Više u to ne treba nimalo sumnjati – najjača stranka vladajuće koalicije i njeni ključni ljudi žive u svojoj, paralelnoj verziji stvarnosti. Da stvar bude gora, pritom se bijesno otresaju na svaki pokušaj da im se ukaže na to što se doista, kako i zašto događa. Pa ako rezultati sad već cijelog niza izbora (Lika, Europski parlament, predsjednički izbori) ukazuju na to da su u potpunom raskoraku s biračima – odgovor je samo daljnje otplivavanje s obala realnosti u područje u kojem se čak i politički spin pretvara u samoobmanu.
Loša vijest – ti ljudi još uvijek vode državu.
Nismo mi, nego naš koalicijski partner
Jučer, u trenutku pisanja ovog teksta, N1 je objavio sadržaj analize zagrebačkog HDZ-a o porazu Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima. Prva točka – predsjedničina torta i pjesma za rođendan Milanu Bandiću. A zašto je Bandić problem? Kako se kaže dalje u analizi, problem je “cjelokupna situacija” s njim, to jest, problemi s koruptivnim aferama i Uskokom koje je u kampanji posebno apostrofirao Dario Juričan.
Ok, Bandić je problem. Ali, zagrebački HDZ je već godinama u koaliciji s Milanom Bandićem. Većinu u gradskoj skupštini, okupljeni starim hrvatskim običajem poznatim pod imenom “žetončići”, tvore baš Bandićeva stranka i zagrebački ogranak HDZ-a. Da, ovaj koji u analizi poraza na predsjedničkim izborima kao problem ističe – Bandića!
Božinovićeva digitalna detoksikacija
Idemo dalje. Ministar unutarnjih poslova je svakako već samo po funkciji osoba koja bi trebala imati poseban senzibilitet prema nacionalnoj sigurnosti. Davor Božinović je međutim na jučerašnjoj tiskovnoj konferenciji kazao kako nije znao niti ga je predsjednica Republike informirala o navodnom uplitanju njegovog savjetnika Dragana Lozančića u političke i izborne procese, kako je Grabar-Kitarović ustvrdila na jednom od sučeljavanja u kampanji.
Sama po sebi, činjenica da čovjek kojeg se po cijenu rušenja Vlade nastojala riješiti predsjednica Republike koju podržava HDZ trenutno savjetuje HDZ-ovog ministra unutarnjih poslova i potpredsjednika Vlade monumentalni je paradoks. Ali, i taj paradoks postaje liliputanskih razmjera kad ministar unutarnjih poslova ustvrdi da nije znao za predsjedničine optužbe kontra Lozančića. Pa smjena Dragana Lozančića s mjesta šefa SOA-e bila je top politička tema prije samo četiri godine i otvorila je put za rušenje Vlade HDZ-a i Mosta. Predsjednica Republike je tad javno tvrdila kako je Lozančić bio “osobni obavještajac Zorana Milanovića”. Ali, eto, ministar unutarnjih poslova za to nije znao. Nije imao pojma. Valjda je bio na godišnjem i detoksikaciji od elektroničkih naprava, pa je, eto, čovjeku promaklo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Premijer sreću ne priznaje
Ipak, nitko se u disciplini bježanja od stvarnosti i umjetnosti političke samoobmane ne može mjeriti s premijerom Andrejem Plenkovićem. Okej, na njegovo čuđenje, kako kaže, “apsurdnom situacijom” da građani ne vrednuju dovoljno rezultate njegove vlasti koji su “neusporedivo bolji nego prije” smo već navikli. Ukazivanje na to da neloši ekonomski rezultati i nisu neki uspjeh u vrijeme globalnog rasta Plenković ne prihvaća, a kad misija MMF-a upozori da se hrvatski gospodarski rast “djelomično može pripisati „sreći”, odnosno povoljnim globalnim uvjetima koji su pridonijeli procvatu turizma”, onda ga je najlakše ignorirati.
No, ono u čemu Plenković doista šokira je teza o tome odakle priča da je HDZ svjetonazorski otišao ulijevo. Kako je premijer rekao u razgovoru za Večernji list ovog vikenda, teza o skretanju HDZ-a ulijevo je lažna, a u politički prostor ju je još u kampanji 2016. ubacio – Zoran Milanović, “obmanjujući pritom birače i članove HDZ-a”.
HDZ na Zagrebprideu
Ovo je na nekoliko razina nevjerojatna tvrdnja. Prvo, ispada da birači i članovi HDZ-a listom vjeruju Zoranu Milanoviću, a ne svojoj stranci i njenom vodstvu. Kad bi stvari doista tako funkcionirale, za HDZ nema zime – samo neka Plenković u kampanji ustvrdi da ga je Davor Bernardić svojedobno nagovarao da po zagrebačkim fasadama našaraju nekoliko ZDS grafita i “birači i članovi SDP-a” će progutati priču da je ta stranka skrenula – udesno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Drugo, ako se Plenkovićev HDZ u odnosu na Karamarkov doista nije odmaknuo od desnice, zašto u njegovoj Vladi ne sjedi Zlatko Hasanbegović? Ili makar Bruna Esih? I naposljetku, najvažnije – kako se zove kad HDZ iskoči iz koalicije sa svjetonazorski konzervativnim Mostom i ispod stola dogovori 2017. koaliciju s liberalnim HNS-om? Strankom čiji predsjednik kao praktički prvi potez nakon preslagivanja odradi odlazak u kolonu na – Zagreb Pride?
