Iza „Priče s Griča“ stoji „Svibanj projekt“, agencija za evente (osn. 2014.) koja javno reklamira „da će grad u kojem živite učiniti ljepšim, zabavnijim i ugodnijim mjestom“, a iza vandalskog uništavanja parka Ivana Perišić, jedna od dvije direktorice i zaposlenice agencije. Iza montažnih ljestava, koje su prekrile dio bedema i bezobrazno ga negiraju, stoji Milan Veljković-Hadži, uz Zlatka Petrovića-Paju, osnivača sastava „Kraljevi ulice“, festivala uličnih pjevača „Cest is d’Best“(1987.) i „Ljeta na Štrossu“, odnosno preobrazbe polovice tog šetališta u gastro-strett-style-music scenu „Štrosmartr“, te direktor agencije „Dobra nota“.

Lokacije su opustošene mehanizacijom i kućicama

Na pismeni protest, upućen 28. studenog 2017. predstojniku Gradskog ureda za graditeljstvo (slične i druge poslove), dobila sam 6. prosinca predstojnikov službeni i u svemu korektni odgovor. Iz njega se saznaje kako je „Svibanj-projekt“ dobio dozvolu da u park postavi „šest ugostiteljskih kućica, šest trgovačkih kućica, pozornice i dvije natkrivene površine sa stolovima“ – dakle, ukupno 14 objekata i pozornice, dok je pak Ivana Perišić sa Zagrebačkim holdingom ugovorila da se lovorovo grmlje presadi „na novu lokaciju, udaljenu tri metra“, a sa „Zrinjevcem“ da se „vrate na prvobitnu lokaciju“ kad advent umine. I „Dobra nota“ ima valjanu dozvolu za svoje ljestve.

Sve je, kao i prije na Adventu, legalno, a lokacije će se vratiti u prvobitno stanje kad fešta završi – ova na Gornjem gradu, kao i sve one u Donjem gradu, opustošene teškom mehanizacijom, strojevima, kamionima, „kućicama“ – kojih navodno ove godine ima petstotinjak, napokon i nogama posjetitelja koji naviru u parkove i nemilice gaze travnjake. Već nekoliko dana pošto je striborovska poljana uspostavljena, ono malo preostalog travnjaka nevelikog Parka Bele IV. potpuno je razgaženo i pretvoreno u blatnu kaljužu. Zaostalo je nešto pošteđenih stabala koja se valjda nisu ispriječila preobrazbi parka u magičnu scenu.

Legalna dozvola za destrukciju rada uglednog arhitekta

Što su to zapravo magičari ondje zatekli i doslovno pregazili? Ove jeseni, u neposrednom susjedstvu, za javnost je otvoren Park Grič nakon petnaestak godina sustavnog arheološkog istraživanja. Konzervirane i restaurirane, mahom fortifikacijske strukture 13. stoljeća i ostaci anžuvinske kraljevske palače iz 14. stoljeća, izuzetno važne za genezu i izgled srednjovjekovnog Gradeca, spajaju se u tom parku s formama najstarijeg zagrebačkog (i gornjogradskog parka) javnog parka, čak četrdeset godina starijeg od Zrinjevca (otv. 1873.), u arhitektonsko-hortikulturnoj interpretaciji arhitekta Marijana Hržića.

Parkom Grič Zagreb je dobio posve jedinstven spoj arheološkog i povijesnog parka. Konačno uobličenje parka, nastalo u nekoliko etapa stalnim praćenjem nalaza i u suradnji s arheolozima, potaknulo je i preuređenje Parka Bele IV. s ciljem oblikovnog usklađivanja dvaju parkova, a u perspektivi njihovog fizičkog spajanja kroz zgradu Hrvatskog hidrometeorološkog zavoda nakon njegova iseljenja na sveučilišni kampus Borongaj. Diskretnim rekonstrukcijskim zahvatom, u kreativnom dijalogu sa „Zrinjevcem“, arhitekt Hržić je Parku Bele IV. pridao umiveno, ljepše lice. Radovi su počeli dosta kasno ujesen za dobra vremena, koje je jamčilo da će biti dovršeni do naleta zime.

