Nekad je nužno odabrati stranu

Može li Plenković dati Pupovcu mjesto ministra i pokazati da Hrvatska jučer nije isto što je Hrvatska danas

Fižulić objašnjava zašto bi Plenković trebao mjesto ministra vanjskih poslova ponuditi Miloradu Pupovcu

FOTO: Pixsell/Tomislav Metelko

Želimo li da u budućoj Hrvatskoj više nitko ne sumnja u domoljublje Milorada Pupovca ili bilo kojega drugog građanina Hrvatske zbog njegovoga etničkog i vjerskog određenja ili političkoga uvjerenja vrijeme je da napravimo za nas, nažalost,  još uvijek veliki iskorak. Ali to bi bio samo jedan od onih poteza koji čine razliku između 'malih' naroda, uskogrudnih, ksenofobnih i nebitnih, pogubljenih u svojoj patetičnoj povijesti i onih 'velikih', sposobnih da primaju i integriraju druge kako bi svijet činili boljim mjestom za sve.

Na nedjeljnim parlamentarnim izborima glasalo je 46,90 % birača što znači da više od polovine građana Republike Hrvatske ne želi političke promjene ili je uvjereno kako te promjene ne mogu ni na koji način utjecati na njihove živote.

Ako se tome pridoda da je od onih koji su izašli na izbore njih 37,26 % glasalo za HDZ i njegove liste nije teško zaključiti kako četiri petine hrvatskih građana želi da i dalje sve bude isto kao i lani, a oni koji to eventualno ne žele, vjerojatno su sigurni kako su parlamentarni izbori i njihovi pobjednici potpuno nebitni te zbog toga i nevrijedni utroška njihovog dragocjenog vremena.

Veći odaziv birača bio je čak i na parlamentarnim izborima održanim prije dva tjedna u susjednoj i prijateljskoj Srbiji usprkos bojkotu tamošnjih oporbenih političkih stranaka. Očito je da u Hrvatskoj ovakva parlamentarna demokracija nije na nekoj naročitoj cijeni i da su njen smisao i svrha, nakon samo tri desetljeća postojanja, dovedeni u pitanje.

U ponudi vrlo različitih političkih opcija

Ovi parlamentarni izbori nisu oskudijevali u ponudi vrlo različitih političkih opcija s realnim šansama za ulazak u Sabor tako da nitko nije trebao glasati „začepljena“ nosa ili za „manje zlo“. Bilo je za svakoga ponešto, dovoljno novoga i još uvijek nepotrošenoga, staroga i iskusnoga, a i onoga odavno i dokazano izlizanoga. Taj vašar ideja i političke ponude nije na dan izbora pretvoren u „praznik demokracije“ samo zbog jednog razloga: više od polovine potencijalnih kupaca iliti birača nije pokazalo dovoljan interes da se na njemu i osobno pojavi.

To je bio i osnovni razlog zašto četverogodišnja vladavina HDZ-a nije zaključena neprolaznom ocjenom, te je zahvaljujući osvajanju čak 66 saborskih mandata Andrej Plenković dobio na poklon nove četiri godine gotovo nesmetanoga upravljanja Republikom Hrvatskom.

Sad vidimo svu pogrešnost anketnih modela

Ni jedna predizborna anketa ili ispitivanje javnoga mnijenja, ni jedan analitičar ili kroničar naših političkih događanja nisu predvidjeli ovakav rezultat parlamentarnih izbora. Osobno sam bio uvjeren kako je za HDZ najbolji mogući ishod ponavljanje rezultata parlamentarnih izbora iz 2015. kada su tadašnja Domoljubna koalicija koju je predvodio Tomislav Karamarko i koalicija Hrvatska raste Zorana Milanovića, svaka osvojile po 56 mandata u deset hrvatskih izbornih jedinica.

Tada je glasalo 60,82% svih birača, Domoljubnu koaliciju podržalo je njih 746 000, a koaliciju Hrvatska raste svega 3700 birača manje. Prije pet godina svoje biračko pravo iskoristilo je 2 265 000 građana, a ove godine 1 705 000, od čega je za liste HDZ-a glasalo 621 000, a za Restart koaliciju 415 000 birača. U tih nekoliko brojeva može se vidjeti sva pogrešnost anketnih modela i uzoraka bez obzira koliko se oni kojima je to posao pokušali opravdavati i braniti. Mi ostali vjerovali smo u točnost anketa, a dodatnu potvrdu tražili smo u rezultatima europskih i predsjedničkih izbora.

Očito smo podcijenili razmjere tri različite vrste strahova ne uvijek istih skupina građana, strah od posljedica zdravstvene krize i ekonomske depresije, strah birača centra od Miroslava Škore i njegove ekipe te strah svih onih priključenih na HDZ-ov ortakluk od gubitka sinekura i privilegija.

Zašto bi Plenkovićeva Vlada sada bila uspješna?

