Počelo je, zapravo, onda kad je i trebalo. U ožujku. Kad je postalo jasno da se odlukama Stožera zadire u određena u normalna vremena neupitna ustavna prava, poput slobode kretanja ili okupljanja, predsjednik Republike Zoran Milanović javno je upozorio da se takve odluke moraju donositi u Saboru, dvotrećinskom većinom. Vlada ga je ignorirala.
Naširoko je o tome da bi se izvanredna situacija u kojoj se Hrvatska našla trebala ustavno i zakonski urediti govorio i sredinom ovog mjeseca, pri davanju mandata za sastav Vlade Andreju Plenkoviću. Zagovor da se privremeno ograničavanje ljudskih prava koje traje od sredine ožujka zakonski preciznije uredi s medijskih naslovnica je protumačen ovako: “Milanović opet pozvao na suspenziju ljudskih prava”. Ili, još kraće, kao – dociranje.
Predsjednik je, međutim, odlučio biti uporan, što očito prilično iritira premijera, koji je Milanovićevo i oporbeno inzistiranje na preciznijem uređenju ograničavanja ljudskih prava višekratno nazivao “grintanjem” i posljedicom “strašne dosade” kod predsjednika izazvane dužnošću koju obnaša.
Poražavajući rezultat oko ljudskih prava – prije korone
Problema s ovakvim premijerovim pristupom ima nekoliko i svi su vrlo ozbiljni. Hrvatska je, naime, zemlja u kojoj su ljudska prava toliko na cijeni da je na djelu višegodišnji sukob državnih institucija i pučke pravobraniteljice, također državne institucije čija je funkcija – zaštita ljudskih prava.
Civilno društvo, pak, koje se mahom također bavi zaštitom ljudskih prava, pod ozbiljnim je i također višegodišnjim pritiskom države – tolikim da je GONG nedavno objavio cijelu analizu pod naslovom “Državni udari na civilno društvo potpomognuti europskim fondovima”. Sve to se događalo prije pandemije i onoga što predsjednik Republike i oporba doživljavaju kao ustavno upitno ograničavanje ljudskih prava, a premijer dosadnim inzistiranjem na stvarima koje su odavno apsolvirane.
Koliko traje 30 dana?
S jedne strane, premijer se lakonski može pozvati na to da svatko nezadovoljan ustavnim temeljima odluka Stožera može podnijeti podnesak Ustavnom sudu. Kojem se nimalo ne žuri, iako se radi o potencijalnom kršenju ljudskih prava, pa će odluku o desecima već podnesenih zahtjeva na ovu temu donijeti nakon godišnjih odmora. Kako je ovo tijelo lani, također tek nakon godišnjih odmora, u slučaju opoziva (sad već bivšeg) ministra Milana Kujundžića, presudilo da 30 dana ne traje 30 dana, nego nešto duže – teško je očekivati da će većina ustavnih sudaca ovaj put kontrirati interesima izvršne vlasti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Opušteni premijer, osnažen uvjerljivom izbornom pobjedom, s medijskim i očekivanim ustavnosudskim vjetrom u leđima, stoga se može opušteno prepustiti i prepucavanju s predsjednikom Republike i revijalnom vrijeđanju zastupnika Mosta (“Oni su najveći plačljivci, licemjeri, ne znaju ništa, vrijeđaju druge i plaču”) zbog kakvog će malo tko dizati moralnu paniku. Može ponavljati besmislene teze o tome što je vlast u aktualnoj krizi napravila za razliku od oporbe (“Mi smo, za razliku od njih, napravili Stožer, spriječili brzinu širenja zaraze, osigurali zaštitnu opremu i dali pomoć gospodarstvu i privatnom sektoru bez presedana”) kao da je ikad i igdje državu, za razliku od vlasti, vodila oporba.
Rasplet u Strasbourgu
S druge strane, međutim, olako shvaćanje pravnog okvira ograničavanja ljudskih prava, koje izbija iz svake premijerove riječi na ovu temu, a prokuljalo je nedavno i iz njegovog ministra zdravstva Vilija Beroša kad je zaprijetio da bi antikorona aplikacija mogla postati obavezna, moglo bi ipak u konačnici imati ozbiljnije posljedice. Naime, za obranom ljudskih prava u Europi bavi se poseban sud u Strasbourgu.
Oni koji smatraju da su im neopravdano uskraćena ljudska prava mogu se, nakon što iscrpe domaći pravni put, žaliti toj sudskoj instanci. Cijela ova lakonska premijerova priča o Stožeru i ograničenjima mogla bi, stoga, dobiti svoj kraj u Strasbourgu. A onda će zaključci o tome kome je bilo dosadno, a tko grinta, biti znatno manje predvidljivi od ovih koje će Ustavni sud donijeti kad more više ne bude idealne temperature za kupanje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hoće li zbog mjera protiv korone Hrvatska nastradati na sudu za ljudska prava u Strasbourgu?
