Opći sud Europske unije sa sjedištem u Luxembourgu svojom presudom od 13. rujna 2018. u cijelosti je odbacio tužbu Sberbank of Russia protiv Vijeća Europske unije koje je u sporu podupirala Europska komisija. Predmet spora bila je Uredba Vijeća donesena 2014. kojom su nametnuta dodatna ograničenja ruskim financijskim institucijama kao dio sankcija Rusiji zbog njenog kršenja suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Ukrajine.
Spomenutom Uredbom i Sberbanku je izrijekom zabranjena “izravna ili neizravna kupnja ili prodaja, izravno ili neizravno pružanje investicijskih usluga, […] ili bilo kakvo drugo postupanje s obveznicama, vlasničkim papirima ili financijskim instrumentima s rokom dospijeća […] duljim od 30 dana” koje su nakon 12. rujna 2014. izdale velike kreditne institucije s poslovnim sjedištem u Rusiji s više od 50 posto javnog vlasništva, pravne osobe koje imaju sjedište izvan Europske unije, a u kojima navedene ruske banke i tvrtke imaju više od 50 posto vlasništva i pravne osoba koje djeluju za njihov račun i po njihovim uputama.
Cilj odluke je nanošenje ‘financijske boli’ Rusiji?
Sud je u obrazloženju svoje presude između ostalog naveo da je cilj ograničenja koja su nametnuta Sberbanku “povećanje troškova djelovanja Ruske Federacije”, a budući da je Sberbank kao tužitelj naveo kako je zbog donošenja mjera ograničavanja pristupa tržištu kapitala pretrpio gubitke i štetu to “dokazuje da se dotičnim mjerama ograničavanja može ostvariti cilj jer je u slučaju financijskih poteškoća na njenim dioničarima i u konačnici, Ruskoj Federaciji da ga spase.”
Znači, Opći sud Europske unije svojim obrazloženjem presude navodi kako je smisao odluka Vijeća Europske unije nanošenje “financijske boli” Ruskoj Federaciji i pravnim osobama u njenom izravnom ili neizravnom vlasništvu te da “pravo vlasništva i sloboda poduzetništva nisu apsolutna prava i da mogu biti predmet ograničenja koja se mogu opravdati Unijinim ciljevima od općeg interesa.”
Ako Sud potvrdi nagodbu, ruske banke će preuzeti koncern
Ako Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdi integralni tekst Nagodbe vjerovnika Agrokora ruske banke, Sberbanka i VTB, preuzet će kontrolu nad koncernom. Takav scenarij izravna je posljedica lex Agrokora i načina njegove implementacije. Primjena Stečajnog zakona i provedba predstečajnih nagodbi za pojedina društva u sastavu koncerna, učinila bi njih i vlasnike obveznica najvećim gubitnicima među financijskim vjerovnicima.
Kako je hrvatska Vlada, umjesto nanašanja “financijske boli” ruskim bankama, svojim nespretnim i nesretnim odlukama upravo njima i strvinarskoj zajednici New Yorka i Londona dala mogućnost potpune kontrole nad procesom koji ih je učinio dobitnicima mogli smo detaljno pratiti u proteklih godinu i pol dana. Je li takav ishod moguć i nakon ove presude Općeg suda Europske unije i mogu li ruske banke svoje loše i nenaplative kreditne plasmane tvrtkama koje imaju sjedište u državama Europske unije spašavati njihovim pretvaranjem u vlasničke udjele doznat ćemo uskoro.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što je, uopće, interes Hrvatske u slučaju Agrokor?
Budući da je u obrazloženju presude Općega suda navedeno kako “pravo vlasništva i sloboda poduzetništva nisu apsolutna prava i da mogu biti predmet ograničenja koja se mogu opravdati Unijinim ciljevim od općeg interesa” logično je pitanje što je interes Republike Hrvatske u slučaju Agrokor. Potreba za donošenjem lex Agrokora obrazložena je strateškim značenjem koncerna za Republiku Hrvatsku i njene nacionalne interese.
Ako taj “strateški” značaj nije u međuvremenu ispario kako je moguće da koncern od navodno vitalnog nacionalnog interesa predajemo u ruke državnim bankarima Ruske Federacije, države koja je izložena sankcijama Europske unije čija je osnovna svrha nanašanje “financijske boli” pravnim subjektima u vlasništvu te države. Za neupućene, Hrvatska je već neko vrijeme članica Europske unije i njena je obaveza dosljedno provoditi sankcije protiv Ruske Federacije čak i onda kad su iste na štetu vlastitih interesa, a u ovom slučaju bilo je upravo suprotno.