Isto tako smo precijenili želju građana da kazne Andreja Plenkovića i njegovu Vladu za sve lukrativne poslove raznih ministara i doministara koje nitko, bez neke velike javne i medijske presije, nije dovodio u pitanje. Podcjenjujući strahove građana i precjenjujući njihov gnjev svi su se našli šokirani izbornim rezultatom uključujući i sam HDZ koji se nakon priprema za brojne trgovačke saborske aranžmane na kraju našao u koaliciji samo sa zastupnicima manjina te po jednim zastupnikom HNS-a i Reformista.

Ako u protekle četiri godine svjetskoga i europskoga gospodarskog rasta Republika Hrvatska ne samo da nije napravila nijednu ozbiljnu reformu ili barem prilagodbu svojih javnih politika veličini svoje ekonomije, zašto bi ista ekipa koja će nastaviti upravljati zemljom napravila išta vrijedno pažnje u uvjetima velikoga pada gospodarskih aktivnosti i opće nesigurnosti poslovanja?

U tri godine Vlade Andreja Plenkovića, od 2017. do 2019., Hrvatska je po kumulativnom rastu BDP-a zauzela posljednje mjesto među 13 usporedivih država „nove Europe“. Zašto bi trebalo biti drugačije u ovoj i u naredne tri godine u kojima će naša najvažnija gospodarska grana, turizam, biti i u europskim i u svjetskim razmjerima najviše pogođena strahom od pandemije i svim restrikcijama koje ona uzrokuje?

Potreban mu je stabilan i pouzdan koalicijski partner

Premijer Plenković morat će pokušati neumitne i ogromne ekonomske nevolje učiniti manjima i što većem broju građana podnošljivijima, ali te nevolje, pad životnoga standarda i kvalitete života većine građana i dalje će ostati samo nevolje. Zbog toga je Andreju Plenkoviću potreban stabilan i pouzdan koalicijski partner, a to su zastupnici manjina uvijek do sada i bili.

HDZ je osvojio 66 mandata i treba podršku još desetorice zastupnika za formiranje vladine većine. Bez te podrške nema Vlade, a ako je HDZ ne dobije od manjinskih zastupnika morat će je tražiti na nekoj drugoj adresi. Tih deset zastupnika znači i šestinu svih ministarskih fotelja i tu nikakva izmotavanja u stilu ponuda za mjesto potpredsjednika vlade za nešto i ništa i ministara za ništa ne pomažu. I Andreju Plenkoviću je u interesu da dva ministarska mjesta dobiju njegovi koalicijski partneri jer će na taj način svoju Vladu učiniti politički jačom, a mjere koje će ona morati provoditi lakše probavljivima i onima koji HDZ blago rečeno ne podnose.

Mogu samo ponoviti ono što sam u utorak kazao i u studiju televizije N1, kada bi bilo dovoljno hrabrosti i političke mudrosti Andrej Plenković trebao bi pozvati u novu vladu Milorada Pupovca i ponuditi mu mjesto ministra vanjskih poslova. To bi sigurno izazvalo ne samo pozitivan šok u susjedstvu, lokalnim diplomatskim krugovima, Bruxellesu i Berlinu, već bi značilo da je Andrej Plenković uspio ispuniti svoje obećanje koje je dao prije četiri godine i značajno „relaksirati“ unutrašnju političku scenu u Hrvatskoj.

Problem trenutnog ministra vanjskih poslova

Pretpostavimo da tih osam zastupničkih mjesta umjesto Klubu zastupnika manjina pripadaju HNS-u ili Reformistima i da su oni zatražili dva ministarstva od kojih je jedno Ministarstvo vanjskih i europskih poslova. Nitko se tome ne bi čudio i svi bi samo procjenjivali sposobnosti mogućih kandidata za to zahtjevno mjesto.

Trenutni hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić-Radman poznat je najviše po tome što njegove izjave u principu nitko ne razumije, vjerojatno ni on sam. Tako je u srijedu opet nešto spetljano i potpuno nejasno promucao o protestima i demonstracijama u Beogradu i još jednom sebe diskvalificirao za posao koji obavlja.

Pupovčevo domoljublje i lojalnost Hrvatskoj

Ali Grlić-Radman je dokazani hrvatski domoljub i veliki patriot, dugogodišnji ponosni vlasnik HDZ-ove članske iskaznice i nitko ne dovodi u pitanje može li on biti i dalje ministar vanjskih poslova. Ako na njegovo mjesto dođe Milorad Pupovac kao koalicijski partner HDZ-a, neće se propitkivati je li on kvalificiran za tu ministarsku funkciju, ali će mnogi dovesti u pitanje njegovo domoljublje i lojalnost Republici Hrvatskoj.

To je Hrvatska jučer i to je Hrvatska danas. Želimo li da u budućoj Hrvatskoj više nitko ne sumnja u domoljublje Milorada Pupovca ili bilo kojega drugog građanina Hrvatske zbog njegovoga etničkog i vjerskog određenja ili političkoga uvjerenja vrijeme je da napravimo za nas, nažalost, još uvijek veliki iskorak. Ali to bi bio samo jedan od onih poteza koji čine razliku između „malih“ naroda, uskogrudnih, ksenofobnih i nebitnih, pogubljenih u svojoj patetičnoj povijesti i onih „velikih“, sposobnih da primaju i integriraju druge kako bi svijet činili boljim mjestom za sve.