Možda Ustavni sud ne bi trebalo ukinuti, no treba ga dobro prodrmati

Zakon daje pravo novinarima biti na sjednicama Ustavnog suda. To im nije smjelo biti onemogućeno

Nije bilo nikakvog temelja za zatvaranje Ustavnog suda za novinare čije su redakcije, s vrlo jasnim argumentima, pokazale veliki interes za jučerašnju sjednicu. Sucima sve lijepo piše, a oni su se dužni podvrći slovu zakona čak i kad im poneka odredba ide na živce. Zato je krajnji voluntarizam Šeparovićevo tumačenje kako ''nije bilo potrebe'' da se mediji puste unutra i kako Ustavni sud pod njegovim vodstvom ''javnost rada osigurava na drugi način''.

Ustavni sud ostavio je u ponedjeljak gomilu novinara pred vratima, a svoje već dobro poznate zaključke o djelovanju korona Stožera objavio je u priopćenju. Na odluku koju je izglasala većina sudaca Ustavnog suda na čelu s predsjednikom, nekadašnjim HDZ-ovim ministrom Miroslavom Šeparovićem – da novinari smetaju njihovim gospodstvima pa neka zato ostanu na cesti – odmah je reagiralo Hrvatsko novinarsko društvo.

Novinarska organizacija pozvala se na ”demokratske standarde, slobodu medija i pravo javnosti da o svim odlukama Suda bude detaljno informirana”. I to je bilo sasvim pogođeno. Jedino je šteta što suce Ustavnog suda i cjelokupnu javnost u nastavku nisu podsjetili na dva članka zakona po kome su ustavni suci dužni raditi, a proizvoljno su odlučili postupiti sasvim suprotno. Riječ je, naravno, o Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu Republike Hrvatske koga je donio Sabor i člancima 3. i 47.

Zakon daje pravo novinarima biti na sjednicama Ustavnog suda

Ta dva članka zakona, koji sam preksinoć opet čitala, daju izričito pravo novinarima kao predstavnicima javnosti da, kad to žele, budu prisutni na sjednicama i raspravama Ustavnog suda.
Članak 3. kratak je i bespogovoran: ” Djelovanje Ustavnog suda je javno”. Ako nekome nije jasno što to znači, tema se eksplicira u stavku 3. članka 47.

Tamo piše: ”Predstavnici tiska i drugih sredstava priopćavanja mogu biti nazočni sjednici i javnoj raspravi, te drugim skupovima u Ustavnom sudu. Za televizijski i radio-prijenos iz Ustavnog suda potrebna je dozvola predsjednika Ustavnog suda”.

Stvar je, dakle, čvrsta kao beton. Nije bilo nikakvog temelja za zatvaranje Ustavnog suda za novinare čije su redakcije, s vrlo jasnim argumentima, pokazale veliki interes za jučerašnju sjednicu. Sucima sve lijepo piše, a oni su se dužni podvrći slovu zakona čak i kad im poneka odredba ide na živce. Zato je krajnji voluntarizam Šeparovićevo tumačenje kako ”nije bilo potrebe” da se mediji puste unutra i kako Ustavni sud pod njegovim vodstvom ”javnost rada osigurava na drugi način”.

Novinari najbolje znaju ima li potrebe za praćenjem događaja

Pa valjda ipak novinari najbolje znaju ima li razloga i ”potrebe” da sjede na nekom događaju ili nema. Odnosno, je li direktno izvještavanje o tom događaju u interesu javnosti ili je bolje da se građane nahrani priopćenjima kao zobenom kašom? A to se, žalim slučaj, odnosi i na rad Ustavnog suda.

Ako novinari traže da uđu, a i zakon o Ustavnom sudu je posve jasno na njihovoj strani, kao što su na njihovoj strani i europske konvencije, tko im to smije zabraniti? I s kojim pravom osim pravom jačega? Ili da svaki put pitaju Šeparovića što je njemu draže?

Dok imamo zakon koji sucima propisuje javnost rada i otvoreni način suradnje s medijima, posve je irelevantno što pojedini suci o tome misle doma. Jesu li im novinari dosadni? Glupi? Zabadaju li previše noseve u stvari koje su rezervirane za ustavnu elitu? Uzimaju li im njihovo dragocjeno vrijeme koje bi inače potrošili na genijalne znanstvene radove? I na presude o kojima, kao što je ona o abortusu, ponekad umuju i cijelih nekoliko desetljeća? Tako svejedno.

Ustavni sud treba prodrmati do kosti

A to što je, prema riječima predsjednika Ustavnog suda, ovakav tretman medija i javnosti ”ustaljena praksa”, samo pokazuje koliko se nevjerojatno osilio hrvatski Ustavni sud. Ako je novinarsko pravo na nesmetano praćenje sjednica i cjelokupnog rada Ustavnog suda iznutra samo ”igrokaz za javnost”, kao što je to hladno izjavio Miroslav Šeparović, onda bi bilo dobro da Sabor izmijeni zakon i da ustavne suce ogradi debelim zlatnim zidom kako im se ne bi moglo niti viriti u prozore.

Ohrabrujuće je što je ”ustaljenu praksu” ignoriranja i ponižavanja medija u ovom slučaju pokušalo spriječiti troje ustavnih sudaca – Andrej Abramović, Lovorka Kušan i Goran Selanec. Ali je ujedno obeshrabrujuće što ih je preostalih deset sudaca preglasalo. To je taj dio koji je očito sretan i zadovoljan svojim kraljevskim statusom, osiguranim dužnosničkim mirovinama, toplim zagrljajem s vlastima, i mogućnošću da – oni koji to ne žele – po dva mandata ne rade skoro ništa. Ali ih za to ne smiješ ni pitati.

Mostov Nikola Grmoja rekao je da ovakav Ustavni sud treba ukinuti. Ma ne. Ako bismo tako rezonirali, morali bismo ukinuti svašta u ovoj zemlji. Ali treba ga sigurno prodrmati do kosti.

Sanja Modrić
Telegram autor
242 članka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program