U njemu je među ostalim napisala: „Nedavno sam imala spontani pobačaj i došla na čišćenje u hitnu ambulantu Petrove bolnice. Zbog vaših odredbi radili su mi kiretažu bez ikakve anestezije. Sad vi meni recite smatrate li to ljudskim i humanim? Biste li ikad pristali da vaša žena, sestra, kćer proživi takvu bol da joj se radi kiretaža na živo?[…]
Na temelju čega? Na temelju toga što čak i kod zubara za puno bezbolniji zahvat dobijem lokalnu anesteziju, a u hitnoj za jednu kiretažu ne dobijem ništa više nego Ketonal i Normabel? Molim vas ministre, sjetite se da jednoga dana na mome mjestu može biti netko od vaše obitelji. Uključite ljudskost i odobrite korištenje anestezije u hitnoj ambulanti Petrove bolnice. Ono što sam ja proživjela ne želim da itko ikada proživi.“
Kako je moguće da Ministarstvo nema egzaktne podatke?
Gospođa Dadić pokrenula je i peticiju kojom se tražila obavezna primjena anestezije prilikom kiretaže na hitnom prijemu bolnice u Petrovoj ulici u Zagrebu, koju je potpisalo više tisuća ljudi. Ministar Kujundžić nikada nije odgovorio na zahtjeve potpisnika, a prošlog četvrtka u saborskoj raspravi je ustvrdio da za nju nikada nije ni čuo. Gospodin ministar zdravstva tim je svojim žalosnim izmotavanjem još jednom potvrdio svoju nekompetenciju za ministarsku fotelju. Jer ako stvarno ne zna ni za peticije građana u svom resoru kakav je onda smisao njegovog služenja tim istim građanima?
Javnost zaslužuje barem objašnjenje zbog čega se kiretaže izvode bez anestezije. Ako je razlog nedovoljan broj anesteziologa u pojedinim bolnicama ili na njihovim hitnim prijemima onda je to pošteno i potrebno priznati. Ako je u pitanju štednja onda moramo znati tko je i kada propisao proceduru i protokole koji su izravno na štetu pacijentica.
Kako je moguće da Ministarstvo zdravstva ne raspolaže egzaktnim statističkim podacima o broju izvršenih kiretaža u nekom vremenskom razdoblju te o broju onih koji su obavljeni bez anestezije i razlozima za tako obavljene zahvate? Izvođenje kiretaže bez anestezije lako je vidljiv dokaz erozije nivoa javno-zdravstvenih usluga dostignutih još prije tri desetljeća. Isto tako to je samo još jedan primjer potpune odsutnosti promišljanja javnih politika koje su bitne za budućnost ove zemlje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Lansiranje rakete važnije od svih kiretaža izvedenih bez anestezije
U vrijeme kada su tisuće žena preplavile društvene mreže i internetske portale svojim tegobnim bolničkim iskustvima ministar obrane Damir Krstičević zabavljao se potapanjem brodova, bolje rečeno metama koje su glumile brodove i avione. U nedjelju su na promatračko mjesto na Dugom otoku stigli i premijer Andrej Plenković i predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović kako bi vidjeli da je raketa teška 758 kg ispaljena s topovnjače „Dubrovnik“ pogodila cilj udaljen 30 km.
Nije sporno da je dijelu hrvatskih građana uspješno lansiranje rakete važnije od svih kiretaža izvedenih bez anestezije. Ali isto tako drugi dio hrvatskih građana nema previše razumijevanja za igre potapanja brodova, rušenja aviona i gađanja tenkova. Ova prva grupa će ovu drugu olako optužiti za manjak domoljublja. Nije to nikakva hrvatska specifičnost, ali u našim otužnim lokalnim prilikama kvalifikacija domoljublja zarađena na divljenju ispaljenim raketama dodatno je glupava.
