Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Rašeljka Zemunović | Snima: foto saša ćetković

Moj dragi tata, Pavelićev ministar: poznati inženjer Branimir Makanec prvi put o ocu, visokom članu zločinačke NDH

Branimir Makanec, inženjer i autor prvog kompjutora u zemlji, prvi put priča o svojoj plemićkoj obitelji i tati Juliju Makancu, posljednjem ministru prosvjete u zločinačkoj NDH s kojim je kao mali odlazio u Pavelićevu vilu

Branimir pl. Makanec potomak je aristokratske obitelji kojoj je car Franjo Josip još potkraj 18. stoljeća, odnosno 1791. godine, dodijelio plemićku povelju. Njegov pradjed Milan Makanec bio je saborski zastupnik, djed Alfred veliki župan Travnički, a njegov otac Julije Makanec bio je posljednji ministar narodne prosvjete u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Inženjer Branimir Makanec iznimno je cijenjeni inženjer elektrotehnike i pionir računarstva na ovim prostorima. Još kao student elektrotehnike izradio je prvog robota u Jugoslaviji.

Mnogo kasnije je osnovao kultni Multimedijski centar, koji je tijekom sedamdesetih godina okupljao zaljubljenike u programiranje, a početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća osmislio je prvo osobno računalo koje se serijski proizvodilo u Jugoslaviji. Inženjer Makanec dočekao nas je u svom stanu u jednom novoizgrađenom naselju u zapadnom dijelu Zagreba, u kojem živi posljednjih desetak godina, otkako je obiteljsku kuću u zagrebačkom Maksimiru prepustio svojim nasljednicima.

BRANIMIR S MAMOM BRANKOM i TATOM JULIJEM KOJI JE U LISTOPADU 1943. POSTAO MINISTAR NDH
Branimir s mamom Brankom i tatom Julijem, koji je u listopadu 1943. postao ministar NDH

Supruga živi u stanu pokraj

Njegova treća supruga, psihologinja Jasna Cvetković Lay živi u stanu do njegovog. “Naš prvotni plan nije bio da živimo zajedno, ali je naposljetku tako ispalo. Mnogo vremena provodimo zajedno.Međutim, kada se poželimo samoće, svatko od nas ode u svoj stan”, objašnjava. Sa suprugom vodi Udrugu Bistrić koja nudi stručnu pomoć nadarenoj djeci, njihovim roditeljima i učiteljima. Naš sugovornik vrlo je iskreno pričao o svom djetinjstvu. Prisjetio se kako je slučajno susreo poglavnika Antu Pavelića, sjetio se oca kako je s ostalim ministrima vlade, koju je vodio predsjednik vlade Nikola Mandić, morao bježati prema Austriji i bio svjedokom promjene vlasti u svibnju 1945. godine.

“Moj zadnji susret s ocem dogodio se dva dana prije ulaska partizanskih postrojbi u Zagreb. Dao mi je poljubac i ušao u automobil. Od tada ga više nikada nisam vidio”, prisjeća se Branimir pl. Makanec. Prvi plemić u dinastiji Makanec bio je Michael, inače dugogodišnji dobavljač austrougarskog carskog dvora, veleposjednik i vlasnik kurije Strpet kraj Kupinca, kojemu je car Franjo Josip II. potkraj 18. stoljeća dodijelio plemićku titulu. Michaelov sin Aleksandar Makanec oženio se groficom Julianom Jobbagy i sagradio plemićku kuću Makanec, u Demetrovoj 5, na zagrebačkom Gornjem gradu. Poznati stanari ove kuće kasnije su bili arhitekt Alfred Albini i operna pjevačica Milka Trnina. Nakon što je Josip Jelačić ukinuo plemstvo, obitelj Makanec seli se u Bosnu i Hercegovinu.

