FOTO: Vjekoslav Skledar/Telegram

Velike priče

Moj zaručnik Vatroslav malo je popio i počeo voziti brzo. Sletjeli smo s ceste i on je poginuo, a ja sam pala u komu

Nikolina Štimac iz Velike Gorice imala je 23, kada je doživjela užasnu prometnu nesreću. Za Telegram govori o toj večeri i životu nakon nje

Velike priče

Moj zaručnik Vatroslav malo je popio i počeo voziti brzo. Sletjeli smo s ceste i on je poginuo, a ja sam pala u komu

Nikolina Štimac iz Velike Gorice imala je 23, kada je doživjela užasnu prometnu nesreću. Za Telegram govori o toj večeri i životu nakon nje

FOTO: Vjekoslav Skledar/Telegram

Ova priča dio je serijala napravljenog za kampanju Razmisli, s ciljem edukacije javnosti o odgovornom konzumiranju alkohola

Ta večer, kada sam doživjela tešku prometnu nesreću, ostala mi je u magli do danas. Bio je 18. siječnja 2002., ja sam imala 23 godine. Studirala sam psihologiju, radila kao stjuardesa u Croatia Airlinesu, puno sam izlazila i družila se s prijateljima. Iza sebe sam imala i godinu provedenu u Engleskoj i Španjolskoj; tamo sam čuvala djecu i usavršavala jezike.

Na aerodromu, gdje sam radila, upoznala sam i Vatroslava. Bio je dvije godine stariji od mene i jako smo se zavoljeli. Naša veza trajala je godinu dana i planirali smo vjenčanje. Nekoliko dana prije nesreće smo se posvađali. Nije to bilo ništa dramatično, bezazlena svađa za koju sam znala da će se riješiti. Te večeri došla sam s leta iz Frankfurta, a Vatroslav je bio na nekoj obiteljskoj proslavi u Zagrebu. Nazvao me da se pomirimo i napokon vidimo.

Nikolina (djevojka sa svijetlom kosom) u doba dok je radila kao stjuardesa Privatni album

Sletjeli smo se cesti i zabili se u veliko drvo platane

Došao je po mene u Veliku Goricu nakon ponoći. Ne sjećam se detalja, ali znam da me čekao ispred kuće u autu i da smo odlučili krenuti za Zagreb. Za vrijeme vožnje shvatila sam da je malo popio. Nije inače bio sklon alkoholu. Kao i većina ljudi u tim godinama, popio bi kada je bilo neko slavlje ili kada bismo izašli u klub. Ali do te večeri nikada nije sjedao za volan ni pripit.

U mutnom sjećanju mi je da smo se tijekom vožnje oko nečega porječkali. Vjerojatno sam reagirala kada sam shvatila da je popio, a uz sve to počeo je padati i snijeg. Na cesti se već uhvatilo nekoliko centimetara snijega i nastala je poledica. Bilo je prilično sklisko. Izgubio je kontrolu nad autom i sletjeli smo s ceste. Zabili smo se u veliko drvo platane pokraj velikogoričkog groblja. Vatroslav je poginuo na licu mjesta, a mene su u besvjesnom stanju izvlačili iz auta.

Nažalost se sve loše poklopilo

Poslije su mi rekli da sam završila prignječena negdje na podu automobila. Policija ispočetka nije ni znala da sam u autu, a kada su me primijetili prignječenu na podu, odmah su krenuli u akciju spašavanja. Nije, kažu, bilo lagano jer se stablo gotovo do pola urezalo u kabinu automobila. Došla je hitna pomoć, izvukli su me iz te olupine i odveli u bolnicu. Ne sjećam se apsolutno ničega jer sam pala u duboku komu.

I danas mi je teško o tome govoriti. Mnogo puta sam se pokušavala sjetiti što je točno bilo te noći, ali bezuspješno. Očevici su kasnije rekli da je Vatroslav pretjecao kolonu i da je, zbog prevelike brzine za te uvjete, izgubio kontrolu nad autom.

Nikada neću znati što je točno bilo presudno; je li kriva poledica, malo alkohola ili kombinacija svega toga? To ne mogu znati, ali znam da nije dobro sjedati za volan niti nakon dvije čašice alkohola jer su ti oslabljeni refleksi i moć prosuđivanja.

Nažalost, jednostavno se loše poklopilo. On je bio divan dečko, uvijek pažljiv, miran, staložen. Nikada mu nisam zamjerila zbog te nesreće.

Nisu mi mogli reći istinu o Vatroslavu

Prva četiri mjeseca u bolnici bila sam u komi, ali sam osjećala da je mama uz mene. Čula sam je i kako plače jer su liječnici od mene potpuno digli ruke. No, ja sam se uspjela probuditi. Pobijedila sam sve loše prognoze i vjerujem da mi je mamino prisustvo u tome pomoglo. Ona je prije osam godina umrla od raka pluća. Još uvijek mi jako nedostaje.

Kada sam se probudila iz kome, suočila sam se s realnošću. Moj se život u potpunosti promijenio. Završila sam s teškim povredama mozga zbog čega sam izgubila motoriku i mogućnost za samostalan život.

