Mjesec dana poslije, sasvim je jasno – u hrvatskoj demokratskoj povijesti nikad tako mali broj birača nije izazvao tako ozbiljne potrese i promjene na političkoj sceni.
Izbori “niže razine važnosti”, kakvima se često doživljavaju oni za Europski parlament, ove su 2019. godine izazvali takve političke drame, raskole i promjene odnosna snaga da se nešto slično u posljednjih trideset godina dogodilo samo na malom broju parlamentarnih izbora, onima na kojima su se rušili politički sustavi, države, autokratski režimi… A na biralištima se 26. svibnja pojavilo tek 29,86 posto birača.
HDZ bi, primjerice, najviše volio da je izborna noć bila samo ružan san Andreja Plenkovića koji je načas sklopio oči negdje na fotelji u Trgu žrtava fašizma i u polusnu ugledao Davora Bernardića kako se, kroz suze radosnice, obraća euforičnom Iblerovom trgu. Da je samo bizarna noćna mora činjenica da je HDZ-u za ciljanih pet mandata nedostajalo tek oko sedam tisuća, ili pišljivih 0,65 posto glasova.
Sedam tisuća
Plenković svoju političku noćnu moru, međutim, živi cijeli vreli lipanj i ne čini se da će uskoro završiti. Odnosno, svakako ne izgleda kao da je happy end na dohvat ruke u stranci rastrganoj između crnih labudova, sabotera, suflera, neodlučne Kolinde Grabar-Kitarović, sve ozbiljnije prijetnje Miroslava Škore i sve lošijih brojki u anketama. Avanture mladog Lovre Kuščevića tu dođu kao as na desetku, onaj adut čije bacanje na stol zaključuje partiju, nakon čega se kreće u novu podjelu karata.
Zbog tih nesretnih sedam tisuća glasova, koliko ih se da nabrati u samo jednom većem kvartu nekog hrvatskog grada, pa još na “manje bitnim izborima”, Plenković sve manje odaje dojam osobe za kormilom zbivanja, a sve više onog koji hita prema izlaznim vratima. Od 26. svibnja je jasno da će ljeto i odmor za HDZ-ovce ove godine imati metalni okus nemira i pregrupiranja redova.
Vječna lovišta
Sličnih problema nemaju u Živom zidu. Oni su se, naime, kojim god žarkim bojama uporno pokušavali ocrtati buduće dane – raspali. Njih nije glave došao loš rezultat, makar za tadašnje anketne brojke u biračkim kutijama ostvarenih 5,66 posto djeluje patuljasto, nego činjenica da su osvojili taj jedan, dobro plaćeni mandat u instituciji omražene Europske unije. I do raspada stranke se pohvatali oko šake (okej, vreće) eura. Koliko god se Ivan Vilibor Sinčić i ekipa trudili, teško je zamisliti da bi Živi zid bez Ivana Pernara ikad mogao biti ono što je bio do 26. svibnja. Ta priča je gotova.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Iako bi mnogi voljeli staviti isti zaključak i na priču o Mostu, nakon njihovih europskih 4,67 posto i okruglih nula mandata, teško je vući paralele. Mada su neki ljudi otpali (Pranić, Panenić), u Mostu su i dalje svi glavni igrači: i Božo Petrov i Nikola Grmoja i Miro Bulj. Ovoj stranci je u svibnju nedostajalo još manje nego HDZ-u, tek 3441 glas (0,33 posto) da dođu do tog jednog mandata i izbjegnu sve (preuranjene) zaključke o odlasku u “vječna lovišta”.
