Mourinho je znatno sličniji Alexu Fergusonu nego si želimo priznati. Zato bi za United mogao biti super
Možda se svi želimo sjećati sir Alexa kao sijedog starca s naočalama koji žvače žvaku, mirno sjedeći u trećem redu klupa Old Trafforda, dok pomoćnik umjesto njega izvikuje upute igračima. Ipak, to bi bilo grubo izvrtanje povijesti. Bio je svadljiv, bahat, vjerojatno sličniji Mourinhu nego itko ikad. Zato su se valjda tako dobro i slagali. Ukoliko je Mourinho dobro iskoristio odmor, mogao bi biti odlično rješenje za Manchester
Narod ima tendenciju da govori stvari. Pametne stvari i glupe stvari. Gluposti se zaborave, a onda nekolicina zapamćenih izreka postane savršena ilustracija nesavršenog života. Reče jednom tako narod da para vrti gdje burgija neće. Od lige u kojoj je za naslov trebao samo smisleni obrambeni plan, od lige koja je tehnički i taktički bila toliko rudimentarna da je West Ham od Lige prvaka i mogućeg naslova dijelio samo jedan prosječan špic, Premiership već za nekoliko mjeseci postaje poligon za najnaprednije taktičke umove.
Iz kola u kolo sudarat će se Jürgen Klopp, Josep Guardiola, Antonio Conte, Mauricio Pochettino, Ronald Koeman, Arsene Wenger. S druge strane, kao autsajderi zatvorenijim pristupom šansu će čekati Claudio Ranieri, Slaven Bilić, Alan Pardew. Odjednom liga u kojoj je igran zastarjeli i taktički dosadan nogomet postaje najveći melting pot nogometnih filozofija u povijesti igre. Ionako najbogatijoj ligi na svijetu trebalo je samo još nekoliko milijuna, jer para vrti tamo gdje burgija neće.
Jose Mourinho odabrao je teži i zanimljiviji put
Zadnji se elitnom društvu pridružio Jose Mourinho. The Special One je mogao sličnu plaću dobiti u PSG-u, a istodobno imati ugodniju situaciju, igrati Ligu prvaka i skupljati trofeje. U Parizu bi mu bilo lakše, udobnije, sunčanije i s mnogo manje rizika. Međutim, baš zato što kod njega vrti neko šilo moćnije od novca, izabrao je teži put. Koliko je njegov izbor bio dobar za njega samog, to ne znam. Sigurno je imao i sigurnijih opcija. Ali uvjeren sam da na tržištu United nije imao bolji izbor od Josea Mourinha. Jednostavno, riječ je o, bez ikakve dvojbe, najboljem dostupnom treneru i s te strane United nije imao težak zadatak.
Naravno, rizik je dati mu posao, ali mnogo veći rizik je zaobići ga. U prvom slučaju možete izgubiti dvije godine njegova mandata i još dvije za popravljanje štete i ponovnu izgradnju momčadi. U drugom slučaju možete izgubiti najbolju šansu za trofeje i sami vrh. Dvojbe nema, druga opcija donosi veći rizik od 4 godine eventualnog posta, jer narod kaže da se ne žali za stvarima koje smo napravili nego za onima koje nismo. Iz toga razloga, iako je očigledno rješenje, Mourinho je za United – pravo rješenje.
Američki psiholog Abraham Maslow se upisao u povijest znanosti složivši piramidu potreba, definiravši što čovjeka pokreće i što ga na kraju čini uspješnim kroz motivaciju za ostvarivanje potreba. Na dnu piramide su fiziološke potrebe, potreba za hranom i skloništem, u slučaju premijerligaških trenera – novac. Razina iznad je psihološka potreba za sigurnošću, dakle, među ostalim, povjerenje na radnom mjestu, u ovom slučaju – duljina ugovora. Razinu iznad dolazi potreba za pripadanjem, koja će u ovom slučaju biti manifestirana odnosom s navijačima i medijima.
Prevelike potrebe njegovog ega
One dvije razine iznad su presudne. Prva je potreba za poštovanjem i samopoštovanjem, a druga je potreba za samoostvarenjem. Na obje razine je presudno ono kakvim se mi vidimo i odnos s tim kako nas percipira okolina. Nesporno, Jose je imao probleme s razinom poštovanja i samopoštovanja, jer potrebe njegova ega su često bile prevelike, stoga je padao na razini samoostvarenja. Nije mogao kontrolirati svoj ego, mučio ga je disbalans između samopoštovanja i percepcije koliko prima poštovanja, te nije uspio održati konstantu samoostvarenja. S te strane, jednostavno nemamo temelja vjerovati da će ovaj put išta biti drukčije, nemamo iskustvenog razloga niti sumnjati da može nadići svoje demone.
Ispravno je upitati se kako je onda pravo rješenje za klupu Uniteda, ako nam je dokazao da ima problema s nadilaženjem tih dviju razina. Tu nam u pomoć opet priskače Maslow i njegova piramida. Kao da je crtao piramidu specijalno za ovaj slučaj, Maslow je pred sam kraj svog života dodao i razinu na kojoj je potreba za samonadilaženjem. Bio je čvrsto uvjeren da u određenoj dobi, poučeni vlastitim negativnim iskustvima i vođeni neutaženim željama, možemo nadići konstantne unutrašnje borbe sa samoostvarenjem. Jednostavno, kad se poklope određeni uvjeti − možemo odrasti.
