Nekad je nužno odabrati stranu

Možemo li prestati pričati da političari ne trebaju doći na prosvjed za slobodu medija? Bez njih priča nema smisla

Zašto je prosvjed za kurikularnu reformu propao i što nas to može naučiti pred izlazak na ulice za slobodu medija

Situacija s prosvjedima 1. lipnja 2016. godine bila je, politički gledano, brutalno jednostavna. Na jednoj strani bili su SDP i ostale stranke Kukuriku koalicije koja je omogućila stvaranje Cjelovite kurikularne reforme. S druge strane Vlada HDZ-a i Mosta koja je takvu kurikularnu reformu željela zaustaviti (u čemu su vremenom i uspjeli). Dakle, ništa nije bilo očitije, niti jednostavnije od potrebe da se s govornice na Trgu bana Jelačića jednostavno kaže popu pop, a bobu bob. To se, međutim, nije dogodilo. Prozivala se “politika” kao takva i pjevalo “Kad bi svi ljudi na svijetu”. Naredni tjedni i mjeseci bili su samo stvar rutinske političke egzekucije.

Ako stvari doista odu temeljito kvragu, trebat će naći neki simbolički datum obilježavanja poraza; događaj koji je značio slom ili makar početak sloma hrvatskog društva i definitivno potonuće prema blatnjavom, balkanskom surogatu demokracije.

Bilo bi najlogičnije da to bude dan koji je pobudio nadu da je drugačiji svijet ipak moguć, ali koji je u sebi imao i dah konačnog poraza. Dakle, bilo bi najlogičnije da se slom hrvatskog društva i simbolički krene obilježavati 1. lipnja, u spomen “čekanju tramvaja” na zagrebačkom glavnom trgu i nizu prosvjeda održanih istog dana 2016. godine u ostatku Hrvatske za očuvanje pripremljene reforme obrazovanja.

Skoro dvije i po godine kasnije jasno je kako je jedini pravi rezultat svega taj da je društvenu energiju oko potrebe modernizacije obrazovanja zloupotrijebila jedna frakcija HNS-a kako bi opravdala politički salto mortale i prelazak iz redova najžešćih kritičara vlasti u najdražeg koalicijskog partnera HDZ-a i Andreja Plenkovića. Nekakve promjene će se u obrazovanju za vrijeme ministrice Blaženke Divjak valjda ipak ostvariti, no ni najveći optimisti neće ih se usuditi staviti ni kao zarez priči zbog koje su deseci tisuća građana tog 1. lipnja 2016. godine izišli na ulice kako bi, kako je vrijeme pokazalo, iz prve ruke svjedočili vlastitom porazu.

Od zarona do farse

Danas, na putu prema dole, ostalo je još dovoljno zarona da bi valjalo preispitati svaku pogrešku pa tako i onu ključnu, počinjenu na prosvjedima za kurikularnu reformu. Jer, povijest se tako lako ponavlja kao farsa.

Prosvjedi za kurikularnu reformu, dojmljivo organizirani i šokantno dobro posjećeni (posebno onaj zagrebački koji je napunio Trg bana Jelačića), imali su ključnu prirođenu pogrešku koja, zapravo, već desetljećima nagriza svaki imalo ozbiljniji društveni pokret u zemlji.

Bili su potpuno apolitični.

‘Oni’ i ‘mi’, sigurnost krda

Na prosvjedu se spominjala samo “politika”, kao opća imenica. Ne postoji u zemlji Hrvatskoj naizgled sigurnije javne aktivnosti od guranja “svih političara” u istu košaru. Jer, je li, kad su “svi oni isti”, onda to osigurava tapšanje po leđima od jednako gnjevnih “običnih građana”, a s druge strane dovoljno je neodređeno da se nitko od političara koji imaju stvarnu moć u društvu ne osjeti pretjerano ugroženim.