Naime, i domoljubi i oni koji se nisu uspjeli kvalificirati u taj status slažu se da je najveći hrvatski problem masovno iseljavanje građana koje dovodi u pitanje održivost hrvatskog mirovinskog i zdravstvenog sustava, a time i samog društvenog modela. Paradoksalno, razlog masovnog iseljavanja je upravo i strah od urušavanja ta dva sustava. Znači, prva zadaća svake vlasti trebala bi biti reforma mirovinskog i zdravstvenog sustava koja bi osigurala njihovu efikasnost i opstojnost te povratila povjerenje u njihovu pravičnost i održivost.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Usporedba je kvalificiranim domoljubima skaredna
Ta zadaća je važnija od svih uspješno ispaljenih raketa, od svih poklonjenih i kupljenih aviona i helikoptera, od 6000 graničnih policajaca i ulaska u Schengen, od svih županija i općina, od svih veteranskih privilegija i prava, od ispunjavanja obaveza iz Vatikanskih ugovora, od Pelješkog mosta pa čak i od izbornog poraza Dragana Čovića i sudbine HDZ-a u BiH.
Nije teško zaključiti kako su se mnogi iselili ili će se tek iseliti zbog bojazni od loše zdravstvene usluge i male mirovine, ali nitko se nije iselio zbog straha da će raketa omanuti cilj na moru udaljen 30 km. Znam da je kvalificiranim domoljubima ta usporedba skaredna, ali uspješna država na kraju je ipak samo servis svojim građanima. Dobar i uspješan servis uvijek brine da ne ostane bez mušterija pa bi i uspješna država trebala brinuti da ne ostane bez svojih građana. Zato je važno imati i dovoljno anesteziologa. Bez njih neće biti ni onih koji će u budućnosti htjeti uživati u uspješnom ispaljivanju rakete, njenom letu i razarajućem učinku na cilju udaljenom 30 km.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Može li Vlada shvatiti da se nitko neće iseliti, ako raketa na vježbi promaši cilj. Zbog manjka anesteziologa hoće
Uspješna država ipak je samo servis građanima. Dobar i uspješan servis uvijek brine da ne ostane bez mušterija
Prva zadaća svake vlasti trebala bi biti reforma mirovinskog i zdravstvenog sustava koja bi osigurala njihovu efikasnost i opstojnost te povratila povjerenje u njihovu pravičnost i održivost. Ta zadaća je važnija od svih uspješno ispaljenih raketa, od svih poklonjenih i kupljenih aviona i helikoptera, od 6000 graničnih policajaca i ulaska u Schengen, od svih županija i općina, od svih veteranskih privilegija i prava, od ispunjavanja obaveza iz Vatikanskih ugovora, od Pelješkog mosta pa čak i od izbornog poraza Dragana Čovića i sudbine HDZ-a u BiH.
Ivana Ninčević Lesandrić, saborska zastupnica Mosta, svojim je prošlotjednim istupom pokrenula cijelu lavinu javnih ispovijesti žena kojima je u nekoj od javnih zdravstvenih ustanova rađena kiretaža bez anestezije. U srpnju prošle godine, nakon istovjetnog iskustva, Marija Dadić poslala je otvoreno pismo ministru zdravstva Milanu Kujundžiću, Vladi i Predsjednici Republike na koje nikada nije dobila odgovore.
U njemu je među ostalim napisala: „Nedavno sam imala spontani pobačaj i došla na čišćenje u hitnu ambulantu Petrove bolnice. Zbog vaših odredbi radili su mi kiretažu bez ikakve anestezije. Sad vi meni recite smatrate li to ljudskim i humanim? Biste li ikad pristali da vaša žena, sestra, kćer proživi takvu bol da joj se radi kiretaža na živo?[…]
Na temelju čega? Na temelju toga što čak i kod zubara za puno bezbolniji zahvat dobijem lokalnu anesteziju, a u hitnoj za jednu kiretažu ne dobijem ništa više nego Ketonal i Normabel? Molim vas ministre, sjetite se da jednoga dana na mome mjestu može biti netko od vaše obitelji. Uključite ljudskost i odobrite korištenje anestezije u hitnoj ambulanti Petrove bolnice. Ono što sam ja proživjela ne želim da itko ikada proživi.“
Kako je moguće da Ministarstvo nema egzaktne podatke?
Gospođa Dadić pokrenula je i peticiju kojom se tražila obavezna primjena anestezije prilikom kiretaže na hitnom prijemu bolnice u Petrovoj ulici u Zagrebu, koju je potpisalo više tisuća ljudi. Ministar Kujundžić nikada nije odgovorio na zahtjeve potpisnika, a prošlog četvrtka u saborskoj raspravi je ustvrdio da za nju nikada nije ni čuo. Gospodin ministar zdravstva tim je svojim žalosnim izmotavanjem još jednom potvrdio svoju nekompetenciju za ministarsku fotelju. Jer ako stvarno ne zna ni za peticije građana u svom resoru kakav je onda smisao njegovog služenja tim istim građanima?
