Najvažnija povjesničarka urbanizma o Cvjetnom koji je postao paradigma Bandićevog vladanja Zagrebom
Cvjetni je, objašnjava dr. sc. Snješka Knežević, postao paradigmom vladanja gradom, određenom upitnom kulturom i znanjem gradonačelnika koji se naposlijetku pokazao kao despot bez premca. I ta se paradigma pred našim očima upravo razvija na različitim razinama. U ime mogućeg opijela nakon posljednjih poteza gospodina Bandića, za Telegram piše analizu trga koji je kroz povijest, kao malo koji, doživio silne promjene
Najnovijom mjerom da se cvijeće na trgu cvijeća (Preradovićevom/ Cvjetnom) pospremi u uske i tamne kioske, o čemu je 21. studenog promptno izvjestio Telegram, brišu se ostaci povijesnog identiteta trga koji su se održali unatoč svim atacima. Ujedno naredbodavac, gradonačelnik Milan Bandić, pridodavši funkcijama glavnog zagrebačkog urbanista, arhitekta i dizajnera, završava svoju transformaciju u komunalnog redara – što je znakovito (!), iako nebitno za našu temu.
I tako, u ime mogućeg opijela, nema druge nego uteći se memoriji i povijesti trga koji je kao malo koji zagrebački trg doživio tolike promjene i neprestano izazivao ideje. Njegova moderna urbana povijest počinje 1897. rušenjem kuća na mjestu srednjovjekovnog trga sv. Margarete. Milan Lenuci, glavni zagrebački urbanist, najavio je da će se trg, tada prazna površina, urediti kad se pravoslavna crkva „prenagradi“, jer joj je položaj „nenaravan“.
Bolléov nacrt trga i pravoslavne vjerske općine
I doista ubrzo će Herman Bollé, angažiran otprije od pravoslavne vjerske općine, izraditi nacrt nove pravoslavne crkve i ujedno trga, prvi u njegovoj povijesti. Glavno pročelje velebne crkve okrenuto je trgu, a on je s malim dekorativnim parkom potpuno u funkciji njezine prezentacije. Ni crkva ni trg nisu realizirani, a već 1900. najavljuje se na trgu tržište voća i povrća, ne bi li se rasteretio Jelačićev trg. Sačuvane su dvije osnove koje parafira Lenuci.
Prvu, datiranu veljačom, potaknula je Prva hrvatska štedionica u čijoj je netom sagrađenoj palači (Oktogon) našla mjesto budjejovička pivara koja bi usred trga podigla „pavillon za gostioničku svrhu“. Druga, gradska osnova, datirana lipnjom, predviđa u sredini javni zdenac, sat i kandelabar, iza njih, na rubu, javni zahod, a između zdenca i zahoda stajalište za fijakere.
Budjejovički paviljon okružen je zelenim (parkovnim) površinama, dok gradski projekt predviđa okolo većeg dijela trga okvir stabala, a oko zahoda zelenu masku grmlja. Potonjim projektom trg je pripremljen za tržište i već u ljeto 1900. počinju radovi. Dobiva šest plinskih kandelabra, u sredini četverokraki kandelabar koji obilježava „javni vodovodni zdenac“ (slično kao na Jelačićevu trgu).
Najelegantniji projekt nikad nije izveden
No voće i povrće ne seli se s Jelačićeva trga – u dobroj maniri sidrenja na tradicionalnom mjestu, pa se javlja ideja da se s Kaptolskog trga premjesti „riblja pijaca“, ali ni to ne prolazi: „nitko ne prodaje tamo“. No trženje je ipak pomalo osvojilo trg. Promjenu 1910. zaziva prijedlog da se spomenik Preradoviću s Akademičkog/Strossmayerova trga premjesti na Preradovićev, pa se raspisuje natječaj za „dolično uređenje okoliša oko spomenika te prostora na trgu za svrhe sajamske i tržišne“.
Drugonagrađeni rad Stjepana Podhorskog, jedini od četiriju pristiglih radova, posvećen je samo spomeniku, a tržištu ni traga. Spomenik je na južnom rubu trga, licem prema očišćenoj plohi, uokvirenoj i uzdignutoj trima plitkim stubama. Uz ogradu pravoslavne crkve, nešto odmaknuta, zamišljena je prostrana niša od guste, strogo rezane živice, s alegorijskim likovima na krajevima.
Na toj rastvorenoj pozornici nema mjesta tržnici, a jedini je protagonist Spomenik. Taj najelegantiji projekt za trg tek je registriran, nije izveden, ali se tržnica proširila. Dvadesetih i tridesetih urbani okoliš potpuno se izmijenio: nove su kuće zamijenile stare, a od njih su se održale samo dvije: Preradovićev trg 6 i Margaretska/Preobraženska 8.