Pet posto za sedam stranaka
Uostalom, da su 26. svibnja održani parlamentarni izbori, Most bi dobio dva mandata u Desetoj izbornoj jedinici, a u njih još nekoliko bi bili vrlo blizu izbornog praga. Uz bolje odrađenu kampanju od ove, nije teško zamisliti da bi Most ipak mogao imati u narednom sazivu Sabora 5-6 zastupnika i tako još jednom igrati zapaženu ulogu (okej, ne onoliko zapaženu) u slaganju vlasti. Neslužbeno se da čuti da nema nikakvih šansi da bi opet išli s HDZ-om, a sebi prilično zamjeraju što su se 2016. godine uopće petljali s Plenkovićem. No, do 2020. godine treba prvo preživjeti, pa zabilježiti bolji rezultat od ovogodišnjeg, pa tek onda u pregovore…
Da do 2020. treba prvo preživjeti, ako je ikako moguće, europski izbori su jasno naznačili političkim opcijama koje su se trsile zauzeti mjesto SDP-a, ili bar prvih do SDP-a. Amsterdamska koalicija nije uspjela osvojiti ni jedan posto glasova po stranci koje je tvore (5,19 posto naprema sedam). Ogromno je stoga pitanje ima li smisla da ta politička grupacija nastavi s djelovanjem i u kojem točno obliku. Odgovor je neizvjestan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Elektronički mikroskop
Start se nakon dvapostotnog debakla, iz nove velike nade građanske Hrvatske u liku Dalije Orešković rekordnom brzinom pretvorio u gotovo bivšu stranku. Skoro cijelo predsjedništvo je još u izbornoj noći podnijelo ostavke, anketni rejting je zaronio do razina do kojih se da doći jedino elektroničkim mikroskopom, a napori Orešković da povratak naznači krilaticom reStart zasad ne daju nikakvog vidljivog rezultata.
Koalicija Možemo/Nova ljevica/Orah je dobila i manje od dva posto (1,97) i to im je, uvjereni su, neloša osnova za daljnji rad. Od dva do pet posto je, međutim, dalek i golem put, pogotovo u situaciji kad SDP, čini se, zbija redove. Pametno je, pak, ostalo na 1,4 posto i čini se da je jedina pametna odluka za tu stranku da traži koalicijske partnere pomoću kojih će izići iz geta urbanog pokreta u Gradu Splitu.
Mislav i Miroslav
Osim luzera (pozdrav zagrebačkom gradonačelniku), europski izbori donijeli su i poneke neočekivane dobitnike. Uz Davora Bernardića čija je glava zapravo bila na pladnju krajem svibnja, a akcije mu sad rastu proporcionalno s padom Plenkovićevih (a te padaju prije nego izgovoriš “Kuščević!”), u igru je ubačen čudesni populist Mislav Kolakušić.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Superheroj koji će u roku keks provesti “sve potrebne” reforme i akumulirati sve bitne političke funkcije za svojim radnim stolom, raste na pogon protestnih glasova i trenutno je teško procijeniti gdje mu je kraj. Da nije bilo europskih izbora, on bi i dalje bio čudak koji vozilom svoje udruge obilazi državu i govori kako je korupcija užas, te u slobodno vrijeme radi kao sudac.
Promjenu karijere su europski izbori ubrzali i Miroslavu Škori. Popularni kantautor sigurno ne bi dobio takav zamah u kandidaturi da je HDZ bolje prošao, a oni desniji od Plenkovićeve stranke završili poput gore spomenutih wannabe nadomjestaka SDP-u. Škorin referendumarijat imao bi manje izgleda da Plenković, a time i (još tek potencijalna) kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar-Kitarović, mogu graditi daljnju političku priču na temelju čvršćem od 22,72 posto glasova. Ovako se čini kako se sve opcije otvaraju i kako su svi raspleti mogući.
A sve zbog jednih, navodno “manje bitnih” izbora. Sve zbog odlaska do biračkih kutija koji je te svibanjske nedjelje za više od 70 posto birača bila tek – nepotrebna gnjavaža.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mislite da vaš glas nije bitan? Pogledajte kakve su drame izazvali onih 30 posto koji su glasali na EU izborima
Nikad dosad u Hrvatskoj tako mali izbori nisu izazvali tako velike političke turbulencije
Osim luzera (pozdrav zagrebačkom gradonačelniku), europski izbori donijeli su i poneke neočekivane dobitnike. Uz Davora Bernardića čija je glava zapravo bila na pladnju krajem svibnja, a akcije mu sad rastu proporcionalno s padom Plenkovićevih (a te padaju prije nego izgovoriš “Kuščević!”), u igru je ubačen čudesni populist Mislav Kolakušić. Superheroj koji će u roku keks provesti “sve potrebne” reforme i akumulirati sve bitne političke funkcije za svojim radnim stolom
Mjesec dana poslije, sasvim je jasno – u hrvatskoj demokratskoj povijesti nikad tako mali broj birača nije izazvao tako ozbiljne potrese i promjene na političkoj sceni.
