Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na tren se činilo da demokrati, u panici od Trumpa, skreću prema radikalnoj ljevici. Sad znamo da to nije istina

Američki demokrati nisu skrenuli ekstremno ulijevo, stvar je u tome da su birači odlučili dati priliku ženama i pripadnicima manjina

Jesu li u stranačkim predizborima Demokratsku stranku preuzeli populistički ljevičari i radikalno lijevi kandidati, sljedbenici Bernieja Sandersa i njegova demokratskog socijalizma, ili je ona ostala u mainstreamu? Danas znamo što prije nismo mogli znati: pobjeda Alexandrije Ocasio-Cortez– kao i još neke pobjede socijalista kasnije – bile su indikator trenda, ali taj trend nije bilo ideološko pomicanje Demokratske stranke prema ekstremnoj ljevici, nego prema većoj predstavljenosti dotad podzastupljenih društvenih grupa – žena i manjina – na političkoj pozornici

Četvrt milijarde Amerikanaca s pravom glasa poslat će za 45 dana političku poruku o tome što misle o posljednje dvije godine, u kojima su republikanci držali sve tri poluge vlasti – izvršnu (Donald Trump), zakonodavnu (s većinom i u Senatu i u Zastupničkom domu Kongresa) te pravosudnu (s većinom sudaca Vrhovnog suda koje su imenovali republikanski predsjednici).

Bijela kuća ovog puta nije na izbornom listiću (kao, naravno, ni Vrhovni sud), a ankete govore da će republikanci gotovo sigurno izgubiti Zastupnički dom. Mogućnost da demokrati preosvoje Senat – iako se zbog nepovoljne izborne aritmetike do jučer činila nemogućom – sad više nije isključena. Provode se i izbori guvernera u trećini država, što će također pokazati hoće li 2018. biti godina plavog (demokratskog) vala, ili će se održati crvena (republikanska) većina.

Demokrati ipak nisu postali radikalni ljevičari

O nadolazećim izborima pisat ću u idućim tjednima, kad se borba zahukta. Ono što me danas zanima je odgovor na pitanje – hoće li izgledna pobjeda demokrata u utrci za Zastupnički dom skrenuti američku politiku prema lijevom centru ili prema radikalnoj ljevici? Drugim riječima, jesu li u stranačkim predizborima Demokratsku stranku preuzeli populistički ljevičari i radikalno lijevi kandidati, sljedbenici Bernieja Sandersa i njegova demokratskog socijalizma, ili je ona ostala u mainstreamu?

Ako nemate strpljenja, odmah ću vam reći – nisu, iako je u jednom trenutku izgledalo da takvi političari – glasni, mladi i medijski zanimljivi – diktiraju novi kurs demokrata. Činilo se da će na Trumpov populizam i radikalizam ljevica odgovoriti sličnom (naravno neusporedivo civiliziranijom) mjerom. No, to se nije dogodilo. Uspjeh radikalne ljevice sveo se na desetak unutarstranačkih pobjeda, od kojih su neke važne i dugoročne. No, demokrati su ostali stranka lijevog centra, a ne ekstremne ljevice. Isto se – s drugim predznakom – sve teže može reći za republikance, koji su iz dana u dan sve manje stranka mainstreama, a sve više stranka ekstrema.

Demokratski socijalisti žele revoluciju

Još prije Trumpa, budućnost Demokratske stranke otvorio je Bernie Sanders. Za potrebe kampanje senator iz Vermonta učlanio se u Demokratsku stranku (i nakon poraza brzo je napustio). Donio je dah demokratskog socijalizma. Njegovi prijedlozi nisu bili toliko različiti od onoga za što se zalagala Hillary Clinton, kandidatkinja establišmenta, ali su bili različiti u metodi. Opće zdravstveno osiguranje, progresivno oporezivanje najbogatijih, zajamčeni minimalac, dostupno školovanje – sve to htjeli su i Clinton i Sanders, ali je Sanders to htio odmah.

Svaki plan u kojem se do cilja dolazilo kroz nekoliko faza proglašavao je izdajom birača. To je, ukratko, jedno od glavnih obilježja demokratskih socijalista: dosta im je evolucije, oni žele revoluciju. Dobar im je samo konačni uspjeh – put do njega ih ne zanima. Sanders je vodio relativno uspješnu bitku protiv Clinton i mobilizirao birače, posebno među millennialsima. No, ona je prevagnula, među ostalim i zato što Sanders nije znao objasniti kako bi svoje ideje praktično proveo u djelo. Clinton je vrlo štreberski za sve imala plan, ali je plan bio u fazama.

