Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Vladimir Arsenijević | Snima: Vladimir Arsenijević

Ekskluzivna reportaža: Nagrađivani književnik za Telegram izvještava s križnog puta sirijskih izbjeglica

Vladimir Arsenijević donosi svoj iscrpan dnevnik o danima krajem mjeseca rujna koje je, u pratnji vodećeg njemačkog islamologa iranskog porijekla Navida Kermanija, proveo hodajući balkanskom izbjegličkom rutom

1. Prolog: granični prijelaz Šid-Tovarnik (25/09/2015, 17.20 h)

Petnaestak navrat-nanos napuštenih šatora uglavljeno je na ničijoj zemlji između Srbije i Hrvatske. Po razgaženom blatu na kojem se prepoznaju otisci mnogobrojnih cipela leže hrpice iščupane šećerne repe. Posvuda su razbacane najrazličitije osobne stvari – u brzini odbačeni ili zaboravljeni komadi odjeće, blijedoružičaste prostirke na kojima plavim slovima piše UNHCR – UN Refugee Agency, brošure u izdanju Alliance Biblique Universelle s odabranim surama iz Kurana štampanim na arapskom pismu, blatnjavi leci, također na arapskom, s mapama jugoistoka Europe, popisima izbjegličkih kampova i prihvatnih centara, brojevima telefona, e-mail adresama i sličnim informacijama, poluispražnjene konzerve graha, sardina i tunjevine, flašice vode, kutije dvopeka, plastični tanjuri, dječje pelene i igračke, kore od banana, zgužvane kutije cigareta. Sablasna tišina uvjerljivo svjedoči o brzini kojom je napušten ovaj improvizirani kamp u kojem je do prije samo nekoliko minuta sve vrvjelo od ljudskih duša. Jedno je, međutim, sasvim izvjesno: za njim nitko i nikad neće žaliti.

Otkad je punih tjedan dana ranije Hrvatska zatvorila granice sa Srbijom zbog rastućeg vala izbjeglica, ovaj vakuum međuzone na uskom jezičku panonske zemlje predstavljao je njihov čitav svijet. Jedino čime su se tijekom tih dana ljudi okupljeni na ovom mjestu mogli hrabriti, bila je slijepa nada da će se prije ili kasnije dogoditi nešto što će im osloboditi prolaz za dalje.

Privremeni kampovi na izbjegličkom putu
Privremeni kampovi na izbjegličkom putu Vladimir Arsenijević

A onda se to “nešto” zaista “dogodilo”. U petak, 25. rujna, točno u 17 sati, granica je ponovo službeno otvorena. Uskoro su ovdje stigle hrvatske vlasti i organizirani autobusni prijevoz. U roku od petnaestak minuta sve su izbjeglice bile ukrcane u vozila i odvezene na hrvatski teritorij. Tamo su smještene u prihvatni centar u Opatovcu, registrirane i klasificirane, osigurani su im hrana, higijena i medicinska njega, a zatim su vlakovima upućene dalje, u pravcu nepoznatom svima pa i njima samima, ali svakako prema jednoj od granica Republike Hrvatske sa susjednom Mađarskom.

Tako već u 17.20 sati ovdje više nema ni žive duše. Samo još mi lutamo među pustim šatorima prebirući po hrpama stvari zaostalim između pravoslavnog groblja na hrvatskoj strani, pored čije ograde sad lijeno zijevaju trojica dežurnih policajaca, i jednoličnih, pustih polja šećerne repe na srpskoj.

2. O slijepoj nadi

Neslužbena međudržavna magistrala koja prolazi kroz ovaj dio Europe (koji nazivamo “jugoistokom”, “zapadnim Balkanom” ili “našom regijom”, kako je kome drago) tako je ponovno, nakon sedam dana zastoja, postala prohodna. Njome se svakodnevno i u neprekinutom nizu kreću bliskoistočne izbjeglice u nadi da će na kraju svog puta zateći ono što svako živo biće svakako zaslužuje: samo nešto malo osobne sreće.

Naravno, u našoj bogomdanoj prezauzetosti svakodnevicom i zahvaljujući akutnoj pretrpanosti bombastičnim medijskim sadržajima na koje odavno više ne reagiramo, zapravo je vrlo lako previdjeti čak i samo postojanje te dramatične migrantske trase. Dovoljno je da nijednom ne skrenete s autoceste i putovat ćete u blaženom neznanju. Pored vas će promicati ravnice, brda i planine, a istovjetne benzinske pumpe u vlasništvu velikih globalnih korporacija, drumski restorani i zagađene naplatne rampe u urednom će se ritmu smjenjivati s obje strane puta. Ništa vam, baš ništa, niti jednog trenutka neće ukazati da se nedaleko od vas odvija čitava suvremena seoba naroda, nešto što Europa do sad nije imala prilike vidjeti.

