučivanje o sukobu interesa i Vlade s Pučkom pravobraniteljicom, do posljednje najave akcija poznate ekipe oko dezavuiranja odluke Ustavnog suda u pravu na udomiteljstvo u Hrvatskoj se drugačijima po bilo kojoj osnovi utjeruje strah, a neovisnim institucijama pokušava prekinuti dovod kisika.

Svijet otvoren za trčanje

Milanović će, stoga, bude li dosljedan svojim obećanjima, imati prilično zahtjevan i živahan mandat. On bi trebao biti taj koji će prvi stati u obranu Nataše Novaković, Lore Vidović, Ive Šegote, Mladena Kožića i mnogih drugih koje se želi ograničiti političkim i svjetonazorskim pritiskom, a sve one bliske njihovim životnim ili profesionalnim izborima ograničiti strahom.

Ispuni li Milanović tu ulogu, u govoru na kraju svog mandata (ili svojih mandata, pobjedi li opet za pet godina) mogao bi opet, mirne duše, citirati “Zemlju” i Milana Mladenovića: “Ovo je zemlja za nas/ Ovo je zemlja za sve naše ljude”. Pa onda negdje tamo, sam na ulici na izlasku s rotora na istoku Avenije Dubrovnik, kao u pjesmi, gledati na svijet otvoren za poglede, otvoren za trčanje.