Izbori “niže razine važnosti”, kakvima se često doživljavaju oni za Europski parlament, ove su 2019. godine izazvali takve političke drame, raskole i promjene odnosna snaga da se nešto slično u posljednjih trideset godina dogodilo samo na malom broju parlamentarnih izbora, onima na kojima su se rušili politički sustavi, države, autokratski režimi… A na biralištima se 26. svibnja pojavilo tek 29,86 posto birača.
HDZ bi, primjerice, najviše volio da je izborna noć bila samo ružan san Andreja Plenkovića koji je načas sklopio oči negdje na fotelji u Trgu žrtava fašizma i u polusnu ugledao Davora Bernardića kako se, kroz suze radosnice, obraća euforičnom Iblerovom trgu. Da je samo bizarna noćna mora činjenica da je HDZ-u za ciljanih pet mandata nedostajalo tek oko sedam tisuća, ili pišljivih 0,65 posto glasova.
Sedam tisuća
Plenković svoju političku noćnu moru, međutim, živi cijeli vreli lipanj i ne čini se da će uskoro završiti. Odnosno, svakako ne izgleda kao da je happy end na dohvat ruke u stranci rastrganoj između crnih labudova, sabotera, suflera, neodlučne Kolinde Grabar-Kitarović, sve ozbiljnije prijetnje Miroslava Škore i sve lošijih brojki u anketama. Avanture mladog Lovre Kuščevića tu dođu kao as na desetku, onaj adut čije bacanje na stol zaključuje partiju, nakon čega se kreće u novu podjelu karata.
Zbog tih nesretnih sedam tisuća glasova, koliko ih se da nabrati u samo jednom većem kvartu nekog hrvatskog grada, pa još na “manje bitnim izborima”, Plenković sve manje odaje dojam osobe za kormilom zbivanja, a sve više onog koji hita prema izlaznim vratima. Od 26. svibnja je jasno da će ljeto i odmor za HDZ-ovce ove godine imati metalni okus nemira i pregrupiranja redova.
Vječna lovišta
Sličnih problema nemaju u Živom zidu. Oni su se, naime, kojim god žarkim bojama uporno pokušavali ocrtati buduće dane – raspali. Njih nije glave došao loš rezultat, makar za tadašnje anketne brojke u biračkim kutijama ostvarenih 5,66 posto djeluje patuljasto, nego činjenica da su osvojili taj jedan, dobro plaćeni mandat u instituciji omražene Europske unije. I do raspada stranke se pohvatali oko šake (okej, vreće) eura. Koliko god se Ivan Vilibor Sinčić i ekipa trudili, teško je zamisliti da bi Živi zid bez Ivana Pernara ikad mogao biti ono što je bio do 26. svibnja. Ta priča je gotova.
Iako bi mnogi voljeli staviti isti zaključak i na priču o Mostu, nakon njihovih europskih 4,67 posto i okruglih nula mandata, teško je vući paralele. Mada su neki ljudi otpali (Pranić, Panenić), u Mostu su i dalje svi glavni igrači: i Božo Petrov i Nikola Grmoja i Miro Bulj. Ovoj stranci je u svibnju nedostajalo još manje nego HDZ-u, tek 3441 glas (0,33 posto) da dođu do tog jednog mandata i izbjegnu sve (preuranjene) zaključke o odlasku u “vječna lovišta”.
