Prvo, pametnije bi joj bilo da nije zvala novinare.
Drugo, svome PR timu, izbornom stožeru ili kome već, trebala je zabraniti da joj režiraju te namještene pljeskove publike iz mladeži i stareži HDZ-a koja je dovedena u dvoranu kao podrška njenom događaju. I treće, možda je umjesto svega ovoga trebala jednostavno zapjevati.
Mogu se uvijek angažirati naturščici
Što se novinara tiče, ne dopustivši da joj se postavi ijedno pitanje – samo ih je razbjesnila. Ne samo da nije smisleno, nego nije ni pristojno pozvati medije i onda od njih zahtijevati da drže zatvorena usta i budu kuš. Novinari ne vole kad ih se tretira kao dekor suhog cvijeća i kineske vaze. To ih čini živčanima, osjećaju se iskorištenima, a imaju puno pametnijeg posla nego da slušaju nabiflani govor, šute i onda odu.
Nisu, dakle, skloni zamislima da budu postavljeni na scenu kao voštane figure iz zbirke Madame Tussauds, osim ako su možda iz sadašnje top postave Informativnog programa Hrvatske televizije. Novinari uvijek žele postavljati pitanja, tražiti objašnjenja koja zanimaju građane i istjerivati stvari na čistac. To je njihov posao, a ne fizičko uveličavanje bilo čijih političkih govorancija i spektakala. Ako ti je do toga da scena bude masovna, angažiraj, brate, naturščike, umjesto da zlorabiš novinare.
Kao u sitcomu
Prema tome, HDZ-ova kandidatkinja za drugi mandat šefice države mogla je jednostavno snimiti svoj nastup na filmić, kao što je to učinio i njen protukandidat Miroslav Škoro, i poslati ga redakcijama da vide što će s njim. Ako ju je već bilo trta stati pred reportere i odgovarati, ili za takvo izlaganje nije imala živaca, bilo bi ovo puno uljudnije prema novinarskom zanimanju, a utoliko i prema javnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A sad o tim nepotrebnim i komičnim aplauzima nakon svake druge Kolindine prazne rečenice prije kojih bi ona redovito zastala i sugestivno nakrivila glavu kao da svojoj nesigurnoj sviti daje znak da počnu.
Moj cilj je Hrvatska po mjeri čovjeka, kaže Kolinda. Pljesak. Okrenimo se budućnosti. Pljesak. Zalažem se za konstruktivni dijalog. Pljesak. Naša djeca i mladi moj su najveći prioritet. Pljesak. Znanje je moć. Pljesak. I tako do nonstop. Taj efekt amaterske dramaturgije nalikovao je na one unaprijed nasnimljene tonove smijeha koji se ubacuju među kadrove američkih sitcoma: ovo sad je smiješno, smijte se.
Kartonska predsjednica
Na to bi njen stranački kor mlako zalupao dlanovima. A zatim bi im se ona srdačno zahvaljivala: Hvala vam. To je uokvirilo dojam izvještačenosti cijele te pučkoškolske predsjedničke priredbe. Sintetički osmijeh predsjednice, falset slabo uvježbanih emocija, geste ruku koje kao da su se isprobavale pred ogledalom, dizanje prsta, virkanje u papire, stiskanje šaka i dirigirano ustajanje publike HDZ-ovih anonimusa na kraju. Loše. Loše. Neiskreno, odglumljeno bez duše, šuplje. Drvena predsjednica. Karton. Sve naopako.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No ovo treće je najvažnije i kruna svega. I inače bi najbolji prikaz mandata Kolinde Grabar Kitarović bio da snimi CD s potpurijem narodnih, nabožnih i popularnih pjesama koje je pet godina izvodila gdje god se ukazala prilika da nešto mudro poruči i kaže. Pa i danas bi bilo daleko bolje da je pjevala nego da je prevrtala svoje isprazne rečenice o ljubavi prema Hrvatskoj, ponosu, resursima i identitetu. Barem bismo se, naime, opet lijepo zabavili.
Možda bi stvarno bilo bolje da je predsjednica danas zapjevala
Zašto bi bilo bolje da je Grabar Kitarović snimila filmić i poslala ga redakcijama
Ne dopustivši pitanja, predsjednica je samo razbjesnila novinare. Nije pristojno pozvati medije i zahtijevati od njih da budu kuš. Novinari ne podnose kad ih se tretira kao dekor suhog svijeća i kineske vaze. To ih čini živčanima. Nisu skloni glumiti voštane figure iz zbirke Madame Tussauds. Žele postavljati pitanja, tražiti objašnjenja i istjerivati stvari na čistac. To je njihov posao, a ne fizičko uveličavanje bilo čijih političkih nastupa.
