Nije da to nismo znali i ranije, ali dvije upravo objavljene znanstvene studije o utjecaju turizma na zajednicu, na koje je pažnju skrenula ekonomistica Maruška Vizek, ponudile su dodatne argumente za tezu da je neodrživo oslanjati se na turizam kao ključnu, ako ne i jedinu relevantnu industriju. Tim prije, što se njihovo objavljivanje poklopilo s evidentnim padom broja gostiju ove sezone, u odnosu na prošlu godinu, što je tema koja se tek ozbiljnije načela.
Zašto ljudi iz turističkog dijela Hrvatske sve rjeđe idu studirati?
Ovdje nam je svakako zanimljivija prva studija, ponajprije iz razloga što precizno ukazuje na to kako će nam budućnost izgledati nastavimo li istim smjerom. Naime, iz dobrog dijela zemlje, u kojima niti turizam nije mogao poslužiti kao slamka spasa, ljudi masovno odlaze u inozemstvo, dok se u jadranskim krajevima ljudi sve više pretvaraju u uslužne radnike, manje ili više zadovoljne s onim što zarade tijekom sezonskog rada.
Kako sam formativne godine proveo na izrazito turističkoj Korčuli, bila mi je i bez Kožićevog istraživanja jasna činjenica kako sve manji broj ljudi po generaciji odlaze na studij. Razloga za to je više. Jedan od njih je taj što završetak studija u današnjoj Hrvatskoj jednostavno ništa ne garantira u egzistencijalnom, pa ni u profesionalnom smislu. Drugi je, kada je konkretno riječ o ljudima iz turističkih krajeva u kojima se živi nešto bolje u odnosu na prosjek u državi, taj što rentijerski način života potiče inertnost i ostajanje kod kuće.
Konačno, postoji i treći razlog, a taj je da u društvu vlada sve snažnija antiintelektualna klima, koja je rezultirala činjenicom da ljudi s jedne strane gledaju na obrazovane ljude kao na dio odnarođenih elita, baš kao u 19. stoljeću, ali ih istovremeno i sažalijevaju, znajući za njihov skroman imovinski status.
Postat ćemo društvo koje ne proizvid ništa i nema specifičnih znanja
Slična stvar se događa u odnosu prema skoro svima koji su zaposleni u javnim službama. Ovo sve na kraju vrlo izvjesno vodi ka društvu, koje ne samo što će biti deindustrijalizirano, a to uostalom već i jeste, koje neće proizvoditi gotovo ništa, nego će biti i društvo bez specifičnih znanja na svim poljima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Samim tim će se sveučilišni studiji početi pomalo gasiti i građani će ostati pred izborom, raditi skromno plaćene poslove u uslužnim djelatnostima ili biti bez posla, uz manji postotak onih koji će moći živjeti od rente i trgovine. Ovaj scenarij se, naravno, neće dogoditi preko noći, ali s obzirom da svi ovi procesi traju sad već desetljećima, relativno brzo bi se mogli okončati. Posebno, ukoliko se ništa ne poduzme za njihovo zaustavljanje i preokretanje trendova.
Zašto ne naučimo nešto na primjeru Španjolske, Grčke i Italije?
Prilično je zapravo nevjerojatno kako nam primjeri velikih mediteranskih turističkih zemalja, koje su k tome i članice Europske unije, ne pomažu da shvatimo pogubnost oslanjanja najvećeg dijela ekonomije zemlje na turizam.
Upravo su, naime, snažne turističke zemlje, Španjolska, Italija i Grčka, one koje unatoč izrazito razvijenom turizmu stalno bilježe gospodarske krize, sve veća socijalna raslojavanja i nezaposlenost. Čini se stoga idealnim da aktualan pad dolaska gostiju, uz ova istraživanja posluže za resetiranje i donošenje dugoročnog plana, kako budućeg razvoja turizma, tako i generalno razvoja ekonomije i budućnosti društva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Možemo li sad, kad je potop, konačno shvatiti da nijedna država ne može živjeti samo od turizma?
Markovina piše o dva istraživanja koja su pokazala kako će nam budućnost izgledati nastavimo li istim smjerom
Prilično je zapravo nevjerojatno kako nam primjeri velikih mediteranskih turističkih zemalja, koje su k tome i članice Europske unije, ne pomažu da shvatimo pogubnost oslanjanja najvećeg dijela ekonomije zemlje na turizam. Upravo su, naime, snažne turističke zemlje, Španjolska, Italija i Grčka, one koje unatoč izrazito razvijenom turizmu stalno bilježe gospodarske krize, sve veća socijalna raslojavanja i nezaposlenost.