Dopuštam kako se svi želimo sjećati sir Alexa kao sijedog starca s naočalama koji nervozno žvače žvaku mirno sjedeći u trećem redu klupa Old Trafforda dok pomoćnik umjesto njega izvikuje upute igračima. Ipak, to bi bilo grubo izvrtanje povijesti. Bio je svadljiv, bahat, vjerojatno sličniji Mourinhu nego itko ikad. Zato su se valjda tako dobro i slagali
Postoji velika mogućnost da je tijekom ovih pola godine stanke Mourinho imao dovoljno vremena da odraste. Daleko je ovo od aksioma ili teorema, međutim za ovu hipotezu postoji barem jedan solidan argument. Za njega moramo kliznuti natrag kroz vrijeme u 2007. i otkaz koji ga je smjestio u Inter. Mourinho, potpuno koncentriran i izvan okvira svog ega operira kirurškom preciznošću. Mourinho odmoran i smiren svlačionicu ne ostavlja u rasulu. Mourinho u svom najispunjenijem izdanju osvaja tripletu. Kriviti njega što Inter godinu iza nije izgledao ni upola toliko moćno, a ne njegovog nasljednika iz ove perspektive se ne može opisati osim kao zločesto.
‘Kulturološki vandal koji bi izdao Fergusona’
Čak i u talijanskim danima, Mourinho je svoj svadljivi karakter pokazivao u okršajima s medijima i kolegama. Takav je, to vjerojatno nikad neće promijeniti. Najbolje funkcionira kad se stavi pod egidu napada, kad u momčadi probudi mentalitet opsade i uvjeri ih da su sami protiv svih. Timesov kolumnist Matthew Syed zbog toga piše: “Mourinho je kulturološki vandal koji bi izdao Fergusonove vrijednosti i viziju”.
Narod (ili Gabi Novak, nebitno) kaže kako pamtimo samo sretne dane. Skloni smo uljepšavati uspomene i na događaje gledati kroz neke ružičaste naočale. Ne čudi onda kako je Matthew Syed zaboravio da je u odnosu s medijima i kolegama Fergie bio barem jednako ekstravagantan kao Jose. Zaboravljene su konstantne svađe sa sucima, neprekidni pritisak na Savez i gotovo svakodnevni sukobi s igračima. Matthew kao da je romantizirao povijest do te mjere da se ne sjeća kopačke na arkadi Davida Beckhama ili kako je upravo sir Alex platio daleko najviše kazni Ligi.
We are delighted to announce Jose Mourinho is our new manager! Full statement: https://t.co/PDiHMIWnpd #WelcomeJose pic.twitter.com/eZ8NBSz2up
— Manchester United (@ManUtd) May 27, 2016
Naravno, to je sada nepopularna i izblijedjela davna povijest, koju negira brončana statua ispred Old Trafforda, ali pri preuzimanju klupe Crvenih vragova Alex Ferguson je okarakteriziran previše svadljivim i nepouzdanim da United dovede do prvog naslova od sir Matta Busbyja. Kad smo već na primjeru, Busby, još jedan trener s brončanom statuom ispred Kazališta snova, također nije dočekan fanfarama. Možete zamisliti koliko je on bio popularan izbor kad uzmete u obzir da je kao igrač nastupao za City i omraženi Liverpool, a klupu je preuzeo bez iskustva. Kao neko pravilo, što je izbor trenera kontroverzniji, povijest ga potvrdi kao veći pogodak. Dinastijski trener se mora jednostavno dogoditi, određuje ga savršena konstelacija zvijezda jer ni Busby ni Ferguson nisu izgledali takvima. Ipak, kako narod kaže, život piše romane.
Romantiziranje povijesti i pogrešan kolosijek
Naš Aleksandar Holiga, još ove veljače, piše kako bi imenovanje Mourinha značilo konačnu izdaju proklamiranog “United waya”. Dopuštam kako se svi želimo sjećati sir Alexa kao sijedog starca s naočalama koji nervozno žvače žvaku mirno sjedeći u trećem redu karakterističnih klupa Old Trafforda dok pomoćnik umjesto njega izvikuje upute igračima. Ipak, to bi bilo grubo izvrtanje povijesti. Bio je svadljiv, bahat, vjerojatno sličniji Mourinhu nego itko ikad. Zato su se valjda tako dobro i slagali.
I Real je imao auru džentlmenskog kluba. Mourinho ju je trenutačno poljuljao, ali dugoročno je neuništiva, Real poslije njega ima isti imidž kao i godinama prije. Takva kultura se gradi godinama i sigurno je jedan trener, ma koliko dugovječan ili ekstreman bio neće izbrisati. Kultura je metafizična, puno ovisnija o samom klubu nego o trenerima ili rezultatima. Primjer Liverpoola će valjda biti dovoljan.
