Piše: Mladen Pleše | Snima: PIXSELL

Montažstroj u MSU ima izložbu o propaloj bolnici u Blatu. Pričali smo s autorom, redateljem Borutom Šeparovićem

Šeparović je sa suradnicima u MSU izložio obilje dokumentacije, fotografija, dokumenata i maketu bolnice

“Mislim da je to jedna od ključnih priča naše tranzicije i određenih društvenih neuspjeha koji počinju još ranih ’80-tih i koji do danas nisu riješeni. U toj priči nazire se puno više toga od nedovršene bolnice. Danas, taj kompleksni projekt izgradnje vrhunske tvornice zdravlja, odnosno tu građevinu možemo gledati i kao leš socijalne države, jer ta zgrada bez uporabne dozvole u Blatu nije bolnica, u nju ni jedan čovjek nije ušao kao bolesnik, nitko ondje nije ozdravio, nitko nije preminuo, nitko se nije ondje rodio, njena svrha nije ostvarena…”, objašnjava.

U ponedjeljak 11. svibnja u Muzeju za suvremenu umjetnost u Zagrebu otvorena je izložba neobičnog naziva “U osnivanju u likvidaciji”. Autor izložbenog postava je Borut Šeparović, utemeljitelj i umjetnički voditelj umjetničke skupine Montažstroj. No redatelj i koreograf Borut Šeparović nije na izložbi predstavio stvaralaštvo skupine Montažstroj, kako bi se to moglo očekivati od umjetnika koji je diplomirao filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te bio na postdiplomskom studiju na Das Artsu Napredni studiji u izvedbenim umjetnostima u Amsterdamu.

Umjesto toga Šeparović je, zajedno sa suradnicima, izložio obilje dokumentacije, fotografija, službenih dokumenata, propagandnih i video materijala te izvoda iz nekoliko stotina novinskih članaka koje je o nedovršenoj Sveučilišnoj bolnici u Blatu u Zagrebu prikupio umjetnički kolektiv Montažstroj. Ta arhivska građa nastala je u sklopu višegodišnjeg interdisciplinarnog projekta “Nedovršeno” te ilustrira povijest bolnice od njenih početaka do ovih dana. Stoga je ta izložba iznimno vrijedan pregled jedne nesretne agonije.

Šeparović napominje kako ga je tema nedovršene bolnice privukla ne samo zbog brojnih kontroverzi i prijepora koje se desetljećima isprepliću oko nje već i zbog toga što je riječ o projektu koji je, po složenosti, opsegu i načinu izvođenja, bio i ostao jedan od najvećih i najsloženijih pothvata u povijesti Zagreba i Hrvatske.

Jedna od ključnih priča tranzicije

“Mislim da je to jedna od ključnih priča naše tranzicije i određenih društvenih neuspjeha koji počinju još ranih ’80-tih i koji do danas nisu riješeni. U toj priči nazire se puno više toga od nedovršene bolnice. Danas, taj kompleksni projekt izgradnje vrhunske tvornice zdravlja, odnosno tu građevinu možemo gledati i kao leš socijalne države, jer ta zgrada bez uporabne dozvole u Blatu nije bolnica, u nju ni jedan čovjek nije ušao kao bolesnik, nitko ondje nije ozdravio, nitko nije preminuo, nitko se nije ondje rodio, njena svrha nije ostvarena…”, objašnjava Šeparović.

Kroz izložbu, a i film koji snima, umjetnički kolektiv Montažstroj na interdisciplinarni način prati njen razvoj od osnivanja radne organizacije investitora u prosincu 1982. godine do početka procesa njene likvidacije u lipnju 1995. Posebnu pozornost na izložbi privlači originalna maketa bolnice u Blatu, rad autora Štefana Kacina, Jurija Princesa i Bogdana Spindlera iz slovenskog projektantskog BIRO-a 71 koja se tek drugi puta predstavlja javnosti. Važna je ne samo kao arhivski dokument, već i kao vrijedni artefakt koji svjedoči o iznimnosti ove arhitekture.

Datum otvorenja izložbe nije odabran slučajno

Datum otvorenja izložbe nije odabran slučajno. Prije točno 35 godina, 11. svibnja 1985., tadašnji predsjednik odbora za izgradnju Ivo Latin svečano je položio kamen temeljac za novu bolnicu u Blatu u povodu 40. obljetnicu pobjede i oslobođenja Zagreba. To se dogodilo 2 i pol godine nakon što je 14. studenoga 1982. izglasan referendum na kojem su se građani suglasili da će pet godina odvajati 1,5 posto neto plaće za bolnicu preko Save. Novac se počeo prikupljati 1. siječnja 1983, a nakon drugog referenduma 1987., samodoprinos radnih ljudi i građana Zagreba prikupljan je do 31. prosinca 1992. Svaki je građanin u prosjeku odvojio za bolnicu između 1.000 i 1.500 tadašnjih njemačkih maraka.