Kolinda Grabar Kitarović trebala je napraviti tri stvari na objavi svoje kandidature za još jedan mandat.
Prvo, pametnije bi joj bilo da nije zvala novinare.
Drugo, svome PR timu, izbornom stožeru ili kome već, trebala je zabraniti da joj režiraju te namještene pljeskove publike iz mladeži i stareži HDZ-a koja je dovedena u dvoranu kao podrška njenom događaju. I treće, možda je umjesto svega ovoga trebala jednostavno zapjevati.
Mogu se uvijek angažirati naturščici
Što se novinara tiče, ne dopustivši da joj se postavi ijedno pitanje – samo ih je razbjesnila. Ne samo da nije smisleno, nego nije ni pristojno pozvati medije i onda od njih zahtijevati da drže zatvorena usta i budu kuš. Novinari ne vole kad ih se tretira kao dekor suhog cvijeća i kineske vaze. To ih čini živčanima, osjećaju se iskorištenima, a imaju puno pametnijeg posla nego da slušaju nabiflani govor, šute i onda odu.
Nisu, dakle, skloni zamislima da budu postavljeni na scenu kao voštane figure iz zbirke Madame Tussauds, osim ako su možda iz sadašnje top postave Informativnog programa Hrvatske televizije. Novinari uvijek žele postavljati pitanja, tražiti objašnjenja koja zanimaju građane i istjerivati stvari na čistac. To je njihov posao, a ne fizičko uveličavanje bilo čijih političkih govorancija i spektakala. Ako ti je do toga da scena bude masovna, angažiraj, brate, naturščike, umjesto da zlorabiš novinare.
Kao u sitcomu
Prema tome, HDZ-ova kandidatkinja za drugi mandat šefice države mogla je jednostavno snimiti svoj nastup na filmić, kao što je to učinio i njen protukandidat Miroslav Škoro, i poslati ga redakcijama da vide što će s njim. Ako ju je već bilo trta stati pred reportere i odgovarati, ili za takvo izlaganje nije imala živaca, bilo bi ovo puno uljudnije prema novinarskom zanimanju, a utoliko i prema javnosti.
A sad o tim nepotrebnim i komičnim aplauzima nakon svake druge Kolindine prazne rečenice prije kojih bi ona redovito zastala i sugestivno nakrivila glavu kao da svojoj nesigurnoj sviti daje znak da počnu.
Moj cilj je Hrvatska po mjeri čovjeka, kaže Kolinda. Pljesak. Okrenimo se budućnosti. Pljesak. Zalažem se za konstruktivni dijalog. Pljesak. Naša djeca i mladi moj su najveći prioritet. Pljesak. Znanje je moć. Pljesak. I tako do nonstop. Taj efekt amaterske dramaturgije nalikovao je na one unaprijed nasnimljene tonove smijeha koji se ubacuju među kadrove američkih sitcoma: ovo sad je smiješno, smijte se.
Kartonska predsjednica
Na to bi njen stranački kor mlako zalupao dlanovima. A zatim bi im se ona srdačno zahvaljivala: Hvala vam. To je uokvirilo dojam izvještačenosti cijele te pučkoškolske predsjedničke priredbe. Sintetički osmijeh predsjednice, falset slabo uvježbanih emocija, geste ruku koje kao da su se isprobavale pred ogledalom, dizanje prsta, virkanje u papire, stiskanje šaka i dirigirano ustajanje publike HDZ-ovih anonimusa na kraju. Loše. Loše. Neiskreno, odglumljeno bez duše, šuplje. Drvena predsjednica. Karton. Sve naopako.
No ovo treće je najvažnije i kruna svega. I inače bi najbolji prikaz mandata Kolinde Grabar Kitarović bio da snimi CD s potpurijem narodnih, nabožnih i popularnih pjesama koje je pet godina izvodila gdje god se ukazala prilika da nešto mudro poruči i kaže. Pa i danas bi bilo daleko bolje da je pjevala nego da je prevrtala svoje isprazne rečenice o ljubavi prema Hrvatskoj, ponosu, resursima i identitetu. Barem bismo se, naime, opet lijepo zabavili.