No svibanjprojektova Ivana Peršić prekinula je minuciozni rad vrtlarica i vrtlara „Zrinjevca“ – s dozvolom da se sve učinjeno razvali. To neumitno vodi do pitanja: kako je moguće da su anonimna menedžerica s tri godine adventskog staža, a potom i ulični pjevač, poznat iz Jelačićplaca s violinom, treštavim tranzistorom i sumnjiva poduzetničkog iskustva, dobili legalne dozvole da dezavuiraju gradski projekt započet još 2009. velikom studijom uređenja i vitalizacije javnih prostora Gornjega grada, da destruiraju rad uglednog arhitekta i ponize golem konzervatorski trud na restauraciji srednjovjekovnog bedema koji, hvala djedu Božičnjaku i starim Grečanima nije nastradao? I tko će platiti taj popravak?

Golemim novcem ne popravljaju se kulise adventovih evenata

Jer, kao što je poznato, od navodno golemog novca uprihođenog Adventom, ni lipe ni centa nije utrošeno na obnovu ili popravak kulise njegovih evenata: kuća i palača, ulica i trgova, a osobito parkova. Dođu li uopće na red, oni će biti prepušteni javnom sektoru i financiranju javnim sredstvima. Tako se u prvom popisu kuća čije će fasade biti obnovljene 2018. (JL 25. listopada 2017.) nalaze dvije kuće (kbr. 7 i 9) na Trgu kralja Tomislava. Na račun grada, a u sklopu maestralnog gradonačelnikovog projekta obnove pet tisuća kuća. (!) Taj podatak i recentni gornjogradski primjer dovodi nas na ogledni locus ZG-adventa.

Postupak primijenjen na gornjogradskom Parku Bele IV. samorazumljivo poziva se na praksu iskušanu na Trgu kralja Tomislava od zime 2014./2015. kada je ondje prvi put instalirano klizalište. Zaslužna je za to tzv. platforma „Akupunktura grada“, stasala dvije godine prije u okrilju Društva arhitekata Zagreba i uz potporu Arhitektonskog fakulteta, s nadobudnim programom vitalizacije i „redizajna“ navodno zamrlih javnih prostora grada. Ona je sugerirala da se adventski program proširi i na taj trg, dok se Zrinjevac napućivao daščarama, kolibama i kioscima još od 2002., a ne od 2011. što sebi kao zaslugu pripisuje projektna menedžerica Slavica Olujić Klapčić agencije Katapult. Strossmayerov trg prvi je put eventiziran 2014. kad se ondje, uz žuju, kobasice i slične lokalne delikatese, moglo na jumbo ekranima pratiti Svjetsko nogometno prvenstvo.

Simbol epohe u kojoj se Zagreb preobrazio u metropolu

No dok su akupunkteri otupjeli ili se okrenuli luktrativnijim poslićima, Katapult je zasjeo na Tomislavac i za stalno ga okupirao. U popisu djela kojima se ponosi (propagira) ta agencija za svakojake/kojekakve evente na prvom i počasnom mjestu koči se „Ledeni park“, a odmah nakon njega „Advent na Zrinjevcu“. I jedno i drugo reklamira se „romantičnom atmosferom“, i to „u samom srcu grada“. Ti su atributi uzurpirani od najljepših i najvažnijih povijesnih parkova, nositelja kulturnog identiteta i urbaniteta Zagreba, kojima se grad ponosio otkako je oko 1900. dovršen monumentalni trodijelni prospekt, dio zamišljenog, ne baš sretno i na vrijeme realiziranog parkovnog okvira središta Donjega grada. Taj najveći urbanističko-hortikulturni ansambl u Zagrebu u Hrvatskoj štiti se kao kulturno dobro najvišom kategorijom zaštite, što znači da su u parkovima dopušteni samo zahvati obnove (ili restauracije).