Zbog potresa koji je pogodio Zagreb, te zbog virusa COVID-19, ta pomalo zaboravljena ruševina na kraju grada – svojevrstan spomenik naše nesposobnosti i neodgovornosti – odjednom se vratila u fokus interesa javnosti, politike i stručnih krugova. Pokazalo se, naime, da većina zagrebačkih bolnica, zbog starosti te neodgovarajuće gradnje i strukture, nije u stanju podnijeti ni srednje jaki potres. Zato ne čudi što je bivši ministar zdravstva Milan Kujundžić iskreno priznao: “Ne daj Bože jačeg potresa, zbog dotrajalosti, ne znam što bi se dogodilo”.

Nakon potresa, bolnica u Blatu je ponovno došla u fokus javnosti

Nakon što su teško oštećene Petrova bolnica, Dječja bolnica, Jordanovac, Šalata, samo po sebi nametnulo se pitanje zašto nije dovršena gradnja bolnice koja bi, među ostalim, bila otporna i na potrese do magnitude 9 prema Richteru. Borut Šeparović, koji je vodio veći broj umjetničko-istraživačkih radionica u različitim zemljama, te djelovao kao pedagog na Akademiji St. Joost u Nizozemskoj, priznaje da takav rasplet, kad je prije nekoliko godina počeo snimati dokumentarni film, nije očekivao.

“U vremenu kad je potres iz prastarih pregrađivanih i nadograđivanih bolničkih zgrada u Zagrebu doslovno izbacio na ulicu majke s malom djecom i najteže bolesnike, i kad pandemija Covida – 19 globalno pokazuje ne samo koliko i kako su nam važne bolnice nego i čitav sustav javnog zdravstva, u kojem zdravi daju za bolesne, bogati za siromašne, mladi za stare. To je jedan od najvećih dosega ne samo 20. stoljeća nego ljudske vrste općenito, ” ističe kaže Šeparović te dodaje:

“I prije ove krize, obavili smo dubinske intervjue s oko 40-ak aktera koji su od prvih dana ili u kasnijim fazama sudjelovali u realizaciji tog projekta, a razgovarali smo i s oko 70-ak građana, većinom onih koji su izdvajali samodoprinos, a danas su mnogi od njih u domovima za starije i nemoćne…. Tako smo prikupili dovoljno materijala da pripremimo ne samo izložbu, nego i da snimimo film pa čak možda i seriju. Godinama smo skupljali arhivu i tražili svjedoke kako bismo napravili vremeplov koji će svjedočiti ne samo o tom projektu već i o cijelom razdoblju tranzicije.”

Zagrebu je potrebna suvremena i sigurna bolnica

Borut Šeparović i njegovi suradnici razgovarali su s liječnicima, arhitektima, urbanistima, građevinarima, političarima te su otkrili da se o ideji gradnje nove bolnice u Zagrebu počelo raspravljati još 1959. kad su liječnici, braća Blau, predložili gradnju bolnice u južnom Zagrebu. Bilo je to vrijeme industrijalizacije i brzog rasta broja stanovnika. No, već tada bilo je otpora toj ideji jer nikada nije bilo dovoljno novaca pa je ona pala u zaborav. Ideja o novoj bolnici napokon je 1978. unesena u društveni plan grada Zagreba dok je predsjednik Gradske skupštine bio Ivo Latin, a 1981. uvrštena je u plan razvoja Hrvatske. Tada je na razradi projekta počela raditi skupina gradskih političara i liječnika te vrhunskih urbanista, arhitekata, građevinara…

“Moram priznati da me iznenadilo da se u to doba pokušavao planirati razvoj Zagreba do 2000. godine, dakle, 20 godina unaprijed” – kaže Šeparović i napominje: “Na prvom referendumu 1982. godine ukupan broj glasača bio je 434.617. Na glasališta je izašlo 342.917 građana odnosno 78,9 posto, a glasalo “ZA” 301.440 odnosno 69,36 posto. Na drugom referendumu 15. studenoga 1987. 54 posto birača glasovalo je za nastavak uplaćivanja samodoprinosa. Iz brojnih intervjua zaključio sam da se to pozitivno raspoloženje prema novoj bolnici nije promijenilo ni do danas. Naprosto građani su i tada, kao i sada, uvjereni da je Zagrebu potrebna suvremena i sigurna bolnica.”