Uz odmor koji je uzeo, uz klupsku kulturu te sir Alexa kao korektiv iz sjene i uz superioran motiv da dokaže kako je opet najbolji, postoji solidna mogućnost da ćemo gledati Mourinha prije ere u Realu. Postoji solidna mogućnost da je ovo Mourinho koji je koncentriran i koji je nadišao samog sebe ili barem to pokušava. U okolnostima gdje propast u Unitedu znači kraj ozbiljne karijere Portugalca, sigurno je uzeo najveći rizik dosad
Pričamo li o “United wayu” kao o atraktivnosti igre, tu Mourinho stoji iznenađujuće dobro. Barem ako zbroj golova uzimamo kao indikator atraktivnosti, u suprotnom smjena Louisa van Gaala je sasvim nepotrebna. Odigravši 13 punih sezona njegove momčadi su u njima zabile 1011 golova. U posljednjih 13 prvenstava United je zabio 939. Da bi usporedba bila poštenija, uzmimo u obzir samo njegove godine u Premiershipu. U tom razdoblju od pet sezona Mourinho uzima 3, jedna je izjednačena i u jednoj više golova zabija United. Dakle, ispada da će Mourinho popraviti atraktivnost igre Uniteda.
Romantiziranje povijesti nas često odvlači na pogrešan kolosijek. United je često bio najdominantnija momčad lige, ali u derbijima i europskim utakmicama dominacija je prelazila u reaktivnost, u iskorištavanje mini strategija koje će dovesti do pobjede. Uostalom “United way” je uvijek bio samo jedan i kao takvog ga je određivala samo jedna stvar – pobjeda. “United way” je najbolje opisan u onoj kultnoj “Not arrogant just better”. Ima li boljeg izbora za takvu baštinu od Mourinha? Zapravo, ima. Samo taj izbor je na “krivoj” strani grada i nije dostupan.
Sir Alex morao je blagosloviti imenovanje Josea
Upravo taj nezdravi rivalitet s Guardiolom je ono što je najveća opasnost u cijeloj priči. Holiga taj odnos opisuje kao “jedna je od najvećih i medijski najzahvalnijih priča suvremenog nogometa, u kojoj su treneri dosegnuli status celebrityja”. U nastavku dodaje kako je “najvažniji razlog zbog kojeg bi United trebao odustati od Mourinha upravo taj što je City doveo Guardiolu” jer “rivalstvo dvojice supertrenera izvlači ono najgore iz Mourinha”. Sa svim napisanim Holiga pogađa u samu bit.
Sve napisano je točno u toj mjeri da je teško nešto dodati. Osim onoga što je isto tako bolno očito, jedini način da United zaustavi dominaciju Cityja je da Pepu suprotstavi Josea. Danas, uz svu čast Simeoneu, Kloppu ili Ancelottiju, nitko mu ne dolazi ni blizu i jedina opcija da izmorite Ćelavog je da mu na crtu izvučete Arogantnog. Da, mediji će trljati ruke. Bockanja će biti na dnevnoj bazi, toliko da ih ni Katalonac neće moći izbjeći. Međutim, tek takve distrakcije mogu natjerati Guardiolu na pogreške. U tom kontekstu nema boljeg od Josea da izvuče najgore od Pepa.
To zna i sir Alex, koji je dosad već promašio s izborom Davida Moyesa i Louisa van Gaala. Ako mislite da je ovo imenovanje moglo proći bez njegova blagoslova, onda se varate. United u svojoj kulturi još uvijek uvelike ovisi o Fergusonu. Taj kontekst može biti presudan. Nije tajna da je Mourinho oduvijek neobično cijenio sir Alexa, do te mjere da ga je idolizirao. Nije tajna da je Mourinhu Manchester United uvijek predstavljao nedosanjani cilj. Također nije tajna da Ferguson nikad nije dopuštao pojedincu da postane veći od kluba, osim ako taj pojedinac nije bio rođen u Škotskoj i imao vitešku titulu.
Propast u Unitedu bio bi kraj ozbiljne faze karijere
Uz odmor koji je uzeo, uz klupsku kulturu te sir Alexa kao korektiv iz sjene i uz superioran motiv da dokaže kako je opet najbolji, postoji solidna mogućnost da ćemo gledati Mourinha prije ere u Realu. Postoji solidna mogućnost da je ovo Mourinho koji je koncentriran i koji je nadišao samog sebe ili barem to pokušava. U okolnostima gdje propast u Unitedu znači kraj ozbiljne karijere velikog Portugalca, sigurno je uzeo najveći rizik svoje karijere, međutim, to znači da će rivalstvo s Pepom morati izvući i ono najbolje iz njega.
Za njega je ovo borba za opstanak, jer nikad nije bio trener za druga mjesta. Zbog toga, Manchester United ima samo jedan mogući izbor da sačuva “United way”: imenujući bilo koga drugoga predaju grad i cijelu ligu Cityju i Guardioli bez borbe, a samo to znači katastrofu. Manchester United je, imenujući Josea Mourinha, povukao pravi potez u datom trenutku. Narod je rekao da ne treba izmišljati toplu vodu, a United je poslušao.