Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Može li požar u Kockici promijeniti način na koji doživljavamo društvo i državu?

Dragan Markovina o nekadašnjoj zgradi Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske

Zagreb je u potpunosti promijenio sliku sebe kakvu šalje u javnosti, pa se tako od jednog umjetnički (kazališno i muzički) i arhitektonski avangardnog grada, koji je igrao bitnu ulogu na kulturnoj mapi Europe, svjesnom odlukom pretvorio u srednjoeuropsku provinciju, kojoj su odjednom postale važnije devetnaestostoljetne fasade, nego, npr. Teatar ITD.

Požar koji je uoči vikenda buknuo u Kockici, nekadašnjoj zgradi Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, a današnjem sjedištu dvaju ministarstava, mogla bi poslužiti da stanemo i razmislimo što kao država i društvo želimo biti. Nije ta tema nova, o njoj se već nekoliko puta pisalo u javnosti, zadnji put ozbiljnije kad je, što je posebno zanimljivo, Tomislav Karamarko predložio da se Vlada i sabor presele upravo u Kockicu. No, kako od svega toga nije bilo ništa, ne bi škodilo iznova otvoriti tu temu.

Naime, kad se početkom devedesetih političkom odlukom krenulo u svjesnu izmjenu identiteta zemlje, kojom se pokušalo skoro u potpunosti izbrisati nasljeđe socijalističkog razdoblja, u Zagrebu i Splitu su se te promjene logično najbolje vidjele. S tim da se Splitu pokušao i dobrim dijelom uspio promijeniti ideološki predznak, pojednostavljeno govoreći, od crvenog ka crnom, ali se njegov kaotični mediteranizam, s Dioklecijanovom palačom, Hajdukom i Marjanom kao mitskim točkama identiteta nije promijenio.

Ideološki naboj

S druge pak strane, Zagreb je u potpunosti promijenio sliku sebe kakvu šalje u javnosti, pa se tako od jednog umjetnički (kazališno i muzički) i arhitektonski avangardnog grada, koji je igrao bitnu ulogu na kulturnoj mapi Europe, svjesnom odlukom pretvorio u srednjoeuropsku provinciju, kojoj su odjednom postale važnije devetnaestostoljetne fasade, nego, npr. Teatar ITD. Iako je ovo i u to vrijeme bilo potpuno racionalno neobjašnjivo, nije neobično da je ideološki naboj tih godina mogao prevagnuti nad logikom i modernizmom. No, danas je takvo što, neovisno o tome što u mnogim aspektima živimo u svojevrsnom revivalu devedesetih, ipak bizarno.

Kad s jedne strane imate dvije malene zgrade na Markovom trgu, podignute bez ikakvih vidljivih ambicija ili arhitektonskog iskoraka, koje se k tome nalaze na mjestu koje ne omogućava dobar prometni i svaki drugi pristup, a s druge strane imate Vitićev modernistički neboder, čiji je interijer ispunjen radovima Jagode Buić, Dušana Džamonje, Stevana Luketića, Ede Murtića i Zlatka Price te naravno smješten u modernom dijelu grada i prometno lako pristupačan i onda izaberete da državno sjedište bude na Markovom trgu, umjesto u Kockici, to pitanje ne završava samo na arhitekturi i prometu, nego ide i mnogo šire.

Modernizam ili pasatizam

Točnije ide do fundamentalne sadržajne razlike između onoga što Republika Hrvatska zapravo jeste, kako po Ustavu, tako i u svakodnevnom životu i onoga što se pokušava prodati pod tim. Zemlja je po Ustavu, ali i po javnoj infrastrukturi sljednica Socijalističke Republike Hrvatske, a vladajući je očito žele vidjeti kao sljednicu Banske Hrvatske iz 19. stoljeća. Pri čemu je jasno kako je u temeljima ovog planskog nesporazuma ideološki problem kojeg HDZ ima sa socijalizmom, ali posljedice takvog pristupa nisu isključivo, pa čak niti primarno ideološke, nego se itekako osjećaju u svakodnevnom životu.

Pojednostavljeno govoreći, riječ je o izboru između modernizma i pasatizma, odnosno između života u suvremenom društvu ili u društvu koje želi vratiti vrijeme unazad. S obzirom da o svemu navedenom postoji sve raširenija svijest u široj javnosti, koja je vidljiva u brojnim izložbenim i stručnim revalorizacijama pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina, nije posve nemoguće da zemlja, kako na simboličkom, tako i na institucionalnom planu iskorači u 21. stoljeće, što je u svakom smislu neophodno.

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
84 članka Više o autoru
Više s weba