Mnogi hrvatski doktori, kad zapnu, zovu ovog docenta iz Zarazne; proveli smo dan na njegovom odjelu

Količina stresa od rada s teško bolesnim ljudima

Kaže kako je stres sastavni dio svakog posla i često ovisi o onom koji ga percipira, odnosno koliko je samoinduciran. “Iz moje perspektive, čini mi se da je udio samoinduciranog stresa kod liječnika i medicinskih sestara koji rade s teško bolesnim ljudima minimalan. Dakle, količina stresa u ovom poslu je objektivno vrlo visoka i uvjeren sam da ponekad čak može dovesti i do post traumatskog stresnog poremećaja”, objašnjava.

Kaže kako nema neki recept za rješavanje stresa. Ono što njemu primarno pomaže, stabilan je obiteljski život. “Bez toga se svaka stresna situacija na poslu vjerojatno čini višestruko težom. Također, iako nisam praktičan vjernik, ipak mi vjera pomaže da prihvatim i ono što ne mogu shvatiti. Za kratkotrajno uklanjanje stresa dobar je filter trčanje i druženje s prijateljima od kojih velika većina nisu liječnici, pa nam tema nije medicina, što mi makne iz misli brige s posla”.

Tijekom razgovora otkrili smo zašto pacijenti toliko hvale doktora Kutlešu. On je, naime, iznimno miran i staložen sugovornik pa svojom blagošću, strpljivošću i smirenošću, blagotvorno djeluje na bolesnike. Zanimalo nas je kako uspijeva zadržati tu mirnoću u situacijama kad pred sobom ima teškog bolesnika ili kad mu pacijent umire.

KUTLEŠA: Najveći je stres reći bližnjima kako njihovog najmilijeg više nema, pogotovo ako se radi o osobi iza koje su ostali roditelji, djeca i supružnik. Takve situacije vam obilježe život zauvijek te vam se na surovi način obznani nebitnost mnogih stvari oko kojih se ljudi često brinu i uzrujavaju.

TELEGRAM: Treba li pacijente bez ikakvih ograda upoznati s bezizlaznom situacijom, ako se u njoj nalaze, kako je to uobičajeno u Americi i Švicarskoj, gdje se bolesnicima mirno priopćava da im je ostalo svega nekoliko mjeseci života?

KUTLEŠA: U medicini se nikada ne može baš sve predvidjeti, nema stopostotne sigurnosti u procjenama, a neke se stvari ne mogu ni do kraja objasniti. Zbog toga se ne može govoriti pacijentima da će umrijeti za neko točno određeno vrijeme. Nastojim im objektivno prikazati situaciju, ali uvijek ostavljam nadu jer ona doista postoji. Uostalom, imate dva pacijenta s istom teškom bolesti, jedan umre, a drugi preživi, premda su imali isti medicinski tretman. O odlasku odlučuje i puno vanjskih faktora, tako da je vrlo teško prognozirati mogući fatalni ishod. Uostalom, postoje ljudi koji imaju izrazito jaku volju za životom i kod njih su šanse za pozitivni ishod puno veće od onih koji su od sebe digli ruke.

TELEGRAM: S obzirom na to da je rad u intenzivnoj njezi iznimno naporan i izazovan te iziskuje puno znanja i koncentracije, što vas je nagnalo da odaberete tako tešku specijalizaciju?

KUTLEŠA: Rad u intenzivnoj njezi je, kako ste rekli, vrlo naporan i izazovan te zahtjeva kontinuiranu edukaciju. Međutim, kada uspijete pomoći nekome tko je bio teško bolestan, u tom trenu postajete svjesni da se isplatio sav trud uložen kroz godine učenja i rada. Osim toga, volim djelovati u timu, a rad u intenzivnoj je izrazito timski rad. Uvijek kad mlađi liječnici dolaze na naš odjel, volim im reći kako kod nas nitko nikada nikome nije spasio život sam.