“Moj pradjed, dr. Julije Makanec, u Bosni je bio vrlo značajna osoba. U Sarajevo je stigao 1879. godine kako bi radio kao glavni gradski ljekarnik. Pet godina nakon toga pokrenuo je tiskaru i novine te osnovao prvo Arheološko društvo”, kaže gospodin Makanec. Dr. Julije Makanec preminuo je od šarlaha, kojeg je pokupio 1891. godine kada je kao liječnik pratio bosanske hadžije na hodočašće u Meku. Njegov sin Alfred Makanec godinama je obnašao dužnost velikog župana u Travniku. Bio je jedan od najpoznatijih numizmatičara i filatelista na ovim prostorima, a posjedovao je najveću zbirku bosanskog i turskog oružja.

BRANIMIROV DJED ALFRED i TATA JULIJE KOJI NOSI UNIFORMU MINISTRA DOK POZIRAJU NA BALKONU U GREGORJANČEVOJ 11
Branimirov djed Alfred i tata Julije, koji nosi uniformu ministra, poziraju na balkonu u Gregorijančevoj 11

Obiteljska zbirka u muzeju

Obitelj je uspjela sačuvati njegovu privatnu zbirku, koja se nalazi u Arhivu grada Zagreba, a sadrži pjesme iz vremena ilirskog preporoda, izvještaje o srpanjskim žrtvama u Zagrebu 1849. godine i prepisku s Josipom Jelačićem. Kompletnu zbirku njegovi su nasljednici 1945. godine darovali Arhivu grada Zagreba. Godine 1904. u Sarajevu se rodio njegov sin Julije Makanec, kasnije profesor filozofije i političar, koji je osnovnu školu pohađao u Stocu i Sanskom Mostu, a gimnaziju u Osijeku i Bihaću. Studirao je filozofiju na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorirao 1927. godine. Na početku svoje karijere radio je kao profesor. Predavao je u Petrinji, Bjelovaru, Virovitici, Knjaževcu, Leskovcu, Koprivnici i Karlovcu.

Početkom tridesetih godina tata je predavao u koprivničkoj gimnaziji. Ispred njega u prvoj klupi sjedila je krasna curica velikih plavih očiju. Zvala se Branka Janeš“, objašnjava Branimir Makanec. Mladi profesor primijetio je naočitu učenicu i počeo izmišljati razloge zbog kojih joj je često dolazio u posjet. To se njezinim roditeljima nije nimalo svidjelo. “Isuse Kriste, kaj bude iz toga?”, često se pitala Brankina mama. Međutim, profesor i učenica su se zaljubili. Djevojka je brzo zatrudnjela, ispisala se iz gimnazije i u svibnju 1932. godine rodila dječaka Branimira. “U Koprivnici sam živio najviše godinu dana. Tata je vrlo brzo dobio premještaj.

Gotovo svake godine predavao je u drugom gradu. Ali, ja sam ljeti dolazio na praznike djedu i baki u Koprivnicu. To je bilo prekrasno razdoblje. Sjećam se zelenih livada i osjećaja slobode koji sam osjetio samo u Podravini”, prisjeća se Branimir Makanec. Početkom Drugog svjetskog rata Julije Makanec imenovan je za ravnatelja gimnazije u Bjelovaru, a nedugo nakon toga i gradonačelnikom Bjelovara. Sudjelovao je u organiziranju i vodstvu bjelovarskog ustanka. U travnju 1941. godine u Bjelovaru je proglasio uskrsnuće hrvatske države, i to dan prije nego što je Slavko Kvaternik 10. travnja 1941. godine u Zagrebu proglasio Nezavisnu državu Hrvatsku.

‘Bližio se početak svibnja. Partizani su prodirali prema Zagrebu. U jednom trenutku tata je htio dati ostavku, ali nije htio ispasti kukavica koji bježi kada su stvari krenule u lošem smjeru. To su bila grozna i opasna vremena. Maks Luburić radio je rusvaj. Ubijao je ljude. Vjerojatno zbog toga jer je shvatio da gubi rat. Vladalo je bezakonje. Sjećam se da se tata jako plašio i nikoga nije puštao u kuću’

Kako je postao ministar

Godine 1942. ustaške vlasti pozvale su ga u Zagreb, gdje je u Zapovjedništvu Ustaške mladeži preuzeo dužnost pročelnika za duhovni odgoj, a početkom 1943. godine imenovan je izvanrednim profesorom na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. “Tada nismo imali svoj stan u Zagrebu, nego smo živjeli u nekim uredskim prostorijama, koje su se nalazile u Frankopanskoj ulici. Nismo imali normalan sanitarni čvor, odnosno kupaonicu, nego smo koristili nekakav zajednički zahod”, kaže gospodin Makanec. Tata Julije je svakog dana odlazio na posao, a mama Branka brinula se o dječaku.

