Nakon predsjedničkih izbora jasno je da je Bandić postao teret. Može li ga se HDZ uopće riješiti?

Bandić bi mogao više štetiti nego koristiti izbornim izgledima HDZ-a. No, kako izići iz strateškog partnerstva?

HDZ je oko Bandića praktički vezanih ruku. Iako znaju da im on politički šteti, opcije političkog raskida u 2020. godini su limitirane i sadržajem i dosegom. Postoji doduše i ona koja je izvan dosega političkih stranaka, ali koja bi ovaj Gordijev čvor međusobnih odnosa razriješila na za HDZ najmanje štetan način.

Prvi dani nakon poraza često su gadni. U politici pogotovo – tu se rijetko tek može doći pred mikrofone, izgovoriti da ste dali sve od sebe, ali da je, eto, bio loš dan, pa nastaviti po starom. U trenutku dok čitate ove redove, tako, dužnosnici HDZ-a po cijeloj Hrvatskoj s manjom ili većom gorčinom sastavljaju svoje analize rezultata predsjedničkih izbora, potpuno svjesni da je potraga za krivcima u punom jeku. I da bi sljedećeg tjedna, kad se Predsjedništvo HDZ-a opet sastane moglo letjeti perje.

Jedan od onih koje je vrh HDZ-a već tagirao kao onog koji je podbacio nije član te stranke. Ne, Milan Bandić je tek partner HDZ-u za obnašanje vlasti u državi, isto kao što je HDZ partner Bandiću za većinu u zagrebačkoj Gradskoj skupštini. Milan Bandić je, nadalje, prijatelj upravo poraženoj predsjednici Republike, Kolindi Grabar-Kitarović, koja je – kao i HDZ – na kartu Bandića i njegovih glasova u Zagrebu polagala mnogo nada.

Na kraju je dobila gotovo punih 74 tisuće glasova manje od Zorana Milanovića u glavnom gradu. Još jasnije – Milanović je u gradu kojim praktički dva desetljeća vlada Milan Bandić napravio skoro tri četvrtine svoje ukupne prednosti zahvaljujući kojoj se sad sprema za predsjedničku inauguraciju.

Izborni joker, ali čiji?

Ako su dosad u to mogli i sumnjati, u HDZ-u su se uvjerili da Milan Bandić baš i nije dobitna izborna karta. Štoviše, nakon što je u javnost izašla priča o – blago rečeno – mutnim poslovima dodjele kućica za zagrebački Advent i najgorljivijem zagovorniku zagrebačkog gradonačelnika trebalo bi postati jasno da, politički gledano, Bandić doista jest izborni joker – za one koji se natječu u protivničkoj ekipi.

“Možda je došlo vrijeme kada gospodina Milana Bandića ovdje u Zagrebu netko mlađi ili netko s drugačijim promišljanjem o razvoju grada Zagreba treba zamijeniti u nadolazećem mandatu”, kazao je već dan nakon zatvaranja birališta ministar gospodarstva Darko Horvat na N1 televiziji. Bandić je, ukratko, postao smetnja HDZ-u. A stvari će postati još gore.

Juričan u peti

Ako postoji netko tko je definitivno skinuo ostatke ostataka pozlate s lika i djela gradonačelnika “koji dela”, tamo gdje se nisu primile tone novinarskih tekstova i priloga, a pravosudni procesi su zapeli u (pre)dugačkoj petlji domaćeg sudstva, uspio je – filmski režiser. Dario Juričan, predsjednički kandidat koji bi htio biti Milan Bandić, svojom je parodijskom kampanjom do kraja otvorio oči većem djelu publike i omogućio joj da jasno vidi o čemu se često radi kad je u pitanju hrvatska politička utakmica.

S programom “korupcija svima” osvojio je velike simpatije javnosti i peto mjesto na predsjedničkim izborima, ali i bacio oštro svjetlo po pitanju sumnjivih poslova u glavnom gradu. Uostalom, samu priču o adventskim kućicama je prvi načeo baš Juričan.