Nije da to nismo znali i ranije, ali dvije upravo objavljene znanstvene studije o utjecaju turizma na zajednicu, na koje je pažnju skrenula ekonomistica Maruška Vizek, ponudile su dodatne argumente za tezu da je neodrživo oslanjati se na turizam kao ključnu, ako ne i jedinu relevantnu industriju. Tim prije, što se njihovo objavljivanje poklopilo s evidentnim padom broja gostiju ove sezone, u odnosu na prošlu godinu, što je tema koja se tek ozbiljnije načela.
Prvi rad, kojeg je objavio Ivan Kožić s Instituta za turizam, statistički je dokazao da je u jedinicama lokalne samouprave koje su doživjele nagli turistički rast zabilježen pad od 8 posto učenika koji upisuju neki studij, u odnosu na jedinice koje ne bilježe turistički rast ili se uopće ne bave turizmom. Drugi rad, autora Ivice Rubila i Vedrana Rehera s Ekonomskog instituta, dokazao je pak korelaciju između povećane turističke aktivnosti i stope kriminaliteta.
Zašto ljudi iz turističkog dijela Hrvatske sve rjeđe idu studirati?
Ovdje nam je svakako zanimljivija prva studija, ponajprije iz razloga što precizno ukazuje na to kako će nam budućnost izgledati nastavimo li istim smjerom. Naime, iz dobrog dijela zemlje, u kojima niti turizam nije mogao poslužiti kao slamka spasa, ljudi masovno odlaze u inozemstvo, dok se u jadranskim krajevima ljudi sve više pretvaraju u uslužne radnike, manje ili više zadovoljne s onim što zarade tijekom sezonskog rada.
Kako sam formativne godine proveo na izrazito turističkoj Korčuli, bila mi je i bez Kožićevog istraživanja jasna činjenica kako sve manji broj ljudi po generaciji odlaze na studij. Razloga za to je više. Jedan od njih je taj što završetak studija u današnjoj Hrvatskoj jednostavno ništa ne garantira u egzistencijalnom, pa ni u profesionalnom smislu. Drugi je, kada je konkretno riječ o ljudima iz turističkih krajeva u kojima se živi nešto bolje u odnosu na prosjek u državi, taj što rentijerski način života potiče inertnost i ostajanje kod kuće.
Konačno, postoji i treći razlog, a taj je da u društvu vlada sve snažnija antiintelektualna klima, koja je rezultirala činjenicom da ljudi s jedne strane gledaju na obrazovane ljude kao na dio odnarođenih elita, baš kao u 19. stoljeću, ali ih istovremeno i sažalijevaju, znajući za njihov skroman imovinski status.
Postat ćemo društvo koje ne proizvid ništa i nema specifičnih znanja
Slična stvar se događa u odnosu prema skoro svima koji su zaposleni u javnim službama. Ovo sve na kraju vrlo izvjesno vodi ka društvu, koje ne samo što će biti deindustrijalizirano, a to uostalom već i jeste, koje neće proizvoditi gotovo ništa, nego će biti i društvo bez specifičnih znanja na svim poljima.
Samim tim će se sveučilišni studiji početi pomalo gasiti i građani će ostati pred izborom, raditi skromno plaćene poslove u uslužnim djelatnostima ili biti bez posla, uz manji postotak onih koji će moći živjeti od rente i trgovine. Ovaj scenarij se, naravno, neće dogoditi preko noći, ali s obzirom da svi ovi procesi traju sad već desetljećima, relativno brzo bi se mogli okončati. Posebno, ukoliko se ništa ne poduzme za njihovo zaustavljanje i preokretanje trendova.
Zašto ne naučimo nešto na primjeru Španjolske, Grčke i Italije?
Prilično je zapravo nevjerojatno kako nam primjeri velikih mediteranskih turističkih zemalja, koje su k tome i članice Europske unije, ne pomažu da shvatimo pogubnost oslanjanja najvećeg dijela ekonomije zemlje na turizam.
Upravo su, naime, snažne turističke zemlje, Španjolska, Italija i Grčka, one koje unatoč izrazito razvijenom turizmu stalno bilježe gospodarske krize, sve veća socijalna raslojavanja i nezaposlenost. Čini se stoga idealnim da aktualan pad dolaska gostiju, uz ova istraživanja posluže za resetiranje i donošenje dugoročnog plana, kako budućeg razvoja turizma, tako i generalno razvoja ekonomije i budućnosti društva.