Trebala je biti okosnica urbanističkog razvoja tog dijela grada

Bilo je puno razloga zbog kojih je odlučeno da valja sagraditi novu bolnicu u Blatu. Novi Zagreb se, nakon što je 1959. počela gradnja Mosta slobode, počeo munjevito razvijati, no problem je bio što tada u tom djelu grada nije bilo nijedne bolnice, a predviđalo se i zatvaranje nekih bolnica na Zagrebačkim bregovima. “Stoga se gradnja zdravstvene ustanove za taj dio grada nametnula kao prioritetno rješenje” napominje Šeparović.

“Predviđalo se također da će bolnica, kad bude dovršena, biti okosnica urbanističkog razvoja tog dijela grada. Očekivalo se da će se tamo sagraditi stambene zgrade, među ostalim i za zdravstvene radnike, hotel, trgovine, te da će se oplemeniti cijeli okoliš. Tada se također planirano da će bolnica primati na liječenje bolesnike iz Karlovca, Siska i cijele sadašnje zagrebačke županije, ali da će ju moći koristiti građani iz BiH, što bi jamčilo njenu financijsku održivost”.

Očajnički projekt režima na izdisaju

Šeparović kaže kako je razvojni projekt vrhunske bolnice bio očajnički pokušaj režima na izdisaju da učvrsti svoj politički legitimitet i moralni kredibilitet kod građana. Tako su prva obećanja bila da će prva etapa bolnice biti u dovršena već 1987., a čitava bolnica u funkciji 1989. Na upit zašto bolnica nije dovršena kad je imala toliku potporu građana, Šeparović kaže: “Shvatio sam tijekom snimanja filma da je to iznimno kompleksan problem te da je zapravo riječ o dva pitanja. Jedno je zašto su radovi obustavljeni, a drugo je zašto radovi nisu nastavljeni.”

“Jedna stvar je sigurna, a ta je, da oko nijednog pitanja u vezi izgradnje ove bolnice nije postajao konsenzus, kao što niti danas ne postoji. Neki kažu da je gradnja bolnice započeta u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. Drugi kažu da je niz nesretnih događaja presudio je njezinoj sudbini. Ekonomska kriza, inflacija, raspad Jugoslavije, rat, pretvorba, još jedna ekonomska kriza 2009… Treći upozoravaju da republička izvršna vijeća do 1990. kao i vlade poslije toga, u skladu s takozvanim ekonomskim realizmom odnosno pragmatizmom, nikada nisu pokazale iskreni, a kamoli odlučni interes za sudjelovanjem u zatvaranju financijske konstrukcije, premda je bilo predviđeno da će iz republičkih izvora biti pokrivena jedna trećina potrebnih sredstava.”

Pitanje izgradnje se sve više politiziralo

“No, iz brojnih razgovora moglo se zaključiti kako je možda i najveći problem bio u tomu što je od samih početaka bilo puno različitih otpora tom projektu. Kako nitko nije mogao javno govoriti protiv medicinske ustanove koja služi za liječenje građana, prvo se protiv projekta počelo rogoboriti u kuloarima. Kasnije kad je počelo nedostajati novaca protivljenja iz zdravstvenih, ali i drugih interesnih krugova postala su sve glasnija.”

“Krajem 80-ih mišljenja su promijenili čak i oni koji su na početku podupirali projekt. Tada se pitanje izgradnje sve više politizira, počela su međusobna optuživanja oko toga tko je kriv što projekt stagnira. Da nema političke volje i snage za dovršenje projekta najzornije se vidjelo i po tome što bolnica nikada nije dobila status republičkog strateškog projekta kao što je to imala, primjerice, Sveučilišna i nacionalna biblioteka.”

Otpor se pojavio i među liječnicima

Borut Šeparović napominje kako se kroz razgovore moglo naslutiti da je otpor novoj bolnici dolazio čak i iz medicinske struke. “Dio liječnika priznao je u intervjuima da su se projektu protivili i zdravstveni radnici koji su tada vladali bolnicama na pet zagrebačkih bregova. Može se pojednostavljeno zaključiti kako je razlog tomu što nisu željeli napustiti svoje šefovske pozicije, te se nisu htjeli odreći svojih sinekura, jer nova je bolnica bila izazov privilegiranom statusu onih starih.

