Način na koji je Split ispratio Olivera je neponovljiv

Markovina se danas sa Splićanima i ljudima iz cijele Hrvatske oprostio od Olivera Dragojevića

31.07.2018., Split - Dan je nacionalne sucuti zbog smrti Olivera Dragojevica. Nakon obreda u krugu obitelji, prijatelja i suradnika u crkvi svetog Frane na Obali, hrvatskom panteonu u kojem su mir i spokoj nasli velikani koji su ispisali hrvatsku i europsku povijest, gradjani uz molitvu i Oliverove pjesme ispracaju na posljednji pocinak glazbenu legendu. Okupili su se i odaju mu pocast od Trga Frane Tudjmana preko Rive do gata Sv. Nikole, gdje ce u 19.50 katamaranom Jadrolinije isploviti prema Vela Luci, u pratnji brodova Lucke kapetanije, MUP-a i Hrvatske ratne mornarice, uz bakljadu, sirene i brecanje bumbala, velikoga zvona na zvoniku Svetoga Dujma. 

Photo: Dino Stanin/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

Sve skupa što se događalo posljednja dva dana, a kulminiralo je večerašnjim ispraćajem na Rivi i u luci bilo je toliko intenzivno da je gotovo nemoguće išta suvislo napisati o tim emocijama i odnosu grada prema čovjeku, a da se ne otkliže u patetiku i nizanje općih mjesta. Nije naravno nitko ni sumnjao u to da će to upravo tako izgledati, ali jedna je stvar doživjeti to na televiziji, a sasvim druga uživo

Neovisno o bilo kakvom državnom protokolu i čitavom paketu institucionalnog angažmana koji se teško mogao izbjeći, način na koji je Split ispratio Olivera je neponovljiv. Možemo sad napomenuti da je takvo što moguće samo u Splitu i da je praktično na isti način, samo s drugom vrstom emocije dočekan i Goran Ivanišević nakon osvajanja Wimbledona, ali nema pretjerane potrebe jer je to zapravo već odavno jasno. Koliko god prepoznatljiva sklonost Splita ka padanju u kolektivne euforije i tuge ponekad znala biti teška, nekad je, kao u ovom slučaju toliko dirljiva, da joj se nemoguće ne prepustiti.

Sve skupa što se događalo posljednja dva dana, a kulminiralo je večerašnjim ispraćajem na Rivi i u luci bilo je toliko intenzivno da je gotovo nemoguće išta suvislo napisati o tim emocijama i odnosu grada prema čovjeku, a da se ne otkliže u patetiku i nizanje općih mjesta. Nije naravno nitko ni sumnjao u to da će to upravo tako izgledati, ali jedna je stvar doživjeti to na televiziji, a sasvim druga uživo.

Brojka od oko sto tisuća ljudi ne izgleda pretjerano

Nezahvalno je donositi procjene o broju ljudi koji su došli ispratiti Olivera, posebno jer je sredina Rive bila ispražnjena pa su ljudi stajali s dvije strane špalira, no imajući u vidu da je taj prostor bio prepun svijeta, jednako kao i Matejuška, gat kod Kapetanije, gat Svetog Petra na kojem je bilo nekoliko tisuća ljudi, pa i dosta ispunjena Điga i sama luka puna brodica, jedrilica i glisera, brojka od oko sto tisuća ljudi ne izgleda pretjerano. Na ispraćaj se zapravo spustio gotovo čitav grad, odnosno svi oni koji su to fizički mogli ili uspjeli, budući da je sve do Firula bio nemoguće naći slobodan parking.

Ključno pitanje kod ovako masovnih okupljanja jeste ono je li tu bilo mjesta za iskrene emocije ili je sve skupa proteklo u nekom grču i iščekivanju. Odgovor na ovo pitanje jasan je već i iz letimičnog uvida u medijske izvještaje, a posebno iz iskustva onih koji su se spustili u grad. Doživimo li luku kao utrobu grada koji ju je zagrlio, moramo zaključiti kako je ona večeras zagrlila Olivera, s nekom najdubljim intimom, kako kolektivnom, tako i svačijom osobnom.

Odnos Olivera i Splita kroz njegovu Romancu

Standardan repertoar baklji, ovog puta i s kampanela katedrale, brojnih brodica i praktično duž čitave luke i gatova napravili su spektakularnu kulisu, no najbitnije su za ovu priču bile suze u oko svih u momentu kad su katamaran i čudna flota počeli isplovljavati iz luke, praćeni brodskim trubama trajekata Korčula i Marko Polo, nimalo slučajno jasno vezanih uz Oliverov otok te spontanim i dugotrajnim aplauzom čitavog grada.

Desetine njegovih pjesama vrtile su se i vrte ova dva dana u svim lokalima, dućanima i na radio stanicama, no mene čitav ovaj ispraćaj asocira na njegovu ‘Romancu’ i divne stihove te pjesme s nezaboravnim uvodom: “Uvik kad sam s tobom, ja sam ka i dite, zaboravim odmah svoje kose side. I godine ove, ča bi bile teže, da me lipa mladost uza te ne veže.”.

Odnos Olivera i Splita bi se možda najbolje mogao prepoznati u ovoj pjesmi, koju je genijalni pokojni glumac Predrag Vušović s takvim dječjim veseljem pjevao svaki put među ljudima koje je volio. Jer, kao što je u povodu filma o stotoj godišnjici Hajduka zaključio Ivica Hlevnjak Bukle, emocije su zajebana stvar.