Dolazak 28-godišnje socijalistkinja iz Bronxa

U engleskom postoji dobar izraz za Sandersov pristup – “thegoodistheenemyofthegreat” – “dobro rješenje je neprijatelj izvrsnog rješenja”. Dobar je samo onaj tko nudi kompletnu promjenu odmah, a ne onaj tko nudi isto u razumnom roku. Treba ići na sve ili ništa. Sanders je izgubio od Clinton, koja je nudila postupnu promjenu. Ona je pak izgubila od aktualnog predsjednika, koji je nudio instantnu promjenu, ali u potpuno drugom smjeru.

S takvom pretpoviješću, nije bilo iznenađenje kad je na političku scenu ovog ljeta, doslovno niotkud, isplivala Alexandria Ocasio-Cortez, 28-godišnja socijalistkinja iz Bronxa, Sandersova najbolja učenica. Na predizborima u New Yorku porazila je Joea Crowleyja, kongresnika i utjelovljenje establišmenta– očekivalo se da će Crowley naslijediti Nancy Pelosi jednom kad demokrati preuzmu vlast u Kongresu. On je, drugim riječima, trebao postati novi predsjednik Zastupničkog doma. I srušila ga je dotad nepoznata aktivistkinja radikalne ljevice.

Latina iz Bronxa bolje rješenje od okorjelog bijelca

Danas znamo što tad nismo mogli znati: pobjeda Alexandrije Ocasio-Cortez– kao i još neke pobjede socijalista kasnije – bile su indikator trenda, ali taj trend nije bilo ideološko pomicanje Demokratske stranke prema ekstremnoj ljevici, nego prema većoj predstavljenosti dotad podzastupljenih društvenih grupa – žena i manjina – na političkoj pozornici. Proći ću nabrzinu Amerikom: što znate će vam se potvrditi, što ne znate ćete naučiti. Dat ću vam tri primjera uspjeha socijalista i još tri primjera uspjeha mainstream kandidata koji dokazuju moju hipotezu.

Prvi i najočitiji primjer je sama Ocasio-Cortez. Ona je u kampanji obećavala zdravstveno osiguranje odmah za sve, državnu intervenciju u otplatu studentskih kredita, uvođenje minimalca od 15 dolara po satu za sve državne zaposlenike i – mnogim biračima posebno osjetljivo – ukidanje ICE-a, savezne službe zadužene za borbu protiv ilegalne imigracije. No, Ocasio-Cortez je pobijedila zato jer na predizbore u njenom okrugu u New Yorku nije izašao gotovo nitko. U okrugu od 700 tisuća ljudi dobila je 16 tisuća, a njezin protivnik 12 tisuća glasova.

Zašto? Zato jer nitko nije mislio da bi Crowley, nakon 20 godina u Kongresu, mogao izgubiti. To je njegov propust i pravo mu budi. Bolje objašnjenje uspjeha Ocasio-Cortez leži u činjenici da polovicu birača u njenom okrugu čine latinosi, a još 12 posto crnci. Crowley nije samo pripadnik establišmenta, nego i bijeli muškarac iz establišmenta. Čak i malom broju ljudi koji su izašli na predizbore, glas za Ocasio-Cortez bio je glas protiv aktualne atmosfere u Americi, gdje Trump ne propušta priliku poticati rasne tenzije. Latina iz Bronxa njima je, razumljivo, bila bolja opcija od okorjelog bijelog političara iz Bronxa.

Birači su odlučili birati žene, posebno crne i latino žene

Drugi od svega nekolicine uspjeha demokratskih socijalista dogodio se u Massachusettsu. Tamo je Ayanna Pressley izbacila iz igre Mikea Capuana koji je – poput Crowleyja u New Yorku – imao iza sebe deset kongresnih mandata, iliti 20 godina u Washingtonu. Pressley je Afroamerikanka i dobila je nominaciju u okrugu koji uvijek bira demokrate – dakle njen prolazak u Kongres nije upitan, kao ni prolazak Ocasio-Cortez u Bronxu. No, za razliku od Ocasio-Cortez, koja je porazila centrista, Pressley je porazila “najljevijeg” od svih lijevih članova Kongresa – Capuano je s njom bio u suglasju doslovno u svakoj temi koja se otvorila u kampanji.

