Najvažnija povjesničarka urbanizma donosi presudnu analizu Bandićevog provincijalnog uništavanja Zagreba

S nešto zakašnjenja, zbog službenog puta u Albaniju na utakmicu Hrvatska – Kosovo, Bandić je na prosvjede zbog nadstrešnice terase izjavio da ona (iako trenutno u liku konstrukcije) zadovoljava sve estetske, arhitektonske i urbanističke kriterije te da će svaka slična terasa biti odobrena, jer terase uljepšavaju trgove i ulice. No za pukih 24 sata izveo je totalni vrijednosni obrat: najavio istragu zbog dozvole za Hoto-terasu, pa i kazne za one koji su to dopustili: dakle, pročelnike nadležnih ureda.

Hapšenja aktivista i procesi usmjereni zastrašivanju

Zrinku Paladino, koja se svojim istupom nepobitno kvalificirala kao osoba tog tjedna, a kako se kasnije ispostavilo i osoba mjeseca (na polju nepolitike), nazvao je „mladom damom Paladino“, dao na znanje da je neće dirati zato što cijeni njezinog supruga, čuvenog neurokirurga Josipa Paladina, a da mu nije palo na um da takvom kvalifikacijom ugledne arhitektice, na visokoj funkciji u jednom gradskom uredu, vrijeđa i njezinog supruga, svog navodnog prijatelja.

Dosad do javnosti nije doprlo jesu li provedene najavljene sankcije protiv krivaca, a insajderi upućuju da ih i neće biti, jer su gradski uredi ionako opustošeni, pa nitko ne bi mogao izvršavati naredbe „gazde“, budu li smaknuti i ovi koji su dosad bespogovorno izvršavali sve naredbe – Sluga pokoran!

Kako bilo, Bandićev salto mortale u slučaju terase govori sljedeće: napušta Hotov projekt Cvjetni (da li privremeno?), koji je od početka podržavao – sjećamo se brutalnog suzbijanja protestnih akcija i javnih skupova „Zelene akcije“ i „Prava na grad“, hapšenja aktivista i sudskih procesa usmjerenih zastrašivanju i iscrpljivanju, iznuđenog urbanističkog plana uređenja bloka uz asistenciju istih anemičnih beamtera koji su odobrili aktualnu terasu, napokon ne baš davne rekonstrukcije trga, motivirane prema riječima projektanta pok. Mihajla Kranjca popravkom fušeraja u podzemlju (garaži), a ne navodnim „dovršetkom“ njegova projekta uređenja trga – sve iz gradskog budžeta… dakako.

Fiksacija fontanama i Bandićeva vizija europeizacije

Ukratko: napredovanje projekta Cvjetni, od rušenja povijesnih kuća do unakaženja pješačke zone u Varšavskoj ulici, bilo je osigurano i pokriveno dozvolama, dakle, legalno, a sve što ga je ometalo bilo je nelegalno i stoga kažnjivo. Odjednom prosvijetljen negodovanjem građana i iritiran glasom istine, Bandić istovremeno podcjenjivački i uvredljivo umanjuje istup Zrinke Paladino, pozivajući je kao jednu od tisuću i više gradskih zaposlenika na lojalnost ili – kako kaže, čuvanje dostojanstva gradonačelnika.

Napokon, napuštanje Cvjetnog u tom akrobatskom obratu upućuje, da se Bandić odrješito okreće vlastitim vizijama, najprije fontanizaciji Britanca koja je već izazvala buru negativnih reakcija. Taj pak projekt ima dvojako ishodište. Najprije, u fiksaciji na fontane, koju je nepokolebivo proveo u Trnju klasterom vodoskoka duž Ulice Hrvatske bratske zajednice i najavio razviti novim fontanama i obnovom starih, ne bi li Zagreb stao o bok, primjerice, Rimu. Drugo ishodište, šireg opsega, Bandićeva je vizija europeizacije i metropolizacije Zagreba koja per definitionem sažima sve pojedinačne projekte, pa i fontanizaciju.

Kritičan dio Britanca koji nikad nije dobio formu

Fontane fingiraju kao vjesnici te vizije. Kao simbolički punktovi pozivaju na sviđanje, što znači, zazivaju potporu građana. Jer, tko bi bio protiv fontana – estetskog i poetskog dekora povijesnog grada? Tko bi, uostalom, bio protiv terasa ili štekata, općih simbola urbaniteta, konkretno ovdje: gemitlih štimunga? No dok se terase nesputano bezplanski šire tobože kao začeci pješačke zone – primjerice u Gundulićevoj, Masarykovoj ili Teslinoj koje nisu prestale biti prometnicama pukom pojavom podija, suncobrana, stolića i sjedalica, odnosno ničime nisu opremljene kao pješačka zona, fontane se javljaju u ambijentima koji vape za temeljitim preuređenjem.

