Kad sam vidjela kako protječe proslava u Kninu i odslušala sve govore, prvi put sam pomislila da je šteta što nemam zastavu Republike Hrvatske da je za taj dan izvjesim na krovu. Iznenadio me taj trzaj ugode. Ne držim do barjaka, insignija, naslova, protokola i svih tih iskaza suhe forme. Ono što čovjek osjeća i misli, njegova je zastava. Ne treba mu koplje na vrhu kuće da objavljuje tko je i što je, a i kome bi i zašto to pokazivao.
Ali vidiš. Jučer me potrefilo. Legla mi je ova proslava Dana pobjede, fina, dostojanstvena, ljudska i sasvim drugačija od onih na koje smo se navikli svih ovih dugih godina.
Apoteoza ratu umjesto miru
Uvijek do sada organizacija kninskih obljetnica, programirana atmosfera i službeni govori koji su se tamo čitali bili su sirovi i banalizirani u svojoj isključivosti, samodopadnosti, političkom parolaštvu i prenaglašenom trijumfalizmu. Bila bi to uvijek napadna apoteoza ratu umjesto miru i povratku u normalan život uz previše odbojnog likovanja nad evidentnim tuđim porazom.
Stalno je na taj isti kalup pripreman Knin, kao uostalom i Vukovar, iako znam da su ljudi na hrvatskoj strani, koji su se borili za slobodu naše zemlje, u mokrim rovovima sanjali samo taj blaženi mir i tu običnu svakodnevicu u kojoj se ide na posao, ljube djeca prije spavanja, iza kuće se zabadaju rajčice i nedjeljom peku štrudle.
Naopako i konačno onako kako treba
U Kninu se uvijek zviždalo i grdilo svakoga tko bi imao drugačije intoniranu poruku. Prije šest godina tako su osramoćeni Ivo Josipović i Zoran Milanović. Ekstremisti i bene puštani su da neobuzdano orgijaju i hajkaju. Ma koliko da se čovjek podsjećao da 5. kolovoz predstavlja taj žuđeni kraj rata i početak slobode, nisi mogao probaviti to nešto plitko, nedostojno i histerično u tim proslavama. Uz to izvjesiti hrvatsku zastavu djelovalo je deplasirano.
No napokon smo ipak dočekali ovu obljetnicu Oluje na kojoj je sve odjednom postavljeno naopako s obzirom na dosadašnje običaje, a zapravo onako kako treba. Izvrsni govori predsjednika Milanovića, premijera Plenkovića, predsjednika Sabora Jandrokovića i korektne izjave svih sudionika iz državnog i vojnog vrha.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Lijepe i staložene riječi generala Ante Gotovine. Potpredsjednik Vlade Boris Milošević kao prvi predstavnik srpske zajednice u Hrvatskoj na počasnoj pozornici u Kninu. Huškači, nacionalisti i politički ratni profiteri zaustavljeni, marginalizirani i izolirani na obodu svečanosti. I još k tome nadbiskup Marin Barišić koji iz Knina poziva izbjegle Srbe da se vrate kući, a Hrvate i Srbe na pomirenje.
Nije presudno vrijeme nego HDZ
Kao orkestar koji se pomno dogovorio kako treba svirati i kakva je glazba dolična i potrebna zemlji i zajednici u kojoj je rat završio prije 25 godina, rat koji je bio iznuđen i nužno zlo, a nikako smisao i amblem ove države i hrvatstva. Mnogi su sada skloni fatalistički i papagajski ponavljati da je – eto tako to ide u prirodi i društvu – naprosto ”došlo vrijeme” da se dikcija pomakne s mrtve točke jer da se mora ”krenuti naprijed”.
To je natuknuo i predsjednik Milanović začinjajući svoje snažno obraćanje literarnim arabeskama. Ali, naravno, u pitanju je sasvim nešto drugo. Jer vrijeme za dobre stvari je uvijek, bilo je odavno, samo za to do sada nije bilo volje u HDZ-u počevši od Tuđmana pa naovamo. I utoliko je uloga premijera Plenkovića u ovom kulturološkom obratu presudna i najvažnija, čast i slava svima ostalima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad je Plenković na početku prvog mandata rekao da je njegova namjera promijeniti HDZ, a time i Hrvatsku, bilo je jasno da proces mora ići tim redom ili ništa od svega toga, ali nije se znalo kako će s tim obećanjem ispasti. Jučer smo u Kninu dobili jak signal da bi stvari s vremenom mogle izaći kako je rekao.
Lijepa pokazna vježba
U međuvremenu je Plenković poslao stranačke ultraše pogubljenom Škori. Na izborima u HDZ-u porazio je desnicu do nogu. Dio starih kadrova preobratio je na poslušnost i podršku. Ostaju mu još lokalni izbori dogodine da do kraja pripremi teren za pretvaranje HDZ-a u normalnu i pristojnu stranku desnog centra kojoj predstoji čišćenje od ekstremizma i korupcije do mrklog dna.
Što se tiče ekstremizma, Knin je bio lijepa pokazna vježba. Vidjet ćemo najesen kako će proći Vukovar, a onda i sva druga jamstva o uspostavi normalizacije i povjerenja. Zasad mislim da ću imati doma zastavu za Dan pobjede dogodine i nadat ću se najboljemu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Na proslavi Oluje sve je bilo postavljeno naopako u odnosu na dosadašnje običaje. Baš kako treba
Zašto sam jučer prvi put poželjela izvjesiti na krov državnu zastavu
Mnogi su sada skloni papagajski ponavljati da je naprosto ''došlo vrijeme'' da se dikcija pomakne s mrtve točke jer da se mora ''krenuti naprijed''. To je u Kninu natuknuo i predsjednik Milanović začinjajući svoje snažno obraćanje literarnim arabeskama. Ali u pitanju je sasvim nešto drugo. Jer vrijeme za dobre stvari je uvijek, bilo je odavno, samo za to do sada nije bilo volje u HDZ-u počevši od Tuđmana pa naovamo. I utoliko je uloga premijera Plenkovića u ovom kulturološkom obratu presudna i najvažnija, čast i slava svima ostalima.