BRANIMIR MAKANEC DANAS ŽIVI U MALOM STANU U JEDNOM NOVOZAGREBAČKOM NASELJU, A KUĆU JE OSTAVIO NASLJEDNICIMA
Branimir Makanec danas živi u malom stanu u jednom novozagrebačkom naselju, a kuću je ostavio nasljednicima foto saša ćetković

Branimir nije išao na nastavu, jer su njemački vojnici koristili zagrebačke srednje škole škole kao vojarne. “Učio sam kod kuće, tata je kao ministar prosvjete organizirao da ispite učenici polažu u kavanama.” Tročlana obitelj Makanec živjela je u relativno skromnim uvjetima sve do listopada 1943. kada je dr. Julije Makanec imenovan ministrom narodne prosvjete. “Sjećam se tog trenutka. Bili smo kod kuće, odnosno u onim uredskim prostorijama u Frankopanskoj, kada je na vrata pokucao uniformirani šofer. Interesirao se živi li ovdje Julije Makanec.

Djelovao je vrlo službeno. Nismo znali zbog čega je došao”, prisjeća se gospodin Makanec. Njegova mama Branka pomislila je: “Jao, gotovo je, došli su po Julija”. Pretpostavili su što bi mogao biti razlog uhićenja. Znali su da je tata nekoliko dana prije u novinama objavio jedan nezgodan tekst u kojem se vrlo kritički osvrnuo prema određenim potezima ustaške vlasti. Otac se pozdravio sa ženom i djetetom te krenuo za šoferom. Mama je odjurila do prozora i s trećeg kata promotrila automobil. Bila je iznenađena. Očekivala je da joj muž ući u crnu maricu, policijski automobil, a s prozora je vidjela kako šofer Juliju Makancu ljubazno otvara vrata luksuznog automobila.

Rođendan u Pavelićevoj vili

Tata se ubrzo vratio i rekao da ga je šofer odvezao u predsjedništvo vlade. “Gospodine Makanec, in medias res, imenovani ste za ministra prosvjete”, objasnio mu je Nikola Mandić, posljednji predsjednik vlade NDH. Nekoliko dana nakon imenovanja ministrova se obitelj iz uredskih prostorija preselila u komforan stan u bivšoj Gregorijančevoj, odnosno današnjoj Grškovićevoj ulici. Živjeli su na kućnom broju 11. “Sjećam se jedne situacije kada sam jedini put slučajno susreo Antu Pavelića. Bili smo na rođendanskoj proslavi u njegovoj vili na Tuškancu gdje su zbog neke proslave bila pozvana djeca ministara s njihovim majkama”, prisjeća se.

CIJENJENI INŽENJER NAPRAVIO JE PRVOG ROBOTA U DRŽAVI, A NEŠTO KASNIJE i PRVI KOMPJUTOR, VRLO POPULARNI IVEL ULTRA
Cijenjeni inženjer napravio je prvog robota u državi, a nešto kasnije i prvi kompjutor, vrlo popularni Ivel Ultra

Djeca su se međusobno igrala, gospođe su sjedile, pijuckale kavu i pričale. Branimir Makanec odvojio se od društva i sjeo na jednu fotelju. Promatrao je zastor koji se nalazio pokraj njega. Odlučio je proviriti. Iza zastora ugledao je Pavelića kako nasred velike dvorane glasno raspravlja s dvojicom ustaša. “Mama, mama, vidio sam poglavnika. Bio je tu, odmah iza ovog zastora”, kasnije je šapnuo mami. Ona mu je kratko odgovorila: “Ma, daj”. Njegov otac Julije Makanec službu ministra obnašao je oko godinu i pol dana. Bližio se početak svibnja. Partizani su prodirali prema Zagrebu. “U jednom trenutku tata je htio dati ostavku, ali nije htio ispasti kukavica koji bježi kada su stvari krenule u lošem smjeru.