Magistrala osobne sreće povezuje Tursku, Grčku, Makedoniju i Srbiju spajajući ih s Mađarskom i Hrvatskom te vodeći nezaustavljivo dalje, prema željenim izbjegličkim destinacijama poput Njemačke, Nizozemske, Belgije, Velike Britanije ili Švedske. Ukoliko od turske luke Izmir uspiju čamcima doseći nedaleke grčke otoke Lezbos ili Kos, izbjeglice će se trajektom prebaciti do atenske luke Pirej. Autobusi će ih odvesti dalje, prema sjevernoj grčkoj granici s Makedonijom i izbjegličkog centra pored pograničnog mjestašca Idomeni.

Nepregledna kolona autobusa za izbjeglice
Nepregledna kolona autobusa za izbjeglice Vladimir Arsenijević

Zatim će prijeći u Đevđeliju pa vlakovima otputovati do mjesta Tabanovce, na samoj granici sa Srbijom. Nekoliko kilometara dalje čekat će ih novi magistralni punkt – privremeno sjecište u selu Miratovac, a potom i tzv. one-stop camp u nedalekom Preševu. Ukoliko im se poslije svega još nešto novca kojim čudom zadrži u džepovima, iz Preševa će se moći prebaciti do Beograda ili, pak, direktno do Šida gdje će prijeći granicu s Hrvatskom i tako se ponovno zateći u EU i Schengenskoj zoni.

A odatle pa sve do konačnog cilja dugog putovanja – zemalja blagostanja zapadne ili sjeverne Europe – još ih zapravo dijeli samo nekoliko koraka, koje će prevaliti gonjeni vjerom u bolji život i barem mrvicu tamošnjeg legendarnog prosperiteta.

3. U izbjegličkom kampu Idomeni

Uzduž neasfaltiranog puta koji vodi do ulaza u kamp Idomeni na krajnjem sjeveru Grčke niže se bespregledna kolona autobusa. U ljepljivoj prašini koja se na njihovim karoserijama nahvatala netko je prstom ispisao zlokobnu riječ: “KOBANE””. Ovaj grad nalazi se u zapadnom Kurdistanu, na samoj granici Sirije s Turskom. Od 2012. do 2014. godine bio je pod kontrolom kurdske policije YPG (Narodne zaštitne jedinice), čuvenih Pešmergi, “onih koji se suočavaju sa smrću”, da bi ga potom više od šest mjeseci pod opsadom držale ozloglašene snage ISIL-a. Tijekom tog perioda čitava polovica grada potpuno je razrušena. Nakon nekoliko strahovitih masakra počinjenih uglavnom po okolnim selima i usmjerenih protiv lokalnih Kurda, premda su u njima jednako stradali i pripadnici drugih lokalnih manjina, poput Turkmena ili Jermena, većina prestrašenog civilnog stanovništva izbjegla je u Tursku, gdje su smješteni u pogranične kampove. Danas je Kobane ponovno u rukama Kurda, a izbjeglo stanovništvo se iz Turske lagano vraća u Siriju i zapadni Kurdistan. Pa ipak, mnogi odlučuju krenuti drugim putem, prema Europi.

Za razliku od svih drugih izbjegličkih stjecišta koja smo obišli na našem višednevnom putovanju ovim balkanskim dijelom Magistrale osobne sreće, kamp Idomeni izgleda gotovo pristojno: razmjerno čisti prolazi među redovima dugačkih bijelih šatora i puno uredno nanizanih nebeskoplavih Toi Toi toaleta. Osim toga, a također za razliku od svih drugih kampova u regiji, ovaj je širom otvoren i potpuno neosiguran.

Tračak uobičajene rutine - brijanje
Tračak uobičajene rutine – brijanje Vladimir Arsenijević

U njega doslovno svatko može ušetati. I to krajnje slobodno, bez ikakvih specijalnih dozvola ili novinarskih akreditacija. Gužva koja u njemu vlada izaziva vrtoglavicu. Međunarodni volonteri s bočicama vode ili iPhoneima u rukama i ruksacima na leđima dovode svoje prijatelje u obilazak, novinari se posvuda šuljaju, reporteri i kamermani neumorno snimaju, znatiželjnici koriste priliku da uknjiže jedno nesvakidašnje turističko iskustvo, raznorazne uniforme smjenjuju se pred našim očima. Ima nečeg ludački živahnog, možda čak i veselog u žamoru koji neprestano dopire sa svih strana.