Aktualni "fajt" predsjednika i premijera daleko je važniji od sukoba dvojice najistaknutijih političara u zemlji
Kako je Ustavni sud lani, također tek nakon godišnjih odmora, u slučaju opoziva (sad već bivšeg) ministra Milana Kujundžića, presudio da 30 dana ne traje 30 dana, nego nešto duže - teško je očekivati da će većina ustavnih sudaca ovaj put kontrirati interesima izvršne vlasti.
Počelo je, zapravo, onda kad je i trebalo. U ožujku. Kad je postalo jasno da se odlukama Stožera zadire u određena u normalna vremena neupitna ustavna prava, poput slobode kretanja ili okupljanja, predsjednik Republike Zoran Milanović javno je upozorio da se takve odluke moraju donositi u Saboru, dvotrećinskom većinom. Vlada ga je ignorirala.
Naširoko je o tome da bi se izvanredna situacija u kojoj se Hrvatska našla trebala ustavno i zakonski urediti govorio i sredinom ovog mjeseca, pri davanju mandata za sastav Vlade Andreju Plenkoviću. Zagovor da se privremeno ograničavanje ljudskih prava koje traje od sredine ožujka zakonski preciznije uredi s medijskih naslovnica je protumačen ovako: “Milanović opet pozvao na suspenziju ljudskih prava”. Ili, još kraće, kao – dociranje.
Predsjednik je, međutim, odlučio biti uporan, što očito prilično iritira premijera, koji je Milanovićevo i oporbeno inzistiranje na preciznijem uređenju ograničavanja ljudskih prava višekratno nazivao “grintanjem” i posljedicom “strašne dosade” kod predsjednika izazvane dužnošću koju obnaša.
Poražavajući rezultat oko ljudskih prava – prije korone
Problema s ovakvim premijerovim pristupom ima nekoliko i svi su vrlo ozbiljni. Hrvatska je, naime, zemlja u kojoj su ljudska prava toliko na cijeni da je na djelu višegodišnji sukob državnih institucija i pučke pravobraniteljice, također državne institucije čija je funkcija – zaštita ljudskih prava.
Civilno društvo, pak, koje se mahom također bavi zaštitom ljudskih prava, pod ozbiljnim je i također višegodišnjim pritiskom države – tolikim da je GONG nedavno objavio cijelu analizu pod naslovom “Državni udari na civilno društvo potpomognuti europskim fondovima”. Sve to se događalo prije pandemije i onoga što predsjednik Republike i oporba doživljavaju kao ustavno upitno ograničavanje ljudskih prava, a premijer dosadnim inzistiranjem na stvarima koje su odavno apsolvirane.
Koliko traje 30 dana?
S jedne strane, premijer se lakonski može pozvati na to da svatko nezadovoljan ustavnim temeljima odluka Stožera može podnijeti podnesak Ustavnom sudu. Kojem se nimalo ne žuri, iako se radi o potencijalnom kršenju ljudskih prava, pa će odluku o desecima već podnesenih zahtjeva na ovu temu donijeti nakon godišnjih odmora. Kako je ovo tijelo lani, također tek nakon godišnjih odmora, u slučaju opoziva (sad već bivšeg) ministra Milana Kujundžića, presudilo da 30 dana ne traje 30 dana, nego nešto duže – teško je očekivati da će većina ustavnih sudaca ovaj put kontrirati interesima izvršne vlasti.
Opušteni premijer, osnažen uvjerljivom izbornom pobjedom, s medijskim i očekivanim ustavnosudskim vjetrom u leđima, stoga se može opušteno prepustiti i prepucavanju s predsjednikom Republike i revijalnom vrijeđanju zastupnika Mosta (“Oni su najveći plačljivci, licemjeri, ne znaju ništa, vrijeđaju druge i plaču”) zbog kakvog će malo tko dizati moralnu paniku. Može ponavljati besmislene teze o tome što je vlast u aktualnoj krizi napravila za razliku od oporbe (“Mi smo, za razliku od njih, napravili Stožer, spriječili brzinu širenja zaraze, osigurali zaštitnu opremu i dali pomoć gospodarstvu i privatnom sektoru bez presedana”) kao da je ikad i igdje državu, za razliku od vlasti, vodila oporba.
Rasplet u Strasbourgu
S druge strane, međutim, olako shvaćanje pravnog okvira ograničavanja ljudskih prava, koje izbija iz svake premijerove riječi na ovu temu, a prokuljalo je nedavno i iz njegovog ministra zdravstva Vilija Beroša kad je zaprijetio da bi antikorona aplikacija mogla postati obavezna, moglo bi ipak u konačnici imati ozbiljnije posljedice. Naime, za obranom ljudskih prava u Europi bavi se poseban sud u Strasbourgu.
Oni koji smatraju da su im neopravdano uskraćena ljudska prava mogu se, nakon što iscrpe domaći pravni put, žaliti toj sudskoj instanci. Cijela ova lakonska premijerova priča o Stožeru i ograničenjima mogla bi, stoga, dobiti svoj kraj u Strasbourgu. A onda će zaključci o tome kome je bilo dosadno, a tko grinta, biti znatno manje predvidljivi od ovih koje će Ustavni sud donijeti kad more više ne bude idealne temperature za kupanje.