“Uz to, na razini zaista sitnih interesa, bilo im je krajnje odiozno zamisliti da odlaze na posao na neku blatnu pustopoljinu, koja je hrabro i vizionarski smještena na tadašnjem rubu grada u novom Zagrebu, jer su gotovo svi oni živjeli u starom dijelu grada. Tada je im je taj novi dio grada, simboličnog imena Blato, izgledao previše daleko. Premda taj liječnički lobi nije bio jedinstven, ipak je uspio doprinijeti opstrukciji i razvodnjavanju realizacije investicije. Oni koji su projekt i podržavali, nisu bili uistinu spremni stati na barikadu da se ta bolnica zaista izgradi, nego se vremenom povlače i uređuju svoje dominione i u stvari se sve manje i manje bave bolnicom i ona kao projekt počinje blijediti.”

Ranih devedesetih su se širile i ideološke optužbe

Premda Šeparović nije želio spominjati imena jer, kako kaže, valja sačuvati nešto i za film, u kuloarima se dugo pričalo kako su protiv bolnice bili upravo najugledniji liječnici koji su upravljali tadašnjim bolnicama. Već u intervju u Vjesniku na dan prvog referenduma za samodoprinos u studenom 1982. godine Ivo Latin kaže : “Znate, na rubu je pameti izjava da Zagrebu ne treba nova bolnica jer bez prizivanja bilo kojeg drugog argumenta dovoljno je podsjetiti Zagrepčane ili pacijente iz drugih krajeva na sliku s kojom se susreću dolaskom ili boravkom u bilo kojoj zagrebačkoj bolnici. Moram, najzad, otvoreno reći da svaki onaj pojedinac koji je protiv gradnje nove bolnice ili ne poznaje pravo stanje u sadašnjim bolnicama ili je zlonamjeran, u što više vjerujem.”

A krajem 1989. tadašnji gradonačelnik Zagreba Mato Mikić otvoreno kaže: “Klipove u kotač Sveučilišnoj bolnici najviše podmeću upravo zagrebački zdravstveni radnici.” Gradnji bolnice protivio se određen broj najistaknutijih liječnika, a među njima su najutjecajniji bili oni koji su bili i politički moćni. Nerijetko su se upravo iz istih tih zdravstvenih krugova ranih devedesetih širile ideološke optužbe i prokazivanja kako je riječ o “prekosavskoj utopiji” ili “jugoslavenskom, socijalističkom mastodontu” koji niti je potreban niti se može završiti.

Nedostajala je podrške republičke i državne strukture

Ne bez razloga, neki drugi sugovornici su pak za neuspjeh realizacije tog projekta krivili nesposobne upravljačke strukture, prije svega političare, te činjenicu da iza projekta nikada nisu stale republičke i državne strukture već isključivo gradska rukovodstva. A to, dakako, nije bilo dovoljno da bi se realizirao tako veliki i tehnološki zahtjevan projekt. Šeparović također podsjeća da gdje ima puno novca, ima puno i glasina, te su stoga mnogi taj projekt željeli iskoristiti za vlastite ili skupne interese.

“Od početka prikupljanja samodoprinosa po gradu se šaputalo kako bi se, tobože, izgradnja bolnice mogla zaustaviti i ostaviti za bolja vremena, a novci upotrijebiti za adaptaciju odnosno dovršenje postojećih bolničkih kapaciteta u gradu, te vojne bolnice koja se tada gradila. Također da dio novaca odlazi u Sarajevo zbog zimske Olimpijade ili za potrebe Univerzijade u Zagrebu. U posljednjoj fazi neki svjedoci ukazuju da se prikupljeni novac trošio na kupnju oružja. Najzad, jedan od razloga zašto bolnice nije izgrađena, bila Jugoslavenska narodna armija koja je uvjeravala republičko vodstvo da se bez potrebe troši novac kad oni grade bolnicu koja će biti na raspolaganju i civilima”.

Početkom rata izgradnja bolnice pala je u drugi plan

Krajem prijelomne 1989. godine, u danima kada je pao Berlinski zid, započeli su i razgovori o obustavi radova i konzervaciji objekta. Nakon što je počeo rat u Hrvatskoj fokus se potpuno preusmjerio na obranu zemlje, pa je izgradnja bolnice definitivno pala je u drugi plan i u to vrijeme je započeta i nepotpuna konzervacija. Tadašnji su ravnatelj bolnice u osnivanju general i profesor Ivo Prodan kao i ministar zdravstva Andrija Hebrang bili usredotočeni na organiziranje zdravstvenog sustava u ratnim okolnostima, a osim toga tadašnja vojna bolnica postala je civilna pa više nitko nije mario za bolnicu u Blatu.

Kao bizarnost Šeparović spominje da iako je 31. prosinca 1992. završio i drugi samodoprinos, u nekim mjesnim zajednicama novac prikupljan čak i do sredine 1993. Po dokumentaciji koju su prikupili Šeparović procjenjuje da je tijekom deset godina sakupljeno oko 320 milijuna njemačkih maraka, odnosno u današnjim omjerima između 150 i 160 milijuna eura. Dakako, u ono vrijeme tim se novcem moglo puno više učiniti nego sada.