Usred svega toga, zatekli smo lokalnog aktivista Vasilisa Tsartsanisa. Stajao je na platou nedaleko od samog ulaza u kamp i gromkim se glasom obraćao grupi uglavnom u crno odjevenih predstavnika njemačkih protestanskih denominacija koje je predvodio teolog Ulrich Lilie, trenutni predsjednik Diakonije, humanitarne organizacije Evangelističke crkve. Dok su okupljeni marljivo hvatali bilješke i ljubazno mu se osmjehivali, Tsartsanis je nastojao uvjeriti ih da se na vrhu piramide moći u EU ne nalazi, kako se uobičajeno misli, briselska administracija već, naprotiv, međunarodna mafija čija je jedna od glavnih djelatnosti trgovina ljudima. Po Tsartsanisu, upravo je mafija, koja danas masno zarađuje od trafickinga, glavni motor svih suvremenih izbjegličkih migracija. “Mafija kontrolira protok izbjeglica u Europu”, grmio je obraćajući se svojim sugovornicima. Predstavnici protestanskih crkava Njemačke slušali su ga s nesumnjivom pozornošću i, činilo se, s podjednakim nerazumijevanjem. Sve vrijeme su se ljubazno osmjehivali i uporno nešto zapisivali u svoje crne bilježnice.

Možemo prihvatiti ovu Tsartsanisovu jednostavnu poruku ili ne. Imamo puno pravo da se složimo ili ne složimo s njim. Ništa lakše nego da mu se osmjehujemo i mudro kimamo glavama poput grupe protestantskih ministranata. Pa ipak, teško je, gotovo nemoguće, usprkos svom obilju informacija koje svakodnevno dobivamo, ili možda baš zbog njega, s punom sigurnošću zaključiti što je to i na koji način pokrenulo ovaj val izbjeglica koji svakodnevno prelazi preko Balkana prema zapadnoj Europi.

Karta s ucrtanom rutom do zapadne Europe
Karta s ucrtanom rutom do zapadne Europe Vladimir Arsenijević

Vodeći njemački islamolog iranskog porijekla Navid Kermani, s kojim smo i krenuli na ovo putovanje, smatra da je na to zapravo najviše utjecala nedavna oštra promjena politike EU prema agenciji Frontex. Njeni brodovi u Sredozemnom moru, naime, u sklopu nove misije Triton od proljeća više ne presreću čamce koji prevoze bliskoistočne izbjeglice od libijske obale sve do talijanskog otoka Lampedusa, koji je postao simbolom izbjegličke epopeje zbog ogromnog broja žrtava koje je ovaj opasni prijelaz gotovo svakodnevno odnosio. “Do toga je došlo zbog oštrog zaokreta u javnom mišljenju i pritiska kako civilnog društva, tako i Europskog parlamenta”, kaže nam Kermani. “To je, međutim, samo jedan od razloga. Drugi je, naravno, rat u Siriji gdje su ljudi prošle godine izgubili svaku nadu shvativši da je ISIL već tu, ali da Asad ujedno nikuda nije otišao, već je samo počeo koristiti još više bombi.

I konačno, ovog ljeta Njemačka je otvorila granice, natjerana na to nepodnošljivim prizorima s Balkana i iz Mađarske. To je predstavljalo jasan signal za mnoge izbjeglice da krenu na ovo putovanje, naročito one iz Afganistana. Danas, kad je pad Kunduza gotovo neminovan, još će veći broj Afganistanaca pokušati doprijeti do Njemačke, koja je spremna primiti cijeli milijun izbeglica, ali ne i puno više od toga.”

Što god da je pokrenulo ovaj val, on je neprestano sve moćniji. I već, može se reći, doseže razmjere tsunamija. Dok je prije samo petnaestak dana oko 1500 izbjeglica svakog dana prolazilo ovom rutom, već krajem mjeseca rujna taj se broj popeo na čitavih 5000.

Pet tisuća ljudskih duša na dan. Muškaraca, žena, djece, starijih ljudi, trudnica, bolesnika, invalida. Jednom riječju – civila.

Taj smo broj neprestano slušali duž čitave izbjegličke magistrale, ili barem u onom njenom dijelu koji smo na svom putovanju obišli, od Idomenija u Grčkoj preko Đevđelije u Makedoniji, Preševa, Beograda i Šida u Srbiji pa sve do Tovarnika i Opatovca u Hrvatskoj. Ponavljali su nam ga, klimajući glavama, policajci, medicinski radnici, forenzičari te predstavnici, aktivisti i volonteri raznoraznih vladinih i nevladinih organizacija na terenu.

4. Na putu prema Đevđeliji

Na drugoj strani grčko-makedonske granice kamen s oznakom SFRJ (koja se, kao što znamo, protezala “od Triglava do Đevđelije”) još uvijek čvrsto stoji, gotovo punih četvrt stoljeća otkako je prestala postojati zemlja čije je granice svojevremeno obilježavao. Doduše, nakon što je ovdje formiran ovaj privremeni granični prijelaz namijenjen isključivo izbjeglicama, ograđen je kolutovima bodljikave žice, tako da ispada da se sad nalazi u Grčkoj. Ali ta okolnost kao da nikoga ovdje pretjerano ne zanima. Kad to spomenemo mladom pripadniku makedonske vojne policije s kojim ćaskamo u ovo rano, prohladno rujansko jutro, on na to samo odsutno sliježe ramenima oslanjajući se nonšalantno o automatsko oružje koje mu visi o vratu. Pogled pritom ne skida s nove grupe izbjeglica nakrcanih osobnim stvarima koja upravo izlazi kroz stražnji izlaz grčkog izbjegličkog kampa Idomeni, udaljenog možda stotinjak metara od nas.