U Trnju, u međuprostoru između kaosa stražnje dvorišne fronte stare Trnjanske s istočne strane i ostataka periferije neposredno pokraj velebnog solitera NSK sa zapadne; na Britancu na kritičnom sjevernom dijelu koji nikada, unatoč planovima nije dobio adekvatnu funkciju ni formu. No dok su trnjanske fontane izvučene kao detalj iz davnog projekta tandema Njirić & Njirić iz 1992. za tzv. Središnju ili Veliku os, fontanu na Britancu Bandić je izvukao iz svog džepa.

U početku se pozivao na tragove arhaičnog bunara pronađenog prigodom uređenje plohe trga, koji se može povezati s postojanjem tvornice parketa prije uređenja trga (1888.) – na kojem do danas bunara ni fontane nije bilo, ali je kasnije uočio mjesto na sjevernom dijelu koje je služio kao parkiralište. Provjera ideje, kamoli projekt nisu povjereni teamu Jukić-Horvat-Suljić-Šmit, koji je na natječaju za uređenje trga 1997. dobio prvu nagradu i riješio sve probleme, a nije realiziran zbog apsurdnih primjedbi konzervatora, ukratko: trajnog straha od kreacije i ziheraštva.

Arhitektica o kojoj javnost i struka malo znaju

Umjesto cjelovitog rješenja koje se moglo izvoditi etapno, prednost se sada daje nevažnom dekorativnom detalju. Fontana neće značiti ništa za rehabilitaciju ukupnog prostora trga, a potpuni je nesmisao graditi je usred urbanističkog nereda.

Dok projektanti negoduju, ta nova Bandićeva fontana povjerava se arhitektici Loredani Stunić, vlasnici studija „Elle“, o kojoj se zasad jedino može saznati da je uredila interijer „Memorijalnog centra raketiranje Zagreba 1991.-1995.“ (Petrićeva 4, 2013.), slastičarnicu „Vis à Vis by Vincek“ (Tomićeva 2, nadomak Uspinjače, 2014.) sa studijom „Soma design“ specijaliziranom za kreiranje brendova, grafički dizajn, video promocije. marketing i sl., te slastičarnicu „Amélie“ (Vlaška 6, 2016.) te da stoji iza sanacije tunela Grič, za koji odavno postoji cjelovit projekt arhitektice prof. Nede Cilinger.

No najvažnije, da je članica Bandićeve stranke, navodno i predsjednica podružnice Trešnjevka. Toj majstorici dopadljivih interijera (i članici) dana je, dakle, prednost spram nagrađenog teama na čelu s dvojicom višestruko afirmiranih projektanata i tereotičara urbanizma (prof. dr. sc. Jesenko Horvat i prof. dr. sc. Tihomir Jukić). Što zapravo i ne čudi, jer je posrijedi dekorativni aranžman. No pomalo je šokantno, da se sada javlja kao projektantica uređenja Trga žrtava fašizma i šetnice u Ulici Račkoga u sklopu novog pješačkog toka od autobusnog kolodvora, tzv. Branimirove tržnice, duž Krešimirova trga, Ulicom kneza Višeslava, preko Trga žrtava fašizma i Ulice Račkoga do Jurišićeve i Jelačićeva trga – još jedne Bandićeve metropolske vizije čiji su začeci u ideji potpune pretvorbe dotične tržnice u promotivni punkt neoagramerskog identiteta, najavljenoj prije nekoliko godina.

Tržnice su, čini se, osobita Bandićeva meta

Čak i bez obzira na sudbinu te tržnice, posrijedi je velik višedjelni urbanistički potez, koji svojom kompleksnošću, ali i prema odredbama GUP-a zahtijeva javni natječaj. No provoditelj vizija, Zagrebački holding, ignorira sve to, povjerava projekt kućnoj arhitektici, čije reference za takav zadatak nisu poznate struci ni javnosti, a čak da ih ima, valjalo bi ih provjeriti u kompeticiji. No čini se da će taj velebni projekt u dosadašnjoj maniri fiksacije na dekorativno, biti sveden na detalj: vjerojatno zeleni potez u Ulici Račkoga ili čak samo na 3D prikaze kakvim se hrani javnost u očekivanju Metropole.

