Piše: Petra Smoljak | Snima: Vjekoslav Skledar

Moj život s teškim napadajima panike: Iz suludog straha prestao sam gutati, više se nisam usudio jesti krutu hranu

Ivan P. podijelio je s nama svoju priču o paničnim napadajima i anksioznistima s kojima se prvi put susreo tek s trideset godina

Ujutro bih se budio zabrinut. Vodio sam dnevnik po preporuci psihijatra. I to je bilo ludo, pregledavao sam si oči, gledao jesu li krvave, pa pisao što me sve boli. Te brige i crni misli su najviše bile vezane uz moje zdravlje. Bio sam u paničnom strahu da ću se razboljeti od neke teške bolesti ili da već bolujem od jedne takve. Pukne mi žilica u oku i pomislim da je to nešto strašno, pa krenem googlati, pa nađem sve najgore, no nisam si mogao objasniti da je googlanje bolesti najgluplja stvar koju si čovjek može napraviti.

Ivan L., četrdesetdvogodišnji je Zagrepčanin koji se u svojim tridesetima prvi put susreo s paničnim napadajima i anksioznosti. Jednim dijelom, zbog toga je izgubio i posao nakon čega mu se psihičko stanje pogoršalo. Za Telegram je ispričao kroz što je sve prošao, kako se liječio, a kako naučio živjeti s tim. Ovo je njegova priča.


Moji su problemi počeli prije jedanaest godina, kad sam već zagazio u tridesetu. Radio sam u firmi gdje sam imao desetak godina radnog staža i život mi je, rekao bi netko sa strane, djelovao prilično sređeno. Negdje pred ljeto počeo sam se osjećati loše. Ne mogu opisati taj osjećaj. Bila je to nekakva tjeskoba pomiješana sa strahom da sam ozbiljno bolestan. Imao sam taj nekakav pritisak u glavi i pojavio mi se jak osjećaj zabrinutosti.

Sjećam se kako sam jedne večeri išao na utakmicu s frendovima i nakon toga sam počeo osjećati nekakvu uznemirenost i tjeskobu. Bilo je jedanaest navečer i otišao sam na hitnu. Pregledali me i uputili me kod psihijatra i oftalmologa jer sam osjećao i snažan pritisak u očima. Oftalmolozi su mi kasnije otkrili visok očni tlak i to bih naznačio kao početak tih svojih većih strahova i uznemirenosti.

U glavi su mi se stalno pojavljivale misli da ću ostati bez vida. Do te mjere sam se bojao da sam u kratko vrijeme obišao hrpu oftalmologa po gradu i sumanuto mijenjao terapije. Iako svjestan da to nije nikakva smrtonosna bolest nisam se mogao pomiriti s tom dijagnozom. Navečer prije spavanja znao sam imati osjećaj da će mi oči ispasti iz duplji i bojao sam se da ujutro neću ništa vidjeti.

Odlučio sam potražiti psihološku pomoć

Bio sam nestrpljiv. Samo sam razmišljao što trebam napraviti da skinem taj očni tlak, a kako nisam uspijevao jer i za to treba vremena, tjeskoba, zabrinutost i strah su samo rasli. Odlučio sam potražiti psihološku pomoć kad sam počeo ostajati bez zraka. Morao sam hvatati zrak. Bio je to osjećaj kao da mi se dušnik stisnuo i nije propuštao zrak. Prvi put mi se to dogodilo kod kuće nakon posla. Toliko sam se preplašio da sam ponovno otišao na hitnu. Pregledali su me i rekli mi da imam napadaj panike i da bih trebao otići kod psihijatra.

Najprije sam otišao kod jedne psihijatrice koja mi je pripisala antipsihotike od kojih mi nije bilo dobro, a nakon toga sam otišao na psihijatriju u Jankomir kod doktora Grošića. Saslušao me i objasnio mi da se radi o anksioznom poremećaju s napadajima panike. Skinuo me sa psihotika i dao mi veliku dozu anksiolitika koje sam odmah počeo piti.

Ostao sam i bez posla

U toj sam fazi radio u jednoj firmi više od deset godina, a odlasci na posao postali su mi nesnosni. Najčešće bih se osjećao kao da ne mogu ni minute više tamo sjediti. Nisam više mogao slušati ljude i te njihove glasove i zvukove koje proizvode. Bilo mi je nepodnošljivo tamo sjediti, ali ja sam sjedio i radio. Odradio sam sve zadatke, a to kako sam se iznutra osjećao nitko nije znao.