To su bila grozna i opasna vremena. Maks Luburić radio je rusvaj. Ubijao je ljude. Vjerojatno zbog toga jer je shvatio da gubi rat. Vladalo je bezakonje. Sjećam se da se tata jako plašio i nikoga nije puštao u kuću”, prisjeća se Branimir Makanec. Nekoliko dana prije pada Nezavisne Države Hrvatske, ministar Julije Makanec sjeo je za svoj stol i izjavio: “Evo, tu ću ih dočekati. Stojim iza svega što sam napisao i rekao”. Poglavnik Ante Pavelić iz Zagreba je pobjegao je 6. svibnja, a dan poslije pred kuću obitelji Makanec parkirao se automobil.

Njegovi zadnji dani s tatom

U kuću je ušao neki čovjek i obitelji rekao da je vrijeme za polazak. Ministri su dobili naređenje da uđu u automobile i krenu prema Austriji, gdje su se trebali predati Britancima. “Svi su ministri otputovali sa članovima svoje obitelji, ali mama i ja smo ostali u Zagrebu, jer sam u tom trenutku imao ospice. Ležao sam u zamračenoj sobi”, objašnjava Branimir Makanec. Stotinjak članova vlade zaustavilo se u austrijskom mjestu TüracherBergu. Iznajmili su sobe i čekali Britance. Pojedini članovi vlade nastavili su put prema zapadu, ali Julije Makanec odlučio je čekati saveznike.

Robot Robi bio je medijska senzacija
Robot Robi bio je medijska senzacija

Kada su Britanci stigli u selo, premijer NDH Nikola Mandić pred jednim je britanskim oficirom postrojio sve ministre i izjavio: “Ja sam premijer hrvatske vlade, a ovo su moji ministri”. Oficir je naredio da uđu u kamione. “Očekivali su da će ih odvesti na zapad, pa su se neugodno iznenadili kada su shvatili da je kamion krenuo prema Zagrebu”, kaže Branimir Makanec. Nova komunistička vlast osudila je sve uhićene članove vlade NDH-a i strijeljala ih 6. lipnja 1945. godine. “Nikada nisam saznao gdje moj tata ubijen i pokopan.

Pretpostavljam da je zajedno s ostalima pogubljenima zakopan negdje u Maksimirskoj šumi, a postoji neka teorija da su pokopani u nekoj jami kod Rakovog Potoka”, kaže gospodin Makanec. Branimir je još kratko vrijeme ostao živjeti s majkom u stanu u Gregorijančevoj ulici. “Čekali smo tatu i strahovali za našu budućnost. Jednog prijepodneva naoružani partizani su se pojavili na našim vratima. Mama je baš otišla na Dolac. Uletjeli su u kuću i izbacili nas iz stana. Mojoj baki i meni dopustili su da uzmemo samo malo hrane i nešto odjeće. Mamu smo dočekali na stepenicama”, prisjeća se.

Siromaštvo nakon rata

Nove su im vlasti zabranile da nastave živjeti u Zagrebu, pa su se preselili u malu seosku kuću s krovom od slame, koja se nalazila u okolici Samobora, a koju im je na korištenje ustupila jedna mamina rođakinja. “Kako ste se nosili sa činjenicom da je vaš otac bio ministar u Vladi NDH-a?”, prekidam ga nakratko. “Moj tata je bio naivan čovjek. Pripadao je građanskoj inteligenciji i nije bio upoznat sa zločinima koje je činila ona ekstremna struja među ustašama”, objašnjava. Kaže da je Juliju Makancu njegov brat, slikar Miron Makanec, koji je bio domobran, jednom prilikom ispričao svoja saznanja o ustaškim zločinima.