Umjetnost autospina
Upornost kojom Plenković inzistira na potpuno neobranjivoj činjenici da je, eto, birače HDZ-a – i to prije tri i po godine – zbunio Zoran Milanović pričom o tobožnjem skretanju te stranke ulijevo, pokazuje da se ne radi tek o političkom spinu kojim se želi javnost uvjeriti u “istinu” koja bi odgovarala tvojoj političkoj poziciji. Ne, ovaj spin je evoluirao u autospin, posebnu metodu političke samoobmane, gotovo psihološku kategoriju kojom se vlastiti dio krivnje za neodgovarajuću stvarnost projicira na nekog drugog.
Kad tako nešto prakticira najmoćniji političar u zemlji, čovjek koji donosi najbitnije odluke s najdalekosežnijim posljedicama, stvar dobiva eksplozivne konotacije. No, ne bi trebala čuditi. Plenkovićeva tvrdoglavost, a očito i sklonost samoobmani, su od jednih manje-više rutinskih pregovora sa sindikatima u predizbornoj godini, napravili gotovo narodni ustanak. Premijer se, podsjetimo, cijelo vrijeme dok su učionice zjapile prazne nije prestajao čuditi štrajku, kojeg je nazivao “apsurdnim i nepotrebnim”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Teško se oteti dojmu da će ovakvih stvari, virtuoznih izboja umjetnosti političkog autospina i samoobmane, biti još u nervoznim predizbornim mjesecima koji slijede. Jer, u odnosu na političku težinu godine koja je počela, dosadašnji mandat Andreja Plenkovića bio je – antistresni tretman.
Može li premijer koji sebe i druge obmanjuje da HDZ nije skrenuo ulijevo donositi ispravne odluke?
Cijeli niz posljednjih izjava iz HDZ-a pokazuje da vladajuća stranka ima ozbiljan problem s percipiranjem stvarnosti
Ako se Plenkovićev HDZ u odnosu na Karamarkov doista nije odmaknuo od desnice, zašto u njegovoj Vladi ne sjedi Zlatko Hasanbegović? Ili makar Bruna Esih? I naposljetku, najvažnije - kako se zove kad HDZ iskoči iz koalicije sa svjetonazorski konzervativnim Mostom i ispod stola dogovori 2017. koaliciju s liberalnim HNS-om? Strankom čiji predsjednik kao praktički prvi potez nakon preslagivanja odradi odlazak u kolonu na - Zagreb Pride?
Više u to ne treba nimalo sumnjati – najjača stranka vladajuće koalicije i njeni ključni ljudi žive u svojoj, paralelnoj verziji stvarnosti. Da stvar bude gora, pritom se bijesno otresaju na svaki pokušaj da im se ukaže na to što se doista, kako i zašto događa. Pa ako rezultati sad već cijelog niza izbora (Lika, Europski parlament, predsjednički izbori) ukazuju na to da su u potpunom raskoraku s biračima – odgovor je samo daljnje otplivavanje s obala realnosti u područje u kojem se čak i politički spin pretvara u samoobmanu.
Loša vijest – ti ljudi još uvijek vode državu.
Nismo mi, nego naš koalicijski partner
Jučer, u trenutku pisanja ovog teksta, N1 je objavio sadržaj analize zagrebačkog HDZ-a o porazu Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima. Prva točka – predsjedničina torta i pjesma za rođendan Milanu Bandiću. A zašto je Bandić problem? Kako se kaže dalje u analizi, problem je “cjelokupna situacija” s njim, to jest, problemi s koruptivnim aferama i Uskokom koje je u kampanji posebno apostrofirao Dario Juričan.
Ok, Bandić je problem. Ali, zagrebački HDZ je već godinama u koaliciji s Milanom Bandićem. Većinu u gradskoj skupštini, okupljeni starim hrvatskim običajem poznatim pod imenom “žetončići”, tvore baš Bandićeva stranka i zagrebački ogranak HDZ-a. Da, ovaj koji u analizi poraza na predsjedničkim izborima kao problem ističe – Bandića!
Božinovićeva digitalna detoksikacija
Idemo dalje. Ministar unutarnjih poslova je svakako već samo po funkciji osoba koja bi trebala imati poseban senzibilitet prema nacionalnoj sigurnosti. Davor Božinović je međutim na jučerašnjoj tiskovnoj konferenciji kazao kako nije znao niti ga je predsjednica Republike informirala o navodnom uplitanju njegovog savjetnika Dragana Lozančića u političke i izborne procese, kako je Grabar-Kitarović ustvrdila na jednom od sučeljavanja u kampanji.
