Nekad je nužno odabrati stranu

Možda da krenemo nadoknađivati propušteno zbog nogometa; prvo susret Trumpa i Putina (vrlo loš za Trumpa)

Božo Kovačević napravio je pregled važnih sastanaka koji su se odvili u posljednjih sedam dana

FOTO: Profimedia, Abaca

Napori u okviru priprema za obilježavanje 70. obljetnice osnivanja NATO-a 2019. godine ne bi trebali biti usmjereni samo na postizanje privida zajedništva i sloge. Mnogo bi važnije bilo da se poradi na oslobađanju iluzija o samima sebi i na otvorenoj raspravi o razlozima i ciljevima postojanja NATO saveza u kontekstu multipolarnog svijeta. Tom svijetu nisu primjereni ni kriteriji hladnoratovske crno-bijele logike kao ni iluzije o tome da jedna supersila može sama krojiti sudbinu svijeta.

Summit šefova država i vlada zemalja članica NATO saveza 11. i 12. srpnja kao da je bio osuđen na neuspjeh. Petero sudionika NATO summita, koji su vjerojatno još bili pod dojmom katastrofalnog susreta G7 u Charlevoixu kad je Trump otvoreno ignorirao svoje euroatlantske saveznike i kad je povukao potpis pod zajedničkom izjavom, sa strepnjom je dočekalo američkog predsjednika pitajući se što će on ovaj put učiniti.

Kancelarka Merkel dobila je dodatni razlog za izbjegavanje susreta s Trumpom jer je ovaj na objedu s glavnim tajnikom NATO-a Stoltenbergom prije početka summita kritizirao njezinu politiku prema Rusiji. Theresa May potiho se nadala da će barem bilateralni susret s američkim predsjednikom, koji je uslijedio poslije briselskog summita NATO-a, biti uspješan i za nju koristan.

Prilično neugodna atmosfera na večeri

Gorko se razočarala jer je tijekom službenog sastanka s Trumpom doznala da je on dao intervju engleskim medijima u kojem je kritizirao njezin pokušaj da provede mekani razlaz s EU, pohvalio Borisa Johnsona – koji je neposredno prije toga dao ostavku na mjesto ministra vanjskih poslova – kao mogućeg puno boljeg britanskog premijera nego što je to May, i na kraju odbio razgovarati o bilateralnom sporazumu o slobodnoj trgovini između Ujedinjenog kraljevstva i SAD-a koji je Britancima trebao barem djelomično kompenzirati gubitke do kojih će doći zbog Brexita.

Za vrijeme radne večere mora da je bilo krajnje neugodno ozračje. Trump niti ne pokušava sakriti nezainteresiranost za stajališta svojih euroatlantskih saveznika. Predsjednik Macron je bio ushićen večer prije izborenim francuskim ulaskom u finale svjetskog nogometnog prvenstva i vjerojatno je bio zaokupljen dvojbom o tome da li je za njegove nogometaše bolje da im se u finalu suprotstave Englezi ili Hrvati. Belgijski pak premijer bio je utučen jer su njegovi večer prije izgubili od Francuza.

Theresa May je, osim o slobodnoj trgovini i Brexitu, vjerojatno razmišljala i o nogometu očekujući da njezini u polufinalu pobijede Hrvate i da pripomognu stvaranju povoljne atmosfere u kojoj će njezina ozbiljno uzdrmana vlada ipak opstati. Naša euforična predsjednica jasno je dala do znanja da će njezine misli i njezino srce za vrijeme te navodno radne večere lidera najvažnijeg vojnog saveza u povijesti biti s nogometašima u Rusiji. Temeljem prizora iz svlačionice poslije izborenog nastupa u četvrtfinalu moglo se zaključiti da bi predsjednica bila sretna da cijelim tijelom, a ne samo srcem i mozgom, bude u Moskvi.

Predsjednica je silno željela u Moskvu

Ukratko, malo je vjerojatno da je bila usredotočena na službeni predmet rasprave za vrijeme te radne večere. A sjetimo se koliko je puta ponovila kako je važno da predstavnici Hrvatske sjede za stolovima za kojima se odlučuje, kako onima u EU, tako i onima u NATO-u. Koliko god bilo važno to sjedenje i odlučivanje, predsjednica je jasno rekla da bi joj draže i važnije bilo da je i tom prilikom skakutala na tribini stadiona u Moskvi nego što je sjedila za stolom u društvu moćnika koji određuju sudbinu svijeta.

Kad joj je ta najvažnija želja napokon uslišena za vrijeme finalne utakmice između Hrvatske i Francuske, ona je iskoristila priliku da se do sita izgrli sa svih šezdesetak nogometaša i članova stručnih timova obiju reprezentacija kao da je Hrvatska pobijedila. Pritom je i jednako euforičnog francuskog predsjednika Macrona – kojemu su, za razliku od nje koja je nezaštićena kisnula, našli kišobran – dovela u opasnost da mu nesmotrenim zagrljajem pokvari skupocjenu frizuru.

Već poprilično živčanoj zbog tko zna koji put ponovljene Trumpove nekorektnosti prema njoj, kancelarki Merkel je taj put u Bruxellesu bilo uskraćeno da uživa u divljenju uspjesima njemačkog nogometa jer su njezini uspavani svjetski prvaci ispali već u grupnoj fazi natjecanja. Jednake povode za frustraciju imali su španjolski, portugalski i danski premijer, islandska premijerka je žalila za propuštenim, a poljski predsjednik je zbog sramotnog nastupa svoje reprezentacije mogao samo izbjegavati svaki razgovor o toj bolnoj temi.