Nisam baš ljudima na poslu govorio o svojim problemima. Neugodno mi je bilo o tome pričati. Na kraju više nisam mogao izdržati. Morao sam prekinuti taj osjećaj. Otišao sam kod direktora i rekao mu da se ne osjećam najbolje i da trebam odmor. Izašao mi je u susret i rekao da otvorim bolovanje.

Nakon dva mjeseca osjećao sam da bih mogao ponovno raditi, ali igrom slučaja dobio sam sporazumni otkaz jer je došlo je do transformacije poslovanja i moje radno mjesto im više nije bilo potrebno. Tako da se to baš ružno poklopilo, iako sam uvjeren da tada nisam otišao na bolovanje da bi me vjerojatno stavili na neku drugu funkciju, ali nikome ne zamjeram jer su mi izašli u susret kad mi je trebalo.

Ivan P. svoju je priču želio ispričati anonimno Vjekoslav Skledar

Bilo me strah jesti među ljudima

Ostankom bez posla krenula je nova faza. Iako nisam imao financijskih problema u tom trenutku, pa sam se mogao dobro odmoriti i dalje sam se osjećao loše, a krenuli su i problemi s gutanjem. Sjećam se da sam s prijateljicom bio u restoranu. Jeli smo, pričali i odjednom sam se počeo gušiti. Imao sam osjećaj kao da mi se dušnik stisnuo i nisam mogao progutati hranu. Počeo sam hvatati zrak, a kolegica se uspaničila i počela me lupati po leđima. Sve kao da se usporilo u tom trenutku, ja sam samo pokušavao doći do zraka i progutati hranu koja je zapela u grlu. Bila je to jako neugodna situacija. Imaš osjećaj da te svi gledaju i čekaju što će se dogoditi, a ni ti ne znaš hoćeš li se ugušiti ili što?

Nadao sam se da je to izoliran slučaj, međutim to se dogodilo i drugi put, pa treći, četvrti.. i tada se već razvio strah. Bilo me strah jesti vani među ljudima, ali nisam to izbjegavao. Svaki put bih prihvatio poziv na ručak, večeru jer se nisam želio predati. No, ti ručkovi bi uglavnom završili odustajanjem i isprikama kako ipak nisam gladan ili bih pokušavao svim silama i ako bih vidio da ne ide ispljunuo bih poskrivećki u salvetu. Nisam ni o tome baš pričao, znali su samo najbliži frendovi. Sjećam se da sam i kod prijatelja kojima sam priznao što mi se događa došao na ručak i nisam mogao jesti. Na kraju sam se zatvorio u drugu sobu i pojeo. Razumjeli su me. Čak smo to u jednom trenutku i prebacili na šalu, iako se meni nije nimalo šalilo s time.

Više nisam mogao ni kavu popiti u društvu

Došao je i period kada više nisam mogao ni sam jesti. Počeo sam najprije izbjegavati krutu hranu, a na kraju sam kuhao variva i juhe. Imao sam osjećaj da mi je lakše jesti tekuću hranu. Čak sam u tom periodu pristao otići u Pariz na par dana s frendovima jer sam bio uvjeren da će mi pomoći promjena.

Prvi dan sam probao večerati s društvom, ali nisam uspio. Čak u jednom trenutku tog putovanja nisam uspio niti kavu popiti. Ostavio sam je uz ispriku da mi se ipak ne pije. I to je bilo koma. Lijep je dan, na putovanju si, trebao bi biti opušten, a tebe iznutra maltretiraju crne misli, osjećaš nervozu i ostaješ bez daha. Osjećaš pritisak u glavi i pokušavaš ne misliti o tome. To je toliko frustrirajuće.

I toliko jako da ne pomaže kad sam sebi si govoriš da se ne trebaš bojati ili da možeš normalno jesti i gutati i da je sve to u tvojoj glavi. Dakle, možeš to racionalizirati koliko hoćeš, ali to neće proći. Najviše pomažu tablete. Autosugestija u ovom slučaju ne pomaže kao ni bilo kakve radnje na silu.

Shvatio sam da ne mogu pobjeći od sebe

Maštao sam o zemljama gdje sam nekada provodio mnogo vremena. U inozemstvu sam imao tetu i kod nje sam se uvijek jako dobro osjećao. Bio sam siguran da bi mi tamo bilo super. Kad sam otišao shvatio sam da mi ni tamo nije dobro. Postalo je jasno da od toga ne mogu pobjeći, da ne mogu pobjeći od sebe. Nisam nažalost imao sigurno mjesto na kojem sam se osjećao OK. A najgore što nije bilo nekog konkretnog razloga za takvo stanje.

