Živimo u zemlji u kojoj prva asocijacija na pojam sinkopa nije jazz glazba nego sudska i medicinska lakrdija. Isto tako krug asocijacija na spomen poznatog strip junaka Alana Forda u Hrvatskoj obuhvaća široki spektar različitih pripadnika društvene elite – od generala, ministara i tužitelja do sudaca – a vezivno tkivo je hrvatskosrpska transgranična suradnja dilera drogom koja toliko pridonosi normalizaciji odnosa između tih dviju zemalja da se sama ta suradnja smatra društveno korisnim radom.
Kad tome pribrojimo slučajeve poput onog da naši činovnici poduzetniku iz europske zemlje u kojoj se već desetljeće na službene dokumente ne otiskuju pečati ne priznaju kao pravovaljanu potvrdu iz te zemlje jer je ona bez pečata, onda je opravdano zapitati se u kakvoj to zemlji mi živimo. Miro Gavran kao da je najprimjerenije opisao naše prilike refrenom svog mjuzikla Pacijenti: tko nije lud, nije normalan.
Hrvatska ima dugu povijest zakonodavnih i ustavnopravnih vratolomija
Da ne postoji bogata pretpovijest hrvatskih zakonodavnih i ustavnopravnih vratolomija, čuđenje, zaprepaštenje i zgražanje nad tim recentnim primjerima otvorenog vrijeđanja zdravog razuma bili bi daleko veći. Ali ako se sjetimo da je, primjerice, jedna od hrvatskih vlada donijela uredbu sa zakonskom snagom koja je bila na snazi samo jedan dan – onu uredbu kojom je, između ostalog, omogućeno da tadašnji predsjednik po povlaštenim uvjetima otkupi cijelu kuću premda je imao stanarsko pravo samo na jedan stan u toj kući – onda je jasno da je u temelje hrvatske državnosti ugrađen presedan čija je svrha da izigra deklaratornu ustavnu odredbu o ravnopravnosti svih pred zakonom.
Taj niz dopunjen je tumačenjem tadašnjeg predsjednika Ustavnoga suda da novac nije imovina, koje je tumačenje uslijedilo nakon otkrića da tadašnji predsjednik Republike u svojoj imovinskoj kartici nije deklarirao znatan iznos na svom bankovnom računu.
Kazneni sudovi krše temeljno ljudsko pravo na slobodu
Znatan korak prema potpunom obezvređivanju bilo kakva smisla postojanja Ustava i zakona učinio je Ustavni sud u prethodnom sazivu. Obrazlažući svoju odluku – koju nije bio ovlašten donijeti – o ukidanju pritvora za bivšeg premijera Sanadera Ustavni je sud konstatirao da “osobna sloboda pojedinca, kao temeljna ustavna vrednota, danas nije središnje mjerilo kojim se domaći kazneni sudovi vode kad odlučuju o dopuštenom trajanju istražnog zatvora u slučaju više paralelnih kaznenih postupaka koji se istodobno vode protiv tog pojedinca”. Drugim riječima, Ustavni je sud ustvrdio da kazneni sudovi u Hrvatskoj sustavno i masovno krše ljudska prava, odnosno temeljno ljudsko pravo na slobodu.
