Na ovako jaku gestu, poput ove Plenkovićeve s Gruborima i Kninom, Hrvatska je čekala 25 godina

Plenkovićeva inicijativa pokušaj je da što više ljudi u Hrvatskoj bolje razumije onoga drugoga, prizna mu patnje i oprosti zablude

FOTO: screenshot/yt

Nema tu stvaranja lažnog balansa i 'izjednačavanja žrtve i agresora'. Premijerova inicijativa samo je pokušaj da se što više ljudi u Hrvatskoj uspne na vidikovac odakle se može bolje razumjeti i onoga drugoga, priznati i njemu njegove patnje pa mu čak i oprostiti njegove zablude. To nikad neće moći svi, neki jer ne žele, neki jer su nepovratno otvrdnuli kroz vlastite tragedije. Ali svaki čovjek koji priđe na tu svijetlu stranu pravo je malo bogatstvo za današnju Hrvatsku.

Mogu se derati koliko god hoće danas Drago Krpina ili jučer Škorini jurišnici Penava, Robert Pauletić, Željko Sačić i ova Krišto, kao i sva druga jadna pamet. Mogu fijukati prema premijeru izrazima poput veleizdaja, sramota i povijesni falsifikat.

Ali Plenković je povukao doista prijelomni državnički potez koji će kod pretežne većine naših građana sigurno naići na odobravanje. I trenutak je pametno odabran, početak mandata, kad je najbolje odmah staviti na stol teške stvari.

Manekeni nacionalnog pomirenja

Potpredsjednik Vlade iz SDSS-a Boris Milošević bit će, dakle, na Dan pobjede u Kninu, a drugi potpredsjednik Vlade, ministar branitelja i zamjenik predsjednika HDZ-a Tomo Medved, odat će počast civilnim žrtvama koje su hrvatski osvetnici likvidirali nakon Oluje u selu Grubori.

Može djelovati kao obična parada, ali to što su Hrvat i Srbin, obojica najviši dužnosnici Plenkovićeve vlade, pristali odigrati ulogu časnih manekena nacionalnog pomirenja učinit će od ovog 5. kolovoza važan dan za našu zemlju. I neka se riječ maneken ovdje nipošto ne shvati ironično.

Jer neku takvu jaku gestu Hrvatska je čekala 25 godina samo što nitko s vrha do sada nije izveo ništa slično. Jednima je falilo mudrosti, drugi su plovili niz struju iz računice, treći nisu imali hrabrosti.

Dvije ukopane istine

Zato i danas, generalno govoreći, javnim prostorom fluktuiraju dvije pojednostavljene i nacionalno razgraničene istine o Domovinskom ratu, jedna hrvatska i jedna srpska. Dio Hrvata kao i dio hrvatskih Srba inteligentno sagledava nijanse, ali mnogi ne jer su suprotstavljeni narativi ukopani, institucionalizirani u jednom i drugom mainstreamu i betonirani kao nešto jedino moguće i jedino prihvatljivo.

Za hrvatsko stanovništvo, doba Domovinskog rata je svetinja kojoj se nema što prigovoriti. Ta Srbi su za sve krivi pa je i red da kusaju sve što im se eventualno dogodi. Mi smo se branili i oslobađali svoje domove. Naši su ljudi zlostavljani u svojoj zemlji, protjerivani, okradeni i ubijani.

Više od 15 tisuća hrvatskih boraca u ratu je platilo glavom, majke su zavijene u crno, među preživjelima je toliko zauvijek obogaljenih. I što bi sad Srbi htjeli? Da im se ispričavamo jer smo ih inkomodirali u njihovim okupatorskim šemama? E brus. To neće gledati. Neka nose stigmu koju su i zaslužili.

Što pamte normalni Srbi

No za većinu hrvatskih državljana srpske nacionalnosti – onih običnih ljudi koji nisu sudjelovali u agresiji – stvari ipak stoje malo drugačije. U njihovom je pamćenju zateftereno da su izvan ratnih zona, ni za što krivi, dobivali otkaze jer su Srbi, i to je istina, znam ih dosta. Da su djeci po Zagrebu mijenjali imena jer su zvučala previše srpski, a podozrenje se nije dalo izdržati iako je više od deset tisuća Srba branilo Hrvatsku.

Da su sumnjičeni i sramoćeni na svakom koraku, a da se za zločine prema njima lako moglo proći lišo. I da su mnogi iz okupiranih krajeva na kraju morali izbjeći iz svoje domovine Hrvatske i u kamionima biti odvezeni negdje gdje nikad nisu pripadali nakon čega su im minirane kuće da se nemaju kamo vratiti.

Debeli, masni zastor

Između ta dva pogleda stoji debeli, masni zastor koji zastire svaki vidik na tuđu muku, tuđe strahove i tuđe zadanosti koje ravnaju svim bogovetnim životima. To je zid. S jedne strane je naše, čisto i dobro. S druge je njihovo, prljavo i zlo.

Zato su mnogi zinuli kad se zastupnica SDSS-a Anja Šimpraga u Saboru predstavila kao dijete iz srpske kolone, zbjega koji je pred prijetećim avionima Oluje izabrao neku budućnost s onu stranu hrvatske granice. Svakome tko ima mrvu srca puklo je pred očima da je i ta osmogodišnja djevojčica, čiji su roditelji ostali živjeti u okupiranom Kninu, također prošla svoju patnju koju ničim nije zaslužila baš kao i hrvatska djeca koju su krajinski voždovi kundakom gurnuli u progonstvo.

Eto zato ovim manekenima, Miloševiću i Medvedu, i njihovom režiseru Plenkoviću, treba skinuti kapu. Medvedu koji je više puta ranjavan, a brat mu je ubijen. Miloševiću čiji se otac, kao Srbin, borio u Hrvatskoj vojsci, ali poslije Oluje mu je Hrvat likividirao baku isto onako kako su mučki pobijeni i oni bezubi starci u Gruborima.

Ljudi sitni kao sjemenka crnog maka

Ali njih dvojica ipak su krenuli kidati očice na onom zastoru podjele da ljudi s obje strane s vremenom budu kadri bolje sagledati ono tamo preko i obuhvatiti cjelinu da bi se odvojene istine mogle približiti. To je put ka zdravlju, miru i napretku hrvatskog društva.

Uzgred rečeno, Sačić bi bar oko tih Grubora trebao biti kuš. Ali neki ljudi, kao što znamo, nemaju srama i sitni su kao sjemenka crnog maka dok prozivaju politiku pomirenja za stvaranje lažnog balansa i ”izjednačavanja žrtve i agresora”. Nema tu toga.

Plenkovićeva inicijativa samo je pokušaj da se što više ljudi u Hrvatskoj uspne na vidikovac odakle se može bolje razumjeti i onoga drugoga, priznati i njemu njegove patnje pa mu čak i oprostiti njegove zablude. To nikad neće moći svi, neki jer ne žele, neki jer su nepovratno otvrdnuli kroz vlastite tragedije. Ali svaki čovjek koji priđe na tu svijetlu stranu je pravo malo bogatstvo za današnju Hrvatsku.