Putovanje prema boljem životu (ili barem nadi u to)
Putovanje prema boljem životu (ili barem nadi u to) Vladimir Arsenijević

Izbjeglice se u urednoj koloni kreću prema prijelazu, ali ih na pola puta rutinski zaustavljaju grčki policajci. Tu, na ničijoj zemlji, pod ogromnim nebom na kom se kovitlaju nabrekli tamni oblaci, oni moraju pričekati zeleno svjetlo s druge strane, kako bi krenuli dalje. Ta skupina ljudi, koju promatramo s neskrivenim interesom, samo je jedna od mnogobrojnih grupa od pedeset lica koje na svakih dvadesetak minuta pješice prelaze tu kratku putanju od Idomenija do prihvatnog centra pored Đevđelije. Među njima su muškarci, žene, cijele obitelji s djecom, mladi i stari podjednako. Odjeveni su većinom dobro, u novu i suvremenu, čak modernu odjeću. Adidas jakne, Nike tenisice, kvalitetni planinarski ruksaci na leđima. Lako se raspoznaju ljudi različitih klasnih i obrazovnih razina, kao i etničkog porekla. Mahom su to Sirijci i Kurdi, ali među njima ima i Iračana, Afganistanaca pa i Afrikanaca, uglavnom iz Eritreje ili Somalije, Nigerije ili Sudana.

Već smo od nekoliko sugovornika slušali različite priče o netrpeljivosti koja među njima vlada. Saznali smo o organiziranim afganistanskim bandama koje uz pomoć lokalnih kriminalaca s obje strane granice i korumpiranih predstavnika grčke i makedonske policije pljačkaju imućnije Sirijce. Ništa od toga, doduše, nismo u stanju uočiti dok zajedno s ovom šarenom grupom koračamo prema kampu na makedonskoj strani granice blatnjavim putem koji se pruža uz bespregledne vinograde, ispresjecan dubokim barama od kiše koja je čitave noći nemilice lila. Mir koji u koloni vlada monumentalan je i remete ga jedino lokalni trgovci koji su u ovom izbjegličkom valu uvidjeli jedinstvenu ekonomsku priliku koja se ne smije propustiti. Unoseći nam se u lica, nude nam grozdove banana, flašice vode i kutije cigareta, uzvikujući “Turkish lira OK! Turkish lira OK!”.

“Sve bi ih trebalo pohapsiti”, govori kroz zube Milena Berić, organizatorica i glavna koordinatorica ovog našeg putovanja, trudeći se da ne gleda u napregnute, neiskrene osmijehe na licima trgovaca. Izbjeglice ih također zaobilaze, šutke i pognutih glava. Tek neki među njima vade novac iz džepova i kupuju ponešto, uglavnom cigarete. Zastaju za trenutak da ih pripale pa tiho nastavljaju dalje, zamišljeno pućkajući dimove.

Dok se bližimo prihvatilištu u Đevđeliji, ispred kojeg nas već očekuje red makedonskih policajaca, mladi visoki Sirijac zelenih očiju po imenu Bašar zastaje na trenutak kako bi nam objasnio da ljudima iz ove kolone nisu potrebne ni cigarete ni banane. “Baš ništa od svega toga”, kaže nam ljubazno i sa zahvalnošću u glasu, kao da cigarete koje im se nude nisu triput skuplje nego u kiosku, dok banane mogu kupiti jedino po previsokoj cijeni od jednog eura po komadu. “Zahvalni smo vam na svemu”, dodaje pomalo umorno, na svom tečnom engleskom i uz blagi naklon, “ali mi samo želimo proći kroz vašu zemlju i nastaviti dalje svojim putem prema sigurnosti”.

5. Od Tabanovca do Miratovca i dalje

“Hitno nam je potrebno medicinsko vozilo”, viče u mobitel plavokosa mlada žena u narančastom prsluku s bijelim oznakama UNHCR-a. “Odmah, tako je, odmah! Što vam točno nije jasno? Pa ona je već u porođajnim bolovima!” Zatim s očajničkim izrazom lica spušta telefon. “Baš ih briga”, kaže nam s očajem u glasu dok joj uporna sitna kiša udara u lice. Odnekud se začuje dječji plač. Kiša sve jače pada.

