Nekad je nužno odabrati stranu

Nepostojanje plana za obnovu Zagreba dokazuje jednu stvar: ovaj zadatak ne smijemo prepustiti Bandiću

Zahvaljujući dugogodišnjem neradu i ignoranciji ove gradske administracije na čelu s Bandićem Zagreb je potpuno nepripremljen dočekao potres

FOTO: PIXSELL

U ovakvim su kolapsima, naime, potrebni jasan plan, čvrsta organizacija i vodstvo koje zna što radi, a ne paradiranje, glumatanje i stihija. A sigurno nitko pri zdravoj pameti ne vjeruje da generali u ovoj borbi protiv katastrofe mogu biti somnabulni Bandić i egzaltirani Pavle Kalinić ili posve slučajni Predrag Štomar koji je na razinu debelo iznad svojih sposobnosti dospio u zadimljenoj kuhinjici Plenkovićeve koalicijske trgovine.

Dok kiša pada ravno u privremeno ili zauvijek iseljene zagrebačke stanove koji su u potresu ostali bez krovova i razmače sofe, parkete, bijele plišane zečeve u dječjim sobama, i obiteljske fotografije – jedna stvar je potpuno jasna. Bandićevu vlast potrebno je hitno razvlastiti kad je riječ o upravljanju ovom teškom krizom. Ta skupina ljudi ovo nije u stanju, ne zna i ne može rješavati. Njihova se žalosna potkapacitiranost već vidi golim okom.

Ne samo da je Zagreb – zahvaljujući dugogodišnjem neradu i ignoranciji ove gradske administracije na čelu s populističkim gradonačelnikom Milanom Bandićem – potpuno nepripremljen dočekao potres, nego ova ekipa ni na pitanje ”što sad?” nema nikakvoga odgovora. Neki pravni model za ovakva izvanredne situacije sigurno postoji. Obnova Zagreba ne smije ostati u njihovoj ingerenciji. Ta samoubilačka lutrija sada je posljednje što nam treba povrh svega.

Plan, organizacija i vodstvo

Nije, doduše, utješno ni to što se sivi poljski miš, HNS-ovac Predrag Štromar, u ovakvom momentu nalazi na poziciji ministra graditeljstva i prostornog uređenja pri čemu se njegovu profesionalno neutemeljenu sujetu pothranilo još i funkcijom potpredsjednika Vlade. Ali kad ne ide i neće ići u Gradu, možda se barem na razini države stvari još mogu spašavati.

U ovakvim su kolapsima, naime, potrebni jasan plan, čvrsta organizacija i vodstvo koje zna što radi, a ne paradiranje, glumatanje i stihija. A sigurno nitko pri zdravoj pameti ne vjeruje da generali u ovoj borbi protiv katastrofe mogu biti somnabulni Bandić i egzaltirani Pavle Kalinić ili posve slučajni Predrag Štomar koji je na razinu debelo iznad svojih sposobnosti dospio u zadimljenoj kuhinjici Plenkovićeve koalicijske trgovine.

Što, dakle, sad? Možda bi Plenković trebao zamoliti Radimira Čačića da mu dođe voditi Vladin stožer za obnovu i rekonstrukciju Zagreba jer s raspoloživim kadrom na funkcijama koje su nadležne za ovo očigledno nećemo nikad na zelenu granu.

Nepostojanje sustava

Teško je gledati sirote dobronamjerne volontere statičare kako već tjedan dana bauljaju Zagrebom i pregledavaju oštećene zgrade upućeni isključivo jedni na druge. Jer iznad njih nema sustava, nema organizacije, nema ništa. Lijepo je što su mnogi ljudi, od vatrogasaca do alpinista, spremni dati svoj rad, znanje i vrijeme da se pomogne gradu i stanovništvu, ali te altruističke sile mora usustaviti zajednički mozak na temelju zajedničkog plana. A koji mozak i koji plan? Kalinićev? Nemojmo se zezati jer je to u ovakvoj situaciji neukusno i uvredljivo. Zamislimo da ova epidemija korone ovisi o liječnicima i sestrama volonterima koji nasumično hodaju po kućama, traže zaražene i mjere bakama temperaturu.

Čovjek samo može pošiziti kad čuje političare kako patetično izjavljuju da će pokloniti svoju plaću za sanaciju posljedica potresa. Političare imamo i plaćamo da djeluju u krizama, daju rješenja i provode korisne javne politike, a ne da kaplju s milodarima pokazujući tako da ne znaju ništa bolje.

