“Hrvatski građani će”, kaže status, “dobiti gromoglasnu podršku u borbi za ostvarivanje svojih prava”, a Hrvatska “realnu šansu sljedeće jeseni da nakon 30 godina dobije Vladu koja će biti voljna i sposobna provesti najopsežnije i najradikalnije reforme u povijesti moderne Hrvatske”. “Ne propustimo šansu kakvu nikada do sada nismo imali”, završava Facebook status motivacijskim pokličem, gotovo vapajem.
A što se treba dogoditi da ne propustimo šansu kakvu dosad nismo nikad imali za dobivanje Vlade koja će provesti hiper-reforme? Trebamo izabrati Mislava Kolakušića za – predsjednika Republike.
To je, dakle, predigra za start u kampanju nekoliko mjeseci u domaćoj javnost prilično hiberniranog bivšeg suca, koji je na svibanjskim europskim izborima iznenadio osvajanjem jednog mandata u Europskom parlamentu. Pravi ulazak u utrku, najavljeno je i to na stranici “Građani za Mislava Kolakušića”, bit će ove nedjelje, 27. listopada, gostovanjem u HTV-ovoj emisiji “Nedjeljom u dva”.
Borbeni pokliči, velika obećanja i stvaranje atmosfere iščekivanja su, realno, bili itekako očekivani. Nakon svibanjskog velikog buma, akcije Mislava Kolakušića u domaćoj javnosti su krenule tonuti poput Živog zi… ne, ne baš toliko rapidno. Tonule su poput kamena u vodi.
Prema migrantima – orbanovski
Kad su se počele raditi ozbiljne predizborne ankete za predsjedničke izbore, po CRO Demoskopu je u lipnju Kolakušića biralo 13,1 posto ispitanika. Sad je na 6,4 posto. Čak i da napravi šok i senzaciju na razini svibanjske, kad je kao novo lice na biralištima osvojio skoro trostruko više od brojke koje su mu davale ankete, to ne bi bilo dovoljno za ulazak u drugi krug. Stoga se šutljivi, misteriozni i autobrendirani borac protiv korupcije mora početi sve glasnije nametati biračima.
I to je, naravno, OK. Što češće bude istupao i što bude otvoreniji u svojim stavovima, biračima će postajati jasnije koga bi i zašto mogli birati, ili izbjeći birati u vrijeme predsjedničkih izbora. Recimo, kao danas, kad je u razgovoru za N1 otkrio svoj rigidni, orbanovski stav prema ilegalnim migrantima. “Postoje propisi o načinu prelaska granice. Ukoliko netko ilegalno prijeđe, mora biti propisana kazna zatvora. Ako imate nekoliko ilegalnih migranata koji pređu granicu, ako se izrekne kazna zatvora i novčana kazna, to više nikome neće pasti napamet”, kazao je Kolakušić. Ili, kad je još u euforiji nakon izbornog uspjeha, izjavljivao da se o zabrani abortusa treba odlučivati na – referendumu.
Što s Rumunjskom?
Problem s Kolakušićem bi, međutim, mogao biti to što čovjek ponekad jednostavno ne vlada materijom o kojoj priča. Ni blizu. Još kad je najavljivao ulazak u političku arenu se obrukao oko anketa. Jučer je pokazao da je i dalje u sličnoj “formi”. “Rumunjska je sada nažalost po svim pokazateljima daleko ispred nas. Mi smo predzadnja država EU nažalost, a trebali smo biti u sredini”, izjavio je Kolakušić.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U stvarnom svijetu, međutim, Hrvatska je ipak daleko od predzadnjeg mjesta u EU, a Rumunjska nije “po svim pokazateljima daleko ispred nas”. Štoviše, u mnogim bitnim stvarima u toj zemlji koja je, usput, u EU ušla šest godina prije Hrvatske, stvari stoje lošije. Primjerice, manji je BDP po glavi stanovnika, veći rizik od siromaštva, niži je minimalac, niža prosječna plaća (po posljednjim podacima u Hrvatskoj je 871 euro, a Rumunjskoj 660)…
Predzadnji? Ni blizu
Što se tiče “predzadnjeg mjesta u EU”, priča je i tu daleko od istinite i temelji se uglavnom na BDP-u izraženom u prosječnim cijenama u odnosu na prosjek EU. Tu Hrvatska doista jest predzadnja sa 63 posto (Rumunjska je na 64). No, u svim ostalim bitnijim mjerljivim kategorijama Hrvatska je ipak daleko od samog dna, obično između 20. (visina minimalne plaće) i 22. mjesta (nezaposlenost, prosječna plaća, rizik od siromaštva) u Europskoj uniji, svojevrsnoj ekonomskoj “Ligi prvaka” koju u trenutku pisanja ovog teksta i dalje čini 28 zemalja.