I tako sam preživljavao jer nisam htio ostati doma zatvoren koliko god mi je bilo teško pokrenuti se. Po prirodi sam optimist i uvijek sam vjerovao da će biti sve u redu. Odlazio bih van i bio bih siguran da će biti sve u redu i da ću uspjeti normalno izgurati večer. Nisam se htio prepustiti i mogu reći da sam funkcionirao. Radio sam sve što sam radio i prije, možda čak i više, valjda iz straha da mi se ne pogorša stanje.

I kad bih se natjerao izaći nisam se osjećao bolje u tim trenucima, ali bilo mi je bolje kad bih se vratio doma jer sam imao osjećaj da sam nešto napravio i da sam prkosio tom lošem osjećaju. I to je borba koja traje cijelo vrijeme i zapravo se cijeli dan boriš protiv samog sebe.

Imao sam i oblik hipohondrije

Ujutro bih se budio zabrinut. Vodio sam dnevnik po preporuci psihijatra. I to je bilo ludo, pregledavao sam si oči, gledao jesu li krvave, pa pisao što me sve boli. Te brige i crni misli su najviše bile vezane uz moje zdravlje. Bio sam u paničnom strahu da ću se razboljeti od neke teške bolesti ili da već bolujem od jedne takve. Pukne mi žilica u oku i pomislim da je to nešto strašno, pa krenem guglati, pa nađem sve najgore, no nisam si mogao objasniti da je guglanje bolesti najgluplja stvar koju si čovjek može napraviti.

Počeo sam ići na pretrage. Išao sam za svaku sitnicu kod doktora. I strahovi su samo rasli i množili se. Tako da mislim da sam postao i hipohondar, iako mi to nigdje u dijagnozama ne piše. Napravio sam brdo pretraga i do danas to nije prestalo, ali se ipak malo prorijedilo. Išao sam na milijardu pretraga i doma imam nalaza kao debela knjiga.

Mislim da sam već i doktorima išao na živce, pa sam krenuo i privatno na preglede. Primjerice, ako sam imamo neke sitne glavobolje odmah sam pomislio da imam neku tešku bolest. Odem doktoru i on mi kaže da to nije ništa i odmah bi me prestalo boljeti. Uvijek mi je trebala nekakva potvrda od doktora da je sve u redu. Tek tada bih se smirio i nestali bi svi simptomi, ali bi se počeli pojavljivati neki drugi i tako u krug. To mi je bio jako težak period, a kad sam nedavno gledao neki francuski film o hipohondru umirao sam od smijeha, ali kad ti se to događa nije nimalo smiješno.

Ivanu je pomogla kombinacija psihoterapije i lijekova Vjekoslav Skledar

Loše iskustvo sa psihologicom

U jednoj fazi sam krenuo privatno kod jedne psihologinje. Dobio sam preporuku od bivšeg kolege. O njoj ne mogu reći ništa dobro. Imala je ordinaciju u nekakvoj obiteljskoj kući u zapadnom dijelu grada i nigdje nije bilo istaknuto njezino ime i prezime. Sve je nekako bilo zatvoreno i zamračeno i danas više nisam siguran je li ta ordinacija uopće registrirana. Sjećam se i da je jako puno naplaćivala i govorila da se moramo naći svaki put kad ona to kaže. A puno puta je u zadnji čas otkazivala termine. Slala me da idem svaki dan na Sljeme, što sam poslušao. I OK to možda i nije bilo tako loše.

Govorila mi je da prestanem pisati pjesme, da ne bih trebao slušati Rolling Stonese, imali smo nekakve čudne seanse na kojima bih crtao kao da sam malo dijete, na kraju smo se razišli, prestao sam dolaziti. Puknuo mi je film nakon njezinih brojnih odgoda i kašnjenja. Možda jedina dobra stvar u svemu tome je što me jednom prilikom poslala na hitnu i rekla da pokušam tražiti bolničko liječenje.

Otišao sam tada u Jankomir i naišao na doktoricu Anu Lončar. I tu večer sam kod nje osjetio toplinu, ljudskost i prijaznost. Rekao sam što me mjesecima muči i koči da živim normalno, ali mi je rekla da mi ne treba bolničko liječenje i da nastavim ići kod svojeg psihijatra u Jankomiru. Odlična stvar je što je ta liječnica kroz neko vrijeme pokrenula grupnu psihološku terapiju i pozvala me da dođem.

Grupna terapija mi je najviše pomogla u kombinaciji s lijekovima

Prihvatio sam poziv i krenuo sam. I mislim da mi je najviše pomogla ta grupna terapija. Nakon tri godine ta je liječnica otišla raditi u Dansku i grupu je preuzeo jedan drugi doktor. Ljudi su se u grupi mijenjali, ali ja sam ostajao. Dolazim i danas. Kombinacija lijekova i te grupe mi je najviše pomogla. U tom nekom periodu sam se počeo intenzivnije baviti glazbom. Počeo sam pisati pjesme i glazbu i to me izvlačilo.