Nakon takve porazne generalne ocjene, kakva se nije mogla čuti ni od najradikalnijih organizacija za zaštitu ljudskih prava, logično bi bilo očekivati da će Ustavni sud odmah pokušati stati na kraj takvoj nedopustivoj praksi. No, razlozi za pravo iznenađenje su se pojavili tek kad je Ustavni sud obznanio da “za sada nema namjeru preispitivati tu sudsku praksu jer uvažava činjenicu da je riječ o procesu razvitka sudskog prava koji zahtijeva vrijeme”. Ustavni sud je obznanio da ga ne zanimaju sudbine mnogih čija Ustavom zajamčena prava hrvatski sudovi sustavno krše nego je primjenu takve nedopustive prakse odlučio onemogućiti samo u slučaju bivšeg hrvatskog premijera. Još jedan uvjerljiv primjer jednakosti svih pred zakonom na hrvatski način.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nitko ne propituje zašto je Ustavni sud poništio Glavaševu kaznu
Roditelji i rođaci osoba poginulih na pješačkim prijelazima mogu se samo iznurivati u uzaludnim pokušajima da razumiju po kakvim to kriterijima zakonitosti i pravednosti ubojice njima bliskih osoba, ako potječu iz navodno uglednih obitelji, nekažnjeno šeću ili odrađuju smiješne uvjetne kazne. Jednako nerješivu enigmu za te naivce vjerojatno predstavlja i činjenica da zaštićeni svjedok na sudu neometano daje izjave suprotne onima temeljem kojih je postao zaštićeni svjedok i postigao nagodbu o minimalnoj kazni za sebe.
U tu kategoriju pojava neshvatljivih običnim smrtnicima svakako spada i činjenica da se sudi osobi koja je pokušala podmititi suce Vrhovnog suda kako bi pogodovali Branimiru Glavašu, a nitko ne preispituje obrazloženja i motive za donošenje odluke Ustavnog suda kojom se poništava pravomoćna i već gotovo odslužena Glavaševa kazna za ratni zločin.
Sinkopiranje je virtuozno primijenjeno na temu Agrokora
Već uvelike rasprostranjeno hrvatsko pravnopolitičko sinkopiranje bilo je virtuozno primijenjeno i na temu Agrokor. Klasični pristup trgovačkoga prava nalagao bi u slučaju te posrnule kompanije primjenu zakonskih odredaba o stečaju ili o predstečajnoj nagodbi. Imaginacija trenutnih hrvatskih vlastodržaca tako je sinkopirala u osnovi jednostavan motiv predstečajne nagodbe da se kao financijski isplativije pokazalo rješenje prema kojemu su ionako insolventni Agrokor nepotrebni savjetnici opteretili za daljnjih petstotinjak milijuna kuna umjesto da se vjerovnici bez tih savjetnika dogovore o tome kolikog postotka svojih potraživanja su se spremni odreći.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Naknadno utvrđene činjenice da su ministri i premijer javno lagali o tome tko je, kako i za koga pisao Lex Agrokor u kontekstu hrvatske postmodernističke relativizacije svake istine i svakog morala pojavljuju se kao staromodno pozivanje na davno odbačene i prezrene vrijednosti.
Politička opozicija je dezorijentirana i nesposobna
Činjenica da su pravomoćna presuda za zloupotrebu droge ili barem pokrenuta istraga za niz ozbiljnih kaznenih djela bile preduvjet za dobivanje pozivnice za predsjedničku inauguraciju bila je pokazatelj načina na koji se predstavnici hrvatske vlasti odnose prema zakonima i pravosuđu. Isto tako, ta situacija dokumentirana televizijskim snimkama glamuroznog primanja daje dio odgovora na pitanje kako je moguće da se u Hrvatskoj tako često događa toliko toga što mnogi smatraju pravno nemogućim, politički nedopustivim i ljudski nezamislivim.
Sve je to tako stoga što oni koji su na vlasti smatraju da je to glamurozno, poželjno i za njih korisno. A to je sve skupa moguće zato što je institucionalna politička opozicija dezorijentirana i nesposobna, a građansko društvo nedovoljno organizirano da se političkim, pravosudnim i kriminalnim elitama odlučno suprotstavi i onemogući njihovu nesmetanu samoreprodukciju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sada je i brzina interneta kriva za neuspjeh na javnim natječajima
Usred te hrvatske postmodernističke političke kakofonije iznenada se pojavio gotovo folklorni motiv Tko prvi, njegova djevojka. Kao što majstori prikrivene reklame u neku sasvim običnu priču ubacuju kadrove toliko kratke da ih ljudsko oko ne može registrirati, ali oni svejedno djeluju na psihu, tako su ministar gospodarstva i ministrica regionalnog razvoja i fondova EU smislili provedbu javnog natječaja toliko kratkotrajnog da ga nitko nije trebao primijetiti osim onih s kojima je unaprijed dogovorena raspodjela osiguranog europskog novca.