Paradne vidovite obznane

U Zagrebu, svakako, ili nisu bili sposobni za bolje, ili ih naprosto nije bilo briga. Citirajmo izjavu koju je pročelnik zagrebačkog Ureda za upravljanje u hitnim situacijama Pavle Kalinić dao prije točno osam godina, datum 30. svibnja 2012.:

”Ako bi Zagreb pogodio potres od 6,3 stupnja po Richteru, bilo bi srušeno oko 50.000 stambenih jedinica i poginulo bi oko tri tisuće ljudi. Mi očekujemo takav razorni potres, o tome govorim već pet godina, to je najveća opasnost za Zagreb”.

Ovakve paradne vidovite obznane s nadležnog mjesta nisu nikad pratile nikakve ozbiljne mjere predostrožnosti koje bi morale proizaći iz jasno definiranog ”očekivanja” potresa. Ni prastari javni objekti ni stogodišnje stambene zgrade nisu se obnavljali. Nije napravljen katalog procjene rizika. U očekivanju kataklizme nisu donošeni adekvatni propisi, vlasnici se nisu obavezivali da ih poštuju, a korupcija je na ionako derutne kuće u centru nabila dograđene katove, mansarde i terase. Nešto subvencija za obnovu moglo se dobiti samo za fasade, iznutra je ostao trulež.

Bandićeve donacije

U međuvremenu je Bandić trošio i poklanjao milijune i milijune kuna koje moraju stajati u gradskom proračunu za borbu protiv nepredvidivih katastrofa. Kolega iz 24sata pobrojio je nešto od tih Bandićevih galantnih donacija koje nemaju nikakve veze sa Zagrebom i Zagrepčanima: Alkarsko društvo Sinj, sportski susret članova sindikata službenika i namještenika, nogometni klubovi, obljetnica udruge bosanskih Hrvata “Prsten”, proslava posvete crkve u Soblincu, mlade mise i obnova župnih ureda u BiH, Kristov put “Staze života” u Pušći, Ličke noći, crkvene orgulje u Donjoj Zelini itd.

Kad sam ovih dana na društvenim mrežama zamolila ljude da mi ispričaju svoja iskustva sa subvencijama Grada, više njih se javilo s istom pričom. Molili su da im se odobre sredstva za konstrukcijske zahvate jer su bili svjesni da je to važnije od kozmetike, ali rečeno im je da mogu samo pročelja. I to isključivo s izvođačima koje angažira Grad, a čije su cijene bar 30 posto više nego na tržištu.

Zagreb čekaju teške odluke

I sada imamo to što imamo. Oštećenih objekata više je od 25.000. Statičari kažu da deset posto od toga, na uzorku od 5000 do sada pregledanih, nije za drugo nego za rušenje jer bi rekonstrukcija bila upravo nevjerojatno skupa. To znači da bismo na kraju u tako fatalnom stanju mogli imati i do 2500 zgrada. Dio njih je vrijedna baština ovoga grada, u dijelu tih razvalina stanovali su s djecom naši sugrađani koji uglavnom nemaju na banci para da sebi kupe nove stanove.

Zagreb, dakle, čekaju teške i ozbiljne odluke. Što rušiti, a što obnavljati pa što košta da košta? Kako obnavljati, prema zahtjevima konzervatora ili sirotinjski, tako da se objekti dovedu do upotrebe? Koga dovesti na ta gradilišta kad se olako pustilo da građevinarstvo propadne pa više nema ni Industrogradnje, ni Hidroelektre, ni Vijadukta, ni Gortana, ni Tempa, ni njihove goleme mehanizacije koja će za ovakav pothvat biti potrebna?

Šuplji zakon o obnovi Zagreba

Netko mora odlučiti kamo s ljudima dok se kuće ne poprave i organizirati kondicije za to izbjeglištvo koje, neka se nitko ne zavarava, može potrajati niz godina. Onda, mora se utvrditi kako spriječiti profiterstvo na tuđoj nesreći, barbarstvo i grabež developera koji će se, to je posve sigurno, jagmiti za ruševine u strogom centru kad će te lokacije sada moći dobiti za 15 ili 20 posto nekadašnje vrijednosti. I treba planirati odakle smoći sav taj novac da se Zagreb oporavi od ovog zla, kad će to biti i dokle izvanredno stanje smije trajati.

Takve i niz drugih presudnih odluka ne smiju donositi neposobnjakovići, korumpirani političari, pozeri i uhljebi, a drugo na tim mjestima koja bi ovo trebala rješavati zasad ne vidimo. Štromar je napisao neki šuplji zakon o obnovi Zagreba u kome, čini se, nije ni dotaknuto jedno od ovih naših amaterskih ali logičnih pitanja. Kao prvi čovjek izvršne vlasti, Plenković će, dakle, morati promisliti što da se stvarno čini, tko, kako i pošto. I to odmah i što prije jer kiše padaju po poplunima i kuhinjama od iverice, a gradska uprava i ministar znaju samo trabunjati nesuvislosti i moljakati donacije.