Već to nagriza tezu o skretanju ulijevo. Birači su se ovdje vodili drugim kriterijima – činjenicom da mogu izabrati ženu i da mogu izabrati crnkinju. Pressley će biti prva Afroamerikanka koja predstavlja Massachusetts u Kongresu. “Skretanje ulijevo” zato je više rezultat tzv. “identitetske politike”, nego radikalizacije ljevice. Prvenstveno žene – a posebno crne i latino žene –dobivaju priliku kakva im je uskraćivana stoljećima.

Priliku su napokon dobili pripadnici manjina

Alexandria Ocasio-Cortez i Ayanna Pressley lako će proći u Kongres jer se natječu u sigurnim demokratskim, tzv. “minority-majority” okruzima, gdje većinu birača čine ljudi koji su manjina na nacionalnoj razini – latinosi i crnci. Drugo dvoje socijalista – Andrew Gillum na Floridi i Stacy Abrams u Georgiji – imaju puno teži zadatak kao kandidati za guvernere tih država. Predizbore su osvojili ne zato jer su pripadnici radikalne ljevice, nego zato što demokratski birači favoriziraju pripadnike manjina.

I Gillum i Abrams postali bi prvi crni guverneri svojih država ako pobijede. Dapače, osjećajući bìlo floridskih birača – od kojih su mnogi konzervativni penzioneri, a drugi izbjeglice s komunističke Kube – Gillum se distancira ne samo od ideje da je “socijalist”, nego i od svojih ideoloških saveznika (Sanders) i onih koji su financirali njegovu kampanju (George Soros).

Vjerujem kako navedeno potkrepljuje moju tezu da predizbori u Demokratskoj stranci nisu znak skretanja ulijevo – čak i kad su kandidati deklarirani “demokratski socijalisti” – nego je uglavnom riječ o prilici koju su konačno dobili pripadnici manjina, toliko dugo zanemareni i diskriminirani u američkoj politici. Kao kontraprimjer, navest ću tri slučaja gdje demokratski kandidati nisu skrenuli lijevo, a ostvaruju vrlo dobre, čak nezapamćene rezultate.

Utrke u kojima socijalisti nisu baš dobro prošli

Prvi primjer – New York. Kad se za guvernerku kandidirala Cynthia Nixon – Miranda iz “Seksa i grada” –analitičari se se pitali može li Andrew Cuomo preživjeti izazov slijeva. Aktualni guverner puno je umjereniji od svog oca, bivšeg guvernera Marija Cuoma, svojedobno heroja američke ljevice. Nixon je nastupila kao socijalistkinja, napadajući Cuoma da je republikanac maskiran kao demokrat. No, Nixon nije političarka i u utrku je ušla s onim što ima – da je ekonomski progresivnija i globalno prepoznatljivija od Cuoma. Ni jedno ni drugo nije upalilo. U leglu hipster-kulture, gradu koji uvijek naginje ljevlje od ostatka Amerike, pokazalo se da je Cuomo dovoljno progresivan i dovoljno popularan da osvoji 30 postotnih poena više od Nixon.

Sandersovi socijalisti nisu dobro prošli ni u drugim utrkama – senator Tom Carper iz Delawarea dobio je predizbore iako su protukandidatkinju podržali Sanders i Ocasio-Cortez. Pomogao mu je drugi glas ljevice, onaj bivšeg senatora iz Delawarea i potpredsjednika Joea Bidena. Kao i Cuomov otac Mario, Biden je demokrat s ljevice koji se bori za radnička i prava zapostavljenih, ali nije radikalan. Sličan slučaj i u Kaliforniji – gdje se za šesti mandat bori senatorica Dianne Feinstein, bivša gradonačelnica San Francisca koja je – ako ste gledali film – u uredu pronašla mrtve Harveyja Milka i gradonačelnika Georgea Mosconea. Kalifornija ima neobičan izborni zakon, ali Feinsteinće sigurno poraziti protukandidata, socijalista Kevina de Léona.

