Možemo li vjerovati politici novog kursa Andreja Plenkovića?

Vrijeme je da i HDZ na svim svojim nivoima prestane davati svoj skromni doprinos svekolikome razvoju srpskoga nacionalizma i šovinizma

U protekla dva desetljeća predsjednici Republike Stipe Mesić i Ivo Josipović odnosno vlade Ivice Račana i Zorana Milanovića, bili su od strane toga istog HDZ-a redovno i gromoglasno optuživani za "politiku izjednačavanja agresora i žrtve" kad god bi spomenuli, makar i stidljivo, da su i Hrvati činili ratne zločine. A sada kada je to u svome govoru u Kninu rekao i premijer Andrej Plenković izrijekom spomenuvši zločine u Paulin Dvoru i Varivodama, nema više nikoga u HDZ-u da se tome usprotivi i da to nazove "izjednačavanjem agresora i žrtve".

Politika “novog kursa” prema Hrvatskoj enciklopediji “politički [je] program dijela hrvatskih i srpskih političara iz banske Hrvatske i Dalmacije, oblikovan u prvome desetljeću XX. stoljeća, kojemu je primarni cilj bio ujedinjenje hrvatskih zemalja i poboljšanje njihova državnopravnoga položaja unutar Austro-Ugarske Monarhije. Odlučujuća inicijativa u pokretanju politike “novoga kursa” krenula je iz Dalmacije, gdje su Dalmatinsko hrvatska stranka, Srpska stranka i Talijanska stranka otpočele čvrstu suradnju, potaknute teškim gospodarskim prilikama u Dalmaciji (posljedica vinske klauzule 1891. i pod prijetnjom prodora njemačkoga kapitala na Istok (Drang nach Osten), što ga je potpomagao bečki dvor”.

Premijer Andrej Plenković još je na početku svoga prvog mandata 2016. najavljivao kako je njegova uloga “transformativna” i da je njegova zadaća najprije promijeniti HDZ kako bi nakon toga “promijenio i Hrvatsku”. U protekle četiri godine čak se ni provladini mediji nisu previše upinjali dokazati kako je Andrej Plenković u toj svojoj politici “novoga kursa” polučio neki uspjeh vrijedan spomena. Istina, HDZ je u samome vrhu izgledao europski ulašten, ali taj sjaj vrhuške nije mogao prekriti brojne primitivne nacionalističke ispade srednjega ešalona ili rašireni i samorazumljivi klijentelizam gotovo svih dijelova vladajuće partije.

Odnos prema Srbima i Drugom svjetskom ratu

Kako se u Hrvatskoj politički pojmovi “lijevo” i “desno”, u skladu s masovnom političkom površnošću, prije svega vežu uz odnos prema Srbima odnosno proizlaze iz osobnih preferencija i simpatija prema sukobljenim stranama u Drugome svjetskom ratu, HDZ Tomislava Karamarka bio je “desniji” od HDZ-a Andreja Plenkovića. Ali i u HDZ-u Andreja Plenkovića bilo je mjesta za nesmetane bravure saborskoga zastupnika Steve Culeja, vukovarskoga gradonačelnika Ivana Penave i ministra branitelja Tome Medveda.

Tako je u rujnu 2018. na mjesnome groblju u Vagancu uz vojne počasti pokopano 55 žrtava iz Drugoga svjetskog rata čiji su posmrtni ostaci ekshumirani u okolici Plitvičkih jezera i Rakovice. Osim civila na taj su način pokopani i ostaci nepoznatoga broja pripadnika domobranskih i ustaških jedinica, a ministar Tomo Medved u svoje je ime i u ime premijera Andreja Plenkovića svim članovima obitelji izrazio sućut, a pokojnicima “pokoj vječni i smiraj u ovoj napaćenoj hrvatskoj grudi”.

Jastreb pretvoren u goluba mira i pomirenja

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović uputila je nakon toga pokopa u Vagancu pismo Ministarstvu branitelja u kojemu ih je zamolila da pojasne kriterije na temelju kojih su posmrtne ostatke ustaških vojnika pokopali uz vojne počasti, ali odgovor nikada nije dobila. Zbog toga je u studenome 2018. u svojoj tada objavljenoj analizi o pojavama toleriranja ustaštva navela kako “pokop poražene vojske uz vojne počasti može predstavljati službeno, državno davanje legitimiteta tvorevini i ideologiji koje su potpuno oprečne vrijednostima na kojima počiva suvremena Republika Hrvatska”.

