Slučajno sam pronašla staru dedinu škrinju i shvatila da je za vrijeme NDH spasio 169 židovskih doktora
Doktor Stanko Sielski prošle je godine posthumno proglašen Pravednikom među narodima. U iscrpnom razgovoru s Telegramovom novinarkom, njegova unuka prvi put javno priča kako je obitelj, puno godina nakon doktorove smrti, doznala da je, u prilično nevjerojatnim okolnostima, spašavao Židove. Snima Borko Vukosav
Početkom 2012. godine povjesničarka umjetnosti Maja Juras na tavanu obiteljske kuće na zagrebačkom Horvatovcu naletjela je na stare prašnjave škrinje koje nitko nije otvorio više od pedeset godina, još od 1958. godine, kada je preminuo njezin djed, doktor Stanko Sielski. “Sljedećih nekoliko tjedana prebirala sam po škrinjama poput hrčka. U njima sam našla bogatstvo; mnogo vrijednih knjiga, pisama, starih poštanskih maraka i novčića, obiteljskih dokumenata, platnih lista i raznih priznanja mojega djeda”, prisjeća se Maja Juras.
U škrinjama je pronašla i nekoliko pisama u kojima se nepoznati ljudi Sielskome zahvaljuju jer im je spasio život. Mislila je da je riječ o zahvalnim pacijentima. Onda je dva tjedna nakon otkrića na tavanu zazvonio kućni telefon. Bio je to akademik Husref Tahirović iz Tuzle, koji joj je objasnio kako već duže vrijeme proučava život njezinog djeda. Namjerava napisati knjigu o njemu. Rekao joj je kako ima indicije da je doktor Sielski tijekom Drugog svjetskog rata spasio velik broj židovskih liječnika i članova njihovih obitelji.
Neobičan poziv iz Tuzle
Do njezinoga telefonskog broja došao je tako da je kontaktirao Gradska groblja Zagreb. Od njih je doznao da je doktor Sielski pokopan na Mirogoju, a da obiteljsku grobnicu održavaju njegovi unuci, Maja Juras i Zdravko Kuzmić. Akademik joj je rekao kako misli da njezin djed zaslužuje da ga se proglasi Pravednikom među narodima. Nakon toga gospođa Juras počela je intenzivno razmišljati o povijesti svoje obitelji. Prisjetila se kako ju je jednom, nekoliko godina prije ovog događaja, nazvala majčina bliska prijateljica Dora Turkalj i uzbuđeno joj prepričala sadržaj radijske emisije Ljudi XX. Stoljeća.
‘Jednom su na vrata njihova stana pozvonili djelatnici Zavoda. Poslao ih je doktor Sielski. Naredio im je da iz dnevnog boravka uzmu stol. “Mi u kući imamo dva stola, a oni bokci u bolnici jedu s poda”, objasnio je ženi kada ga je pitala gdje je završio vrijedan komad namještaja’
U njoj je urednik Aris Angelis razgovarao s zagrebačkim liječnikom, inače židovskog podrijetla, koji je tijekom emisije u nekoliko navrata spomenuo kako mu je doktor Stanko Sielski dva puta spasio život. “Na papirić sam napisala njegovo ime. Ostavila sam ga na jednoj komodi, ali su ga moji ukućani negdje zametnuli. Kasnije sam pomislila kako bih mogla kontaktirati gospodina Angelisa, ali to spletom okolnosti nikada nisam napravila”, prisjeća se.
Susret s preživjelim židovskim doktorom
Nekoliko dana nakon razgovora s akademikom Tahirovićem, Maja Juras vozila se gradom i slušala radio. Voditelj je najavio predstavljanje knjige židovske povjesničarke Esther Gitman o liječnicima koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata spašavali židovske kolege. “Bilo je pola osam navečer. Naglo sam zakočila, uguglala naziv knjige i saznala naziv izdavača”. Odjurila je do Kršćanske sadašnjosti, zatražila knjigu i počela listati stranice. U sadržaju je pronašla ime svoga djeda. “Znači, istina je”.
Vratila se kući i od uzbuđenja dugo nije mogla zaspati. “Razmišljala sam o svemu što sam tih dana saznala. Moj djed je u iznimno kompliciranim vremenima učinio ispravnu i hrabru stvar”, objašnjava. Na promociji knjige slušala je nepoznate detalje iz njegovog života. Autorica je iznosila brojne dokaze je njezin djed, zajedno s još dva zagrebačka doktora, spasio 169 židovskih liječnika i njihovih obitelji.
