Dakle, dok je veći dio svijeta, a osobito Hrvatska, drhtao nad ishodom Svjetskog prvenstva u nogometu, američke su vlasti službeno optužile 12 agenata sovjetske (pardon, ruske) obavještajne službe, zbog izravnog uplitanja u američke predsjedničke izbore 2016. godine. Dva ili tri dana kasnije, na sastanku u Helsinkiju, Donald Trump porekao je tu poimeničnu optužnicu, o kojoj je bio ranije obaviješten, te je stao uz Vladimira Putina, ustvrdivši da optužbe nisu utemeljene. Trump se već pet dana pokušava izvući iz te sramotne situacije, koja je nezabilježena u američkoj povijesti pa, kao uvijek tvrdi da su ga krivo interpretirali.
Nikada ni jedan predsjednik Sjedinjenih Država nije ustao protiv vlastitog pravosuđa i obavještajne službe, u korist strane zemlje. I to zemlje koja je, realno najveći američki geopolitički protivnik od 1946. godine do danas, s kratkom iznimkom vladavine Borisa Jeljcina. Magazin New Yorker ovih je dana objavio briljantan esej pod naslovom No way to run the Superpower: The Death of American foreign policy. (Ovako se ne vodi supersila: smrt američke vanjske politike). New Yorker drži da Trumpovo pristajanje uz Putina, a protiv Ministarstva pravosuđa i CIA-e nije najgora stvar koju je taj čovjek počinio u Helsinkiju.
New Yorker smatra da je puno opasnije što Trump o sadržaju dvosatnog razgovora s Putinom nije obavijestio članove vlastite administracije, što američki vanjskopolitički mehanizam čini neupotrebljivim, te što postoji mogućnost da je s Putinom postigao usmene dogovore o slabljenju NATO-a. Na ovaj zaključak upućuju ruske izjave poslije helsinškog sastanka. Trumpov nevjerojatan napad na Crnu Goru, gdje je Rusija lani pokušala izvesti državni udar, tek je Monty Pythonovski aspekt najnovijih eskapade čovjeka kojeg će se jednom smatrati nacionalnim izdajnikom i notornim kriminalcem, a koji sada, eto, uzurpira Bijelu kuću.
Ruska dominacija Europom podjednako je opasna za samu Europu
Poslije Helsinkija i najnaivnijim je čitateljima vijesti jasno da je Donalda Trumpa instalirao Vladimir Putin, koristeći rupe u američkom obavještajnom sustavu, te strateške pogreške vrlo konzervativnih članova državne uprave, Kongresa i Senata, koji su bili spremni prihvatiti čak i Trumpa, samo da bi se riješili Obamina nasljedstva, te da bi spriječili dolazak Hillary Clinton na vlast. Čak su i konvencionalni američki mediji, komentirajući Helsinki, doslovno napisali kako se Donald Trump ponaša kao Putinova pudlica.
E sada, što to znači za naš dio svijeta, ako se u Bijeloj kući izležava kremaljska pudlica? Cijeli sigurnosni sustav Zapada temelji se na strateškom savezništvu Sjedinjenih Država i Europe, kojem je cilj da spriječi rusku penetraciju u Europu. Rusi su, podsjetimo, 1948. godine željeli ovladati Jugoslavijom, pa su u pedesetim godinama silom srušili režim u Mađarskoj, pa su 1968. godine tenkovima srušili vlast u Čehoslovačkoj, pa su 1971.godine ponovo prijetili Titu vojnom intervencijom zbog Hrvatskog proljeća, pa su prije četiri godine okupirali i anektirali dio Ukrajine.
Ruska dominacija Europom podjednako je opasna za samu Europu, jer Moskva unatrag sedamdeset godina predstavlja kontinuiranu fizičku prijetnju za europske zemlje, kao i za Sjedinjene Države, jer tjera Ameriku u izolaciju. Sjedinjene Države su bez Europe tek jedna golema, ali zapravo irelevantna zemlja, odsječena od svog prirodnog trajnog saveznika, s kojim navodno dijeli ideale o vrijednostima liberalne demokracije, ljudskih prava, pravne države i slobodne trgovine. Trumpova vanjskopolitička strategija svodi se, baš na raspad veze Zapada sa Zapadom, dakle Amerike i Europe.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Americi strateški zaista ne može odgovarati sukob s Europom
Trump otvoreno govori o Europskoj Uniji kao o američkom neprijatelju. Trump poziva Theresu May da tuži Europsku Uniju. Trump, i prije i poslije Helsinkija govori o slabljenju NATO-a te izravno proziva jednu malu i bezazlenu članicu NATO-a, sirotu Crnu Goru, kao potencijalnu izazivačicu Trećeg svjetskog rata. Crna Gora Rusiji i Srbiji važna je kao primjer zapadnog pravoslavnog klina u interesnoj zoni koju Rusija smatra svojom. Trump, dakle, čini baš sve da bi ugrozio sustav sigurnosti Zapada, koji se gradio sedam desetljeća, i koji je doveo do činjenice da u zapadnoj Europi sedam desetljeća nije bilo rata. I zato, zbog rušenja tog sustava, New Yorker piše o smrti američke vanjske politike.