U sklopu tog okvira Trg kralja Tomislava jedini je realizirani projekt mitiziranog urbanista fin de siéclea Milana Lenucija, kojem je neutemeljeno bio pripisan cijeli parkovni okvir pa se nazivao, a i danas se uporno naziva „Lenucijevom potkovom“. Posebnost toga trga je upušten parter, u doba Lenucija ukrašen bogatom neobaroknom dekoracijom: s oboda trga perivoj se na nižoj razini doživljavao kao rasprostrta raskošna slika s uzdignutim Umjetničkim paviljonom na začelju, a s platoa ispred kolodvora kao coda, razigrani završetak prospekta koji preko krovova i vertikala grada završava u nedogledu, negdje na Sljemenu. Ukratko: bio je i ikona i simbol epohe u kojoj je Zagreb, podijeljen u dva povijesna naselja, prerastao u moderni grad i preobrazio se u metropolu.

I onda, u potrazi za efektima i inovacijom dokoni akupunkteri i poduzetna projektantica evenata uoče i zgrabe taj tradicijom posvećen prostor kao mjesto gdje će stvoriti svoj i novi brand – mjesto koje odavno ima karakter organskog brenda, postojanijeg od svakog umjetno stvorenoga. Drugim riječima: Ledeni park, kojem se tepa kao „ledenoj čaroliji“ sve zahvaljuje onome što je ukrao jedinstvenoj slici, uniženoj u kulisu dozlaboga banalnog mobilnog klizališta, kakvih ima u bezbroj europskih, američkih, azijskih i drugih gradova. Iste te „čarobne“ i „bajkovite“, osebujne i specifične kvalitete ZG-advent zahvaljuje trgovima N. Š. Zrinskoga i J. J. Strossmayera koje je, kako se čini, definitivno osvojio i preuzeo.

Tomislavov park kao teren za scenografije i rekvizite

No dok se u potonjim trgovima objekti – od milja „kućice“, gomilaju po hodnim površinama (potaracanim, asfaltnim i sl.), na Trgu kralja Tomislava na polovici perivojnog partera interpoliran je tehnički objekt (klizališta) kojim ga težinom, uređajima i opremom destruira i negira. No klizalište je zahvaljujući kulisi – a to je cijeli trg, ali i umjetnosti majstora iluminacije koja ga noću pretvara u blistavo-svjetlucavu, gotovo nestvarnu sliku, postalo zaštitnim znakom ZG-adventa. U toj slici nema nesklapnosti: ne vide se derutne fasade okolnih kuća, ni prljavi zakutci, ni snopovi kabela, ni kemijski zahodi: ukratko, ništa utilitarno-tehničko, nego samo idila i poezija, reklo bi se – a zapravo obmana/iluzija i prevara/fikcija.

Vandalska dimenzija interpolacije najbolje se vidi nakon demontaže klizališta: uništeni travnjaci, kaljuža, nered koji park pretvaraju u nemjesto: non-lieux, non-place. Akupunturu slijedi transplacija, pa se travnjak poput nogometnog igrališta na brzinu popravlja i nešto sadi, da bi se u proljeće ponovno pojavila teška mehanizacija, kamioni, dizalice i sl., da instaliraju monumentalnu tribinu za ljetne senzacije: masovne koncerte na Dan grada i slične priredbe, kad građani kao na nekom pikniku posjedaju na travnjaku i konzumiraju klopu uz ono što se nudi s tribine. „Ledena čarolija“, a još više barnumska propaganda i bezočno samohvalisanje koji su proizveli produkt ZG-advent, zarazili su i druge, pa kad mogu oni, uzmimo i mi!