Od Vaganca do zaseoka Grubori u kojem je 25. kolovoza 1995. ubijeno pet srpskih civila dva je sata vožnje automobilom. Ministru Medvedu trebalo je za ta dva sata samo dvije godine, zapravo toliko je trebalo premijeru Andreju Plenkoviću da jednog od svojih ključnih “jastrebova” pretvori u goluba mira i pomirenja koji će zajedno s potpredsjednikom Vlade Borisom Miloševićem otići krajem kolovoza na komemoraciju u Grubore.

‘Transformativne poruke’ četiri godine poslije

Zašto ministar Medved ili bilo koji drugi ministar u vladi Andreja Plenkovića nije u protekle četiri godine sudjelovao na komemoracijama za ubijene srpske civile u Paulin Dvoru, Varivodama ili Gruborima? To su mogle biti snažne “transformativne” poruke “novoga kursa” HDZ-a pod vodstvom Andreja Plenkovića, ali očito da on za njih u prvome mandatu nije imao dovoljno hrabrosti ili je procijenio da je kadrovska ostavština Tomislava Karamarka daleko brojnija i moćnija nego što su to pokazali ranoproljetni unutarstranački izbori.

Nakon što je preuzeo, ili bolje rečeno samo potvrdio, sve poluge vlasti u stranci, a poslije pobjede na parlamentarnim izborima i u državi, Andrej Plenković očito “može što god hoće” kako se već jednom javno pohvalio. Tako je mogao nakon relativne izborne pobjede formirati “plavo-crnu” koaliciju HDZ-a i Domovinskoga pokreta Miroslava Škore, ali se bez puno promišljanja odlučio HDZ vratiti tamo gdje je ta stranka već bila u vrijeme Ive Sanadera i Jadranke Kosor i ući u koaliciju s Miloradom Pupovcem i SDSS-om kao ključnim partnerom.

Nema više nikoga da se usprotivi

Nije valjda sporno da bi većina HDZ-ovog članstva više uživala u koaliciji s Miroslavom Škorom nego s Miloradom Pupovcem i da u skladu s boljim balkanskim običajima nema baš nikakvu empatiju za tuđe žrtve pa tako ni za stradanja srpskih civila prije, za vrijeme i nakon Oluje. U protekla dva desetljeća predsjednici Republike Stipe Mesić i Ivo Josipović odnosno vlade Ivice Račana i Zorana Milanovića, bili su od strane toga istog HDZ-a redovno i gromoglasno optuživani za “politiku izjednačavanja agresora i žrtve” kad god bi spomenuli, makar i stidljivo, da su i Hrvati činili ratne zločine.

A sada kada je to u svome govoru u Kninu rekao i premijer Andrej Plenković izrijekom spomenuvši zločine u Paulin Dvoru i Varivodama, sada kada je odlučio poslati ministra Tomu Medveda na komemoraciju u Grubore, nema više nikoga u HDZ-u da se tome usprotivi i da to nazove “izjednačavanjem agresora i žrtve”.

Domovinski pokret kao saveznik Vučića i Dodika

Kao što su se početkom prošlog stoljeća politici “novoga kursa” usprotivili samo “frankovci”, tako su i sada njihovi ideološki nasljednici okupljeni u i oko Domovinskoga pokreta, jedini napali simbolične promjene u vladinoj politici i tim promjenama primjerenu retoriku premijera Andreja Plenkovića i njegovih ministara. Na taj način postali su saveznici Aleksandra Vučića i Milorada Dodika kojima je ponižavajući položaj Srba i “srpstva” izvan njihovih feuda ključan element vlastitoga održanja na vlasti.

Hrvatski i srpski nacionalizam i šovinizam međusobno se hrane već duže od jednoga stoljeća – ako se jedan izmakne drugi gladan jednostavno mora onemoćati i pasti. Premijer Andrej Plenković voli kazati kako je Republika Hrvatska ostvarila sve svoje strateške ciljeve. Ako je tome tako onda je vrijeme da i HDZ na svim svojim nivoima prestane davati svoj skromni doprinos svekolikome razvoju srpskoga nacionalizma i šovinizma. Samo nisam siguran kako će u toj pomirljivoj politici, razumijevanju drugih i drugačijih i njihovih nedaća ustrajati kada jednom izgube vlast. U protekla dva desetljeća obično bi u takvim prilikama požare zalijevali benzinom.

Goranko Fižulić
Poduzetnik
253 članka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program