Na kraju predavanja podigla je ruku i pred publikom pomalo sramežljivo izjavila kako je ona njegova unuka koja je igrom slučaja tek nedavno doznala za djedovu hrabrost. Esther Gitman dojurila je prema njoj, zagrlila je i počela joj uzbuđeno govoriti kako je odmah mora upoznati s jednim čovjekom. Nagovorila ju je da s bratom odmah sjedne u taksi. Odvezli su se u zagrebačku Kačićevu ulicu gdje je živio doktor Teodor Grüner, isti onaj židovski liječnik koji je nekoliko godina prije gostovao u radijskoj emisiji.
Kako je Sielski dvaput spasio Grünera
“Gospodin Grüner prepričao nam je kako mu je djed u dva navrata spasio život”, kaže gospođa Juras. Prvi put ga je 1942. godine izvukao iz zatvora u Travniku, gdje je Grüner bio zatvoren zbog toga što je, kako je pisalo u optužnici, govorio loše u Nijemcima i održavao kontakt s komunistima. Sielski se silno angažirao u njegovom oslobađanju. Slao je dopise Ministarstvu zdravlja u kojima je od njih zahtijevao da se kod Ministarstva unutarnjih poslova NDH zauzmu za oslobađanje ovoga iznimnog liječnika. To se naposljetku i dogodilo.
Drugi put ga je spasio kada je Grüner službovao u Varcar Vakufu, odnosno današnjem Mrkonjić gradu. Tamo su se odvijale žestoke borbe između ustaških i njemačkih snaga i partizana, zbog čega je Grünerov život bio u opasnosti. Sielski je Grüneru poslao telegram u kojem mu je naredio da napusti taj teritorij. U telegramu je također napisao da mu nakon putovanja podnese izvješće i navede iznos putnih troškova, kako bi mu Zavod mogao nadoknaditi troškove. Zbog ovoga telegrama, čija kopija je sada u posjedu gospođe Juras, Sielski je riskirao svoj život. Naime, akademik Tahirović pronašao je oglase, koji su bili izvješeni na lokalnim stupovima, na kojima je pisalo da će svi koji spase Židove biti pogubljeni.
Službe u malim sredinama
Stanko Sielski rodio se u građanskoj obitelji 18. lipnja 1891. godine u mjestu Gračanica pokraj Tuzle. Njegova majka Marija, djevojački Walther, bila je austrijskog podrijetla, a njegov otac Ludvig Sielski bio je Poljak. Stanko je odrastao uz brata Leona, kasnije akademskog glazbenika, i tri sestre, Mariju, Angelu i Teklu. “U škrinji sam pronašla dnevnik svoje prabake Marije, koji je kasnije poklonila sinu Stanku, u kojem opisuje bosanske običaje i život njihove obitelji”, objašnjava Maja Juras.
“Sielski je židovske liječnike zaposlio u Zavodu, cijelo vrijeme ih je štitio, a one koji su iz Bosne prebjegli u Partizane, na popisima je vodio kao da su još uvijek zaposleni. Tako je ustaškim službama onemogućio da im uđu u trag. Većina židovskih liječnika i njihovih obitelji uspjela je prebjeći na slobodni teritorij i preživjeti Drugi svjetski rat”
Sielski je završio Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Travniku, a nakon toga upisao je Medicinski fakultet u Beču. “O njegovim studentskim danima nemam mnogo informacija. Čini se da je istovremeno upisao i Likovnu akademiju te studij povijesti umjetnosti, ali se kasnije, pod utjecajem svojeg kolege Ante Šercera, opredijelio za medicinu”, objašnjava njegova unuka. Sielski je studirao relativno dugo, ali ne zbog toga što je bio loš student, nego zato što je tijekom Prvog svjetskog rata određeno vrijeme, vjerojatno kao apsolvent, proveo kao liječnik na ratištu.