Park nikako da uhvati daha: od svih tvorevina parku su nasušno potrebni vrijeme, strpljivost i permanentna njega, da postane ono što se u projektu naslućuje. Ovdje se pak tretira kao teren na kojem se iskušavaju scenografije i smjenjuju rekviziti. Od raskošne slike kojom je Zagreb nekada pozdravljao sve koji su izašli iz kolodvora, Tomislavov je park preobražen u puku geometrijsku shemu voljom zadrtog modernista Cirila Jegliča (ravnatelja Odsjeka za gradske nasade) još 1930-ih, kad su i parkovi i kuće brutalno purificirani: oguljeni i skalpirani. Taj pristup i princip bio je na djelu i u obnovi parkova poslije Drugog svjetskog rata, a tek se 1990-ih razmatra (i očekuje) restauracija izvornih partera na barem tri trga: Zrinjevcu, Tomislavovu i tadašnjem maršala Tita. Zrinjevački je parter otprilično obnovljen, na površinama oko Kazališta vlada unekoliko omekšan jegličevski stil, a ono što se brzinski posadi na parteru Tomislavca bijedan je alibi, nevrijedan govora.

Park, kakav je bio, očito više ne treba nikome

Naočigled prefunkcioniranja parka u scenu za masovne evente iznijela sam u prosincu 2015. u Telegramu prijedlog, da se betonira ili asfaltira, opremi odgovarajućom infrastrukturom, dekorira plastičnim ili čeličnim grmljem, drvećem i cvijećem, pa će se ondje zastalno ili periodično bez muke i truda moći podizati kiosci, šatori, kolibe (a zbog porijekla i brvnare), da bi postao originalni tematski park, kakvog nema nigdje. Očito je da park, kakav je taj bio, ne treba nikome. Prema riječima projektanta klizališta, arhitekta Tihomila Matkovića – odnedavno predsjednika Društva arhitekata Zagreba (!), „javni prostor planiran krajem 19. stoljeća“ prilagođava se „novim interesima građana“, ali tako da se „ne dovodi u pitanje izvorni izgled“ i ne ugrozi „povijesna vrijednost prostora“.

Što su “interesi“ (i kojih građana ?), a što je izvorno u silovanom parku kristalno je jasno: interesi – zabave i veselice pod populističkom parolom panes et circenses (kobasice i žuja) plus klizanje, to je specifična odlika; izvornost i povijesna vrijednost – zaostali tlocrt, elementi opreme koji ne smetaju „čarolijama“, Tomislav okrenut parku leđima, vodoskok, srušen i zamijenjen novogradnjom u ime obnove, a sve što je tvorilo identitet parka je izbrisano. Ukratko: park je poligon za proizvodnju atrakcija, kakvima bi Grad i njegova Turistička zajednica katapultirali Zagreb u orbitu poželjnih destinacija.

A ti protagonisti festivalizacije, koji marljivo studijski obilaze gradove koji su se uspeli do globalnih brendova, poput Beča kojem su usmjerene sve čežnje, nisu uočili da ni ondje ni drugdje, u povijesnim parkovima, na minuciozno kultiviranim dekorativnim parterima nema ni klizališta, a ni komercijalnih koliba/kioska, što je lako i jeftinije, bez putnog naloga, provjeriti na internetu. Tko se bi se, primjerice, u Volksgartenu, gdje zimi spava 3000 ružinih grmova i čeka svoja proljeća, gdje prebivaju carica Elisabeth/Sisi i Grillparzer; ili u Burggartenu, gdje stanuju Mozart, Albraham a Santa Clara i Herkul; ili, nedajbože u belvederskom parku, čiji se rajski barokni parter ne tako davno obnavljao pet-šest godina i razgledava se kao svetište – uopće usudio predložiti tako što?

Posve promašena prezentacija Ledenog parka

Parkovi, bečki, ali i drugi, u povijesnim gradovima, najreprezentativniji su dio urbane baštine: oni su autentični brendovi, esencija identiteta i nisu bez razloga štićeni, često i kao svjetska baština. I naši su urbani parkovi zaštićeni, kao cjelina, ali i pojedinačno, ali nikada, otkako su se daščare prije petnaest godina pojavile na Zrinjevcu do 2014. i klizališta, pa sve do danas, Gradski zavod za zaštitu spomenika nije uložio ni najmanju primjedbu o njihovoj utilitarizaciji i komercijalizaciji; nije se suprotstavio vandalskom ponašanju i ponižavanju spomeničke sredine kao besplatne kulise koja je na raspolaganju svakome tko se želi poslužiti njome. Stav njegova predstojnika, a valjda i njegovih suradnika najkraće se može svesti na staru beamtersku uzrečicu: Sluga pokoran.