Trg je 1995. doživio znatnu transformaciju
Prva, kuća nakladnika i mecene Ignjata Granitza (1845.-1908.), postala je mjestom uspona i razvoja modernog zagrebačkog/hrvatskog novinstva, izdavaštva i tiskarstva. U Granitzovom domu okupljala se umjetnička, kulturna i društvena elita. Bio je to jedini zagrebački salon koji se tada mogao uspoređivati s pariških salonima, pripovijeda Josip Horvat u knjizi „Živjeti u Hrvatskoj. Zapisci iz nepovrata 1900 -1941.“
Nakon Granitzove smrti u kući su našle mjesto redakcije više dnevnih listova, a njegova tiskara prerasla u najveću zagrebačku novinsku tiskaru: Tipografiju – grafičko-nakladni zavod. Tridesetih, trg je s otvorenom tržnicom, stajalištem taksija, benzinskom crpkom i telefonskom govornicom postao živ i napućen urbani punkt.
Pojava spomenika 1954. nije izazvala promjenu i do 1990-ih sve je ostalo po starom. Znatnu transformaciju trg je doživio 1995., kad je pripojen pješačkoj zoni i preuređen prema projektu Mihajla Kranjca i Berislava Šerbetića (prva nagrada na natječaju 1990. godine). Izazvao je kritiku uglavnom zbog hipertrofiranih, prenaglašenih elemenata urbane opreme: klupa, kandelabara, svjetiljaka, dio kojih je uklonjen.
Do Bandića, sve promjene bile su s planom
No unatoč „estetskim manama“ postao je najživljim društvenim poprištem i okupljalištem, mjestom boravka i susreta. Ovaj pogled unatrag pokazuje da su sve promjene, od 1900. do 1995. bile pokrivene planovima, kojima je svaka epoha legitimirala svoje ideje i naume. No posljednjom promjenom na djelu stupa i nameće se singularna, bandićevska vizija.
Njoj se podređuju institucije koje su se do danas deformirale u pasivni servis koji bespogovorno opslužuje gospodara grada i njegovog budžeta. Poznato je da je gradnja Life-style centra Hoto, preimenovanog kasnije u Cvjetni, nametnuta „višom voljom“ unatoč višegodišnjim žestokim protestima aktivista nevladinih organizacija i građana – 60.000 njih potpisalo je peticiju protiv gradnje garaže i devastacije Varšavske ulice.
No i prije Varšavske postavljalo se pitanje, ne bi li se kuća Granitz, bremenita uspomenama i kulturom, te susjedna, koja je nosila sjećanje na Vladimira Vidrića, napokon i kino Zagreb mogli integrirati u budući trgovački centar, ali to se otklanjalo s indignacijom i zaluđivalo javnost obećanjem nastupa arhitektonskih megazvijezda.
Gradonačelnikovo unakaženje scene na rubu trga
Sve, rušenje povijesnih kuća (Čaldarović: Ako se one ruše, može se rušiti sve), pa i detaljni urbanistički plan bloka, bilo je legalno, iznuđeno prisilom i ucjenom od nadležnih ureda. Cvjetni je postao paradigmom vladanja gradom, određenom upitnom kulturom i znanjem gradonačelnika koji se naposlijetku pokazao kao despot bez premca. I ta se paradigma pred našim očima upravo razvija na različitim razinama.
Na Preradovićevom/Cvjetnom trgu potpunom komercijalizacijom javnog prostora, gotovo zaposjednutog terasama kafića, kojima njihov promotor i zagovornik sada očito želi žrtvovati cvijeće unakaženjem scene na rubu trga, koja još svjedoči o tradiciji i običajima – na najljepši i najradosniji način; na Britancu, gdje prijekim okom gleda na plac i bezobzirno provodi svoju volju gradnjom potpuno nepotrebne fontane.
Kako li će izgledati Bakačeva nakon skijaškog spusta
Tom voljom, uz potporu istomišljenika – istinskih ili hinjenih, svi se povijesni javni prostori pretvaraju u kulisu za tobožnje spektakle, koji neosvještenoj publici nude lošu hranu i još gori kič. Ni najmanji dio golemog novca koji se slijeva iz terasa, daščara, koliba i brvnara ne koristi se za unapređenje/poljepšanje kulise – povijesnih trgova, parkova i zgrada, bez kojih svih tih spektakala ne bi bilo.
Protagonisti te kulturne obnove zagrebačke, ali i dubrovačke zime, a u ime proširenja turističke ponude i masne zarade, ne libe se napadati najkrhkije prostore, kao što je park na Tomislavcu ili sveti Stradun. Oni se, naprotiv, totalno prilagođavaju primitivnim vizijama i nezajažljivim apetitima.
Stradun se više uopće neće moći doživjeti, jer se dernek najavljuje do Uskrsa, a ljeti je potpuno zagušen kruzejrosima, kaljuža na Tomislavcu neće se sanirati do Dana Zagreba, kad će parter biti ponovno razgažen, a kako li će izgledati Bakačeva nakon skijaškog spusta… Hoće li se cvijeće na Cvjetnom uspjeti suprotstaviti urbocidnom divljanju i barem malo ublažiti očaj koji vidimo u perspektivi održanja tog stanja…