Diplomirao je 1919. godine. Nakon toga vratio se u Bosnu. “Sljedećih desetak godina prihvaćao je službu u malim bosanskim gradovima, kao što su Prozor, Konjic i Glamoč, a tek kasnije, vjerojatno krajem dvadesetih godina, napredovao je u okružnog liječnika. Kasnije je radio u Travniku, a zatim u Zenici i Bihaću”, kaže naša sugovornica. Na jednoj od svojih službi upoznao je Anku, lijepu djevojku iz poznate bugojanske obitelji Subašić. Oženili su se 1925. godine, a 1928. dobili su djevojčicu, koju su nazvali po Zagorkinoj junakinji Tajani.
Tajni plan trojice kolega
Početkom tridesetih godina obitelj se preselila u Bihać, inače jedini grad u kojem Sielski ima svoju ulicu, gdje se mladi liječnik bavio suzbijanjem endemskoga sifilisa i znanstvenim radom. U ovoj je sredini, vjerojatno zbog svoga širokog obrazovanja, stekao veliko poštovanje. Bio je izuzetno obrazovan, govorio je šest jezika, a u slobodno vrijeme bavio se slikarstvom, kolekcionarstvom i istraživanjem kulturne baštine. Sielskoga su posebno zanimala narodna vjerovanja, etnologija i arheologija. Početkom Drugog svjetskog rata Sielski postaje ravnatelj Zavoda za suzbijanje endemskog sifilisa u Banja Luci.
“U Zagrebu su tada već počele deportacije Židova. Moj djed je tada bio u kontaktu s dvojicom zagrebačkih doktora. Prvi je bio njegov vjenčani kum Ante Vuletić, tadašnji ravnatelj Zavoda za kontrolu lijekova u Zagrebu, a drugi je bio židovski liječnik Miroslav Schlesinger“, kaže gospođa Juras. Trojica doktora dosjetili su se genijalnog plana. Njihov je plan bio da Ante Vuletić ustaške vlasti uvjeri kako je situacija s endemskim sifilisom u Bosni izmakla kontroli. “Vuletić se našao s Pavelićem. Objasnio mu je kako njegovom kolegi Sielskom u Banja Luci nedostaje velik broj liječnika.
Naposljetku ga je govorio da 169 židovskih liječnika, zajedno s njihovim obiteljima, preseli u Bosnu”, objašnjava. Sielski ih je nakon toga zaposlio u Zavodu, cijelo vrijeme ih je štitio, a one koji su iz Bosne prebjegli u Partizane ili na slobodni teritorij, na popisima je vodio kao da su još uvijek zaposleni. Tako je ustaškim službama onemogućio da im uđu u trag. Većina židovskih liječnika i njihovih obitelji zahvaljujući doktoru Sielskom uspjela je prebjeći na slobodni teritorij i preživjeti Drugi svjetski rat. Godine 1943. ustaške vlasti u Zagrebu zaključile su kako je opasnost od endemijskog sifilisa prošla te da bi židovske liječnike trebalo deportirati u logore.
Stanko Sielski se tome ponovno usprotivio rekavši kako su mu liječnici i dalje potrebni, ovoga puta zbog pojave pjegavog tifusa. Ustaške vlasti su, zbog straha od potencijalne zaraze, židovskim liječnicima dopustili da nastave raditi. Gospođa Maja Juras posjeduje pismo, također proslijeđeno Yad Vashemu, koje je doktoru Sielskom iz slobodnog teritorija poslala doktorica Stella Wachsler. U njemu se svome kolegi zahvaljuje na svemu što je učinio za njezinu obitelj. “Sada smo sigurni. Mislim da Vam se nikada neću moći dovoljno zahvaliti za sva djela”, piše gospođa Wachsler.
Zbog čega se kući vraćao bez košulje
Krajem listopada 1944. godine obitelj Sielski preselila se u Sarajevo gdje je doktor do kraja rata obnašao dužnost dekana novoosnovanog Medicinskoga fakulteta i predavao povijest medicine. Nove vlasti Sielskoga su angažirale u suzbijanju pjegavog tifusa na Kozari. Nakon toga je 13 godina bio je ravnatelj Sanitarne epidemiološke stanice u Tuzli. “Krajem pedesetih godina mojemu 67-godišnjem djedu, zakletom nepušaču, dijagnosticiran je rak pluća”, kaže njegova unuka. Gospođa Juras je tada imala tri godine. Ne sjeća se vijesti o njegovoj smrti, ali pamti onu, kako opisuje, dugotrajnu bolnu tišinu u njihovom domu.