A urbana klizališta – ako ili kad je riječ o njima – odavno su poznata. U obožavanom Beču klizanje kao razbibrigu spominje još 1680. propovjednik i poet baroka Abraham a Santa Clara u tekstu „Huy! und Phuy! der Welt“ (o vrlinama i manama svijeta), no prvo moderno klizalište uredilo je klizalačko društvo (Wiener Eislaufverein) 1867. na Heumarktu, gdje postoji i danas (6.000 m²). Prvo po veličini (8.000 m²), ali mlađe od njega je ono ispred Rathausa (vijećnice), najvećim dijelom na trgu i širokom prolazu do Burgtheatera, dok je na jednom dijelu Rathausparka (40.000 m²) uređena vijugava ledena staza. Klizalište se naziva „Ledeni san“, a sajam „Čarolija adventa“ (!).

Za zagrebački „Ledeni park“ čujemo pak da je najveći „u ovom dijelu Europe“ sa svojih 2.000 m² (800 m² klizališna ploha, ostalo staze): dakle, 6.000 m² manji od bečkog „Ledenog sna“, koji je valjda također „u ovom dijelu Europe“. Dok se potonji nalazi na opločenim površinama (trga, parkovnih šetnica), opremljenima infrastrukturom, zagrebačko mobilno klizalište instalira se iz godine u godinu na perivojnom parteru, čije se tlo posebno za njega preparira i postojano oštećuje, da bi se nakon klizališta popravljalo, nanovo nasađivalo itd. Toliko o razlikama i usporedbama.

Kuriozni podaci o povijesti klizanja u Zagrebu

A što se tiče povijesti klizanja u Zagrebu, i o tome saznajemo kuriozne podatke: tako od arhitekta Matkovića da je prvo klizalište 1877. Milan Lenuci uredio na Jelačićevu trgu, dok od Antonia Picukarića, ravnatelja Klovićevih dvora koji je s RED agencijom našao zajednički jezik u adventizaciji te galerije, da je 1870. prvo klizalište postavljenu u njezinu atriju. U jezuitskom samostanu (danas Klovićevi dvori) bilo je u to doba sjedište Glavnog vojnog zapovjedništva za Hrvatsku i Slavoniju (tzv. Generalkomanda), dakle, zatvoren i čuvan, nepristupačan i nadasve ozbiljan sadržaj, a na Jelačićevu trgu 1870. i još mnogo kasnije bilo je glavno gradsko dnevno tržište. (!)

A evo što o počecima klizanja piše povjesničar sporta Franjo Bučar („Spomenspis zagrebačkog klizalačkog društva 1871-1931)“: „God. 1874., kada je došao u Zagreb mladi inžinir Milan Lenuci iz Graza, potaknuo je ideju, da se u Zagrebu osnuje klizački klub, a tadanji trgovac Beluš preuzeo je uređenje tog klizališta. Prvo klizalište dao je načiniti Lenuci kraj Savske ceste i tadanjeg Sokola. Klizalište je bilo preko jednog metra niže, nego li je kasnije nasipan teren, na kom je sagrađen Hrvatski Sokol.“ Pošto je 7. prosinca 1878. Prvo hrvatsko klizalačko društvo održalo svoju prvu glavnu skupštinu, preuzelo je to klizalište na sjevernom dijelu Trga I. A. V. Mažuranića, ali je brigu o njemu vodio i dalje Lenuci.