Kad sam vidjela kako protječe proslava u Kninu i odslušala sve govore, prvi put sam pomislila da je šteta što nemam zastavu Republike Hrvatske da je za taj dan izvjesim na krovu. Iznenadio me taj trzaj ugode. Ne držim do barjaka, insignija, naslova, protokola i svih tih iskaza suhe forme. Ono što čovjek osjeća i misli, njegova je zastava. Ne treba mu koplje na vrhu kuće da objavljuje tko je i što je, a i kome bi i zašto to pokazivao.
Ali vidiš. Jučer me potrefilo. Legla mi je ova proslava Dana pobjede, fina, dostojanstvena, ljudska i sasvim drugačija od onih na koje smo se navikli svih ovih dugih godina.
Apoteoza ratu umjesto miru
Uvijek do sada organizacija kninskih obljetnica, programirana atmosfera i službeni govori koji su se tamo čitali bili su sirovi i banalizirani u svojoj isključivosti, samodopadnosti, političkom parolaštvu i prenaglašenom trijumfalizmu. Bila bi to uvijek napadna apoteoza ratu umjesto miru i povratku u normalan život uz previše odbojnog likovanja nad evidentnim tuđim porazom.
Stalno je na taj isti kalup pripreman Knin, kao uostalom i Vukovar, iako znam da su ljudi na hrvatskoj strani, koji su se borili za slobodu naše zemlje, u mokrim rovovima sanjali samo taj blaženi mir i tu običnu svakodnevicu u kojoj se ide na posao, ljube djeca prije spavanja, iza kuće se zabadaju rajčice i nedjeljom peku štrudle.
Naopako i konačno onako kako treba
U Kninu se uvijek zviždalo i grdilo svakoga tko bi imao drugačije intoniranu poruku. Prije šest godina tako su osramoćeni Ivo Josipović i Zoran Milanović. Ekstremisti i bene puštani su da neobuzdano orgijaju i hajkaju. Ma koliko da se čovjek podsjećao da 5. kolovoz predstavlja taj žuđeni kraj rata i početak slobode, nisi mogao probaviti to nešto plitko, nedostojno i histerično u tim proslavama. Uz to izvjesiti hrvatsku zastavu djelovalo je deplasirano.
No napokon smo ipak dočekali ovu obljetnicu Oluje na kojoj je sve odjednom postavljeno naopako s obzirom na dosadašnje običaje, a zapravo onako kako treba. Izvrsni govori predsjednika Milanovića, premijera Plenkovića, predsjednika Sabora Jandrokovića i korektne izjave svih sudionika iz državnog i vojnog vrha.
Lijepe i staložene riječi generala Ante Gotovine. Potpredsjednik Vlade Boris Milošević kao prvi predstavnik srpske zajednice u Hrvatskoj na počasnoj pozornici u Kninu. Huškači, nacionalisti i politički ratni profiteri zaustavljeni, marginalizirani i izolirani na obodu svečanosti. I još k tome nadbiskup Marin Barišić koji iz Knina poziva izbjegle Srbe da se vrate kući, a Hrvate i Srbe na pomirenje.
Nije presudno vrijeme nego HDZ
Kao orkestar koji se pomno dogovorio kako treba svirati i kakva je glazba dolična i potrebna zemlji i zajednici u kojoj je rat završio prije 25 godina, rat koji je bio iznuđen i nužno zlo, a nikako smisao i amblem ove države i hrvatstva. Mnogi su sada skloni fatalistički i papagajski ponavljati da je – eto tako to ide u prirodi i društvu – naprosto ”došlo vrijeme” da se dikcija pomakne s mrtve točke jer da se mora ”krenuti naprijed”.
To je natuknuo i predsjednik Milanović začinjajući svoje snažno obraćanje literarnim arabeskama. Ali, naravno, u pitanju je sasvim nešto drugo. Jer vrijeme za dobre stvari je uvijek, bilo je odavno, samo za to do sada nije bilo volje u HDZ-u počevši od Tuđmana pa naovamo. I utoliko je uloga premijera Plenkovića u ovom kulturološkom obratu presudna i najvažnija, čast i slava svima ostalima.
Kad je Plenković na početku prvog mandata rekao da je njegova namjera promijeniti HDZ, a time i Hrvatsku, bilo je jasno da proces mora ići tim redom ili ništa od svega toga, ali nije se znalo kako će s tim obećanjem ispasti. Jučer smo u Kninu dobili jak signal da bi stvari s vremenom mogle izaći kako je rekao.
Lijepa pokazna vježba
U međuvremenu je Plenković poslao stranačke ultraše pogubljenom Škori. Na izborima u HDZ-u porazio je desnicu do nogu. Dio starih kadrova preobratio je na poslušnost i podršku. Ostaju mu još lokalni izbori dogodine da do kraja pripremi teren za pretvaranje HDZ-a u normalnu i pristojnu stranku desnog centra kojoj predstoji čišćenje od ekstremizma i korupcije do mrklog dna.
Što se tiče ekstremizma, Knin je bio lijepa pokazna vježba. Vidjet ćemo najesen kako će proći Vukovar, a onda i sva druga jamstva o uspostavi normalizacije i povjerenja. Zasad mislim da ću imati doma zastavu za Dan pobjede dogodine i nadat ću se najboljemu.