Ministri su za činjenicu da je skupo plaćeni kompjutorski program prestao primati prijave 35 sekundi nakon otvaranja natječaja najozbiljnije optužili prethodnu Vladu koja je alocirala premalo novca za pojedine vrste projekata. Jednako ozbiljno su kao objašnjenje neviđenoga kraha ponudili tvrdnju da se na natječaj prijavilo previše zainteresiranih poduzetnika, a spominjali su i različitu brzinu interneta u različitim dijelovima Hrvatske kao činjenicu relevantnu za svoj neuspjeh.
Pritom je ministrica europskih fondova uporno ponavljala poslovicu Tko prvi, njegova djevojka kao da je to terminus technicus koji se rutinski koristi u svim europskim direktivama i koji mora biti poznat svima koji se javljaju na njezine natječaje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Značenje temeljnih pojmova se iskrivilo do neprepoznatiljivosti
Ako je u tome moru pravnih i političkih sinkopa nešto jasno, onda je to činjenica da se izvorno značenje temeljnih pojmova toliko iskrivilo da gotovo nitko više ne zna što oni znače. Više nitko ne može razabrati koja je izvorna melodija i kakav je takt buke koju stvara hrvatski raštimani politički orkestar. Premijer koji bi trebao određivati ritam i disciplinirati previše razigrane skupine i pojedince, već se davno izgubio.
Umjesto jasnog stajališta o nametanju kleronacionalističke revizije povijesti kao neupitne istine i umjesto energičnog suočavanja sa sadašnjim problemima, on je osnovao Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću koje nije riješilo ništa. Otkako je on preuzeo čelnu poziciju u reformi školstva, više se na raspravlja o građanskom odgoju i sadržaju predmeta koji bi trebali govoriti o ravnopravnosti muškaraca i žena, o spolnom životu, o sekularnom karakteru države i činjenici da postoji mnoštvo religija i crkvi, nego se sve svelo na povećani udio STEM područja u nastavi što ni u jednom trenutku nije bio pravi problem u vezi s reformom školstva.
Župa je sve više, a domova zdravlja je sve manje
Lakrdija pod naslovom Tko prvi, njegova djevojka također je ostala nekažnjena. Na koncu, što misliti o premijeru i vladi kojoj je on na čelu ako je njegov ministar zdravstva ostao na tom položaju i nakon što je izjavio da je bolnički kapelan važan kao i liječnik. Da je kapelan zapravo važniji od liječnika i zdravstvene službe, pokazuje činjenica da Studentska poliklinika koja je u prošlosti postojala danas ne postoji, ali danas postoji studentski kapelan koji prije nije postojao. Dok je župa i crkvenih zgrada u Hrvatskoj sve više, liječnika, domova zdravlja i ordinacija sve je manje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izvorno jednostavni problemi, koje zdrav razum definira kao nepravdu, korupciju, krivokletstvo, zloupotrebu položaja, prijevaru, obmanu i laž, u pomaknutoj hrvatskoj političkoj i društvenoj stvarnosti pojavljuju se kao vrhunaravne objave pravničkoga znanja, političke mudrosti i državničkog talenta. Dok se to ne promijeni, neprestano će se smanjivati rezignirana publika takvih političkih predstava. A promijeniti bi se moglo i tako da se publika trgne, da se pobuni i da barem počne glasno zviždati.
Možda se zgodno podsjetiti nekih suludih političkih i pravosudnih epizoda zbog kojih Hrvatska ne može naprijed
Kako je sinkopa postala izraz koji vežemo za sudske i političke lakrdije, umjesto pojma iz jazz glazbe
Ako je u moru pravnih i političkih sinkopa nešto jasno, onda je to činjenica da se izvorno značenje temeljnih pojmova toliko iskrivilo da gotovo nitko više ne zna što oni znače. Više nitko ne može razabrati koja je izvorna melodija i kakav je takt buke koju stvara hrvatski raštimani politički orkestar. Premijer koji bi trebao određivati ritam i disciplinirati previše razigrane skupine i pojedince, već se davno izgubio.