TELEGRAM: Nije teško zaključiti kako je na odjelu intenzivne skrbi, uz to što je potrebno puno znanja, jednako tako važno imati hrabrosti i odlučnosti da se brzo donose odluke o kojima ovise životi pacijenata.

KUTLEŠA: Što se tiče donošenja odluka, to je jedina stvar u ovom poslu koja se ne može naučiti. Da biste imali sposobnost donošenja odluka, osim što je, naravno, nužno imati stručnu kompetentnost, valja imati samopouzdanje i empatiju. A, to je, velikim dijelom, nešto što nam je dano kroz odnos s roditeljima i odgoj. Međutim, ta empatija i samopouzdanje moraju biti jako uravnoteženi: ako ih je previše ili premalo, onda niste za intenzivnu medicinu. Također, morate biti spremni i na činjenicu da vam ne može svaka odluka uvijek biti ispravna, drugim riječima, ako ste perfekcionist i ziheraš, intenzivna struka također nije za vas jer ćete oklijevati u ključnom trenutku, a to je za vašeg bolesnika najgore.

TELEGRAM: Doktor Marko Kutleša rođen je u Zagrebu, a nakon što je diplomirao na Medicinskom fakultetu radio je kao liječnik sekundarac na Klinici za infektivne bolesti. Od 2004. do 2008. specijalizira infektologiju i nakon toga počinje raditi na odjelu intenzivne njege. Sredinom 2013. brani disertaciju i polaže subspecijalistički ispit iz Intenzive medicine. Od 2009. predaje na Medicinskom fakultetu na katedri za infektologiju, a 2016. postaje docent. Sa suprugom Verom ima troje djece, Miu, Niku i Lukasa. U šali kaže da je odabrao studij medicine jer nije imao kolegij iz matematike te da nakon drilanja u V. gimnaziji još matematike, ne bi mogao podnijeti.

KUTLEŠA: Šalu na stranu, mislim da je način na koji ljudsko tijelo funkcionira svakome barem malo fascinantan. Također, po završenom studiju medicine velike su opcije što sve čovjek može raditi, a uvijek je dobro imati više opcija. Osim toga, otac mi je bio liječnik, psihijatar, pa sam od malih nogu zbog njega to zanimanje shvaćao kao posebno.

TELEGRAM: Zašto ste specijalizirali infektologiju?

KUTLEŠA: To što sam završio kao infektolog posljedica je slučajnosti i trenutka. Dok sam bio na stažu, moj dugogodišnji šef, prof. dr. Bruno Baršić, tražio je znanstvene novake te sam tako stigao na Zavod za neuroinfektologiju i intenzivnu medicinu Klinike za infektivne bolesti. Odmah mi se svidio način rada odjela koji ima dugu tradiciju, a infektologija mi je u tom trenu već i onako bila jedna od opcija u kojoj sam se vidio u budućnosti.

TELEGRAM: Jedan ugledni liječnik kazao mi je kako smatra da su infektolozi najkompletniji liječnici, dok mi je drugi rekao kako vas nazivaju “doktori za doktore”, jer, kad im nešto nije jasno ili trebaju pomoć, najčešće zovu upravo vas.

KUTLEŠA: Vjerojatno zbog toga što infekcije mogu zahvatiti bilo koji od organskih sustava, pa smo mi među zadnjim strukama koje njeguju cjeloviti pristup bolesniku. Međutim, činjenica da je netko infektolog ne jamči sama po sebi nekakvu izvrsnost, to vam garantira samo stalno učenje i zainteresiranost za struku.

TELEGRAM: U vašim radovima i tekstovima često spominjete ECMO, odnosno umjetna pluća. O čemu se točno radi?