Donald Trump nema ni jedan racionalan razlog da se tako ponaša, jer Americi, strateški govoreći, zaista ne može odgovarati sukob s Europom. Jedini Trumpov motiv može biti njegova doživotna obveza prema Putinu. I zato Trump može ići tako daleko da dovede u pitanje famozno Poglavlje pet NATO-ova sporazuma. Poglavlje pet ono je poglavlje koje govori o kolektivnoj obrani NATO-a, u slučaju napada na bilo koju od članica. Ako Sjedinjene Države, pod Trumpom, odustanu od Poglavlja 5, to, konkretno znači, da Putin može okupirati baltičke zemlje, ili bilo koju od manjih istočnoeuropskih zemalja, a da Sjedinjene Države neće intervenirati. Još brutalnije, odustajanje od Poglavlja 5 znači da Washington prepušta istočnu Europu Moskvi, koja će sama definirati gdje to završava istočna Europa.
U našem slučaju, odustajanje od Poglavlja 5 značilo bi da bi Srbija ili Republika Srpska mogu napasti Hrvatsku, a da NATO ne intervenira. Naravno, valja se nadati da Washington u stvarnosti neće odustati od Poglavlja 5, od NATO saveza i od Europske Unije. Međutim, sama činjenica da se o tome danas vrlo ozbiljno raspravlja, govori o katastrofalnom učinku dvogodišnjeg Trumpova predsjedničkog mandata. Donald Trump nije samo mizogini rasist , evidentni psihopat i politički prevarant. On je zaista nešto najgore što se Zapadu dogodilo nakon Hitlera i Mussolinija do danas
Članak se nastavlja ispod oglasa
Možda treba banalno da bi se shvatilo Trumpa: ako nastavi, bilo tko će moći napasti Hrvatsku bez da NATO reagira
Kakve su posljedice sad već nesporne činjenice da su američkog predsjednika izabrali Rusi?
Poslije Helsinkija i najnaivnijim je čitateljima vijesti jasno da je Donalda Trumpa instalirao Vladimir Putin, koristeći rupe u američkom obavještajnom sustavu, te strateške pogreške vrlo konzervativnih članova državne uprave, Kongresa i Senata, koji su bili spremni prihvatiti čak i Trumpa, samo da bi se riješili Obamina nasljedstva, te da bi spriječili dolazak Hillary Clinton na vlast. Čak su i konvencionalni američki mediji, komentirajući Helsinki, doslovno napisali kako se Donald Trump ponaša kao Putinova pudlica.
Dakle, dok je veći dio svijeta, a osobito Hrvatska, drhtao nad ishodom Svjetskog prvenstva u nogometu, američke su vlasti službeno optužile 12 agenata sovjetske (pardon, ruske) obavještajne službe, zbog izravnog uplitanja u američke predsjedničke izbore 2016. godine. Dva ili tri dana kasnije, na sastanku u Helsinkiju, Donald Trump porekao je tu poimeničnu optužnicu, o kojoj je bio ranije obaviješten, te je stao uz Vladimira Putina, ustvrdivši da optužbe nisu utemeljene. Trump se već pet dana pokušava izvući iz te sramotne situacije, koja je nezabilježena u američkoj povijesti pa, kao uvijek tvrdi da su ga krivo interpretirali.
Nikada ni jedan predsjednik Sjedinjenih Država nije ustao protiv vlastitog pravosuđa i obavještajne službe, u korist strane zemlje. I to zemlje koja je, realno najveći američki geopolitički protivnik od 1946. godine do danas, s kratkom iznimkom vladavine Borisa Jeljcina. Magazin New Yorker ovih je dana objavio briljantan esej pod naslovom No way to run the Superpower: The Death of American foreign policy. (Ovako se ne vodi supersila: smrt američke vanjske politike). New Yorker drži da Trumpovo pristajanje uz Putina, a protiv Ministarstva pravosuđa i CIA-e nije najgora stvar koju je taj čovjek počinio u Helsinkiju.
New Yorker smatra da je puno opasnije što Trump o sadržaju dvosatnog razgovora s Putinom nije obavijestio članove vlastite administracije, što američki vanjskopolitički mehanizam čini neupotrebljivim, te što postoji mogućnost da je s Putinom postigao usmene dogovore o slabljenju NATO-a. Na ovaj zaključak upućuju ruske izjave poslije helsinškog sastanka. Trumpov nevjerojatan napad na Crnu Goru, gdje je Rusija lani pokušala izvesti državni udar, tek je Monty Pythonovski aspekt najnovijih eskapade čovjeka kojeg će se jednom smatrati nacionalnim izdajnikom i notornim kriminalcem, a koji sada, eto, uzurpira Bijelu kuću.