Živimo u zemlji u kojoj prva asocijacija na pojam sinkopa nije jazz glazba nego sudska i medicinska lakrdija. Isto tako krug asocijacija na spomen poznatog strip junaka Alana Forda u Hrvatskoj obuhvaća široki spektar različitih pripadnika društvene elite – od generala, ministara i tužitelja do sudaca – a vezivno tkivo je hrvatskosrpska transgranična suradnja dilera drogom koja toliko pridonosi normalizaciji odnosa između tih dviju zemalja da se sama ta suradnja smatra društveno korisnim radom.
Kad tome pribrojimo slučajeve poput onog da naši činovnici poduzetniku iz europske zemlje u kojoj se već desetljeće na službene dokumente ne otiskuju pečati ne priznaju kao pravovaljanu potvrdu iz te zemlje jer je ona bez pečata, onda je opravdano zapitati se u kakvoj to zemlji mi živimo. Miro Gavran kao da je najprimjerenije opisao naše prilike refrenom svog mjuzikla Pacijenti: tko nije lud, nije normalan.
Hrvatska ima dugu povijest zakonodavnih i ustavnopravnih vratolomija
Da ne postoji bogata pretpovijest hrvatskih zakonodavnih i ustavnopravnih vratolomija, čuđenje, zaprepaštenje i zgražanje nad tim recentnim primjerima otvorenog vrijeđanja zdravog razuma bili bi daleko veći. Ali ako se sjetimo da je, primjerice, jedna od hrvatskih vlada donijela uredbu sa zakonskom snagom koja je bila na snazi samo jedan dan – onu uredbu kojom je, između ostalog, omogućeno da tadašnji predsjednik po povlaštenim uvjetima otkupi cijelu kuću premda je imao stanarsko pravo samo na jedan stan u toj kući – onda je jasno da je u temelje hrvatske državnosti ugrađen presedan čija je svrha da izigra deklaratornu ustavnu odredbu o ravnopravnosti svih pred zakonom.
Taj niz dopunjen je tumačenjem tadašnjeg predsjednika Ustavnoga suda da novac nije imovina, koje je tumačenje uslijedilo nakon otkrića da tadašnji predsjednik Republike u svojoj imovinskoj kartici nije deklarirao znatan iznos na svom bankovnom računu.
Kazneni sudovi krše temeljno ljudsko pravo na slobodu
Znatan korak prema potpunom obezvređivanju bilo kakva smisla postojanja Ustava i zakona učinio je Ustavni sud u prethodnom sazivu. Obrazlažući svoju odluku – koju nije bio ovlašten donijeti – o ukidanju pritvora za bivšeg premijera Sanadera Ustavni je sud konstatirao da “osobna sloboda pojedinca, kao temeljna ustavna vrednota, danas nije središnje mjerilo kojim se domaći kazneni sudovi vode kad odlučuju o dopuštenom trajanju istražnog zatvora u slučaju više paralelnih kaznenih postupaka koji se istodobno vode protiv tog pojedinca”. Drugim riječima, Ustavni je sud ustvrdio da kazneni sudovi u Hrvatskoj sustavno i masovno krše ljudska prava, odnosno temeljno ljudsko pravo na slobodu.