Klizalište se neprestano selilo: na prvotnom mjestu bilo je do 1881.; od 1882. do 1887. na današnjem Rooseveltovu trgu; od 1887. do 1889. na zapadnom dijelu današnjeg Strossmayerova trga, potom 1889. ponovno nakratko na Rooseveltovu trgu; od 1890. do 1893. na mjestu današnjeg Studentskog centra; od 1893. do 1902. iza zgrade „Hrv. Sokola“ na Zapadnom perivoju/poslije Trgu Mažuranića i M. Marulića; od 1902. do 1904. na Južnom perivoju, na mjestu hotela „Esplanade“ i palače Socijalnog osiguranja; od 1904. do 1907. ponovno na Zapadnom perivoju/Marulićevu trgu i napokon od 1907. do 1920. ponovno u Mihanovićevoj ulici. Ondje je zapremalo čak 6.000 m², kao i bečki Eislaufverein na Heumarktu, a sadržavalo i paviljon koji je projektirao arhitekt Hugo Ehrlich.

Nikome na um nije palo klizalište na Srednjoškolcu

Sve te lokacije bile su na različitim mjestima tzv. Lenucijeve/Zelene potkove, u središtu grada, ali klizalište se moralo preseliti kad god se na njima počelo graditi. Lenuci, s vremenom „začasni“ član društva, izradio je 1901. projekt cjelovitog uređenja Zapadnog perivoja kao sportskog parka (s klizalištem i igralištima), koji nije prihvaćen, pa će Bučar poslije, više puta, pledirati za njega, pozivajući se na slične primjere iz Londona, Praga, Leipziga, Lavova/Łviva, Bruxellesa, napose na Jordanov park u Krakovu, prvi europski sportski urbani park, uređen 1889.

No u sklopu Školskog foruma, velikog kulturno-edukativnog i urbanističkog djela Izidora Kršnjavoga, izvedeno je iza palače srednjih škola (na današnjem Rooseveltovu trgu) srednjoškolsko igralište – prvi urbani sportski park u Zagrebu. Projekt je Franjo Bučar, Kršnjavijev suradnik za sport, naručio od švedskog arhitekta Martina Borgstedta, specijalista s referencama iz više skandinavskih gradova, ali je igralište naposljetku uređeno prema uzorima koje je Bučar vidio u Europi, u suradnji sa sveučilišnim vrtlarom Viteszlávom Durchánekom. Igralište, prozvano „Elipsa“, bilo je nešto niže od okolnog terena da bi zimi moglo služiti kao klizalište.

Oko nje je zasađen drvored kestenova, sa sjeverne i južne strane bila su teniska igrališta, na jugozapadnom dijelu igralište za kroket, a oko cijeloga igrališta staza za trčanje. Od 1905. ondje se trenirali nogometni klubovi HAŠK i „Academia“, koji su se uskoro ujedinili pod nazivom „Prvi srednjoškolski klub Concordia“. To igralište i danas je u funkciji, iako nije uređeno kako priliči takvom sportskom parku i na takvu mjestu. No upravo Srednjoškolac, kako se skraćeno naziva, pravo je mjesto za klizalište: u središtu je grada, projektirano je za sport, ima tradiciju i površinu znatno veću od bilo kojeg trga-parka na kojeg ZG-advent ima pik, a odavno vapi za uređenjem. Nikome od projektnih menedžer/a/ica i arhitekata ZG-adventa nije palo na um da barem predloži klizalište na Srednjoškolcu.

Klizalište nije najvažnija tema, ali je najveći krimen

Dva su moguća razloga: Srednjoškolac nije tako efektan kao Tomislavac, a i uređenje bi vjerojatno bilo kompliciranije i skuplje, pa je bilo bolje zgrabiti identitetski najistaknutije mjesto kao zlatnu koku. Drugi bi razlog moglo biti dugogodišnje petljanje s tom prostranom površinom, za koju se najavljivala podzemna garaža, potom kombinacije trgovačkog centra s garažom, čak se govorilo o dovršetku projekta, ali je sve zastalo, pa i zamrlo očito zbog izostanka dogovora s ortacima. Da ima vizije – a nema je i postoje samo udruženi interesi – Srednjoškolac bi mogao zasjati kao nova sportsko-rekreativna zvijezda, ne samo ZG-adventa. O potencijalu Trga Franje Tuđmana, još uvijek provizorno uređenoga i razlozima zašto se ne realizira projekt arhitekta Nenada Fabijanića za park – drugom prilikom.