Pet posto za sedam stranaka
Uostalom, da su 26. svibnja održani parlamentarni izbori, Most bi dobio dva mandata u Desetoj izbornoj jedinici, a u njih još nekoliko bi bili vrlo blizu izbornog praga. Uz bolje odrađenu kampanju od ove, nije teško zamisliti da bi Most ipak mogao imati u narednom sazivu Sabora 5-6 zastupnika i tako još jednom igrati zapaženu ulogu (okej, ne onoliko zapaženu) u slaganju vlasti. Neslužbeno se da čuti da nema nikakvih šansi da bi opet išli s HDZ-om, a sebi prilično zamjeraju što su se 2016. godine uopće petljali s Plenkovićem. No, do 2020. godine treba prvo preživjeti, pa zabilježiti bolji rezultat od ovogodišnjeg, pa tek onda u pregovore…
Da do 2020. treba prvo preživjeti, ako je ikako moguće, europski izbori su jasno naznačili političkim opcijama koje su se trsile zauzeti mjesto SDP-a, ili bar prvih do SDP-a. Amsterdamska koalicija nije uspjela osvojiti ni jedan posto glasova po stranci koje je tvore (5,19 posto naprema sedam). Ogromno je stoga pitanje ima li smisla da ta politička grupacija nastavi s djelovanjem i u kojem točno obliku. Odgovor je neizvjestan.
Elektronički mikroskop
Start se nakon dvapostotnog debakla, iz nove velike nade građanske Hrvatske u liku Dalije Orešković rekordnom brzinom pretvorio u gotovo bivšu stranku. Skoro cijelo predsjedništvo je još u izbornoj noći podnijelo ostavke, anketni rejting je zaronio do razina do kojih se da doći jedino elektroničkim mikroskopom, a napori Orešković da povratak naznači krilaticom reStart zasad ne daju nikakvog vidljivog rezultata.
Koalicija Možemo/Nova ljevica/Orah je dobila i manje od dva posto (1,97) i to im je, uvjereni su, neloša osnova za daljnji rad. Od dva do pet posto je, međutim, dalek i golem put, pogotovo u situaciji kad SDP, čini se, zbija redove. Pametno je, pak, ostalo na 1,4 posto i čini se da je jedina pametna odluka za tu stranku da traži koalicijske partnere pomoću kojih će izići iz geta urbanog pokreta u Gradu Splitu.
Mislav i Miroslav
Osim luzera (pozdrav zagrebačkom gradonačelniku), europski izbori donijeli su i poneke neočekivane dobitnike. Uz Davora Bernardića čija je glava zapravo bila na pladnju krajem svibnja, a akcije mu sad rastu proporcionalno s padom Plenkovićevih (a te padaju prije nego izgovoriš “Kuščević!”), u igru je ubačen čudesni populist Mislav Kolakušić.
Superheroj koji će u roku keks provesti “sve potrebne” reforme i akumulirati sve bitne političke funkcije za svojim radnim stolom, raste na pogon protestnih glasova i trenutno je teško procijeniti gdje mu je kraj. Da nije bilo europskih izbora, on bi i dalje bio čudak koji vozilom svoje udruge obilazi državu i govori kako je korupcija užas, te u slobodno vrijeme radi kao sudac.
Promjenu karijere su europski izbori ubrzali i Miroslavu Škori. Popularni kantautor sigurno ne bi dobio takav zamah u kandidaturi da je HDZ bolje prošao, a oni desniji od Plenkovićeve stranke završili poput gore spomenutih wannabe nadomjestaka SDP-u. Škorin referendumarijat imao bi manje izgleda da Plenković, a time i (još tek potencijalna) kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar-Kitarović, mogu graditi daljnju političku priču na temelju čvršćem od 22,72 posto glasova. Ovako se čini kako se sve opcije otvaraju i kako su svi raspleti mogući.
A sve zbog jednih, navodno “manje bitnih” izbora. Sve zbog odlaska do biračkih kutija koji je te svibanjske nedjelje za više od 70 posto birača bila tek – nepotrebna gnjavaža.