Nakon takve porazne generalne ocjene, kakva se nije mogla čuti ni od najradikalnijih organizacija za zaštitu ljudskih prava, logično bi bilo očekivati da će Ustavni sud odmah pokušati stati na kraj takvoj nedopustivoj praksi. No, razlozi za pravo iznenađenje su se pojavili tek kad je Ustavni sud obznanio da “za sada nema namjeru preispitivati tu sudsku praksu jer uvažava činjenicu da je riječ o procesu razvitka sudskog prava koji zahtijeva vrijeme”. Ustavni sud je obznanio da ga ne zanimaju sudbine mnogih čija Ustavom zajamčena prava hrvatski sudovi sustavno krše nego je primjenu takve nedopustive prakse odlučio onemogućiti samo u slučaju bivšeg hrvatskog premijera. Još jedan uvjerljiv primjer jednakosti svih pred zakonom na hrvatski način.
Nitko ne propituje zašto je Ustavni sud poništio Glavaševu kaznu
Roditelji i rođaci osoba poginulih na pješačkim prijelazima mogu se samo iznurivati u uzaludnim pokušajima da razumiju po kakvim to kriterijima zakonitosti i pravednosti ubojice njima bliskih osoba, ako potječu iz navodno uglednih obitelji, nekažnjeno šeću ili odrađuju smiješne uvjetne kazne. Jednako nerješivu enigmu za te naivce vjerojatno predstavlja i činjenica da zaštićeni svjedok na sudu neometano daje izjave suprotne onima temeljem kojih je postao zaštićeni svjedok i postigao nagodbu o minimalnoj kazni za sebe.
U tu kategoriju pojava neshvatljivih običnim smrtnicima svakako spada i činjenica da se sudi osobi koja je pokušala podmititi suce Vrhovnog suda kako bi pogodovali Branimiru Glavašu, a nitko ne preispituje obrazloženja i motive za donošenje odluke Ustavnog suda kojom se poništava pravomoćna i već gotovo odslužena Glavaševa kazna za ratni zločin.
Sinkopiranje je virtuozno primijenjeno na temu Agrokora
Već uvelike rasprostranjeno hrvatsko pravnopolitičko sinkopiranje bilo je virtuozno primijenjeno i na temu Agrokor. Klasični pristup trgovačkoga prava nalagao bi u slučaju te posrnule kompanije primjenu zakonskih odredaba o stečaju ili o predstečajnoj nagodbi. Imaginacija trenutnih hrvatskih vlastodržaca tako je sinkopirala u osnovi jednostavan motiv predstečajne nagodbe da se kao financijski isplativije pokazalo rješenje prema kojemu su ionako insolventni Agrokor nepotrebni savjetnici opteretili za daljnjih petstotinjak milijuna kuna umjesto da se vjerovnici bez tih savjetnika dogovore o tome kolikog postotka svojih potraživanja su se spremni odreći.
Naknadno utvrđene činjenice da su ministri i premijer javno lagali o tome tko je, kako i za koga pisao Lex Agrokor u kontekstu hrvatske postmodernističke relativizacije svake istine i svakog morala pojavljuju se kao staromodno pozivanje na davno odbačene i prezrene vrijednosti.
Politička opozicija je dezorijentirana i nesposobna
Činjenica da su pravomoćna presuda za zloupotrebu droge ili barem pokrenuta istraga za niz ozbiljnih kaznenih djela bile preduvjet za dobivanje pozivnice za predsjedničku inauguraciju bila je pokazatelj načina na koji se predstavnici hrvatske vlasti odnose prema zakonima i pravosuđu. Isto tako, ta situacija dokumentirana televizijskim snimkama glamuroznog primanja daje dio odgovora na pitanje kako je moguće da se u Hrvatskoj tako često događa toliko toga što mnogi smatraju pravno nemogućim, politički nedopustivim i ljudski nezamislivim.
Sve je to tako stoga što oni koji su na vlasti smatraju da je to glamurozno, poželjno i za njih korisno. A to je sve skupa moguće zato što je institucionalna politička opozicija dezorijentirana i nesposobna, a građansko društvo nedovoljno organizirano da se političkim, pravosudnim i kriminalnim elitama odlučno suprotstavi i onemogući njihovu nesmetanu samoreprodukciju.
