Apokaliptična stvarnost u kojoj zbog pandemije korona virusa trenutačno funkcionira čitav svijet, s naglaskom na Europu, ozbiljnim je potresom u Zagrebu kod nas dodatno naglašena, s ambivalentnim posljedicama. S jedne strane, kraj ionako tjeskobne društvene atmosfere Zagrepčani su se morali suočiti s još jednom tegobom koja je osjećaj tjeskobe uslijed šoka dodatno pojačala, ne računajući konkretnu materijalnu štetu.
S druge pak strane čitava se zemlja solidarizirala sa Zagrebom toliko, da čovjek ima dojam kako u atmosferi povećane osjetljivosti za druge uslijed svega i povratka nekih potisnutih vrijednosti ništa nije nemoguće, a ponajmanje brza obnova zgrada koje su u potresu stradale.
Solidarnost kao prekretnica
Ono što je možda moglo nekoga iznenaditi, kad ne bi znao da se slična stvar dogodila prilikom velikih riječnih poplava prije nekoliko godina, je iskrena regionalna podrška Zagrebu, od Ljubljane, preko Sarajeva, do Beograda. Istina je da ona dolazi na valu potrebe ljudi da u općoj kataklizmi koju svi proživljavamo jedni drugima šaljemo makar simboličku podršku, bilo da je riječ o Italiji čitavo ovo vrijeme ili o Hrvatskoj danas.
No također je neosporna činjenica da je ovaj prostor na svaki mogući način povezan, bilo zajedničkim nasljeđem, kulturom, jezikom ili obiteljskim te prijateljskim vezama, a na koncu i geografski. Uz sve to, ne možemo, sve i kad bi htjeli, zaboraviti ni traumatično nasljeđe rata, budući da vladajućim politikama odgovara održavati ga živim. Upravo zbog ovih specifičnih razloga, svaka manifestacija međusobne solidarnosti na ovim prostorima znači puno više od pukog pomodarstva i može označiti istinsku prekretnicu u odnosima.
Koliko je ona potrebna, zbog niza razloga, od normalnog života, do ekonomske i kulturne suradnje, ne treba pretjerano napominjati. Objektivno govoreći, ovi masovni aplauzi podrške, kao i vizualna podrška Zagrebu na sarajevskoj Vijećnici izgledaju nestvarno, kad ih se stavi u kontekst retorike vladajućih politika prije proglašenja pandemije i zapravo svih međudržavnih odnosa koji vegetiraju već godinama, često i na rubu incidenta.
Hoćemo li nadići političke podjele?
To može značiti samo to da vladajuće politike manipuliraju emocijama ljudi, koji kad se stvari svedu na bazično, imaju prirodni refleks pružiti podršku susjedima koji su im najbliži. Teško je zapravo uopće pronaći upečatljiviji, ljepši i dirljivijih umjetnički iskaz, od ilustracije Midhata Kapetanovića, na kojoj Vučko pomaže ozlijeđenom Zagiju i koja je s razlogom poharala portale i društvene mreže diljem regije, potpuno zaglušivši rijetke komentare zluradih naslađivanja nad nesrećom Zagreba.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jednako kao i slučaju onoga kakvo ćemo društvo biti kad pandemija prođe, odnosno hoćemo li uspjeti sačuvati ovu razinu društvene kohezije i nadvladati dubinsku ideološku podjelu u društvu, koja bi ustupila mjesto razumijevanju da živimo zajedno i solidarnosti, o nama će ovisiti i to hoćemo li isto uspjeti i na regionalnom planu. Svi preduvjeti za oba scenarija dubinske i prijeko potrebne promjene međusobnih odnosa na oba spomenuta polja su tu.
Posebno zato što su ovako duboki društveni lomovi doista znali iz temelja mijenjati društvo ili društva u kojima bi se dogodili, o čemu odlično govori film Kena Loacha, ‘Duh 1945.’ Bila bi stoga ogromna šteta ukoliko ove dvije nesreće i pozitivnu društvenu energiju ne bi iskoristili za to da živimo u boljem društvu, lišeni mržnje, isključivosti i nerazumijevanja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Može li ova regionalna solidarnost, koju gledamo posljednjih dana, zbilja potrajati?