“Početkom Drugog svjetskog rata Julije Makanec imenovan je za ravnatelja gimnazije u Bjelovaru, a nedugo nakon toga i gradonačelnikom Bjelovara. Sudjelovao je u organiziranju i vodstvu bjelovarskog ustanka. U travnju 1941. godine u Bjelovaru je proglasio uskrsnuće hrvatske države, i to dan prije nego što je Slavko Kvaternik 10. travnja 1941. godine u Zagrebu proglasio Nezavisnu državu Hrvatsku”

Spomenuo mu je Jasenovac i likvidiranje Srba i Židova. Ministar se uzrujao. Mislio je kako njegov brat pretjeruje. “Tako je moj otac doživljavao rat. Uopće nije bio svjestan dimenzije zločina koje su činili pojedini ustaše”, kaže Branimir Makanec. Objašnjava mi kako se njegov otac smatrao intelektualcem i domoljubom, a ne ustašom. Kaže da mu je zabranio da se kao dječak učlani u tzv. Ustašku uzdanicu. “Komunistički režim inzistirao je na tezi da su svi dužnosnici Vlade NDH bili zločinci. Bili su proskribirani. Zna se kako su prošli. Međutim, velik broj dužnosnika u Vladi NDH-a odlučio je dočekati partizanske postrojbe. Nisu htjeli bježati, jer su se smatrali nevinima, vjerovali su da nisu ništa loše učinili”, kaže.

Nekoliko mjeseci nakon završetka rata, Branimir Makanec vratio se iz Samobora u Zagreb. Živio je u stanu pokojnog djeda Alfreda, u Deželićevoj ulici, a vikendom je biciklom odlazio u posjet mami u Samobor. “Tada se jako teško živjelo. Bili smo jako siromašni. Odahnuli smo tek kada je mama dobila posao u računovodstvu hotela Dubrovnik”, kaže. Osim toga, učenik Muške realne gimnazije dobio je etiketu sina ustaškog ministra, narodnog neprijatelja. “Svi u školi znali su tko je bio moj tata. Doživljavao sam grozne stvari. Spasio sam se tako da sam se pravio blesav.

Kako je napravio robota

Jednostavno nisam reagirao na provokacije. Nakon određenog vremena situacija se normalizirala”, objašnjava. Početkom pedesetih godina Branimir Makanec upisao je studij elektrotehnike na zagrebačkom Tehničkom fakultetu. “Ustvari, ja sam oduvijek htio upisati arhitekturu jer sam stalno nešto projektirao. Odlučio sam se ziheraški prijaviti na arhitekturu i elektrotehniku. Najprije sam izašao na prijemni na elektrotehnici, položio ga i upisao fakultet. Kasnije sam saznao da s indeksom ne mogu izići na još jedan prijemni”.

Branimir Makanec je kao student na međunarodnim simpozijima održao nekoliko referata o umjetnoj inteligenciji. Godine 1961. osnovao je sekciju koju je nazvao Grupa kibernetičara, čiji su članovi sastavili prvi autonomni čovjekoliki robot u bivšoj državi. “Početkom šezdesetih godina kolegama sam predložio da za jednu studentsku feštu napravimo atrakciju – robota. Fešta se trebala održati za dva tjedna, a mi smo na robotu radili više od godinu dana. Nazvali smo ga Robi”, prisjeća se. Prvi čovjekoliki robot samostalno se kretao, mahao rukama i glavom te odgovarao na jednostavne naredbe.

BRANIMIR MAKANEC S MAMOM BRANKOM U DOBA KAD JE UPISAO STUDIJ ELEKTROTEHNIKE NA TEHNIČKOM FAKULTETU U ZAGREBU
Branimir Makanec s mamom Brankom u doba kad je upisao studij elektrotehnike na Tehničkom fakultetu u Zagrebu

Postao je medijska atrakcija o kojoj su pisale novine u svim bivšim socijalističkim republikama. Tema Makančevog diplomskoga rada bila je projektiranje i izvedba prvog digitalnog računala. Nakon diplome počeo je raditi kao glavni inženjer u Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju u Vinogradskoj ulici. Sredinom šezdesetih godina tamo je napravio prvu elektroničku učionicu za programiranu nastavu, koju je kasnije preselio na Pedagošku akademiju. U elektroničkoj učionici izvodila se nastava, a ona se danas nalazi u zagrebačkom Školskom muzeju.