Trudna žena pred porodom i njeno dvoje djece čekaju medicinsku pomoć
Trudna žena pred porodom i njeno dvoje djece čekaju medicinsku pomoć Vladimir Arsenijević

U šatoru nedaleko od nas, pod turobnim osvjetljenjem jedne gole žarulje, vidimo ženu neodređenih godina, pod hidžabom, s naočalama na licu i trudničkim trbuhom. Pokraj nje strpljivo sjede njen suprug, odjeven u kožnu jaknu i karirane hlače, i njihovo dvoje djece, dječak i djevojčica. Panika koja među nama vlada u gotovo je tragikomičnom kontrastu spram prividnog mira koji odlikuje članove te obitelji. Čak se i izraz na ženinom blijedom licu čini gotovo blažen. Tek povremeno obrazi joj zadrhte od naglog grča, odajući bolove koje osjeća i šutke trpi. U jednom trenutku pogled joj se susretne s muževim i zadrži se na njemu dovoljno dugo da pomislimo da mu time poručuje nešto značajno, nešto što samo njih dvoje mogu razumjeti. Učini nam se tada i da na njenom izmorenom licu primjećujemo nešto nalik na unutarnju svjetlost.

Možda je to, pomislimo, tanani znak sreće zbog djeteta koje je na putu usprkos svemu, odlučno da se rodi u nevremenu i zbjegu, usred i protiv čitave ove ogromne kolektivne tragedije u kojoj se njihova mala, nemoćna obitelj zatekla. Ili je to čak tračak nade, pomislismo odmah potom, iste one slijepe nade investirane u pomisao da će svom budućem djetetu, ako na ovom svijetu ima barem malo pravde, ipak biti u stanju osigurati nešto bolju stvarnost od ove koja je njima, njegovim roditeljima, dodijeljena i kroz koju se na ovakav način moraju probijati, s mukom tražeći izlaz. Moguće je, naravno, da nam se sve to samo učinilo. Prizor u šatoru slabo se vidio zbog kiše, a svuda unaokolo ubrzano su promicali predani aktivisti međunarodnih organizacija, premoreni medicinski radnici i naoružani policajci. Uostalom, žena pod hidžabom ubrzo je skrenula pogled i s izrazom neopisivog umora spustila lice u ruke. Njen suprug je zažmirio i neko vrijeme drhtavim rukama trljao sljepoočnice. Medicinsko vozilo nikako nije stizalo. Kiša je i dalje uporno padala.

Magistrala osobne sreće, naravno, ima svoje struje i tijekove. Oni su snažni i ne dozvoljavaju izbjeglicama da se dugo zadrže na bilo kojem od njenih usputnih stajališta. Svi koje smo zatekli u Miratovcu već su iz makedonskog kampa u Đevđeliji državno organiziranim vlakovima dopremljeni do mjesta Tabanovce i graničnog prijelaza sa Srbijom, sljedećom zemljom koju im valja preći. Tri kilometra koja Tabanovce dijeli od Miratovca već su prevalili pješice po vjetru i pljusku, a čeka ih sljedećih, jednako napornih dva i pol kilometra do Preševa. Iako nekoliko kombija neprestano prevozi izbjeglice od jednog mjesta do drugog, njih je jednostavno previše pa se, kako su nam objasnili aktivisti IOM-a (Međunarodne organizacije za migracije), prednost daje ženama i djeci. Međutim, na putu prema Miratovcu, u koloni koja je krivudavim neasfaltiranim putem za Preševo sve vrijeme promicala pored nas, nismo primijetili samo muškarce. Štiteći se od kiše, baš kao i njihovi očevi ili muževi, providnim kabanicama različitih boja, i žene i djeca su se jednako mukotrpno kretali prema sljedećoj točki svoje rute k osobnoj sreći dok smo se mi, u toplini i sigurnosti malenog vozila, probijali u suprotnom smjeru kroz sve žitkije blato. Moises Saman, fotograf koji je također krenuo s nama na ovo putovanje, nastojao je zabilježiti njihov egzodus snimajući ih neprestano kroz kapima orošenu šoferšajbu. Ogromno, mračno nebo pred nama i tišina u kojoj se čulo jedino oštro lupanje kiše uz aritmično i sinkopirano škljocanje njegovog fotoaparata samo su doprinosili mučnom osjećaju koji je vladao u autu.

Kad smo to primijetili u razgovoru s ljubaznim aktivistima IOM-a u Miratovcu, jedan od njih nam je objasnio da za većinu izbjeglica najveći strah prirodno predstavlja uvijek prisutna mogućnost da će se zbog nečega odvojiti od svojih najmilijih i da potom više neće biti u stanju spojiti se s njima. “Zato se pod svaku cijenu drže zajedno”, dodao je, kratko se i neveselo smijući. “Sve je ovdje čista drama”, uspio nam je još dobaciti prije nego je otrčao dalje pomoći ljudima pri ukrcavanju u tek pristigle kombije.

6. One-stop centar Preševo

Isti osjećaj drame stalno je prisutan i u “One-stop centru” koji je u Preševu organizirao Komesarijat za izbjeglice Republike Srbije. Gužva na ulazu, izbjeglice stisnute u uskom prolazu ograđenom metalnim rešetkama na kojima piše “BEOGRADPUT”, naoružani stražari s medicinskim maskama na licima, nervoza među već premorenim putnicima željnim da što prije nastave dalje, gomile smeća razbacane posvuda – sve to na posjetitelja ostavlja krajnje mučan utisak.