KUTLEŠA: ECMO je skraćenica za Extracorporeal membrane oxygenation, odnosno izvantjelesnu oksigenaciju. Ta se procedura može koristiti i kod cirkulatornog zatajenja, recimo, zbog teške upale srčanog mišića. Međutim, na našem Zavodu koristimo ECMO strojeve kako bismo nadomjestili rad pluća koja su akutno zatajila. Tako teških bolesnika zapravo nema puno, ali u tim slučajevima taj je postupak od neprocjenjive vrijednosti jer neposredno spašava život.

TELEGRAM: Kad ste počeli raditi s umjetnim plućima?

KUTLEŠA: U vrijeme pandemije „svinjske“ gripe 2009., kad se prvi put pojavila, premda je u manjem opsegu ima tijekom svake godine. Situacija je bila takva da su mahom obolijevali mladi i prethodno zdravi ljudi, kojima su u tijeku gripe, potpuno zatajila pluća. Imali smo izbor ili da umru na respiratoru ili da im probamo pomoći respiratornom ECMO procedurom koja nikad prije nije bila izvedena u Hrvatskoj.

Profesor Baršić je odlučio da izvantjelesnoj oksigenaciji pružimo priliku. Moja uloga u svemu tome bila je da metodu implementiram u našu Kliniku. U timu su od početka još i glavna sestra zavoda Anđa Novokmet i medicinska sestra Renata Josipović Mraović. Međutim, da bi takva kompleksna procedura zaživjela bila je potrebna potpora svih djelatnika Zavoda. Danas imamo više timova i sami educiramo novi kadar te radimo i transport na ECMO potpori za Zagrebačku regiju.

Posebno se ovom prilikom zahvaljujem docentu Igoru Rudežu i profesoru Bojanu Biočini koji su nam pomogli da savladamo ovu proceduru. Također smo trebali i pomoć perfuzionista, nju smo našli kod Borisa Filara i Petra Mardešića, koji su prve dvije godine bili sastavni dio tima i pomagali nam bez ikakve naknade.

TELEGRAM: Pretpostavljam da je valjalo uložiti golem napor da bi se savladala nova procedura?

KUTLEŠA: Zbog svega proživljenog u vrijeme postavljanja temelja ECMO procedure, ostalo je puno neprospavanih noći iza nas i puno uloženog vremena i truda kako bismo došli tu gdje smo danas. To najbolje znaju naše obitelji i prijatelji. Na taj način naša je Klinika uvela u Hrvatsku još jedan novi vid liječenja plućnog zatajenja, a sve zbog nepredvidivosti samih infektivnih bolesti. Tako je, primjerice, u Hrvatsku uvedena i mehanička ventilacija 1946., u vrijeme epidemije poliomijelitisa.

Zbog toga i postoji neraskidiva poveznica između naših učitelja, koji su od 1946. radili u našoj intenzivnoj jedinici, i nas. Iza svih naših današnjih uspjeha s izvantjelesnom oksigenacijom, stoje temelji koj su oni postavili s umjetnom ventilacijom prije sedam desetljeća. Osim toga, naučili su nas da budemo pioniri struke, uz preduvjet da nam interes bolesnika bude uvijek na prvom mjestu.

TELEGRAM: O čemu ovisi uspješnost ECMO procedure?

KUTLEŠA: Uspjeh ovisi o više čimbenika, ali najviše o iskustvu tima te o mogućnostima potpore drugim organskim sustavima u tijeku procedure, kao što su bubrezi ili jetra. Kad smo počeli s tom procedurom bila je pandemija gripe i zbog toga smo u relativno kratkom vremenu stekli veliko iskustvo, jer se inače incidencija tako teškog akutnog plućnog zatajenja, dogodi na oko 5 bolesnika na milijun stanovnika godišnje. Naša baza ECMO bolesnika danas broji više od sto pacijenata, od kojih je 54% preživjelo, a prema prediktornim rezultatima, preminulo bi njih oko 90 posto.

