Može li afera-vepar završiti konačnim krajem državnog inspektora Mikulića

Besplatni lov i neprijavljena ubijena divlja svinja doći će mu glave samo ako naljuti ili ugrozi stranačkog šefa

U praksi, Mikuliću se nešto može dogoditi tek ako jako naljuti ili ugrozi svog stranačkog šefa. Ostane li sve na radu neovisnih institucija, glavni državni inspektor može spavati snom pravednika. Pokazuje to, recimo, primjer iz splitskog Doma za starije i nemoćne u kojem se dogodio proboj virusa koji je ubio skoro petinu od svih dosadašnjih žrtava Covida-19 u Hrvatskoj.

Glavni državni inspektor Andrija Mikulić nikako nema mira. Krajem prošle godine prvo se otkrilo da nije u imovinskoj kartici prijavio zemljište uz nekretnine koje posjeduje, pa su njegovi inspektori usred pandemije razbjesnili javnost zatvaranjem restorana u kojem se dostava mogla preuzimati na “visokom stolu” na javnoj površini, pa se, evo, za njegovu lovačku avanturu na komercijalnom lovištu u Baranji zainteresiralo i Povjerenstvo za sukob interesa.

Ako ćemo gaziti rubom ozbiljnosti, može se mirne duše zaključiti da nevolje za zlosretnog Andriju tek počinju. Naime, kolege lovci su izgleda krivo izbrojali broj odstrijeljenih divljih svinja pa su na propisanim obrascima prijavili jednu manje, a pitanje je i je li sva ubijena divljač imala potrebne evidencijske markice. Budu li inspektori kojima je Mikulić nadređen revni kao što su bili pri zatvaranju zagrebačkog restorana – šef bi im mogao nastradati.

Poklon i blaži pristup

Mogao bi nastradati i zbog nedozvoljenog dara. Naime, državni dužnosnici smiju primati darove do vrijednosti od 500 kuna. Sugovornici Telegrama u priči o Mikulićevom lovu procjenjuju da vrijednost besplatnog lova u kojem je sudjelovao glavni državni inspektor ne može biti manja od 600, a može ići sve do 90 tisuća kuna.

Kako je, jasno, sasvim legitimno postaviti pitanje neće li toliki dar šefu svih inspektora ubuduće “kupiti” i blaži pristup inspekcija baranjskom lovištu na kojem je Mikulić naganjao divlje svinje, za priču se zainteresiralo i Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa koje je otvorilo predmet u ovom slučaju. Ukratko, Mikulić bi za vratom mogao imati i svoje inspektore i nezgodno neovisnu Natašu Novaković i njeno povjerenstvo.

Razvodnjavanje masakra

No, to je samo teorija. U praksi, Mikuliću se nešto može dogoditi tek ako jako naljuti ili ugrozi svog stranačkog šefa. Ostane li sve na radu neovisnih institucija, glavni državni inspektor može spavati snom pravednika. Pokazuje to, recimo, primjer iz splitskog Doma za starije i nemoćne u kojem se dogodio proboj virusa koji je ubio skoro petinu od svih dosadašnjih žrtava Covida-19 u Hrvatskoj.

Kad je otkrivena zaraza, doznalo se da su štićenici dugo imali visoku temperaturu, medije su danima punili obračuni o tome tko je koga na vrijeme zvao i tko je propustio reagirati, a zaposlenici su tvrdili da nisu imali dovoljno zaštitne opreme. Doznalo se i da je ravnatelj Doma bivši HDZ-ov gradonačelnik Omiša, po struci arheolog, kojem je nakon izbornog poraza valjalo naći pričuvnu fotelju.

Premijer Plenković je odmah presjekao priče o odgovornosti – kazavši kako neće prihvatiti da se ravnatelja proziva samo zato što je član HDZ-a. Onda je nastupilo razvodnjavanje. Odgovorni su danima najavljivali rezultate inspekcije, prolazili su tjedni, da bi se naposljetku utvrdilo da je jedini krivac virus i prešlo na – sljedeće pitanje. Ukratko, nikakva inspekcija u ničemu vezanom s članom Stranke, a pogotovo kad se radi o šefu svih inspekcija, neće naći ništa sporno.

Grijeh objektivnosti

Štošta sporno bi oko Mikulića moglo, međutim, naći Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa. Ali, nije teško pretpostaviti da se to – neće dogoditi. Naime, krajem prošle godine je Povjerenstvo koje vodi Nataša Novaković krenulo ispitivati imovinsku karticu Andrije Mikulića nakon što su mediji otkrili da nije prijavio kvadraturu zemljišta uz svoje nekretnine. Kad su skupili dovoljno materijala, kanili su pokrenuti postupak protiv glavnog državnog inspektora. A onda je sve – stalo.

I u ovoj priči bitnu ulogu ima šef svih šefova – Andrej Plenković. On je, naime, prokrčio put opstruiranju rada Povjerenstva, tražeći izuzeće Nataše Novaković u slučaju Agrokor jer je bila zaposlenica – Hrvatske udruge poslodavaca. A kako je Agrokor bio član te udruge, kao i ostali poslodavci, premijer je posumnjao u njenu objektivnost.

Simulacija neovisnosti

Bizarni pokušaj izvlačenja iz nezgodne situacije ostao bi samo neuspjeli primjer vrijedan sažaljivog smiješka budućim istraživačima političke stvarnosti u Hrvatskoj na prijelazu desetljeća. Tako bi se, barem, stvari odigrale u državi koja nije potpuno kalibrirana svim željama vladajuće politike i u kojoj se neovisnost institucija uglavnom uspješno svodi na – simulaciju.

No, stvarna Hrvatska ima zakon u kojem nije propisano tko treba odlučiti o izuzeću. Povjerenstvo ne može, HDZ-ova saborska većina je ustvrdila da nije nadležna, a od odluke je dignuo ruke i Upravni, pa zatim i Visoki upravni sud. Ostao je Ustavni sud, koji za svoju odluku, pak, nema obvezujući rok.

Mudri Andrija

Mudri Andrija Mikulić je, dakle, kad ga je stisnula nevolja s imovinskom karticom, trebao samo primijeniti recept svog stranačkog šefa – tražiti izuzeće Novaković i uživati u precizno programiranom zastoju. To je i napravio, uz možda još neobičnije obrazloženje od Plenkovića – nisu mu se svidjele izjave predsjednice Povjerenstva u medijima pa se prepao da nije potpuno nepristrana. Koliko će, što vam se čini, trebati Mikuliću da sličnu formulu primjeni i u priči o divljim svinjama?

Politička stabilnost, u koju se vladajuća partija zaklinje otkad je (o)kupila većinu nakon raskida s Mostom 2017. godine, dosegnula je tako točku savršene ravnoteže. Uloge su, u Plenkovićevoj i Mikulićevoj Hrvatskoj jasno podijeljene, a neovisne institucije ili osvojene ili efikasno neutralizirane. I ne treba imati iluzija oko toga kome je namijenjena tek – evidencijska markica.