Uzgred: čini se da su tržnice osobita Bandićeva meta, o čemu svjedoči najnovija storija s Britancem. Nije mu dovoljno urban, pa ga želi pootmjeniti, na kraju izagnati plac, ne znajući da europski povijesni trgovi štite tradiciju otvorenih tržnica u ime njegovanja baštine i memorije – upravo kao sastojak kulture i urbaniteta. No dok se placu protiv volje građana i na silu nameće kostim koji će ga učiniti karikaturom poput Kvatrića ili će ga nesalomive navike s vremenom pretvoriti u neprobavljivi hibrid – uistinu najotmjeniji prostori grada, povijesni parkovi u njegovu središtu, odnosno reprezentativni prospekt Zrinjevac-Strossmayer trg-Tomislavac sustavno, sve više i sve agresivnije pretvaraju se u sajmišta s inventarom provincijskog derneka.

Atrakcija nisu njihova posebnost ili ljepota – koja bi se mogla istaknuti i intenzivirati adekvatnom obnovom, a zacijelo i obzirnim izborom sadržaja i primjerenih funkcija – nego daščare, kolibe, kiosci s kobasicama i žujom, šareno-svjetlucavi kič dekor, zaglušni decibeli i sve što prati dernek, a sve se to proglašava urbanom renesansom Zagreba, pa je čak nedavno figuriralo kao referenca za ministarsku fotelju. Drugim riječima, privid/iluzija, parazitski nalijepljena na autentično i originalno, stvarno i istinito, baštinjeno i spomeničko nameće se javnosti (medijima i građanima) kao inovativno i prospektivno. Siginifikatna je izjava nekog zamjenika gradskog funkcionara prigodom očevida kraj nove fontane (kopije srušene stare) na Tomislavcu, da će obnovljeni park i ove godine (2016.), ovako poljepšan, nacifran i našminkan, poslužiti adventskom klizalištu.

Prekomjerna eksploatacija perivojnog partera

U nedavnom televizijskom nastupu dr. Zrinka Paladino prva je iz konzervatorske službe i zaštitarske struke negativno ocijenila prekomjernu eksploataciju tog perivojnog partera, sustavno uništavanog u ritmu godišnjih doba teškim konstrukcijama, kamionskim gumama, baterijama kemijskih zahoda, razgažavanog opijenom publikom, navabljenom populističkim priredbama, a najviše scenografijom – samimn trgom i njegovom arhitekturom.

Na prosvjed Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske prigodom pojave klizališta 2015. i zahtjev da se pozivom na visok stupanj zaštite parka (i cjeline Zelene potkove) zabrani ta intervencija i slične nepodopštine, od Hrvatskog vijeća za kulturna dobra nije tada, sve do danas bilo reakcije ni odgovora. Pamtimo euforiju selebritija, među njima kandidatkinje za predsjednicu države na inauguraciji ledene čarolije, ali i dezolatno stanje natopljenog i razrovanog februarskog partera nakon demontiranja uređaja, koji se poput nekog nogometnog terena, a ne povijesnog travnjaka bezuspješno pokušavao sanirati više puta.

U toj viziji metropolizacije baština se bezočno i prostački koristi kao sirovina: ništa od prihoda ne reinvestira se u njezino održavanje i nedajbože – obnovu i rehabilizaciju. Stvarni višak vrijednosti odlazi u privatne ruke ortaka i teško utvrdivih interesnih mreža, a svi oni koji daju (nude) legitimitet takvoj raboti kao stručnjaci – tako, određeni, uglavnom frustrirani arhitekti zajedno sa svojim predstavništvom, srozanim Društvom arhitekata Zagreba, milostivo dobivaju mrvice, toliko da prežive.

Permanentno sajmovanje na Jelačićevu trgu

Kokodakanju o navodnoj turističkoj afirmaciji Zagreba kao najpopularnijoj destinaciji s najoriginalnijom ponudom u cijeloj Europi (kobasice-žuja-šatori-kolibe-brvnare, ali i šestinčanke, novokomponirani kravat-panduri, pa permanentno sajmovanje na Jelačićevu trgu, okupirane i zagušene pješačke zone) treba suprotstaviti stvarno stanje ambijenta u kojem se te senzacije zbivaju: Donjega i Gornjega grada.