Stanko Sielski preminuo je 30. listopada 1958. godine. “Bio je plemenit i nesebičan čovjek. Onaj tip osobe koju stalno vodi osjećaj kako nekome treba pomoći. Rijetko dobar čovjek”, prisjeća se. Do svoje treće godine Maja Juras provodila je mnogo vremena kod bake i djeda u Tuzli. “Uvijek sam se radovala putovanjima u Bosnu gdje me je dočekala neka posebna toplina. Sjećam se kako me je djed vukao na sanjkama i pričao mi priče”, priča. Baka joj je kasnije, mnogo godina nakon njegove smrti, pričala kako se Sielski s posla često vraćao bez košulje koju je, kako bi se pokušao opravdati, poklonio nekom polugolom siromahu.
Jednom su na vrata njihova stana pozvonili djelatnici Zavoda. Poslao ih je doktor Sielski. Naredio im je da iz dnevnog boravka uzmu stol. “Mi u kući imamo dva stola, a oni bokci u bolnici jedu s poda”, objasnio je svojoj ženi kada ga je pitala gdje je završio vrijedan komad namještaja. “Moj djed je bio tip čovjeka koji nije znao ništa steći. Sve je razdijelio. S ovoga je svijeta otišao slobodan, baš kao što je i živio”, kaže njegova unuka.
Kako sam ispunila djedovu želju
Dvadeset godina nakon njegove smrti, gospođa Maja upisala je studij njemačkoga i španjolskog jezika. Jedne zimske večeri penjala se prema Horvatovcu. Bila je prilično neraspoložena. Naletjela je na ženu koja joj je dobacila: “Djevojko, kako je?” Brucošica nije shvatila kako joj je žena postavila retoričko pitanje, pa joj počela detaljno objašnjavati da je odabrala krivi studij. Žena joj je odgovorila. “Znam kako ti je… I ja sam davnih dana pobjegla s njemačkoga”. Onda se mlada studentica prisjetila jednog druženja kada joj je povjesničarka umjetnosti Vera Horvat Pintarić rekla kako bi trebala upisati studij povijesti umjetnosti. Znala je što treba činiti. Na kraju semestra mora se nekako prebaciti na povijest umjetnosti.
“Trebali smo otvoriti škrinje, trebao nam se javiti akademik Tahirović, trebala sam u pravom trenutku uključiti radio… Sve se to trebalo dogoditi kako bi Hrvatska dobila 111-og po redu Pravednika među narodima”
U postupku prebacivanja jedan joj je profesor sugerirao da nikako ne upisuje jednopredmetni studij povijesti umjetnosti, nego da svakako završi i studij njemačkog. “Tko danas živi od povijesti umjetnosti”, rekao joj je. Maja je prihvatila njegov savjet. Vratila se kući i roditeljima priznala što je učinila. Njezin otac, koji je svojoj kćeri već predvidio budućnost arhitektice, ekonomistice ili pravnice, nije prestao jamrati. Mama ju je pozvala u drugu sobu i rekla joj: “Slušaj, Majo, tvoj dida mi je, nekoliko dana prije smrti, rekao kako bi volio da njegova Majica studira njemački i povijest umjetnosti. Ispunila si njegovu želju”.
Proglašenje Pravednikom među narodima
Mama je prije nije opterećivala ovom informacijom. Htjela je da Maja samostalno donese odluku o svome životnom pozivu. Gospođa Juras je prije godinu dana u palači Dverce od veleposlanica države Izrael Zine Kalay Kleitmann primila posthumno odličje Pravednik među narodima za svojeg djeda Stanka Sielskog. “U tom sam trenutku bila neopisivo sretna. Najprije sam pomislila na svoju mamu. Mislim da je ona neke iznimno teške stvari u životu podnijela lakše jer je iza sebe imala veliku ljubav i dobrotu svoga oca”, kaže.
Gospođa Juras žali što njezin djed nije dočekao ovo veliko priznanje. “Očito je tako trebalo biti. Trebali smo otvoriti škrinje, trebao nam se javiti akademik Tahirović, trebala sam u pravom trenutku uključiti radio… Sve se to trebalo dogoditi kako bi Hrvatska dobila 111-og po redu Pravednika među narodima. Čovjeka koji bi, da se njega pita, svoje herojstvo i dobra djela vjerojatno zauvijek držao u tišini i tajnosti”, završava gospođa Maja Juras.