Čim sam došla malo k sebi, pitala sam za Vatroslava. Rekli su mi da je morao negdje otputovati, a ja nisam posumnjala u tu priču jer sam još uvijek bila previše zbunjena zbog stanja u kojem sam se nalazila. Nakon nekog vremena, opet sam pitala za njega i postalo mi je čudno kada sam dobila identičan odgovor.

Roditelji mi nisu mogli reći istinu. Doktori su im savjetovali da mi ne govore tako traumatične stvari, da od šoka ne padnem opet u komu. Kada sam se malo oporavila, mama mi je priznala što se dogodilo. Bio mi je to težak udarac. Poslali su me kod psihologa i on me nekako uspio smiriti. Toliko mi je sve to bilo traumatično, da imam potpuni blackout. Ne sjećam se što mi je psiholog rekao, niti kako je izgledao taj razgovor s mamom.

Htjela sam se što prije riješiti invalidskih kolica

Nakon godinu i pol provedenih u bolnici i u Krapinskim toplicama, konačno sam došla doma. I dalje nisam mogla normalno govoriti niti se kretati. Nije mi bilo lako, ali se nisam željela predati. S tatom Željkom sam svakodnevno radila na motorici.

Nabavio mi je tricikl za odrasle i hodalicu. Svaki dan me vodio na staru vojnu pistu u blizini kuće gdje sam satima vježbala i učila hodati. Uz to sam imala fizikalne terapije, a odlazila sam i na bazen plivati. Htjela sam svim silama prohodati i riješiti se invalidskih kolica, a i terapeuti su mi savjetovali da rabim što je moguće manje pomagala.

Nikolina s mamom

Nikako nisam mogla vjerovati da mi se to dogodilo. Imala sam osjećaj da je to nekakav san iz kojeg ću se probuditi. No, mjesec, dva, nakon povratka kući, odlučila sam se vratiti na studij psihologije. To je bila jako dobra odluka jer sam se tamo naučila nositi sa svim problemima na koje nailazi osoba s invaliditetom. Profesori su me poticali da donosim ispravne odluke i motivirali me da se i dalje borim. Fakultet mi je pomogao da u cijeloj ovoj situaciji ostanem psihički zdrava; da se lakše nosim i suočavam s problemima koji dolaze.

Znala sam da ću diplomirati i da ću jednog dana prohodati. Zadala sam si taj cilj i bila sam sigurna u uspjeh. Diplomirala jesam, ali još uvijek ne hodam samostalno. No, nisam odustala.

Stanje mi se opet, malo pomalo popravlja

Prije dvije i pol godine otkrila sam jednu kliniku u Zagrebu koja ima najnapredniju robotsku terapiju. Krenula sam na to, iako su te terapije bile jako skupe. U početku sam osjećala da sam mnogo čvršća u kretanju, a mogla sam i sama skuhati kavu i staviti suđe u perilicu. I to je za mene bio ogroman napredak.

No, početkom ove godine, stanje mi se počelo naglo pogoršavati. Vjerujem da mi je jedna od tih terapija bila krivo propisana i moguće je da sam radila na robotskom uređaju koji nije bio dobar za mene jer sam nakon nekog vremena postala potpuno onesposobljena. U jednom trenutku nisam više mogla ustati iz kreveta niti otići na WC, a bolovi su bili toliko jaki, da sam morala zvati hitnu pomoć. Pola godine sam provela na jakim analgeticima. Odustala sam od te terapije i nedavno ponovno krenula s plivanjem. Stanje mi se malo pomalo popravlja i vjerujem da ću ponovno doći na stupanj na kojem sam bila prošle godine.

Imam samo jedan cilj. Što više se osamostaliti

Nakon diplome iz psihologije nisam tražila posao jer sam svjesna da ne mogu raditi. No, nisam prekinula s učenjem i radom na sebi. Krenula sam na tečajeve Neurolingvističkog programiranja u Zagrebu, a tata me vodio i na seminare u London i Beč. Sigurna sam da bih se bavila s time i pomagala drugim ljudima da sam samostalna, ali u ovoj situaciji to sam završila zbog svojeg osobnog razvoja.

I dalje imam samo jedan cilj, a to je da mi se motorika što više vrati jer za mene i dalje brine moj tata. Tu je za mene od jutra do mraka i ogromna mi je potpora. No, kako smo ostali sami bez mame, vjerujem da mu sva ta briga s godinama predstavlja sve veći napor. On danas ima 81 godinu i jako se dobro drži za svoje godine, ali svejedno ponekad pomislim da zaista ne znam što bih bez njega.

Prije nekoliko godina u život mi je ušao i predivan pas pomagač, retriver Izzy koji mi puno pomaže u kretanju i svakodnevnom životu. Izzy me prati svugdje gdje idem i uz njega se osjećam mnogo sigurnije. A ovaj život koji imam, shvaćam kao novu priliku. Ne žalim ni za čime.


Producirano u radionici TG Studija, Telegramove in-house agencije za nativni marketing

Nastavite čitati