Ruska dominacija Europom podjednako je opasna za samu Europu
Poslije Helsinkija i najnaivnijim je čitateljima vijesti jasno da je Donalda Trumpa instalirao Vladimir Putin, koristeći rupe u američkom obavještajnom sustavu, te strateške pogreške vrlo konzervativnih članova državne uprave, Kongresa i Senata, koji su bili spremni prihvatiti čak i Trumpa, samo da bi se riješili Obamina nasljedstva, te da bi spriječili dolazak Hillary Clinton na vlast. Čak su i konvencionalni američki mediji, komentirajući Helsinki, doslovno napisali kako se Donald Trump ponaša kao Putinova pudlica.
E sada, što to znači za naš dio svijeta, ako se u Bijeloj kući izležava kremaljska pudlica? Cijeli sigurnosni sustav Zapada temelji se na strateškom savezništvu Sjedinjenih Država i Europe, kojem je cilj da spriječi rusku penetraciju u Europu. Rusi su, podsjetimo, 1948. godine željeli ovladati Jugoslavijom, pa su u pedesetim godinama silom srušili režim u Mađarskoj, pa su 1968. godine tenkovima srušili vlast u Čehoslovačkoj, pa su 1971.godine ponovo prijetili Titu vojnom intervencijom zbog Hrvatskog proljeća, pa su prije četiri godine okupirali i anektirali dio Ukrajine.
Ruska dominacija Europom podjednako je opasna za samu Europu, jer Moskva unatrag sedamdeset godina predstavlja kontinuiranu fizičku prijetnju za europske zemlje, kao i za Sjedinjene Države, jer tjera Ameriku u izolaciju. Sjedinjene Države su bez Europe tek jedna golema, ali zapravo irelevantna zemlja, odsječena od svog prirodnog trajnog saveznika, s kojim navodno dijeli ideale o vrijednostima liberalne demokracije, ljudskih prava, pravne države i slobodne trgovine. Trumpova vanjskopolitička strategija svodi se, baš na raspad veze Zapada sa Zapadom, dakle Amerike i Europe.
Americi strateški zaista ne može odgovarati sukob s Europom
Trump otvoreno govori o Europskoj Uniji kao o američkom neprijatelju. Trump poziva Theresu May da tuži Europsku Uniju. Trump, i prije i poslije Helsinkija govori o slabljenju NATO-a te izravno proziva jednu malu i bezazlenu članicu NATO-a, sirotu Crnu Goru, kao potencijalnu izazivačicu Trećeg svjetskog rata. Crna Gora Rusiji i Srbiji važna je kao primjer zapadnog pravoslavnog klina u interesnoj zoni koju Rusija smatra svojom. Trump, dakle, čini baš sve da bi ugrozio sustav sigurnosti Zapada, koji se gradio sedam desetljeća, i koji je doveo do činjenice da u zapadnoj Europi sedam desetljeća nije bilo rata. I zato, zbog rušenja tog sustava, New Yorker piše o smrti američke vanjske politike.
Donald Trump nema ni jedan racionalan razlog da se tako ponaša, jer Americi, strateški govoreći, zaista ne može odgovarati sukob s Europom. Jedini Trumpov motiv može biti njegova doživotna obveza prema Putinu. I zato Trump može ići tako daleko da dovede u pitanje famozno Poglavlje pet NATO-ova sporazuma. Poglavlje pet ono je poglavlje koje govori o kolektivnoj obrani NATO-a, u slučaju napada na bilo koju od članica. Ako Sjedinjene Države, pod Trumpom, odustanu od Poglavlja 5, to, konkretno znači, da Putin može okupirati baltičke zemlje, ili bilo koju od manjih istočnoeuropskih zemalja, a da Sjedinjene Države neće intervenirati. Još brutalnije, odustajanje od Poglavlja 5 znači da Washington prepušta istočnu Europu Moskvi, koja će sama definirati gdje to završava istočna Europa.
U našem slučaju, odustajanje od Poglavlja 5 značilo bi da bi Srbija ili Republika Srpska mogu napasti Hrvatsku, a da NATO ne intervenira. Naravno, valja se nadati da Washington u stvarnosti neće odustati od Poglavlja 5, od NATO saveza i od Europske Unije. Međutim, sama činjenica da se o tome danas vrlo ozbiljno raspravlja, govori o katastrofalnom učinku dvogodišnjeg Trumpova predsjedničkog mandata. Donald Trump nije samo mizogini rasist , evidentni psihopat i politički prevarant. On je zaista nešto najgore što se Zapadu dogodilo nakon Hitlera i Mussolinija do danas