Tako da prema opće prihvaćenim standardima, možemo reći kako danas imamo respiratorni ECMO centar s rezultatima na svjetskoj razini. To nam potvrđuje i činjenica da smo uspješno liječili pacijente iz susjednih zemalja, kao i strane državljane koji su u tom trenutku boravili u Hrvatskoj ili regiji. Oni su do nas došli tako da su njihovi bližnji ili liječnici koji su skrbili o njihovom zdravlju, pronašli naš ECMO centar preko interneta. Točnije, na stranici krovnog svjetskog društva koje se bavi ECMO terapijom (ELSO – Extracorporeal life support organization) sa sjedištem u američkoj saveznoj državi Michigan, a koje smo mi članovi.

TELEGRAM: Kakva je budućnost izvantjelesne oksigenacije u Hrvatskoj?

KUTLEŠA: Za sada se čini dosta neizvjesnom, jer kad je u pitanju respiratorni ECMO, nije izrađena jasna nacionalna strategija i ne zna se tko bi što trebao raditi. Kako bi se to napravilo ispravno valjalo bi koristiti iskustva svjetskih stručnjaka koji tu metodu koriste desetljećima. Oni su i napravili okvir s uputama kako organizirati nacionalnu respiratornu ECMO mrežu te su ga objavili 2014. u prestižnom časopisu American Journal of Respiratory and Critical Care. U skladu s tim preporukama, potpuno je jasno da je Hrvatskoj, s obzirom na broj stanovnika, potreban jedan respiratorni ECMO centar, jer se tako dobiva prijeko potrebno iskustvo i bolji je ishod liječenja.

Uz takav respiratorni ECMO centar, gdje se bolesnici liječe za cijelo vrijeme procedure, potrebno je još nekoliko bolnica gdje se bolesnici mogu priključiti na ECMO te odmah transportirati u najiskusniji centar. Ti centri, van Zagreba, za Hrvatsku bi trebali biti KBC Osijek, Split i Rijeka. Svi oni imaju transportne ECMO strojeve i kardijalnu kirurgiju te mogu samostalno započeti postupak. Također to mogu i manji entuzijastični centri, poput OB Zadar i OB Slavonski Brod, iz kojih smo prihvaćali bolesnike kod kojih je već započeta ECMO potpora.

Manje je bitno gdje je ECMO započet, bitno je da se bolesnik, koji zahtjeva respiratorni ECMO, liječi tamo gdje doktori imaju potrebna iskustva s tom metodom i bolesti. To je iznimno važno, jer su tijekom postupka moguće brojne komplikacije koje mogu neposredno negativno utjecati na ishod liječenja. Ukoliko se u Hrvatskoj ne donese takva nacionalna strategija i svi rade nešto pomalo, u konačnici nitko neće biti ekspert, a samim time će i rezultati biti lošiji.

TELEGRAM: Koji su sada najveći izazovi pred infektologijom?

KUTLEŠA: Kao što vidite iz mojih ranijih odgovora infektologija je jako napredovala. Mogućnosti intenzivnog liječenja sve su veće, novi lijekovi za viruse HIV-a i hepatitisa, promijenili su paradigmu promišljanja tih bolesti. Međutim, sljedeći izazovi već su sad aktualni. Rezistencija bolničkih bakterija na gotovo sve antimikrobne lijekove, gorući je problem u svijetu. Time su potencijalno životno ugroženi svi bolesnici koji su u bolnici podvrgnuti nekoj invazivnoj proceduri, od kateterizacija, operacija do transplantacije.

Kako razvoj antimikrobnih lijekova nije profitabilan zbog mogućeg razvoja rezistencije, još malo pa ćemo ostati bez tog oružja. Dakle, profit i medicina ne idu skupa. Tu su i teške bolesti poput Ebole, raznih novih uzročnika upale mozga i pluća. Mikroorganizmi uvijek pokušavaju opstati u nekom novom okruženju te tako stalno mijenjanju sebe i infektologiju.