Dok u društvu predstavnice Komesarijata Republike Srbije promatramo proces registracije pridošlih u dugačkom šatoru, kroz koji prolaze kao na pokretnoj traci pa jedan po jedan izlaze ozareni i s plastificiranim brojevima u rukama, prilazi nam mlada majka izbezumljena izraza lica. U rukama joj je plavokoso djetešce. U nastojanju da dobije makar kakvu pomoć i podršku, ili barem razumijevanje, objašnjava nam, govorom tijela jednako koliko i riječima, kako je njenog muža ispred kampa fizički napala grupa Afganistanaca i kako je u svađi koja je izbila ozlijeđena i njezina beba. I zaista, lijevo oko bebi je vidno crveno i nateklo. Nakon što se umiješala policija, ona je na silu odvojena od supruga pa nas sad uzbuđeno moli da je nekako ponovno spojimo s njim.

Potreseni, molimo našu pratilju da joj pomogne. Međutim ona, koja svoje 16-satne dnevne smjene provodi u neprestanom kontaktu s izbjeglicama i njihovim problemima, od silnog premora i neprestane prenapregnutosti više nije u stanju reagirati. “Oni često lažu da bi dobili ono što žele”, kaže nam iscrpljenim glasom. “U stanju su i sami uštipnuti ili udariti svoje dijete kako bi zaplakalo pa onda traže izvanredan prolaz i medicinsku njegu”, dodaje, svjesna nevjerice na našim licima.

Izbjegle su cijele obitelji, i mnogo ima male djece
Izbjegle su cijele obitelji, i mnogo ima male djece Vladimir Arsenijević

Mlada mama nas zabrinuto promatra dok razgovaramo na njoj sasvim nerazumljivom jeziku.

“Ne mogu joj pomoći”, odmahuje naša pratilja rukom, “morat će se strpjeti i pričekati”. Potom joj se obraća na engleskom. “Your husband will arrive”, kaže, “don’t worry”. Ali žena s djetetom samo nemoćno vrti glavom – ne razumije. “Ne mogu joj pomoći”, još umornije ponavlja naša sugovornica. “Nekad sam se trudila da svakome pružim pomoć, ali to je nemoguće. Ima ih naprosto previše.”

Ljudska dobrota i želja da se svakom pomogne prečesto se, ovdje na terenu gdje za bilo kakvo cjepidlačenje nitko nema ni vremena ni energije, sukobljavaju sa sveprisutnim umorom i općom nervozom. Doslovno svatko koga smo sreli, a tko se na ovaj ili onaj način bavio izbjeglicama, bio je jednako izmoren, prezaposlen i na rubu živaca. Pa ipak, često smo svjedočili i najrazličitijim primjerima ljudske dobrote koja može prevladati sva ograničenja i prepreke pa se tako neprestano probijala i kroz očaj koji izbjeglice okružuje na njihovom putu prema osobnoj sreći.

Policajac koji pregledava prtljagu pridošlica prije nego što ih propusti u kamp rukuje se dugo i strpljivo s malenim dječakom koji se sve to vrijeme zvonko smije, željan barem malo pažnje i veselja.

Stariji sjedokosi muškarac s oznakama Crvenog križa na jakni u naručju drži djetešce koje se, kad ga majka pokuša preuzeti, samo još jače pripija uz njega. Njegovo lice tada, usprkos godinama, snažno porumeni i on nije u stanju suspregnuti široki osmijeh. “Zna ona od koga je dobila ove cipelice”, glas mu podrhtava i čini se da je na rubu suza dok djevojčicu koja se stidljivo osmjehuje nježno mazi po kosi. Ona tad, pred ganutljivim pogledom svoje majke, spušta glavicu u podnožje njegova vrata.

U jedinom zidanom objektu u ovom kampu forenzičari uzimaju otiske prstiju svim izbjeglicama starijim od osamnaest godina, potom ih fotografiraju i napokon izdaju prijeko potreban papir koji im omogućava koliko-toliko siguran nastavak putovanja. Dok promatramo poster okačen na zid na kojem je, ispod crvenog natpisa UPOZORENJE! na srpskom, engleskom i arapskom jeziku i pismu, prikazana mapa ovog dijela Srbije s obilježenim “opasnim područjima zagađenim minama, kasetnom municijom i ostalim neeksplodiranim ubojitim sredstvima” zaostalim još od vremena NATO-ova bombardiranja Srbije i Crne Gore, pored nas prolazi mladi Afganistanac, tek jedva nešto stariji od dječaka. Fotografiramo ga dok nam ponosno pokazuje papir koji je upravo dobio. Na njemu ćiriličnim slovima piše: “Potvrda o izraženoj namjeri da se traži azil”, ispod toga je njegovo ime “Mujeb Muhed“, pa spol “muški” i konačno datum rođenja “01.01.1995”. U sljedećoj rubrici, gdje treba upisati dokument koji sa sobom nosi, stoji tek kratka zabilješka: “Bez putne isprave””. Pa ipak, Mujeb je ozaren. Osmijeh na njegovom licu je zarazan. Smiješimo se zajedno s njim i tapšemo ga po ramenu, čestitajući mu. Bez novca je i bez putovnice. Ali koga briga za to. U rukama mu je neophodni dokument i njegovo putovanje može se nastaviti.

