Nekad je nužno odabrati stranu

Ministar Medved danas je govorio kako smanjiti radikalizaciju u društvu. A što je baš on radio prije par godina?

Šatorski provjed u kojem je sudjelovao Medved je političke protivnike prozivao Jugoslavenima koji će pasti. Dovoljno radikalno?

FOTO: N1

Sve to ulično prozivanje političkih protivnika izdajnicima države, prijetnje nasiljem, pozivanje policije da se okrene protiv vlasti, dakako, imalo je masnu podlogu u politici koju je tad vodila Hrvatska demokratska zajednica. Tadašnji predsjednik stranke Tomislav Karamarko pripremao se za dolazak na vlast zazivajući obračun s crvenom opasnošću, komunističkim nasljeđem i čuđenjem nad idejom da bi branitelji morali poštivati zakone.

Potpredsjednik Vlade i ministar branitelja Tomo Medved danas je govorio o tome kako smanjiti radikalizaciju u hrvatskom društvu. Pričao je o tome da se ona može spriječiti angažiranjem svih osoba u javnom prostoru koje imaju priliku dati svoj doprinos. Pozvao je i medije – da rade na kreiranju odnosa koji je usmjeren uspostavi tolerancije i uvažavanja, te na suzbijanju elemenata koji imaju segmente govora mržnje i stvaranja daljnje radikalizacije u društvu.

Zanimljivo, baš u svrhu uspostave tolerancije i uvažavanja, te suzbijanju daljnje radikalizacije u društvu, sam potpredsjednik Vlade Tomo Medved ima upravo sjajnu priliku dati svoj doprinos. Time da podnese ostavku. Neopozivu.

Teroristička prijetnja koja se nije ponavljala

Tomo Medved je, naime, bio jedan od aktivnih sudionika braniteljskog prosvjeda u Savskoj 66, čuvenog Šatora, koji je krenuo dan nakon prvog uhićenja Milana Bandića u listopadu 2014. godine i trajao 555 dana. Prosvjeda koji je održavan, između ostalih i pod transparentom “1991. godine protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena” i koji je tadašnjem političkom vrhu (Zoran Milanović premijer, Ivo Josipović predsjednik) poručivao “1991. oba su pala, 2015. oba će pasti”.

Istina, ministar Medved je danas u pravu kad kaže da ne treba dovoditi kontekst tadašnjeg prosvjeda u vezu s onim što se prošlog tjedna dogodilo na Markovom trgu. Kao i kad kaže da su čuvene plinske boce koje su iznesene na Savsku kako bi se priprijetilo pred eventualnu intervenciju policije, brzo uklonjene. Takva vrsta terorističke prijetnje ipak nije ponovljena. Stoga, rafali u policajce i zgradu Vlade doista nisu iz iste priče kao prosvjed dijela branitelja kojeg su svesrdno podupirali HDZ i budući kralj žetončića koji su do srpnja ove godine održavali tu stranku na vlasti.

Krv branitelja na rukama državnih čelnika?!

Pa opet, nema nikakve sumnje da je upravo šatoraški prosvjed, u kojem je sudjelovao i sam današnji ministar Medved, dramatično radikalizirao političku i društvenu scenu u Hrvatskoj. Dovoljno se prisjetiti samo malog dijela poruka koje su s tog eventa siktale prema Banskim dvorima i vlasti koja se tad već rutinski, godinama opisivala kao nenarodna.

”Ovim skupom želimo upozoriti institucije države na problem suicida među hrvatskim braniteljima. Oni koji su tim institucijama na čelu odgovorni su za svaki suicid”, govorio je, primjerice, vođa šatoraša, Đuro Glogoški u prosincu 2014. godine. Još jednom, kako bi skrenuli pažnju na “segmente stvaranja daljnje radikalizacije u društvu” – čelnici državnih institucija krivi su za to što branitelji na sebe dižu ruku.

Državni udar

Na istom prosvjedu su, međutim, Glogoški, Medved i ostali, prikladno odjeveni u, od glave do pete crnu odjeću, s velikim bijelim, nimalo prijetećim križem na prsima, otišli su i korak dalje. Ako smo, je li, još uvijek na segmentima radikalizacije.

Glogoški je, naime, podsjetio da su vlastima dali rok do 15. prosinca za ispunjenje svojih zahtjeva, te poručio da će, ako se oni ne ispune, doći na Markov trg. “Mi ćemo doći, ali netko će tada morati otići”, rekao je, sasvim deradikalizirajuće, Đuro Glogoški.

Suptilna, hm, relativno suptilna prijetnja klasičnim državnim udarom postala je nešto manje suptilna na proljeće sljedeće godine. Tad su, naime, doista došli. Na Markovom trgu, međutim, nisu smjeli biti iza 22 sata. Zakon nije dopuštao prosvjede iza tog vremena. Pa je bilo naguravanja s policijom, noćenja u crkvi na Markovom trgu, pa drugog dana dolaska pojačanja iz Savske koji su se i fizički, srećom samo mjestimično, sukobili s interventnom policijom.

Eksplicitan, eksplicitniji, Karamarko

Glogoški je tad preko megafona pozivao hrvatske policajce da “otkažu poslušnost” onima koji su ih poslali na Markov trg, a Stevo Culej, kasnije saborski zastupnik i Plenkovićevog HDZ-a, bio je nešto eksplicitniji: “Nemojte da hrvatske majke ponovno plaču. Ne slušajte one koji su vas poslali, a koji ’91. nisu bili s nama i nisu htjeli ovu državu”.

Sve to ulično prozivanje političkih protivnika izdajnicima države, prijetnje nasiljem, pozivanje policije da se okrene protiv vlasti, dakako, imalo je masnu podlogu u politici koju je tad vodila Hrvatska demokratska zajednica. Tadašnji predsjednik stranke Tomislav Karamarko pripremao se za dolazak na vlast zazivajući obračun s crvenom opasnošću, komunističkim nasljeđem i čuđenjem nad idejom da bi branitelji morali poštivati zakone. Najavljivao je uništavanje oporbe, njeno svođenje na pet-šest posto, ograničavanje slobode govora na svoja četiri zida… (da, i digitalizaciju).

Prijetnje čuvara revolucije

Zbog svega toga, danas kad se plodovi bijesa broje u rupama u tijelu policajca i na zidovima Banskih dvora, te jednom prekinutom premladom životu, teško je smisliti neukusniju šalu od te da na smanjenje radikalizacije u društvu poziva baš jedan od istaknutijih sudionika Šatora. Prosvjeda koji je, kao političko krilo HDZ-ovog nesmiljenog juriša na vlast (posljedica kojeg je i činjenica da je Medved danas ministar), počivao isključivo na poticanju nezadovoljstva “izdajnicima” na vlasti i amaterski prikrivenim ucjenama strahom i prijetnjama silom samoproglašenih čuvara revolucije.

Stoga je teško i zamisliti bolji korak u početku iskrene deradikalizacije Hrvatske od neopozive ostavke ministra Medveda. Ni isprika, pritom, ne bi loše došla.