Situacija s prosvjedima 1. lipnja 2016. godine bila je, politički gledano, brutalno jednostavna. Na jednoj strani bili su SDP i ostale stranke Kukuriku koalicije koja je omogućila stvaranje Cjelovite kurikularne reforme. S druge strane Vlada HDZ-a i Mosta koja je takvu kurikularnu reformu željela zaustaviti (u čemu su vremenom i uspjeli). Dakle, ništa nije bilo očitije, niti jednostavnije od potrebe da se s govornice na Trgu bana Jelačića jednostavno kaže popu pop, a bobu bob.

To se, međutim, nije dogodilo. Prozivala se “politika” kao takva i pjevalo “Kad bi svi ljudi na svijetu”. Naredni tjedni i mjeseci bili su samo stvar rutinske političke egzekucije.

Potonuće u sinonim

Gotovo identična opasnost nadvija se i danas na jednu društvenu inicijativu koja treba izići na zagrebačko sunce i stisnutih šaka kazati da dalje ovako ne može. Radi se o prosvjedu za slobodu novinarstva koji se treba održati iduće subote i pripadajućem bojkotu HRT-a, javne radiotelevizije koja je u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina postala sinonimom za irelevantnost.

Sve dok nisu krenuli producirati tužbe protiv ostalih medija, vlastitih novinara, Hrvatskog novinarskog društva – svih onih koji su kritizirali njihov rad, onaj čiji je rezultat tonjenje u spomenuti sinonim.

U javnosti se, naime, počelo ozbiljno tvrditi kako se nemaju što političari pridruživati borbi novinara za slobodu medija i na tome skupljati “dnevno-političke poene”. Stvar je posebno intenzivirana nakon poteza SDP-ovca Gordana Marasa, čovjeka sa solidnim talentom za predstavu i često još solidnijim izostankom osjećaja za mjeru, koji je s tiskovne konferencije izbacio novinara HRT-a (kasnije se ispričao).

Daleko od uobičajenih svinjarija

Dakle, imamo situaciju u kojoj vodstvo javne televizije koje je postavio HDZ radi nevjerojatne gluposti. One uobičajene, da u program zovu revizioniste, ili da o vjeronauku u školi raspravljaju samo s vjeroučiteljicom i svećenicima ovdje nisu tema. Ali, kad se u sumnjivim okolnostima daje izvanredan otkaz predsjedniku HND-a koji ukazuje na cenzuru, kad se novinara zbog nezgodnih pitanja Vladi pita je li mu stalo do posla, kad se serijski dižu tužbe protiv svojih novinara i ostalih medija, toliko da to već izaziva međunarodni skandal – e, to je daleko iznad uobičajenih svinjarija.

Vodstvo HRT-a postavili su HDZ i njegovi koalicijski partneri. Vodstvo HRT-a, zbog svega što su napravili posljednjih mjeseci, mora otići. HDZ i njegovi koalicijski partneri, zbog mahnitanja s Prisavlja, a i zbog ostalih nasrtaja na slobodu izražavanja u ovoj zemlji, trebaju trpjeti političku štetu. To se neće dogoditi ako se novinari postave kao prosvjetari 2016. godine i s visoka odbiju bilo kakvu podršku i solidariziranje oporbenih političara. Štoviše, promjena se može dogoditi SAMO uz pomoć politike.

Kako se mijenjaju stvari u društvu

Tako se, znate, mijenjaju stvari u društvu. Uostalom, sam čin promjene jest politika. U Hrvatskoj su, međutim, da li zbog povijesnog naslijeđa, prevelikih očekivanja i premale osobne hrabrosti, stvari postavljene tako da je svako miješanje politike u društvene aktivnosti čin ultimativnog prljanja svetosti ideje.

I nikako da svane da su jedine potpuno čiste i neukaljane ideje o društvenom napretku jedino one koje nikad nisu došle do vlastitog ostvarenja. Ukratko, radi se o tome da svijet promijeni, a ne koliko ga lijepim možemo zamisliti.