TELEGRAM: Tijekom razgovora docent dr. Kutleša više je puta upozoravao na poguban utjecaj profita na medicinu i zaštitu zdravlja. Stoga nije čudno da smatra, premda su mnogi u Hrvatskoj sumnjičavi spram učinkovitosti našeg zdravstvenog sustava, da je on pošten jer i najširim slojevima stanovništva osigurava potrebnu zdravstvenu zaštitu. Za razliku od, primjerice, američkog, u kojemu je dostupnost kvalitetnog liječenju omogućena samo onima koji imaju novca. Upravo zbog takvih uvjerenja, upitali smo ga je li i on, kao i većina mladih liječnika, razmišljao o odlasku u inozemstvo?

KUTLEŠA: Zapravo ne, prvenstveno zbog obitelji. Za mene je jako bitno da djeca odrastaju uz bake i djedove, a ne samo uz roditelje koji rade od jutra do mraka kako je to obično u inozemstvu. Srećom, imao sam mogućnost da se ostvarim u Hrvatskoj, prvenstveno zato što su i supruzi i meni naši roditelji puno pomogli u rješavanju stambenog pitanja koje je ključno za svaki mladi par koji želi osnovati obitelj. Osim toga, dobio sam i stalan posao. Da se to nije dogodilo, možda bih se odlučio za odlazak u inozemstvo.

No, u inozemstvu sam bio, srednju školu sam završio u SAD-u, ali uz sve pogodnosti života tamo i neke divne ljude koje sam upoznao, uvidio sam kako je to jedan surov svijet. Svijet u kojem je bitan samo profit, a ne čovjek. Filozofija koja prožima današnju zapadnu civilizaciju. To se najbolje vidi iz njihovog zdravstvenog sustava koji vode privatne osiguravajuće kuće. Kao svaka privatna inicijativa, oni su tu zbog svoje zarade, a ne zbog ljudi. Zbog toga mislim da je naš zdravstveni sustav u biti idealan, svi izdvajaju u istu riznicu, a njome se koristi onaj kojem je to u tom trenutku najpotrebnije. Mišljenja sam da je uz konsenzus društva i promišljenu racionalizaciju takav sustav itekako održiv. Bez ikakvih privatnih osiguranja koja teže isključivo zaradi.

TELEGRAM: Koje su kvalitete potrebne da bi se postalo uspješan i dobar liječnik?

KUTLEŠA: Prvenstveno vas mora zanimati struka koju ste odabrali, a uz to morate neprestano učiti – sve do mirovine. No, prema mojem iskustvu, ne manje važno je truditi se biti i dobar čovjek, bez toga ćete kao liječnik kliničar sigurno podbaciti. To naravno nije uvijek lako jer su neke naše osobine odavno zadane, pa ih je teško mijenjati. Primjerice, poznato je da liječnici imaju dosta izraženu taštinu. Ona može i iznimno stručnog liječnika dovesti u zabludu zbog toga što mu odluke ovise o želji da dokaže kako je u pravu i da samo on nešto zna. Takve valja znati detektirati i kao pacijent, ali i kao kolega, te ih izbjegavati kad god je to moguće.

TELEGRAM: Može li se uopće spriječiti da toliko uspješnih liječnika odlazi na rad u inozemstvo?

KUTLEŠA: Prvo, onoga koji želi otići ne treba sprečavati. Takvi se obično žele dokazati u stranom svijetu. Međutim, mislim da postoji dosta onih koji bi rado ostali kad bi im se malo izašlo u susret. Primjerice, kroz pomoć pri rješavanju stambenog pitanja ili omogućavanje edukacije u svjetskim centrima izvrsnosti za pojedine medicinske struke. Uz sve to bitna je i pozitivna klima u društvu, a mislim da to nije tako nemoguće postići. Društvena klima je u Hrvatskoj po meni danas loša uglavnom iz jednog razloga – nepostojanja pravne države. Jednostavno, ako se kriminal ne kažnjava, on eskalira – i to se dogodilo u nas.