Otvara se mogućnost da demokrati preuzmu i Senat

Konačno, ovaj razgovor počeli smo s pretpostavkom da će demokrati na idućim izborima osvojiti Zastupnički dom Kongresa. U to više nitko ne sumnja. Ali zadnja dva mjeseca otvorila su novu mogućnost – da demokrati osvoje i Senat. Ta mogućnost se otvorila – dakle, nije se još dogodila – ali je nastala zbog očajno lošeg rejtinga aktualnog predsjednika i zbog uvjerenja mnogih Amerikanaca da politički sistem ne funkcionira kako bi trebao. Istraživanja pokazuju da bi demokrati mogli preoteti tri dosad republikanska senatska mjesta – u Nevadi, u Tennesseeju, i u Teksasu. Potonja dva važna su za našu raspravu o ljevici i radikalnoj ljevici.

Bivši guverner, demokrat Phil Bredesen, vodi u jednoj od najrepublikanskijih država u Americi – Tennesseeju. Nitko nije očekivao da će Trumpova miljenica Marsha Blackburn zaostati. Ideja da demokrat pobijedi u jednoj od najkonzervativnijih država bila bi smiješna da ne znamo da je ranije demokrat pobijedio u Alabami. Sad demokrat možda osvoji i Tennessee – upravo zato što taj demokrat nije radikalan, spreman je na pregovore i ne pripada ekstremnoj ljevici. Bredesen ima ista temeljna uvjerenja kao i većina demokratskih političara, ali za njegov eventualni uspjeh Sanders i Ocasio-Cortez trebaju ostati što dalje od Tennesseeja. Kao što za njihov uspjeh on treba ostati daleko od Bronxa i Vermonta. To je druga velika istina američke politike: više različitih stvari može biti istina u isto vrijeme.

Velika bitka vodit će se za Teksas

Da preuzmu Senat, demokratima treba još jedna pobjeda. I ta bi se mogla dogoditi na najneočekivanjem mjestu – u Teksasu. Ted Cruz jedan je od najomraženijih političara u Americi, bez obzira na stranku. Republikanci vam neće o njemu ništa lijepo reći, iako se svi nadaju da će preživjeti izbore i sačuvati republikansku većinu. To da zbog Cruza i sam predsjednik dolazi u Teksas, govori koliko su republikanci u banani, čak i u Teksasu. Cruzov izazivač pritom je jedan od najinspirativnijih političara koji su se pojavili zadnjih godina – Beto O’Rourke.

Karizmatičnog političara uspoređuju – ne bez osnove – s Bobbyjem Kennedyjem i u njemu vide predsjednički potencijal, čak i ako izgubi utrku u Teksasu. Rat Teda Cruza i Beta O’Rourkea još jedna je od manifestacija temeljnog sukoba unutar američke politike – koji je primarno sukob identiteta, a ne ljevice i desnice. Ted Cruz napada Roberta “Beta” O’Rourkea da, iako je porijeklom Irac, svojim nadimkom podilazi rastućoj hispanoameričkoj bazi u Teksasu. O’Rourke uzvraća da su ga tako zvali otkad je bio dijete.

Samo 19 posto Kongresa čine žene

Republikanskog senatora, čiji je otac emigrirao u Ameriku s Kube, O’Rourke pita zašto sebe naziva “Ted”, iako mu je pravo ime Rafael Cruz. Ni u jednoj od tih rasprava ključnu ulogu ne igra demokratski socijalizam, niti ideje državnog vlasništva, hiper-regulacije ili onoga u što vjeruje Alexandria Ocasio-Cortez. Njene vrijednosti pobjeđuju u New Yorku, ali bi značile poraz u Teksasu. I tako je vjerojatno najbolje, dok ne smislimo bolje.

P.S. U Americi se uglavnom s lijepim riječima govori o “godini žene”, bez da se suštinski uzme u obzir što to znači. A znači – konkretno – to da danas 19 posto Kongresa čine žene, daleko ispod udjela u stanovništvu, koji je iznad 50 posto. Politički, stvar je još gora. Pogotovo za republikance. Izbori su za šest tjedana, i ako na njima budu izabrani svi demokratski kandidati, udio žena u Kongresu porast će na 42 posto. Ako budu izabrani svi republikanski kandidati, taj udio će s jadnih 19 posto pasti na 12 posto. Čini se da je ženama koje o ovome odlučuju izbor jednostavan.

Đivo Đurović
Analitičar
138 članaka Više o autoru
Više s weba