Živio sam od ušteđevine i otpremnine koju sam dobio i barem nisam financijski o nikome ovisio, ali sam u jednom trenutku shvatio da mi je posao stvarno potreban i bio sam spreman raditi bilo što. U McDonalsd’su na blagajni ako je potrebno. Slao sam na sve moguće natječaje, ali nisam ništa uspijevao dobiti. Sjećam se i jedne anegdote. Tada sam se već bolje osjećao jer sam već dvije godine išao na terapiju. Poznanica me pozvala na snimanje nekakve low budget reklame. Trebao sam na tom snimanju pojesti hamburger, a i tada sam još uvijek imamo problema s gutanjem, no ipak ne kao u početku, pa sam se odazvao jer mi je to bilo zanimljivo.

Našli smo se na kavi prije snimanja i uzeo sam lijek. Uspio sam pojesti taj hambi pred kamerama, ali fora je bila u tome da sam trebao biti prirodan, jesti taj hambi, smijati se i zafrkavati. Uspio sam progutati, lijek je ipak napravio svoje, ali zanimljivo je da se ništa na meni nije vidjelo, sve je izgledalo normalno i veselo, a ja sam u sebi bio pun tjeskobe, straha i jedva sam gutao. I to je zanimljivo. Na meni se ne vidi što se događa iznutra. Koliko mi je ljudi reklo da sam vedra osoba i veseljak. Vjerujem da tako projiciram na van, ali iznutra je vrlo često nešto sasvim drugačije.

Nakon pet godina pronašao sam posao

Kad mi je postalo bolje shvatio sam da mi zbilja nedostaje posao. Siguran sam i da su me neki ljudi sa strane gledali kao lijenčinu jer nisam radio gotovo pet godina, ali ja u tom periodu nisam doma ležao. Svirao sam, imao malene koncerte, radio neke sitne posliće, volontirao i pokušavao živjeti normalno. Bitno je tjerati se normalno živjeti, a to sam radio koliko god da mi se nije dalo ustajati iz kreveta i koliko god da nisam imao volje za ništa. Bilo je jako teško pokrenuti se, ali ja sam išao.

Imao sam sreće da sam čuo za jedan posao u struci, pa sam poslao svoj CV. Kad sam čuo da sam dobio taj posao osjećao sam se fenomenalno. Bilo me samo strah kako ću se nakon toliko godina bez posla priviknuti na ured i neke nove ljude. I bilo mi je teško priviknuti se. Radio sam nove stvari koje do tada nisam, na početku je bilo kaotično, ali nakon mjesec dana stvari su se posložile. Taj me posao dosta izvukao i evo nakon šest godina i dalje mi je OK.

 

I danas sam na anksioliticima, ali je puno lakše

I danas sam na anksioliticima. Iako minimalnu količinu, uzimam ih svaki dan. Rekao bih da sam se navukao na taj lijek. Prije sam čekao povod da ga uzmem. Ako bih znao da ću biti izložen nekoj stresnoj situaciji, primjerice ručku s prijateljima. Onda sam shvatio da može bilo što postati stresna situacija i da je bolje uzimati ga redovno. Bolje se osjećam od njega. Osjećam se kao da sam ja ja, kao da samo onakav kakav bih trebao biti. Mogu pričati, mogu jesti, mogu normalno raditi, ali lijek ne traje cijeli dan i kad popusti nije više nikakva tragedija. Vrati te malo u ono stanje, ali mogu se nositi s tim. I super je što kad lijek prestane djelovati može mi ga zamijeniti trčanje ili glazba i tako se krpam do iduće doze.

I naravno psihoterapija mi pomaže. Idem već devet godina i tamo sam toliko pričao o svojim hipohondrijskim napadajima da mi je i ta hipohondrija dojadila. I sam sebi sam dosadio s tim bolestima i strahovima. I ne idem više tako često doktoru. Mogu shvatiti ljude koji su u tom svojem začaranom krugu i ne mogu se izvući. I ja prije gotovo svake psihoterapije imam osjećaj da je najbolje da ne odem. Mislim si što će mi tamo netko govoriti. Nalazim se u tom jednom krugu misli i taj dan kad je grupa najradije bih je izbjegao, a uvijek se poslije osjećam bolje. Nakon psihoterapije sam drugi čovjek. Kao da popijem Xanax, a to je zato što pričam i slušam druge. Danas nitko nikoga ne sluša i ovo zbilja pomaže i ako ništa ta terapija uči ljude da slušaju i pričaju.

Petra Smoljak
Telegram autor
52 članka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program