Sama po sebi, činjenica da čovjek kojeg se po cijenu rušenja Vlade nastojala riješiti predsjednica Republike koju podržava HDZ trenutno savjetuje HDZ-ovog ministra unutarnjih poslova i potpredsjednika Vlade monumentalni je paradoks. Ali, i taj paradoks postaje liliputanskih razmjera kad ministar unutarnjih poslova ustvrdi da nije znao za predsjedničine optužbe kontra Lozančića. Pa smjena Dragana Lozančića s mjesta šefa SOA-e bila je top politička tema prije samo četiri godine i otvorila je put za rušenje Vlade HDZ-a i Mosta. Predsjednica Republike je tad javno tvrdila kako je Lozančić bio “osobni obavještajac Zorana Milanovića”. Ali, eto, ministar unutarnjih poslova za to nije znao. Nije imao pojma. Valjda je bio na godišnjem i detoksikaciji od elektroničkih naprava, pa je, eto, čovjeku promaklo.
Premijer sreću ne priznaje
Ipak, nitko se u disciplini bježanja od stvarnosti i umjetnosti političke samoobmane ne može mjeriti s premijerom Andrejem Plenkovićem. Okej, na njegovo čuđenje, kako kaže, “apsurdnom situacijom” da građani ne vrednuju dovoljno rezultate njegove vlasti koji su “neusporedivo bolji nego prije” smo već navikli. Ukazivanje na to da neloši ekonomski rezultati i nisu neki uspjeh u vrijeme globalnog rasta Plenković ne prihvaća, a kad misija MMF-a upozori da se hrvatski gospodarski rast “djelomično može pripisati „sreći”, odnosno povoljnim globalnim uvjetima koji su pridonijeli procvatu turizma”, onda ga je najlakše ignorirati.
No, ono u čemu Plenković doista šokira je teza o tome odakle priča da je HDZ svjetonazorski otišao ulijevo. Kako je premijer rekao u razgovoru za Večernji list ovog vikenda, teza o skretanju HDZ-a ulijevo je lažna, a u politički prostor ju je još u kampanji 2016. ubacio – Zoran Milanović, “obmanjujući pritom birače i članove HDZ-a”.
HDZ na Zagrebprideu
Ovo je na nekoliko razina nevjerojatna tvrdnja. Prvo, ispada da birači i članovi HDZ-a listom vjeruju Zoranu Milanoviću, a ne svojoj stranci i njenom vodstvu. Kad bi stvari doista tako funkcionirale, za HDZ nema zime – samo neka Plenković u kampanji ustvrdi da ga je Davor Bernardić svojedobno nagovarao da po zagrebačkim fasadama našaraju nekoliko ZDS grafita i “birači i članovi SDP-a” će progutati priču da je ta stranka skrenula – udesno.
Drugo, ako se Plenkovićev HDZ u odnosu na Karamarkov doista nije odmaknuo od desnice, zašto u njegovoj Vladi ne sjedi Zlatko Hasanbegović? Ili makar Bruna Esih? I naposljetku, najvažnije – kako se zove kad HDZ iskoči iz koalicije sa svjetonazorski konzervativnim Mostom i ispod stola dogovori 2017. koaliciju s liberalnim HNS-om? Strankom čiji predsjednik kao praktički prvi potez nakon preslagivanja odradi odlazak u kolonu na – Zagreb Pride?
Umjetnost autospina
Upornost kojom Plenković inzistira na potpuno neobranjivoj činjenici da je, eto, birače HDZ-a – i to prije tri i po godine – zbunio Zoran Milanović pričom o tobožnjem skretanju te stranke ulijevo, pokazuje da se ne radi tek o političkom spinu kojim se želi javnost uvjeriti u “istinu” koja bi odgovarala tvojoj političkoj poziciji. Ne, ovaj spin je evoluirao u autospin, posebnu metodu političke samoobmane, gotovo psihološku kategoriju kojom se vlastiti dio krivnje za neodgovarajuću stvarnost projicira na nekog drugog.
Kad tako nešto prakticira najmoćniji političar u zemlji, čovjek koji donosi najbitnije odluke s najdalekosežnijim posljedicama, stvar dobiva eksplozivne konotacije. No, ne bi trebala čuditi. Plenkovićeva tvrdoglavost, a očito i sklonost samoobmani, su od jednih manje-više rutinskih pregovora sa sindikatima u predizbornoj godini, napravili gotovo narodni ustanak. Premijer se, podsjetimo, cijelo vrijeme dok su učionice zjapile prazne nije prestajao čuditi štrajku, kojeg je nazivao “apsurdnim i nepotrebnim”.
Teško se oteti dojmu da će ovakvih stvari, virtuoznih izboja umjetnosti političkog autospina i samoobmane, biti još u nervoznim predizbornim mjesecima koji slijede. Jer, u odnosu na političku težinu godine koja je počela, dosadašnji mandat Andreja Plenkovića bio je – antistresni tretman.