Potonjeg, umirenog, točnije umrtvljenog dominantnom funkcijom (Sabor, Vlada, uredi) i sveprisutnošću svakojake i svekolike kontrole, ugroženog prometom koji nesmetano zuji i bruji posred njega, dok su hodnici protivno zakonu prenamijenjeni u parkirna mjesta, pa se pješaci šuljaju mimo automobila ili spotiču po otpisanim i odbačenim tramvajskim kockama kojima je popločan dio ulica, ali i Markov trg, najstariji i najugledniji povijesni trg, koji nije bio vrijedan sličnog javnog natječaja kao Kvatrić ili Britanac.

Decentna Mletačka obdarena tarabama i bačvama

Evo i bisera: tik do Sabora zapuštena kurija (kbr. 9), nekad sjedište bana, stjecište Iliraca, mjesto početka emitiranja Radio-Zagreba (1926.), razbijenih prozorskih stakala prepunih smeća, pa susjedna zgrada (Kamenita 15), s gadnim pukotinama na svim zidovima, statički ugrožena neovlašenim rušenjem temeljnog zida u nekadašnjem „Lapidariju“ – o čemu se sve zna i sve godinama taji, pa nenaseljena palača Jelačić (Demetrova 7-9), svojedobno bezrazložno obnovljene fasade, u međuvremenu oronule, u čijem je vrtu, nekad slavljenom gornjogradskom perivoju, danas parkiralište „Didakovog sna“, koji je decentnu (čednu, prema Petru Knollu) Mletačku obdario tarabama i bačvama – uz neizbježne elemente dalmatinskozagorskog folklora.

Dosta je kuća obnovljeno sredstvima spomeničke rente – dakle, državnog poreza, a ne sredstvima Grada Zagreba, kako se to čuje u samopohvalama, dok važne palače/kuće, čija se obnova prema nečijoj (čijoj?) naredbi ili volji ne može financirati iz tog izvora djeluju kao ruševine s kojih padaju krpe žbuke, tako palača Državnog arhiva u Zagrebu (Opatička 29) ili napuštena zatvorena uglovnica Demetrova-Basaričkova koja pripada HAZU. U Donjem gradu čitavi potezi (Mihanovićeva-Jagićeva), ali i većina ulica djeluju kao slamovi: derutna pročelja zagađena grafitima, proizvodima debilnih maloljetnih delikvenata kojima se ovdje nikako ne može stati na kraj; napušteni prljavi lokali: crne rupe i jad dugotrajne ekonomske i socijalne krize.

Ili: zapušteno, iako korišteno Srednjoškolsko igralište, koje bi moglo primiti klizalište veće od onoga na Tomislavcu, pa i toliko žuđenu središnju podzemnu garažu. Napokon, i Trg Franje Tuđmana, i dalje poljana s rubovima nagriženima neredom, improvizacijama i rugobama – povezan s drugim skandalom spomenutim na početku, no mnogo većim i težim od Britanca.

Velika i iznimno važna urbanistička transformacija

Za uređenje Trga-parka postoji projekt arhitekta prof. Nenada Fabijanića koji je 2013. dobio lokacijsku dozvolu, što znači da je riječ o verificiranom, definitivnom rješenju. Građanstvu i stručnoj javnosti projekt je više puta prezentiran, što znači poznat. Zasnovan je na autorovom studiranju (i studijama) tog najvećeg slobodnog prostora u središtu grada (nekadašnje Rudolfove vojarne, podignute 1889., srušene 1978.) od 1998. kada je na javnom natječaju dobio prvu nagradu za paviljon na sjevernom dijelu, dakle duž Ilice i prvi dosad (!) predložio uređenje cijele ozelenjene površine s očuvanim (i zaštićenim) starim drvećem bivšeg k.u.k. vojnog kompleksa, koji nedostatno uređen ipak ima javnu funkciju protoparka.

U očekivanju realizacije Fabijanić je izradio više varijanata, a do 2010. u suradnji s prometnim ekspertom prof. dr. sc. Damirom Pološkim integralno rješenje željezničke pruge, koja se smješta u podzemlje ne samo na tom mjestu, nego u cijelom urbanom potezu, od Černomerca do Borongaja. To rješenje, koje bi omogućilo prostorno povezivanje prugom odijeljenih središnjih područja i bivših periferija i ujedno veliku urbanističku transformaciju izazvalo je različite reakcije, pozitivne i kritike.