Nezadovoljni vjerovnici mogli bi završiti na Europskom sudu
Očekivati da će grupa Borg, AlixPartners, Knighthead Capital Management, Marica Vidaković i Fabris Peruško čvrsto stajati na posljednjoj liniji obrane hrvatskih nacionalnih i strateških interesa te spriječiti Ruse u njihovom pohodu na zapadni Balkan i susjedne krajeve nije bilo previše mudro. Njihovi prioriteti, što je lako razumljivo, ipak su bili ponešto drugačiji. Sad je sav teret na Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve dosadašnje brljavljenje, sav namjerni šlamperaj i natezanje pravnih normi preko svih granica pristojnosti može biti prebrisano i cijela priča vraćena u okvire hrvatskog pravnog poretka. Jer ne treba sumnjati da će u protivnom mnogi od nezadovoljnih vjerovnika potražiti zadovoljštinu na Općem sudu Europske unije u Luxembourgu, sudu koji je u obrazloženju svoje presude od 13. rujna 2018. lijepo objasnio kako je jedan od djelotvornih alata sankcija protiv Ruske Federacije nanašanje financijske boli njenim bankama.
Kako preuzimanje vlasništva nad najvećim lokalnim poslodavcem, trgovačkim društvom od navodnog ili stvarnog strateškog i nacionalnog interesa za Republiku Hrvatsku prije spada u osjećaje ugode nego boli, nije potrebno previše dvojiti oko pravorijeka Suda u Luxembourgu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mogu li nakon presude Općega suda Europske unije ruske banke preuzeti Agrokor?
Opći sud EU presudom od 13. rujna 2018. u cijelosti je odbacio tužbu Sberbanka protiv Vijeća Europske unije
Budući da je u obrazloženju presude Općega suda navedeno kako "pravo vlasništva i sloboda poduzetništva nisu apsolutna prava i da mogu biti predmet ograničenja koja se mogu opravdati Unijinim ciljevim od općeg interesa" logično je pitanje što je interes Republike Hrvatske u slučaju Agrokor. Potreba za donošenjem lex Agrokora obrazložena je strateškim značenjem koncerna za Republiku Hrvatsku i njene nacionalne interese. Ako taj "strateški" značaj nije u međuvremenu ispario kako je moguće da koncern od navodno vitalnog nacionalnog interesa predajemo u ruke državnim bankarima Ruske Federacije, države koja je izložena sankcijama Europske unije čija je osnovna svrha nanašanje "financijske boli" pravnim subjektima u vlasništvu te države.
Opći sud Europske unije sa sjedištem u Luxembourgu svojom presudom od 13. rujna 2018. u cijelosti je odbacio tužbu Sberbank of Russia protiv Vijeća Europske unije koje je u sporu podupirala Europska komisija. Predmet spora bila je Uredba Vijeća donesena 2014. kojom su nametnuta dodatna ograničenja ruskim financijskim institucijama kao dio sankcija Rusiji zbog njenog kršenja suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Ukrajine.
Spomenutom Uredbom i Sberbanku je izrijekom zabranjena “izravna ili neizravna kupnja ili prodaja, izravno ili neizravno pružanje investicijskih usluga, […] ili bilo kakvo drugo postupanje s obveznicama, vlasničkim papirima ili financijskim instrumentima s rokom dospijeća […] duljim od 30 dana” koje su nakon 12. rujna 2014. izdale velike kreditne institucije s poslovnim sjedištem u Rusiji s više od 50 posto javnog vlasništva, pravne osobe koje imaju sjedište izvan Europske unije, a u kojima navedene ruske banke i tvrtke imaju više od 50 posto vlasništva i pravne osoba koje djeluju za njihov račun i po njihovim uputama.
Cilj odluke je nanošenje ‘financijske boli’ Rusiji?
Sud je u obrazloženju svoje presude između ostalog naveo da je cilj ograničenja koja su nametnuta Sberbanku “povećanje troškova djelovanja Ruske Federacije”, a budući da je Sberbank kao tužitelj naveo kako je zbog donošenja mjera ograničavanja pristupa tržištu kapitala pretrpio gubitke i štetu to “dokazuje da se dotičnim mjerama ograničavanja može ostvariti cilj jer je u slučaju financijskih poteškoća na njenim dioničarima i u konačnici, Ruskoj Federaciji da ga spase.”