Svaka manifestacija međusobne solidarnosti na ovim prostorima znači puno više od pukog pomodarstva
Svaka manifestacija međusobne solidarnosti na ovim prostorima znači puno više od pukog pomodarstva i može označiti istinsku prekretnicu u odnosima. Koliko je ona potrebna, zbog niza razloga, od normalnog života, do ekonomske i kulturne suradnje, ne treba pretjerano napominjati.
Apokaliptična stvarnost u kojoj zbog pandemije korona virusa trenutačno funkcionira čitav svijet, s naglaskom na Europu, ozbiljnim je potresom u Zagrebu kod nas dodatno naglašena, s ambivalentnim posljedicama. S jedne strane, kraj ionako tjeskobne društvene atmosfere Zagrepčani su se morali suočiti s još jednom tegobom koja je osjećaj tjeskobe uslijed šoka dodatno pojačala, ne računajući konkretnu materijalnu štetu.
S druge pak strane čitava se zemlja solidarizirala sa Zagrebom toliko, da čovjek ima dojam kako u atmosferi povećane osjetljivosti za druge uslijed svega i povratka nekih potisnutih vrijednosti ništa nije nemoguće, a ponajmanje brza obnova zgrada koje su u potresu stradale.
Solidarnost kao prekretnica
Ono što je možda moglo nekoga iznenaditi, kad ne bi znao da se slična stvar dogodila prilikom velikih riječnih poplava prije nekoliko godina, je iskrena regionalna podrška Zagrebu, od Ljubljane, preko Sarajeva, do Beograda. Istina je da ona dolazi na valu potrebe ljudi da u općoj kataklizmi koju svi proživljavamo jedni drugima šaljemo makar simboličku podršku, bilo da je riječ o Italiji čitavo ovo vrijeme ili o Hrvatskoj danas.
No također je neosporna činjenica da je ovaj prostor na svaki mogući način povezan, bilo zajedničkim nasljeđem, kulturom, jezikom ili obiteljskim te prijateljskim vezama, a na koncu i geografski. Uz sve to, ne možemo, sve i kad bi htjeli, zaboraviti ni traumatično nasljeđe rata, budući da vladajućim politikama odgovara održavati ga živim. Upravo zbog ovih specifičnih razloga, svaka manifestacija međusobne solidarnosti na ovim prostorima znači puno više od pukog pomodarstva i može označiti istinsku prekretnicu u odnosima.
Koliko je ona potrebna, zbog niza razloga, od normalnog života, do ekonomske i kulturne suradnje, ne treba pretjerano napominjati. Objektivno govoreći, ovi masovni aplauzi podrške, kao i vizualna podrška Zagrebu na sarajevskoj Vijećnici izgledaju nestvarno, kad ih se stavi u kontekst retorike vladajućih politika prije proglašenja pandemije i zapravo svih međudržavnih odnosa koji vegetiraju već godinama, često i na rubu incidenta.
Hoćemo li nadići političke podjele?
To može značiti samo to da vladajuće politike manipuliraju emocijama ljudi, koji kad se stvari svedu na bazično, imaju prirodni refleks pružiti podršku susjedima koji su im najbliži. Teško je zapravo uopće pronaći upečatljiviji, ljepši i dirljivijih umjetnički iskaz, od ilustracije Midhata Kapetanovića, na kojoj Vučko pomaže ozlijeđenom Zagiju i koja je s razlogom poharala portale i društvene mreže diljem regije, potpuno zaglušivši rijetke komentare zluradih naslađivanja nad nesrećom Zagreba.
Jednako kao i slučaju onoga kakvo ćemo društvo biti kad pandemija prođe, odnosno hoćemo li uspjeti sačuvati ovu razinu društvene kohezije i nadvladati dubinsku ideološku podjelu u društvu, koja bi ustupila mjesto razumijevanju da živimo zajedno i solidarnosti, o nama će ovisiti i to hoćemo li isto uspjeti i na regionalnom planu. Svi preduvjeti za oba scenarija dubinske i prijeko potrebne promjene međusobnih odnosa na oba spomenuta polja su tu.
Posebno zato što su ovako duboki društveni lomovi doista znali iz temelja mijenjati društvo ili društva u kojima bi se dogodili, o čemu odlično govori film Kena Loacha, ‘Duh 1945.’ Bila bi stoga ogromna šteta ukoliko ove dvije nesreće i pozitivnu društvenu energiju ne bi iskoristili za to da živimo u boljem društvu, lišeni mržnje, isključivosti i nerazumijevanja.