No, dobro, Kolakušić je za političara još mlad i iako dosad nije pokazao neki pretjerani napredak u usvajanju činjenica, stigne se još popraviti. Kao recimo u poznavanju načina na koji funkcionira višestranačka demokracija i Europski parlament. Danas je, eto, zgroženo govorio o tome kako članovi stranačkih grupacija dobivaju “liste kako treba glasati”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Skoro tisuću puta
U demokraciji koja ne podrazumijeva isključivo volju jednog čovjeka, pa čak ni onog šutljivog, misterioznog i dobro autobrendiranog, postoje stranke. U Europskom parlamentu one se organiziraju u Klubove zastupnika u kojima se zauzimaju zajednički stavovi o aktualnim zakonskim prijedlozima. Od tuda dolazi priča o “listama za glasanje”. Ali, te liste nisu depeša vrhovnog tijela neupitnog autoriteta.
Malo je neobično, čak možda i zabrinjavajuće da u svojoj dosadašnjoj avanturi u Europskom parlamentu Kolakušić to nije uočio. Naime, javno je dostupan podatak o strukturi glasanja o 28 točaka dnevnog reda u aktualnom mandatu EP. Kad se baci oko na tobože posebno sumnjive (Kolakušić: “Imamo jednu široku koaliciju koja se o apsolutno svemu dogovara”), dakle tri Kluba zastupnika vladajuće većine (pučani, liberali i socijalisti), vidi se da su protiv stava svog stranačkog kluba zastupnici pojedinačno glasali 927 puta.
Devetstodvadesetsedam puta. U tek nešto više od dva mjeseca. Ne propustimo, dakle, šansu kakvu dosad nismo imali. Informirajmo se. Ne boli.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mislav Kolakušić opet je krenuo u kampanju. Ne može mu, nažalost, ni jedan istup proći da nešto ne zezne
Nije problem ako iz Kolakušića provire orbanovski stavovi. Problem je kad čovjek ignorira činjenice
U stvarnom svijetu, međutim, Hrvatska je ipak daleko od predzadnjeg mjesta u EU, a Rumunjska nije "po svim pokazateljima daleko ispred nas”. Štoviše, u mnogim bitnim stvarima u toj zemlji koja je, usput, u EU ušla šest godina prije Hrvatske, stvari stoje lošije. Primjerice, manji je BDP po glavi stanovnika, veći rizik od siromaštva, niži je minimalac, niža prosječna plaća (po posljednjim podacima u Hrvatskoj je 871 euro, a Rumunjskoj 660)...
“Hrvatski građani će”, kaže status, “dobiti gromoglasnu podršku u borbi za ostvarivanje svojih prava”, a Hrvatska “realnu šansu sljedeće jeseni da nakon 30 godina dobije Vladu koja će biti voljna i sposobna provesti najopsežnije i najradikalnije reforme u povijesti moderne Hrvatske”. “Ne propustimo šansu kakvu nikada do sada nismo imali”, završava Facebook status motivacijskim pokličem, gotovo vapajem.
A što se treba dogoditi da ne propustimo šansu kakvu dosad nismo nikad imali za dobivanje Vlade koja će provesti hiper-reforme? Trebamo izabrati Mislava Kolakušića za – predsjednika Republike.
Poput kamena u vodi
To je, dakle, predigra za start u kampanju nekoliko mjeseci u domaćoj javnost prilično hiberniranog bivšeg suca, koji je na svibanjskim europskim izborima iznenadio osvajanjem jednog mandata u Europskom parlamentu. Pravi ulazak u utrku, najavljeno je i to na stranici “Građani za Mislava Kolakušića”, bit će ove nedjelje, 27. listopada, gostovanjem u HTV-ovoj emisiji “Nedjeljom u dva”.
Borbeni pokliči, velika obećanja i stvaranje atmosfere iščekivanja su, realno, bili itekako očekivani. Nakon svibanjskog velikog buma, akcije Mislava Kolakušića u domaćoj javnosti su krenule tonuti poput Živog zi… ne, ne baš toliko rapidno. Tonule su poput kamena u vodi.
Prema migrantima – orbanovski
Kad su se počele raditi ozbiljne predizborne ankete za predsjedničke izbore, po CRO Demoskopu je u lipnju Kolakušića biralo 13,1 posto ispitanika. Sad je na 6,4 posto. Čak i da napravi šok i senzaciju na razini svibanjske, kad je kao novo lice na biralištima osvojio skoro trostruko više od brojke koje su mu davale ankete, to ne bi bilo dovoljno za ulazak u drugi krug. Stoga se šutljivi, misteriozni i autobrendirani borac protiv korupcije mora početi sve glasnije nametati biračima.