Projekt je zaustavila nova gradonačelnikova vizija

Velik interdisciplinarni team Fabijanić-Pološki nastavio je propitavanje na nizu dionica, izradio nekoliko elaborata za Gradski ured za strategijsko planiranje i razvoj, u očekivanju intenziviranja diskusije i možebitne odluke. No paralelno s tim radom, Fabijanić je dovršio projekt Trga F. Tuđmana, ukratko: razdvojio trg od pruge. Za razliku od velikog infrastrukturnog i financijskog zahvata upućenog budućnosti, uređenje trga približilo se realizaciji na korak – izvedbenom (glavnom) projektu.

No na narudžbu se čeka od 2013., kako je navedeno. Jedan od razloga tome bilo dugotrajno otezanje raspisivanja natječaja za kip titulara, Franje Tuđmana, koji se očekuje u parku. No izvjesno je da je Fabijanićev projekt zaustavljen novom vizijom gradonačelnika Bandića: da se ispod parka probuši prometni tunel koji bi povezivao Prilaz baruna Filipovića i Ulicu grada Mainza s Prilazom Gjure Deželića. Tako je Fabijaniću 2014. zadano da svoj projekt uskladi s tom idejom.

Na temelju analize urbanističkih i konzervatorskih aspekata – tunel bi se protezao ispod zaštićene bivše zgrade vojarne, te prometne ekspertize Pološkoga, ideja je osporena, na što sljedeće, 2015. godine, Bandić uključuje Ivana Dadića, umirovljenog profesora Fakulteta prometnih znanosti, provjerenog na polju parkirališta i garaža u centru Zagreba, da potvrdi njegovu viziju. Umjesto ravnog tunela, Dadić ispod parka predlaže dva, „dvozubu vilicu“ (Fabijanić, Nacional, 31. 10.), na koju Fabijanić-Pološki daju negativno mišljenje, ali se dva teama na inicijativu Grada da se „usuglase“ sastaju nekoliko puta, bez rezultata.

Ključni sastanak u Dvercu krajem listopada

U proljeće 2016. Grad raspisuje natječaj za rješenje tunela (i garaže) – dakle podzemlje, batali park i slično, a posao predvidivo dobiva Dadićev team. Sve pet, rekli bi neki klinci, ali ne govori se kamo vodi prometna bujica sa zapada, iako je jasno: ravno u Kavkaz i zasad polupješačku, ubuduće posve pješačku zonu. Ili: kome to zapravo ide u korist?
Objavljeni su i rezultati natječaja za kip Franje Tuđmana, koji nažalost nisu zadovoljili nikoga – ni žiri ni javnost ni većinu zainteresiranih.

Napokon je gradonačelnik-vizionar odlučio u svoje ruke uzeti stvar – Tuđmanov trg, tunele i garažu, dakako i spomenik. Epilog se zbio 20. listopada, u pauzi zasjedanja Gradske skupštine, u palači Dverce, kamo su pozvani dobri i zločesti dečki da se pripetavanje okonča za najviše pola sata. U već ustaljenom, dobrano prakticiranom despotskom stilu vizionar je objavio da će se tuneli graditi, kip postaviti usred srijede parka, a ne ondje gdje mu je Fabijanić namijenio mjesto – ispred bivše vojarne, kao pozadine, u kojoj predlaže muzej Domovinskog rata – a da će za uređenje čitavog trga biti raspisan novi natječaj.

Arhitekticu Sanju Cvjetko Jerković, predsjednicu Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA), koji je počela kritizirati dadićevsku brljotinu, Bandić je nervozno otresao, ali ne onako surovo kao godinu dana prije toga dr. Zrinku Paladino koja ju je također odbila. Kratko-jasno: Fabijanić je otpušten.

Može li Zagreb i dalje ići putem histerične egomanije

U ime vizionarstva i sveznadarstva, poput apsolutnog gospodara grada koji može sve što hoće, Milan Bandić suspendira sve što se suprotstavlja njegovim fiksacijama, a svojim kvaziprojektima pribavlja zakonitost tehnikama mobinga i manipulacije, ucjene i mita. Plan i strategija, planiranje i sustav strani su njegovoj pohlepi za brzim efektom, koji ga mora legitimirati kao najboljega.

I to u čitavoj u povijesti Zagreba, o kojoj nema živaca išta saznati i upamtiti. Bit će na bezbroj mjesta i na svima ostavljati tragove u iluziji da su epohalni zahvati, a zapravo su nepovezani detalji, jer cjeline nema, pa se ni ne vidi. Ozbiljni problemi gurnuti su u stranu, vremena nema ni za njihovo sagledavanja, kamoli rješenje. Smije li, može li Zagreb i dalje ići tim putom histerične egomanije koja ga je udaljila od perspektive, nekmoli vizije…