Na isti način kako dijete postaje razmaženo ako mu se ne postave granice. Da trodioba vlasti, kao osnova demokratskog sustava, u Hrvatskoj funkcionira, sve bi bilo bolje. Kad budemo stvarno svi isti pred zakonom, odlazak, ne samo liječnika, značajno će se smanjiti. To je osnovni preduvjet demografske, socijalne, duhovne, zdravstvene, obrazovne i svake druge pozitivne obnove u našoj zemlji.

TELEGRAM: Kakvi su uvjeti za rad u vašoj klinici? Po mnogima ona je jedna od najkvalitetnijih u Hrvatskoj.

KUTLEŠA: Što se tiče same infektološke struke doista je stanje dosta dobro. Uz etablirane stručnjake imamo i dosta mladih i pametnih ljudi koji tek dolaze. U intenzivnoj jedinici u kojoj radim situacija je malo drugačija: rijetki su mladi kolege zainteresirani i za intenzivnu medicinu, tako da nam treba mladih liječnika koji bi htjeli baš tu raditi. Struka jest zahtjevna jer su naši slučajevi kompleksni te zahtijevaju mnogo promišljanja.

Međutim, u Klinici je trenutno najveći problem infrastruktura. Naša Klinika, a pogotovo intenzivna jedinica, za početak bi trebale nove prostore, jer su postojeći neadekvatni i površinom i kvalitetom. Uz to nedostaje nam i opreme. Paradoksalno je da naša Klinika nema magnetsku rezonanciju, a svaka upala mozga treba po pravilima struke imati neuroradiološku obradu koja uključuje i MR. Također je nevjerojatno da nemamo moderniji CT uređaj kako bi na odgovarajući način vizualizirali sva moguća sijela infekcije.

Zbog toga smo često prisiljeni teško bolesne ljude transportirati na pretrage u druge bolnice, a to nije bez dodatnog rizika. Osim toga, svi ti uređaji mogli bi se koristiti i za izvanbolničke pacijente što bi smanjilo i liste čekanja. Opstanak Klinike u interesu je Hrvatskog zdravstvenog sustava, jer što će biti ako dođe neka nova pandemija ili bolesnik s visoko letalnom i lako prenosivom infekcijom, koji zahtjeva striktnu izolaciju? Pa, druge bolnice nemaju čak ni balkone s kojih bi se moglo izvana pristupiti bolesniku s nekom zaraznom bolesti. Odgovorno tvrdim da bi se bez naše struke u zasebnoj ustanovi, bolest tipa Ebole ili neke nove još opasnije gripe, proširila brzinom munje.

TELEGRAM: S kojim se bolestima najčešće susrećete?

KUTLEŠA: To su uglavnom bolesnici s težim upalama središnjeg živčanog sustava, teškim upalama pluća, septični bolesnici, bolesnici s infekcijom srčanih zalistaka, fulminantnim hepatitisom… Ima još bolesnika s tetanusom i botulizmom te bolesnika koji dožive pogoršanje neke druge bolesti ili neku komplikaciju u tijeku infektivne bolesti, a koje ih potencijalno životno ugrožavaju.

Ove godine primjerice imamo epidemiju takozvane mišje groznice. U tih bolesnika često se razvije akutno bubrežno zatajenje te dolaze na naš odjel ako im treba akutna dijaliza. Ako je dobiju na vrijeme, ozdrave bez posljedica. Vrlo su rijetki teži oblici bolesti kad može zatajiti više organa te je moguć letalan ishod.

TELEGRAM: S obzirom da ste u svakodnevnoj operativi, ostaje li vam dovoljno vremena za znanstveni rad?