Javnost zaslužuje barem objašnjenje zbog čega se kiretaže izvode bez anestezije. Ako je razlog nedovoljan broj anesteziologa u pojedinim bolnicama ili na njihovim hitnim prijemima onda je to pošteno i potrebno priznati. Ako je u pitanju štednja onda moramo znati tko je i kada propisao proceduru i protokole koji su izravno na štetu pacijentica.
Kako je moguće da Ministarstvo zdravstva ne raspolaže egzaktnim statističkim podacima o broju izvršenih kiretaža u nekom vremenskom razdoblju te o broju onih koji su obavljeni bez anestezije i razlozima za tako obavljene zahvate? Izvođenje kiretaže bez anestezije lako je vidljiv dokaz erozije nivoa javno-zdravstvenih usluga dostignutih još prije tri desetljeća. Isto tako to je samo još jedan primjer potpune odsutnosti promišljanja javnih politika koje su bitne za budućnost ove zemlje.
Lansiranje rakete važnije od svih kiretaža izvedenih bez anestezije
U vrijeme kada su tisuće žena preplavile društvene mreže i internetske portale svojim tegobnim bolničkim iskustvima ministar obrane Damir Krstičević zabavljao se potapanjem brodova, bolje rečeno metama koje su glumile brodove i avione. U nedjelju su na promatračko mjesto na Dugom otoku stigli i premijer Andrej Plenković i predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović kako bi vidjeli da je raketa teška 758 kg ispaljena s topovnjače „Dubrovnik“ pogodila cilj udaljen 30 km.
Nije sporno da je dijelu hrvatskih građana uspješno lansiranje rakete važnije od svih kiretaža izvedenih bez anestezije. Ali isto tako drugi dio hrvatskih građana nema previše razumijevanja za igre potapanja brodova, rušenja aviona i gađanja tenkova. Ova prva grupa će ovu drugu olako optužiti za manjak domoljublja. Nije to nikakva hrvatska specifičnost, ali u našim otužnim lokalnim prilikama kvalifikacija domoljublja zarađena na divljenju ispaljenim raketama dodatno je glupava.
Naime, i domoljubi i oni koji se nisu uspjeli kvalificirati u taj status slažu se da je najveći hrvatski problem masovno iseljavanje građana koje dovodi u pitanje održivost hrvatskog mirovinskog i zdravstvenog sustava, a time i samog društvenog modela. Paradoksalno, razlog masovnog iseljavanja je upravo i strah od urušavanja ta dva sustava. Znači, prva zadaća svake vlasti trebala bi biti reforma mirovinskog i zdravstvenog sustava koja bi osigurala njihovu efikasnost i opstojnost te povratila povjerenje u njihovu pravičnost i održivost.
Usporedba je kvalificiranim domoljubima skaredna
Ta zadaća je važnija od svih uspješno ispaljenih raketa, od svih poklonjenih i kupljenih aviona i helikoptera, od 6000 graničnih policajaca i ulaska u Schengen, od svih županija i općina, od svih veteranskih privilegija i prava, od ispunjavanja obaveza iz Vatikanskih ugovora, od Pelješkog mosta pa čak i od izbornog poraza Dragana Čovića i sudbine HDZ-a u BiH.
Nije teško zaključiti kako su se mnogi iselili ili će se tek iseliti zbog bojazni od loše zdravstvene usluge i male mirovine, ali nitko se nije iselio zbog straha da će raketa omanuti cilj na moru udaljen 30 km. Znam da je kvalificiranim domoljubima ta usporedba skaredna, ali uspješna država na kraju je ipak samo servis svojim građanima. Dobar i uspješan servis uvijek brine da ne ostane bez mušterija pa bi i uspješna država trebala brinuti da ne ostane bez svojih građana. Zato je važno imati i dovoljno anesteziologa. Bez njih neće biti ni onih koji će u budućnosti htjeti uživati u uspješnom ispaljivanju rakete, njenom letu i razarajućem učinku na cilju udaljenom 30 km.