Klizalište nije najvažnija tema ZG-adventa, ali je njegov najveći krimen, zato što oprimjeruje bezočnu eksploataciju i parazitsku uporabu baštine kao resursa. Bez kulise koju čine povijesni gradski ambijenti – trgovi, parkovi, arhitektura, njihova estetska, a nadasve simbolička vrijednost, sve drugo što ZG-advent nudi, bilo bi ništa, pa se u ime brige za baštinu postojano izbacuju floskule o oživljavanju, osuvremenjivanju, animiranju, dodanoj vrijednosti, pa i otkrivanju. Mozartova „Čarobna frula“ ili „Don Giovanni“ ostaju genijalnom muzikom, bili protagonisti u historiziranim kostimima, bilo u trapericama.

Euopski gradovi spajaju identitet s eventizacijom

No dok svi europski gradovi, koji su odavno festivalizaciju stavili u funkciju city-brandinga, prozaičnije: komercijalizacije potencijala svojih povijesnih središta, sistematski kultiviraju njihove vrijednosti, u Zagrebu se esencija i baza eventizacije, a to je njegova povijesna sredina – ostavlja u stanju sivila, derutnosti, propadanja, unakaženosti. Ono se doduše ne vidi noću, s kojom ZG-advent dominantno računa, ali danju uži centar Zagreba, prepunjen kolibama, daščarama, brvnarama i bezidejnom scenografijom, djeluje groteskno, doveden do bijede i jada.

Europski gradovi naprotiv spajaju svoj povijesni identitet s eventizacijom, uvećavajući time njezinu estetsku, funkcionalnu i komercijalnu vrijednost. Osim tradicionalnim božićnim sajmovima, neki gradovi, veći ili manji, i drukčijim priredbama brendiraju svoju urbanu baštinu i kulturu: tako Amsterdam u siječnju ima „Nationale Tulpendag“, festival tulipana na Dam Pleinu, glavnom i najpoznatijem svojem trgu, koji tom prigodom pokriva 200.000 tulipana iz cijele Nizozemske.

Lyon pak ima u prosincu „Fěte des Lumiėre“, festival svjetla s tradicijom od 1643., kada je kuga mimoišla grad, pa je odlučeno da se svakog 8. prosinca ispred svake kuće zapale svijeće i kandila u ima zahvalnosti Bogorodici i tako osvijetli grad. Festival uključuje i druge priredbe zasnovane na svjetlu i traje četiri dana prije vrhunca, 8. prosinca. Glavni su punktovi bazilika Notre-Dame de Fourviėre na nekadašnjem Trajanovu forumu i Place des Terreaux s vijećnicom i palačom Sainte-Pierre (danas Muzej lijepih umjetnosti). Sve aktivnosti se ukidaju, svi se uključuju u svečanost, a pridružuje joj se tri do četiri milijuna posjetitelja. Ljepotom cvijeća i boja ondje, svjetlom ovdje slavi se grad. Grad, a ne event je tema.

Svi se grčevito drže za najuži dio grada

Očito ravnodušan prema stanju gradskog centra i nespreman upustiti se u njegovu obnovu barem nekim postotkom od rastućeg prihoda, ZG-advent se ipak grčevito drži njegovog najužeg dijela. Što znači da postoji svijest o njegovim vrijednostima – ili benefitima, rječnikom biznisa. No oni se koriste zaodijevanjem u kostim, transformiraju u nešto drugo, što se proglašava vlastitim produktom ili novim brendom, a poslije temporalne uporabe sve ostaje onako kako je zatečeno. Takav pristup prihvaća (i odobrava) gradska vlast i uprava, očito zadovoljna financijskim efektom od iznajmljivanja prostora, objekata, valjda i od fiskalnih davanja.