Sada je i brzina interneta kriva za neuspjeh na javnim natječajima
Usred te hrvatske postmodernističke političke kakofonije iznenada se pojavio gotovo folklorni motiv Tko prvi, njegova djevojka. Kao što majstori prikrivene reklame u neku sasvim običnu priču ubacuju kadrove toliko kratke da ih ljudsko oko ne može registrirati, ali oni svejedno djeluju na psihu, tako su ministar gospodarstva i ministrica regionalnog razvoja i fondova EU smislili provedbu javnog natječaja toliko kratkotrajnog da ga nitko nije trebao primijetiti osim onih s kojima je unaprijed dogovorena raspodjela osiguranog europskog novca.
Ministri su za činjenicu da je skupo plaćeni kompjutorski program prestao primati prijave 35 sekundi nakon otvaranja natječaja najozbiljnije optužili prethodnu Vladu koja je alocirala premalo novca za pojedine vrste projekata. Jednako ozbiljno su kao objašnjenje neviđenoga kraha ponudili tvrdnju da se na natječaj prijavilo previše zainteresiranih poduzetnika, a spominjali su i različitu brzinu interneta u različitim dijelovima Hrvatske kao činjenicu relevantnu za svoj neuspjeh.
Pritom je ministrica europskih fondova uporno ponavljala poslovicu Tko prvi, njegova djevojka kao da je to terminus technicus koji se rutinski koristi u svim europskim direktivama i koji mora biti poznat svima koji se javljaju na njezine natječaje.
Značenje temeljnih pojmova se iskrivilo do neprepoznatiljivosti
Ako je u tome moru pravnih i političkih sinkopa nešto jasno, onda je to činjenica da se izvorno značenje temeljnih pojmova toliko iskrivilo da gotovo nitko više ne zna što oni znače. Više nitko ne može razabrati koja je izvorna melodija i kakav je takt buke koju stvara hrvatski raštimani politički orkestar. Premijer koji bi trebao određivati ritam i disciplinirati previše razigrane skupine i pojedince, već se davno izgubio.
Umjesto jasnog stajališta o nametanju kleronacionalističke revizije povijesti kao neupitne istine i umjesto energičnog suočavanja sa sadašnjim problemima, on je osnovao Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću koje nije riješilo ništa. Otkako je on preuzeo čelnu poziciju u reformi školstva, više se na raspravlja o građanskom odgoju i sadržaju predmeta koji bi trebali govoriti o ravnopravnosti muškaraca i žena, o spolnom životu, o sekularnom karakteru države i činjenici da postoji mnoštvo religija i crkvi, nego se sve svelo na povećani udio STEM područja u nastavi što ni u jednom trenutku nije bio pravi problem u vezi s reformom školstva.
Župa je sve više, a domova zdravlja je sve manje
Lakrdija pod naslovom Tko prvi, njegova djevojka također je ostala nekažnjena. Na koncu, što misliti o premijeru i vladi kojoj je on na čelu ako je njegov ministar zdravstva ostao na tom položaju i nakon što je izjavio da je bolnički kapelan važan kao i liječnik. Da je kapelan zapravo važniji od liječnika i zdravstvene službe, pokazuje činjenica da Studentska poliklinika koja je u prošlosti postojala danas ne postoji, ali danas postoji studentski kapelan koji prije nije postojao. Dok je župa i crkvenih zgrada u Hrvatskoj sve više, liječnika, domova zdravlja i ordinacija sve je manje.
Izvorno jednostavni problemi, koje zdrav razum definira kao nepravdu, korupciju, krivokletstvo, zloupotrebu položaja, prijevaru, obmanu i laž, u pomaknutoj hrvatskoj političkoj i društvenoj stvarnosti pojavljuju se kao vrhunaravne objave pravničkoga znanja, političke mudrosti i državničkog talenta. Dok se to ne promijeni, neprestano će se smanjivati rezignirana publika takvih političkih predstava. A promijeniti bi se moglo i tako da se publika trgne, da se pobuni i da barem počne glasno zviždati.