Dvadeset godina bez bitnih događaja oko bolnice

Šeparović je uvjeren kako bi danas, nakon potresa koji se dogodio, mnogi imali posve drugačija stajališta oko toga treba li Zagrebu nova bolnica. “Kad se vidi koliko su stradale stare zagrebačke bolnice te koliko su zapravo sada one još više ugrožene, siguran sam da se većina više ne bi protivila završetku moderne i sigurne bolnice. Uostalom, već nakon onog slabijeg potresa 2015. mnogi su se počeli pitati što bi se dogodilo s bolnicama da je Zagreb pogodio snažniji potres?”

Šeparović kaže kako se posljednjih 20-ak godina ništa pretjerano bitno, ili barem ništa vidljivo bitno nije zbivalo oko bolnice, osim uočljivog oštećivanja pročelja i otuđivanja različitih materijala, te propadanja instalacija.

Ta zgrada bez uporabne dozvole i dalje je opasna za svoje slučajne posjetitelje, donekle je oko nje uređen okoliš, a na javnom zemljištu u blizini su izgrađeni golf tereni, te nekoliko vila. Iako je zemljište na kojem je bolnica u vlasništvu grada, od kad je na čelu Zagreba gradonačelnik Milan Bandić nitko iz gradskih struktura nije pokazao dovoljno strasti i upornosti za nastavak gradnje. Pozicija gradskih vlasti je donekle i razumljiva, jer su građani grada Zagreba samodoprinosom već dovoljno sudjelovali, pa je sada vrijeme na državi da sudjeluje u završetku gradnje.

Kujundžićeve najave su možda obećanja koja se neće ispuniti

Čak je prije godinu dana premijer Andrej Plenković najavio da je to strateški projekt Vlade, a tadašnji ministar zdravstva Milan Kujundžić svečano je izjavio kako se bolnica mora napokon dovršiti. Međutim sve je zapelo i prije nego li je počelo jer još nije dovršena ni studija niti su odabrani izvođači radova.

“Još uvijek doduše postoji ideja da se umjesto sveučilišne bolnice u Blatu sagradi Nacionalna dječja klinika”, kaže Šeparović i ističe kako “nas povijest ovog objekta od samog početka uči da je lako moguće da se radi o još jednom obećanju koje neće biti ispunjeno, o još jednoj studiji izvodivosti, pri kojoj i ovaj put ostaje pitanje o kakvoj će se bolnici zapravo raditi, i za koga je namijenjen njen program, čija će to biti bolnica, jer očito je da je zasad bila i ostala ničija. Idealno za politiku koja ne može proizvest nikakav sadržaj, osim hrpe obećanja.”

Pročelje nedovršene bolnice je ogledalo društva

Šeparović objašnjava kako nitko od ljudi s kojima je razgovarao nije mogao odgovoriti na pitanje kakva je sudbina projekta nove bolnice. “U lipnju će biti 25 godina kako traje proces likvidacije. Iz razgovora koje sam vodio vidljivo je da se dio ljudi zalaže za obnovu radova, čak tvrde da je neminovno da tamo bude na kraju izgrađen zdravstveni objekt. Drugi pak smatraju da bi objekt trebalo prenamijeniti, a treći bi sve to najradije srušili kako bi uklonili taj spomenik jedne utopije. Jedino su građani ostali dosljedni u svojoj potpori završetku gradnje. Ali njih, dakako, malo tko sluša, a oni su jedini direktni i indirektni gubitnici.”

Šeparović kaže kako aluminijsko-stakleno pročelje bolnice i dalje izgleda prelijepo, te da se u tim prozorima najbolje ogledamo kao društvo. “Jedna od mnogih urbanih legendi kaže da je nedovršena bolnica kazna. Kazna za građane koji su izgubili vjeru, kazna za političare koji izgubili volju. Jednako kao što se u staklenim pročeljima nedovršene bolnice ogleda bolnica sama, tako se u cijeloj toj bolnici zrcalimo mi kao društvo, kao zajednica koja je imala želju, ali nije bila spremna na dovoljnu žrtvu da bi se ta kolektivna želja ostvarila. Zbog toga bolnica, odnosno ruševina, još uvijek stoji nedovršena, kao ukleta sablast. Možda je to pretjerana metafora, no film na kojem radimo će to najbolje pokazati,” zaključio je Borut Šeparović.

Mladen Pleše
Novinar
661 članak Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program