6. O nadmoćnoj dobroti ljudske vrste

Iako je glavni grad Srbije mjesecima predstavljao neizostavnu točku na izbjegličkoj ruti kroz Balkan, mjesto na kom su se mnogi zaustavljali da predahnu i pričekaju da im prijatelji ili rođaci iz zapadnih zemalja pošalju nešto novca putem Western Uniona, u posljednje vrijeme, po zatvaranju mađarske granice i istovremenom otvaranju hrvatske, on kao da pomalo gubi na važnosti. Izbjeglice se, kako smo se uvjerili tijekom našeg boravka u Preševu, od juga Srbije autobusima, a oni imućniji među njima i taksijima, kreću ravno prema srpsko-hrvatskoj granici kod Šida. Cijena? Svaka taksi-vožnja se zasebno dogovara s taksistima, koji su istančano senzibilirani da naslute financijske mogućnosti pregovarača, dok je službena cijena autobusne karte do Šida 30 eura. Ona neslužbena, doduše, koju su nam dali vozači i kondukteri mnogobrojnih autobusa parkiranih ispred tamošnjeg izbjegličkog centra, iznosi 35. U tih neslužbenih pet eura viška krije se suština okrutne ekonomije koja vlada duž čitave magistrale.

Da nije baš sve toliko crno ukazivali su nam mnogi primjeri nesebične ljudske dobrote. Primijetili smo je u Đevđeliji, Miratovcu i Preševu, a jednako tako smo je opazili i tijekom našeg kratkog zadržavanja u Beogradu. U dva parka u neposrednoj blizini željezničke i autobusne stanice i dalje ima dosta migranata. “Danas znatno manje nego ranije, doduše”, kako nam je u kratkom razgovoru potvrdio Vladimir Puača, koordinator izbjegličkog Info-centra u Nemanjinoj ulici, “možda tek nekoliko stotina”. Pa ipak, i taj je broj dovoljan da parkovi budu potpuno ispunjeni ljudima. Jednaka gužva vlada i ispred Miksališta, omiljenog koncertnog prostora Beograđana, koji je, zahvaljujući brzoj reakciji kulturne ustanove Mikser House, posljednjih mjeseci pretvoren u centar za migrante, gdje su im dostupni tuševi, prostor za dojenje, perilice rublja, odjeća i obuća, higijenska sredstva, flaširana voda, hrana i druge potrepštine. Vrijedno ih opslužuje grupa od pedesetak volontera iz sedamnaest zemalja.

Sirijski dječaci poziraju u parku u središtu Beograda
Sirijski dječaci poziraju u parku u središtu Beograda Vladimir Arsenijević

Još jedan informativni punkt, nazvan Info-park, u organizaciji Fonda B92, smješten je u samom parku. Ljubazni aktivisti, stanovnici Beograda arapskog podrijetla koji oba jezika govore prilično tečno, spremni su pružiti informacije pa i pomoć okupljenim izbjeglicama. Doduše, grupi Afganistanaca koji nijedan od ta dva jezika ne razumiju praktično i nema tko pomoći. Skupljeni jedni uz druge, oni su stranci među strancima. Navid Kermani obraća im se na svom materinjem perzijskom. Oni živnu i odgovaraju mu na paštunskom, zahvalni što ih barem neko razumije i može s njima popričati. Zainteresirano se okupljaju oko njega i napregnutih izraza lica slušaju sva njegova objašnjenja, preporuke i savjete.

Što god da smo do tad načuli o Afganistancima ni najmanje ne odgovara dojmu koji smo o njima dobili u direktnom susretu. Ljubazni, tihi i pomalo zbunjeni, uglavnom se odlikuju očitim siromaštvom. Teže im se snaći u novim, nepoznatim okolnostima od primjetno znatno više kozmopolitski nastrojenih i nesumnjivo bogatijih Sirijaca. Saznajemo da su ljudi iz grupe koju smo zatekli u parku u beogradskoj Savamali ovamo stigli iz ruralnih dijelova Afganistana, da su potpuno bez novca, ali, što je možda i važnije, i bez ikakvih informacija o tome gdje se trenutačno nalaze i kuda bi trebali dalje poći. Uz pomoć aktivista Info-parka kupujemo im deset autobusnih karata za Šid. U znak zahvalnosti, oni polažu desnu ruku nasred grudi, a potom se, budući da ih u grupi ima preko dvadeset, tiho dogovaraju koja će desetorica poći dalje. Čini se da nitko od onih koji nisu odabrani ni najmanje ne zamjera drugima na ovoj iznenadnoj sreći.