I to je, naravno, OK. Što češće bude istupao i što bude otvoreniji u svojim stavovima, biračima će postajati jasnije koga bi i zašto mogli birati, ili izbjeći birati u vrijeme predsjedničkih izbora. Recimo, kao danas, kad je u razgovoru za N1 otkrio svoj rigidni, orbanovski stav prema ilegalnim migrantima. “Postoje propisi o načinu prelaska granice. Ukoliko netko ilegalno prijeđe, mora biti propisana kazna zatvora. Ako imate nekoliko ilegalnih migranata koji pređu granicu, ako se izrekne kazna zatvora i novčana kazna, to više nikome neće pasti napamet”, kazao je Kolakušić. Ili, kad je još u euforiji nakon izbornog uspjeha, izjavljivao da se o zabrani abortusa treba odlučivati na – referendumu.
Što s Rumunjskom?
Problem s Kolakušićem bi, međutim, mogao biti to što čovjek ponekad jednostavno ne vlada materijom o kojoj priča. Ni blizu. Još kad je najavljivao ulazak u političku arenu se obrukao oko anketa. Jučer je pokazao da je i dalje u sličnoj “formi”. “Rumunjska je sada nažalost po svim pokazateljima daleko ispred nas. Mi smo predzadnja država EU nažalost, a trebali smo biti u sredini”, izjavio je Kolakušić.
U stvarnom svijetu, međutim, Hrvatska je ipak daleko od predzadnjeg mjesta u EU, a Rumunjska nije “po svim pokazateljima daleko ispred nas”. Štoviše, u mnogim bitnim stvarima u toj zemlji koja je, usput, u EU ušla šest godina prije Hrvatske, stvari stoje lošije. Primjerice, manji je BDP po glavi stanovnika, veći rizik od siromaštva, niži je minimalac, niža prosječna plaća (po posljednjim podacima u Hrvatskoj je 871 euro, a Rumunjskoj 660)…
Predzadnji? Ni blizu
Što se tiče “predzadnjeg mjesta u EU”, priča je i tu daleko od istinite i temelji se uglavnom na BDP-u izraženom u prosječnim cijenama u odnosu na prosjek EU. Tu Hrvatska doista jest predzadnja sa 63 posto (Rumunjska je na 64). No, u svim ostalim bitnijim mjerljivim kategorijama Hrvatska je ipak daleko od samog dna, obično između 20. (visina minimalne plaće) i 22. mjesta (nezaposlenost, prosječna plaća, rizik od siromaštva) u Europskoj uniji, svojevrsnoj ekonomskoj “Ligi prvaka” koju u trenutku pisanja ovog teksta i dalje čini 28 zemalja.
No, dobro, Kolakušić je za političara još mlad i iako dosad nije pokazao neki pretjerani napredak u usvajanju činjenica, stigne se još popraviti. Kao recimo u poznavanju načina na koji funkcionira višestranačka demokracija i Europski parlament. Danas je, eto, zgroženo govorio o tome kako članovi stranačkih grupacija dobivaju “liste kako treba glasati”.
Skoro tisuću puta
U demokraciji koja ne podrazumijeva isključivo volju jednog čovjeka, pa čak ni onog šutljivog, misterioznog i dobro autobrendiranog, postoje stranke. U Europskom parlamentu one se organiziraju u Klubove zastupnika u kojima se zauzimaju zajednički stavovi o aktualnim zakonskim prijedlozima. Od tuda dolazi priča o “listama za glasanje”. Ali, te liste nisu depeša vrhovnog tijela neupitnog autoriteta.
Malo je neobično, čak možda i zabrinjavajuće da u svojoj dosadašnjoj avanturi u Europskom parlamentu Kolakušić to nije uočio. Naime, javno je dostupan podatak o strukturi glasanja o 28 točaka dnevnog reda u aktualnom mandatu EP. Kad se baci oko na tobože posebno sumnjive (Kolakušić: “Imamo jednu široku koaliciju koja se o apsolutno svemu dogovara”), dakle tri Kluba zastupnika vladajuće većine (pučani, liberali i socijalisti), vidi se da su protiv stava svog stranačkog kluba zastupnici pojedinačno glasali 927 puta.
Devetstodvadesetsedam puta. U tek nešto više od dva mjeseca. Ne propustimo, dakle, šansu kakvu dosad nismo imali. Informirajmo se. Ne boli.