Životno djelo

Godine 1968. Branimir Makanec odlazi na specijalizaciju u Los Angeles. “Bio sam oduševljen Amerikom. Posebno me oduševio način na koji su oni radili s djecom. Tamo sam napokon vidio klince koji su imali slobodan pristup kompjutorima i programirali”, kaže. Na specijalizaciji u Americi slučajno je upoznao i jednog posebno nadarenog klinca, Billa Gatesa, kasnijeg osnivača Microsofta. Kada se vratio iz Amerike, inženjer Makanec imenovan je republičkim savjetnikom i osnovao je Multimedijski centar. MMC se nalazio u zgradi pokraj Školskog muzeja na Trgu maršala Tita.

“Djeca su se međusobno igrala, gospođe su sjedile, pijuckale kavu i pričale. Branimir Makanec odvojio se od društva i sjeo na jednu fotelju. Promatrao je zastor koji se nalazio pokraj njega. Odlučio je proviriti. Iza zastora ugledao je Pavelića kako nasred velike dvorane glasno raspravlja s dvojicom ustaša. ‘Mama, mama, vidio sam poglavnika. Bio je tu, odmah iza ovog zastora’, kasnije je šapnuo mami.”

Makanec je u njemu instalirao prvi kompjutorski time-sharing sustav u bivšoj zemlji, tzv. Hewlett Packard 2000., a Centar je organizirao kao javnu ustanovu. Kroz njega je u sljedećih 15 godina prošlo oko deset tisuća djece, većinom srednjoškolaca, koji su u MMC-u stekli osnovnu informatičku pismenost. “Multimedijski centar se pokazao kao nešto najvažnije što sam u životu napravio. Utjecao sam na profesionalne karijere tridesetak vrhunskih inženjera i programera, kao što su Jan Hruška, Neven Antičević i Zorislav Šojat“, kaže. Kasnije je projektirao oko 15 informatičkih učionica u raznim gradovima tadašnje Jugoslavije. “Većinu učionica naručila je vojska, koja ih je mogla platiti, ali često se dogodilo da ih uopće nisu koristili.

Rad s nadarenom djecom

Vojnici jednostavno nisu imali potrebno znanje”, prisjeća se. Početkom osamdesetih Makanec počinje raditi kao šef razvoja u poduzeću Ivasim u Ivanić-Gradu. Tada projektira prvi jugoslavenski osobni kompjutor pod nazivom Ivel Ultra. “Vrlo brzo instalirao sam oko tisuću ovakvih kompjutora u raznim srednjim školama”, kaže. Potkraj svog radnog vijeka gospodin Makanec zaposlio se na tadašnjem Narodnom sveučilištu Moše Pijade, koje je kasnije preimenovano u Otvoreno učilište, gdje je do mirovine održavao tečajeve o primjeni kompjutora u obrazovanju. U svojoj je dugogodišnjoj karijeri osvojio brojna priznanja.

Godine 1984. dobio je plaketu Informatika za zasluge na području promicanja informatičke kulture, 1997. godine osvojio je nagradu za životno djelo Faust Vrančić, a 2003. godine dodijeljena mu je nagrada za životno djelo Dr. Albert Bazala. Branimir Makanec četiri je godine, od 1992. do 1996., vodio stalnu rubriku Računala u obrazovanju u časopisu Byte. “U životu se nikada nisam htio dokazivati ili zbog nečega opravdavati. Uvijek sam radio ono što sam volio i smatrao važnim. Najviše sam uživao u projektiranju, ali i radu s nadarenom djecom. Nikada se nisam doživljavao čovjekom plave krvi ili sinom ministra Vlade NDH. Ja sam običan inženjer”, završava svoju priču Branimir pl. Makanec.


 

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama od 26. ožujka 2016.

Rašeljka Zemunović
Telegram autor
123 članka Više o autoru