Informativni punkt u beogradskom parku koji je postavio B92
Informativni punkt u beogradskom parku koji je postavio B92 Vladimir Arsenijević

Isprativši grupu Afganistanaca, spremni smo i sami poći dalje. Osjećamo nestrpljivost i nemir, kao da nas magistrala uporno goni naprijed i samo naprijed. Međutim, upravo tada nam, u blatu pored ograde iza malene drvene kućice Info-parka, pažnju privlači ljudska figura sklupčana na blijedoružičastoj UNHCR-ovoj prostirci. Pokrivena je preko glave tako da iz nje vire samo prljava i zabrinjavajuće bijela stopala. Riječ je, otkrivamo, o vrlo mladom muškarcu. Dok nas promatra ležeći, tek probuđen, prestrašene oči su mu krmeljive, a prljavština na licu izbrazdana ljepljivim suzama. Nemoguće je razmijeniti bilo kakvu informaciju s njim. U bunilu je i groznici. Niko od izbjeglica o njemu ne zna baš ništa, ne pripada nijednoj od grupa raspoređenih po različitim dijelovima parka. Pa ipak, mnogi mu zabrinuto prilaze i obraćaju mu se na raznim jezicima u nastojanju da utvrde tko je i odakle je. Netko mu dodaje bočicu vode, netko drugi kutiju s dvopekom. On i jedno i drugo zahvalno prihvaća, premda mu je u očima i dalje strah. Pokušava govoriti, ali ne može. Aktivisti već trče po medicinsku pomoć kad ga jedna od djevojaka koje rade u Info-parku konačno prepoznaje – riječ je, ustanovljavaju, o mladom Romu, samo jednom od mnogobrojnih beskućnika koji životare tu, u blizini beogradske autobusne i željezničke stanice. Izbjeglice mu se ipak sažaljivo osmjehuju dok mu aktivisti i medicinari ukazuju prvu pomoć. Njemu je ona, uostalom, u tom trenutku potrebna barem koliko i njima, ako ne i više.

Kad konačno napustimo savamalski park, u nama sve bubnja od iskričave vjere u nadmoćnost dobrote ljudske vrste.

7. Epilog: granični prijelaz Berkasovo-Bapska (01/10/2015, 19.00 h)

Na kraju našeg višednevnog putovanja ponovo odlazimo do Šida. Situacija se na terenu iz dana u dan toliko mijenja da ne možemo odoljeti a da još jednom ne otputujemo na mjesto iz kojeg smo krenuli na naše putovanje, kako bismo sad već jednim sasvim novim pogledom promotrili prizore koje smo tjedan dana ranije zatekli na onom uskom djeliću tvrde panonske zemlje između Srbije i Hrvatske. Ali kako pred samim ulaskom u grad Šid sustižemo autobus koji izbjeglice vozi prema graničnom prijelazu Berkasovo-Bapska, odlučujemo promijeniti plan i krećemo za njim.

Nekoliko je minuta prije sedam i noć se brzo spušta na ravnicu. Iako nas do graničnog prijelaza dijeli samo nekoliko minuta vožnje, kad stignemo tamo već vlada potpuni mrak. U neosvijetljenom prostoru uz put naziremo šatore s uobičajenom kombinacijom humanitarne i medicinske pomoći koja se izbjeglicama na svakom od punktova i stajališta, pa i tu, nesebično nudi. Pratimo zatim grupu od 60-ak muškaraca, žena i djece koja je autobusom stigla ovamo direktno iz Preševa. Prilaze rampi ispred koje stoji kartonska kutija na kojoj je debelim modrim flomasterom napisano “CROATIA – 250 M”.

Oznaka pred hrvatsku granicu
Oznaka pred hrvatsku granicu Vladimir Arsenijević

Tu, kao po naredbi, zastaju. Zastajemo za njima i mi. Neko vrijeme netremice gledaju ispred sebe trudeći se da nazru što ih to čeka s druge strane. Međutim, ništa se ne vidi, ništa osim najcrnjeg mraka. Pogledaju tada unazad, kao da pokušavaju jednim pogledom sumirati cijeli put koji su prevalili do ove točke. Ne vrijedi – iza njih nalazi se tek beskrajno područje neprobojne tame. Tada stegnu zube, prebace torbe preko neumornih ramena, snažnim rukama stegnu sve svoje kovčege i vreće, podižu djecu na leđa ili ih hvataju za ispružene ručice pa s osjećajem iste one neuništive, slijepe nade, s kojom su uostalom i krenuli na ovo putovanje, nastavljaju dalje. Odvažno, šutke i korak po korak, upravo onako kako se izbjeglice oduvijek kreću planetom Zemljom, gube se potom jedan za drugim u tami, uporno napredujući prema sljedećoj etapi svog dugog i neizvjesnog putovanja Magistralom osobne sreće.


Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 3. listopada 2015.

Vladimir Arsenijević
Telegram autor
Više s weba