Trump bi mogao uništiti NATO

Talijanski i nizozemski premijer mora da su zlurado uživali u nedaćama svojih kolega jer su ipak dobili kakvu-takvu satisfakciju za činjenicu da se njihove reprezentacije nisu ni kvalificirale za prvenstvo u Rusiji. Doista, krajnje nepovoljno psihotično okruženje za održavanje važnog sastanka. Zaokupljeni svatko svojim brigama lideri zemalja članica NATO saveza ipak su se suglasili o tekstu prilično opširne Deklaracije briselskoga summita. Za razliku od slučaja s nesretnom izjavom posljednjeg sastanka lidera G7, nije se dogodilo da američki predsjednik povuče svoj potpis pod briselsku deklaraciju.

No, to još ne znači da ju je pročitao i da se slaže s onim što u njoj piše. Da je predsjednik Trump bio suglasan sa sadržajem točke 3 navedene deklaracije u kojoj jasno piše da se pozdravlja napredak u vezi s porastom izdvajanja za obranu u zemljama članicama te da su se dvije trećine ukupnog broja članica obvezale da će do 2024. godine dostići razinu izdvajanja za obranu od 2 posto GDP-a, on ne bi neposredno poslije sastanka izjavio da SAD svim zemljama članicama daju rok da do siječnja 2019. postignu tu razinu izdvajanja.

I još je dodao da očekuje da će sve zemlje članice uskoro izdvajati 4 posto svog GDP-a za obranu, što je više od sadašnjih američkih izdvajanja. Tim izjavama Trump je jasno doveo u pitanje konstataciju u pretposljednjoj rečenici zajedničke deklaracije koja glasi: „Sve odluke koje smo danas donijeli pokazuju naše jedinstvo, solidarnost i snagu.“ Pod dojmom Trumpovog upornog razaranja svih multilateralnih aranžmana i međunarodnih organizacija čije je osnivanje potaknula Amerika, a u strahu da bi se i NATO mogao raspasti zbog takve politike američkog predsjednika, neki analitičari su predložili da se dosad redoviti godišnji sastanci lidera zemalja članica ne održavaju dok je Trump na vlasti.

Putin je, izgleda, dobitnik

Smatraju da je bolje propustiti obilježavanje 70. obljetnice osnivanja NATO-a 2019. godine negoli riskirati da za vrijeme te velike svečanosti američki predsjednik zada završni udarac organizaciji. Drugi bespomoćno upozoravaju da Trump inzistirajući da jačanju hardware-a nepovratno razara software NATO-a koji se sastoji od zajedničkih temeljnih demokratskih vrijednosti, povjerenja, uvažavanja i solidarnosti svih zemalja članica. Treći u potpunom očaju predlažu da se umjesto pravila konsenzualnog odlučivanja u NATO-u počnu primjenjivati pravila odlučivanja u EU, međudržavne asocijacije koja je u krizi između ostalog i zato što je Trumpova administracija smatra nepotrebnom.

Bilateralni susret predsjednika Trumpa i Putina, održan 16. srpnja u Helsinkiju, pružio je dodatni razlog za strepnju liderima zemalja članica NATO-a. U usvojenoj briselskoj deklaraciji najviše je prostora posvećeno Rusiji kao glavnom izvoru prijetnji s kojima se NATO suočava. Trump nije smatrao potrebnim da se sa saveznicima posavjetuje o tome kakav bi deal mogao postići s Putinom. Premda se još ne zna pouzdano sve o čemu su razgovarali Putin i Trump i kakav su deal postigli, opći je dojam u zapadnim medijima da je Putin dobitnik.

Ignorirajući ne samo NATO saveznike nego i vlastite obavještajne službe, Trump je pokazao razumijevanje za Putinovo odricanje ruske umiješanosti u američke predsjedničke izbore 2016. godine. Time je Trump pokazao da osim načela America first on jednako ustrajno slijedi načelo My ass first. Neovisno o mogućim dalekosežnim katastrofalnim posljedicama politike predsjednika Trumpa prema euroatlantskim saveznicima, treba naglasiti da njegovi postupci pridonose oslobađanju od iluzija kojima se lideri zemalja članica samoobmanjuju.

Pao rejting u Americi

Privrženi hladnoratovskoj crno-bijeloj slici prema kojoj su na njihovoj strani samo good guys dok su oni drugi nužno prljavi, ružni i zli, lideri NATO-a kao da ne vide da pozivanje na načela demokracije i na ljudska prava gubi na uvjerljivosti ako se kao potpisnici tih deklaracija pojavljuju i predstavnici Turske, Poljske i Mađarske koje već davno nisu uzori liberalne demokracije i primjeri poštivanja vladavine zakona.

Freedom House, organizacija za nadzor provedbe načela demokracije i slobode, nedavno je snizio rejting i samoj Americi. U izvješću za 2018. godinu piše da su američke “demokratske institucije pretrpjele eroziju što se odrazilo u stranačkoj manipulaciji izbornim procesom, pristranosti i disfunkcionalnosti kaznenopravnog sustava i rastućim razlikama u bogatstvu, ekonomskim mogućnostima i političkom utjecaju“.

Zbog svega toga napori u okviru priprema za obilježavanje 70. obljetnice osnivanja NATO-a 2019. godine ne bi trebali biti usmjereni samo na postizanje privida zajedništva i sloge. Mnogo bi važnije bilo da se poradi na oslobađanju iluzija o samima sebi i na otvorenoj raspravi o razlozima i ciljevima postojanja NATO saveza u kontekstu multipolarnog svijeta. Tom svijetu nisu primjereni ni kriteriji hladnoratovske crno-bijele logike kao ni iluzije o tome da jedna supersila može sama krojiti sudbinu svijeta.