A nadasve su zadovoljni protagonisti, mahom ugostitelji – stari i novi, potvrđeni i novokomponirani, jer se otvoreno hvale prihodima. Štoviše, udruženi „etablirani“ ugostitelji ove su godine zaposjeli pretprostor Kazališta do Zdenca života, na užas intendantice Dubravke Vrgoč, smatrajući da će svojom ponudom street-fooda privući na „jedan od najljepših zagrebačkih trgova“ čak „stotine tisuće turista“ i stvoriti „novi jaki adut“ (plava kamenica.hr 13. 9. 2017.) Pa ZG-advent i nije drugo do street-food festival! To je njegov glavni sadržaj, time se propagira, to je njegov identitet.

Zagreb se ubrzano pretvara u neodernek – svaka čast tradicionalnom dalmatinskozagorskom derneku. Romano Bolković nazvao ga je 2016. „barakni Agram“, definirajući Sajam kao „privilegiranu formu hrvatske društvenosti“ (radiogornji grad.wordpress.com). Ona se žilavo i nepokolebivo održava, pa se Zrinjevac, odakle je 1870. odagnano stočno tržište, uporno vraća sajmištu i njegovim društvenim običajima, a da se ne govori o Jelačićevu trgu koji se ne može i nikada neće obraniti od sajmovanja.

Cijeli advent, zapravo, ovisi o Bandiću i Bienenfeld

Nezahvalno je, nepristojno, nepatriotski, pa i nehrvatski kritizirati taj event, treći put odlikovan titulom najbolje europske adventske destinacije. No o tituli, portalu European Best Destinations, nominiranju, glasovanju i navijanju sve su istražili novinari-istraživači nekoliko medija, najprije slobodnadalmacija.hr, pa t-portal.hr, lupiga.com, a prenijeli i drugi. Ukratko: upitnim se čini kvantiteta (broj klikova) s obzirom na tržište od pola milijarde osoba, koje pokriva taj portal. Nasumičnim pregledom drugih portala, kao što su mirror.co.uk, telegraph.co.uk, nypost.com, skyscanner.net, travelaway.me… među ocijenjenim božićnim sajmovima nema ZG-adventa.

Odnosno, na jednom od njih: edition.cnn.com/travel od 15 kandidata Zagreb je na četrnaestom, pretposljednjem mjestu, što se čini realnim, poznaje li se i površno što se i gdje nudi u Europi. Kako bilo, nagrada govori o profilu glasača, kao što je cijeli ZG-advent: njegov izgled i stil, sadržaj i poslovanje odraz karaktera i morala, naobrazbe i kulture njezinih glavnih protagonista: gradonačelnika Milana Bandića i Martine Bienenfeld, direktorice Turističke zajednica Zagreba. Oni raspolažu gradom. Tako će biti dok budu na svojim pozicijama. O njima ovisi hoće li Zagreb poći putom eventizacije i festivalizacije, razvojnim strategijama tipičnim za globaliziranu neoliberalnu ekonomiju – ili će ga neki drugi usmjeriti drukčijim putovima.

---

NOVO Tekst o Adventu najvažnije povjesničarke zagrebačkog urbanizma pročitalo je 120.000 ljudi. Dr. sc. Snješka Knežević sada je napisala mali post scriptum.

Parkovni parter Trga kralja Tomislava nakon demontaže klizališta fotografirao 24. siječnja 2018. ujutro arhitekt, prof. Nenad Fabijanić. Postupak prema zaštićenom kulturnom dobru mogao bi se možda prispodobiti sanaciji nogometnog igrališta, samo su ovdje štete nemjerljivo veće. I tako do sljedeće prilike, a najkasnije do nove “ledene čarolije”. Može li se to trpjeti, odnosno: tko će napokon zaštiti sustavno ponižavan park?