KUTLEŠA: Vremena naravno nikad dovoljno, zato je u kliničkim znanostima vrlo bitno imati jasan fokus. U svakodnevnom rutinskom radu možete raditi puno toga kompetentno, ali se u isto vrijeme na razini znanosti, morate baviti sa svega nekoliko stvari. I tek tada možete napraviti neke male pomake u ljudskom medicinskom znanju. No, kako smo mi kliničari, to malo može pomoći nekom bolesniku, a to je zapravo puno. Pravi pomaci u medicini ipak se događaju uglavnom u bazičnim znanostima gdje se pronalaze novi lijekovi, novi dijagnostički alati…

Moj prvi fokus je ECMO te sam iz naše baze bolesnika sa suradnicima objavio više radova. Ozbiljnije sam se još u prošlosti bavio bakterijskim meningitisom, a sve ostalo sam radio manje intenzivno. Uz takav jasan fokus uspio sam, uz relativan nedostatak vremena, ipak ostvariti zadovoljavajuću znanstvenu karijeru što je bitno za moj rad na Medicinskom fakultetu. Mladim kliničarima uvijek savjetujem da što prije nađu stvar koja ih interesira, da se na nju fokusiraju i naprave kvalitetnu bazu bolesnika. Ponekad se iz te jedne baze koja se stalno nadopunjava, može napisati jako puno radova, a i ono što nije manje bitno, postaje se ekspert za jedan mali segment medicine.

TELEGRAM: Kako usklađujete liječničke i obiteljske obveze?

KUTLEŠA: Hvala Bogu, supruga nije liječnica pa nema dežurstva već radi prema uobičajenom radnom vremenu. Po mojem iskustvu, sve se može uskladiti, ako niste preambiciozni i ako vam vaš životni partner daje potporu. Naše troje djece nam je na prvom mjestu, što je i potpuno normalno i prirodno, ali to ne znači da s moje strane, zbog mog posla, nisu zakinuti. Puno sam vikenda i blagdana proveo dežurajući, što sigurno nije idealno, ali zahvaljujući supruzi koja je većinu vremena bila prisutna, u zbroju valjda nećemo podbaciti kao roditelji.

Sad kad su malo veći shvaćaju te situacije i moram reći da su puni razumijevanja. Podsjetilo me ovo na jednu situaciju kad nam je u večernjim satima došao bolesnik koji je morao hitno na ECMO, a sina, koji je tada imao oko godinu dana, u tom trenutku baš nitko nije mogao pričuvati. Došao je sa mnom na posao, a jedna kolegica medicinska sestra, puštala mu je crtiće na Youtube-u, dok smo mi radili oko pacijenta. Uopće se nije žalio. Tako je on već kao mali bio žrtva mojeg posla. Srećom iz tog razdoblja ranog djetinjstva sjećanja izblijede. Ipak, kad smo slobodni onda smo uglavnom posvećeni obiteljskim aktivnostima. Uživamo u tome dok još možemo, a kad krene pubertet u punom jeku onda tko zna…

TELEGRAM: Kako provodite slobodno vrijeme i što vas, osim medicine, još zanima?

KUTLEŠA: Volim trčati pa redovito koristim blagodati zagrebačkih trkališta. Iako sam sve sporiji, u trčanju ne uživam ništa manje. Polumaraton mi je omiljena disciplina, ali zahtjeva duže treninge, tako da zadnje dvije godine nisam na nekoj razini, no nadam se da će opet biti više vremena kad djeca još malo stasaju. Kao i za ponovno uživanje u filmu ili kazalištu.

Mislim i da je njegovanje prijateljskih odnosa jako važno, jer pravih prijatelja čovjek nema puno. Osim trčanja i druženja, povremeno me uhvati skribomanija, pa prvenstveno radi sebe, zapisujem razne stvari koje smatram bitnima. To mi bude zanimljivo čitati nakon što prođu godine. Pri tomu se često zapanjim kako sam se od studentskih dana u svojoj biti malo promijenio.