Muke zbog Lex šerifa

Izbori su prošli, ali ne i muka za Bandića. Njemu Juričan diže šator pred Zagrebačkim holdingom i u javnim istupima traži svoj dio plijena. Javnim akcijama, dakle, i nakon izbora, udara na Bandića, a posredno i njegove partnere u svim razinama vlasti. I ne misli odustati. Veza HDZ-a i zagrebačkog gradonačelnika u godini parlamentarnih izbora mogla bi, dakle, postati još štetnija za izglede za drugi mandat Andreja Plenkovića.

Politički gledano, za HDZ bi u ovom trenutku bilo najprobitačnije da se u posljednji trenutak riješi čeličnog zagrljaja čovjeka koji je Juričanova glavna meta. No, taj vlak je već prošao. Zahvaljujući upravo Lex šerifu, zakonskim izmjenama donesenim u mandatu Plenkovićeve Vlade, smjena čelnika lokalne samouprave kompliciran je, neizvjestan i dug posao. Štoviše, posljednja prilika za početak micanja Bandića propuštena je kad je donesen gradski proračun za ovu godinu. Sad mu se, u Gradskoj skupštini, može tek malo zagorčati život neprihvaćanjem, recimo, GUP-a. Ali, prilika za smjenu i demonstrativni raskid s Bandićem je, realno, propuštena.

Dvosjekli mač žetončića

Politički raskid s Bandićem na razini grada bez smjene gradonačelnika jednostavno ne bi polučio takav efekt u javnosti. Pritom bi se, prilično nezgodno, sasvim jasno pokazalo da su Bandićevi “žetončići” u Saboru najvjerojatnije tek Plenkovićevi ljudi privremeno parkirani u saborskom klubu Stranke rada i solidarnosti i nezavisnih zastupnika. Teško je zamisliti da bi kao odmazdu za rušenje većine u zagrebačkoj skupštini zastupnici koje je Bandić prikupio iz redova manjinaca, SDP-a i drugih stranaka glasali protiv Vlade. I tako sami sebi skratili zastupnički mandat koji će teško (a neki od njih nikako) opet izboriti.

Dakle, HDZ je oko Bandića praktički vezanih ruku. Iako znaju da im on politički šteti, opcije političkog raskida u 2020. godini su limitirane i sadržajem i dosegom. Postoji doduše i ona koja je izvan dosega političkih stranaka, ali koja bi ovaj Gordijev čvor međusobnih odnosa razriješila na za HDZ najmanje štetan način.

Neovisne institucije i manje zlo

Kad bi se, naime, dogodilo da Bandić zbog ovog ili onog razloga (a USKOK, podsjetimo, provodi izvide oko Adventa) opet bude privremeno spriječen za obnašanje svojih dužnosti, vođenje grada preuzela bi njegova zamjenica Jelena Pavičić Vukičević. Ona, sasvim sigurno, ne bi bila ni izbliza za birače baš tolika crvena krpa kao što je njen šef.

HDZ bi u izbore tako mogao ući makar lišen obaveznih figura sa zagrebačkim gradonačelnikom i negativne percepcije koju donosi svako njegovo sudsko ročište, ispadi gnjeva prema novinarkama ili priče o “kraljevima Adventa” i sličnoj ekipi. Malo tko u vladajućoj stranci još vjeruje u magičnu sposobnost Milana Bandića da “odradi” Zagreb i dovuče na svoju stranu presudnu količinu glasača – pogotovo kad su u pitanju državni izbori, pa bi malo tko žalio kad bi na parlamentarne izbore išli bez već notornog strateškog partnera u glavnom gradu.

Naravno, institucije su neovisne i rade svoj posao, stoga je ovo promišljanje tek intelektualna vježba o jednoj mogućnosti u politički vrlo burnoj godini. Milanu Bandiću, međutim, sasvim sigurno pozicija u kojoj se trenutno nalazi i perspektive koje se otvaraju, ne izaziva pretjeranu ugodu.