Znači, Opći sud Europske unije svojim obrazloženjem presude navodi kako je smisao odluka Vijeća Europske unije nanošenje “financijske boli” Ruskoj Federaciji i pravnim osobama u njenom izravnom ili neizravnom vlasništvu te da “pravo vlasništva i sloboda poduzetništva nisu apsolutna prava i da mogu biti predmet ograničenja koja se mogu opravdati Unijinim ciljevima od općeg interesa.”
Ako Sud potvrdi nagodbu, ruske banke će preuzeti koncern
Ako Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdi integralni tekst Nagodbe vjerovnika Agrokora ruske banke, Sberbanka i VTB, preuzet će kontrolu nad koncernom. Takav scenarij izravna je posljedica lex Agrokora i načina njegove implementacije. Primjena Stečajnog zakona i provedba predstečajnih nagodbi za pojedina društva u sastavu koncerna, učinila bi njih i vlasnike obveznica najvećim gubitnicima među financijskim vjerovnicima.
Kako je hrvatska Vlada, umjesto nanašanja “financijske boli” ruskim bankama, svojim nespretnim i nesretnim odlukama upravo njima i strvinarskoj zajednici New Yorka i Londona dala mogućnost potpune kontrole nad procesom koji ih je učinio dobitnicima mogli smo detaljno pratiti u proteklih godinu i pol dana. Je li takav ishod moguć i nakon ove presude Općeg suda Europske unije i mogu li ruske banke svoje loše i nenaplative kreditne plasmane tvrtkama koje imaju sjedište u državama Europske unije spašavati njihovim pretvaranjem u vlasničke udjele doznat ćemo uskoro.
Što je, uopće, interes Hrvatske u slučaju Agrokor?
Budući da je u obrazloženju presude Općega suda navedeno kako “pravo vlasništva i sloboda poduzetništva nisu apsolutna prava i da mogu biti predmet ograničenja koja se mogu opravdati Unijinim ciljevim od općeg interesa” logično je pitanje što je interes Republike Hrvatske u slučaju Agrokor. Potreba za donošenjem lex Agrokora obrazložena je strateškim značenjem koncerna za Republiku Hrvatsku i njene nacionalne interese.
Ako taj “strateški” značaj nije u međuvremenu ispario kako je moguće da koncern od navodno vitalnog nacionalnog interesa predajemo u ruke državnim bankarima Ruske Federacije, države koja je izložena sankcijama Europske unije čija je osnovna svrha nanašanje “financijske boli” pravnim subjektima u vlasništvu te države. Za neupućene, Hrvatska je već neko vrijeme članica Europske unije i njena je obaveza dosljedno provoditi sankcije protiv Ruske Federacije čak i onda kad su iste na štetu vlastitih interesa, a u ovom slučaju bilo je upravo suprotno.
Nezadovoljni vjerovnici mogli bi završiti na Europskom sudu
Očekivati da će grupa Borg, AlixPartners, Knighthead Capital Management, Marica Vidaković i Fabris Peruško čvrsto stajati na posljednjoj liniji obrane hrvatskih nacionalnih i strateških interesa te spriječiti Ruse u njihovom pohodu na zapadni Balkan i susjedne krajeve nije bilo previše mudro. Njihovi prioriteti, što je lako razumljivo, ipak su bili ponešto drugačiji. Sad je sav teret na Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske.
Sve dosadašnje brljavljenje, sav namjerni šlamperaj i natezanje pravnih normi preko svih granica pristojnosti može biti prebrisano i cijela priča vraćena u okvire hrvatskog pravnog poretka. Jer ne treba sumnjati da će u protivnom mnogi od nezadovoljnih vjerovnika potražiti zadovoljštinu na Općem sudu Europske unije u Luxembourgu, sudu koji je u obrazloženju svoje presude od 13. rujna 2018. lijepo objasnio kako je jedan od djelotvornih alata sankcija protiv Ruske Federacije nanašanje financijske boli njenim bankama.
Kako preuzimanje vlasništva nad najvećim lokalnim poslodavcem, trgovačkim društvom od navodnog ili stvarnog strateškog i nacionalnog interesa za Republiku Hrvatsku prije spada u osjećaje ugode nego boli, nije potrebno previše dvojiti oko pravorijeka Suda u Luxembourgu.