Zanimljive stvari po pitanju tolerancije u društvu dogodile su se ovog tjedna. Prvo je američki State Department objavio izvještaj u kojem je upozorio na porast vjerske netolerancije u Hrvatskoj, posebno na internetu, da bi dan kasnije, u povodu Dana državnosti, predsjednik Sabora Jandroković i kardinal Bozanić dali vrlo znakovite izjave o istoj temi. Jandroković je tako rekao kako jedino tolerancijom i međusobnim uvažavanjem naših različitosti možemo graditi budućnost zemlje, dok je Bozanić pozvao na zajedništvo i oslobađanje od nepotrebne radikalizacije društva.
Kako dakle tumačiti činjenicu da je izvještaj State Departmentu posve točan, što je vidljivo svakome tko živi u Hrvatskoj, dok se istovremeno čelni ljudi dviju najmoćnijih organizacija u zemlji, a to su Katolička crkva i HDZ, samo dan nakon njega pozivaju upravo na ugroženu toleranciju?
S jedne strane je lako moguće da ih je upravo negativan ton izvještaja natjerao da daju ovakve izjave, što ne bi bilo čudno sjetimo li se kako je predsjednica Grabar Kitarović svojevremeno dala preciznu izjavu o ustaškom režimu odmah nakon posjete jednog američkog dužnosnika. No, kad stavimo sa strane jednodnevni efekt svih izjava i izvještaja i posvetimo se dugoročnom mijenjanju društvene klime, shvatit ćemo da postoji ogroman raskorak između prigodnih izjava koje vodeći politički i crkveni ljudi daju i dugoročnog konkretnog djelovanja.
Ljudi koji imaju realnu moć u svojim rukama
Zašto ovo navodim? Pa iz prostog razloga što ni predsjednica, ni premijer, ni predsjednik Sabora, kao ni zagrebački nadbiskup, nisu slučajni prolaznici, oporbeni intelektualci, novinski komentatori ili građanski aktivisti, nego ljudi koji imaju realnu moć koncentriranu u svojim rukama i sve moguće alate da tu moć primijene. Drugim riječima, ljude njihovog položaja, za razliku od onih prvospomenutih, ne možemo ocjenjivati po onome što izjavljuju, nego po onome što konkretno rade.
Kad pak dođemo do analize njihovog djelovanja po pitanju izgradnje tolerantnog društva, suočimo se s problemom. Tog djelovanja zapravo nema, ali itekako ima djelovanja u suprotnom smjeru koje kontinuirano dolazi iz organizacija kojima su na čelu ili na koje imaju presudan utjecaj, na što oni uopće ne reagiraju. Da sad ne vadimo previše slučajeva i ne idemo predaleko u nabrajanju, dosta je spomenuti nedavnu odluku HRT-a da ne otkupi nagrađivani dokumentarni film ‘Srbenka’, redatelja Nebojše Slijepčevića, iako on, ne samo što je iznimno kvalitetan, nego predstavlja i egzemplar edukativnog filma u borbi protiv netolerancije i predrasuda.
Dojam te odluke je još gori osvijestimo li birokratsko objašnjenje zbog čega nije otkupljen. Slična stvar vrijedi za brojne izjave sisačkog biskupa ili kontinuirano pisanje Glasa koncila u kojem se uporno pokušava iskonstruirati laž o logoru smrti u Jasenovcu, a sve to, i jedno i drugo, kao i čitav niz sličnih primjera, prolazi bez ikakvih reakcije iz vlasti ili od strane kardinala Bozanića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Društvo ide ka sve većoj netoleranciji
Ulaziti u razloge zbog čega je to tako uvijek možemo, samo što bi ozbiljna analiza zahtijevala čitav novi tekst, no nije teško pobrojati koji bi realno mogli biti razlozi da takvu šutnju. S jedne strane možda se radi o uvjerenju da ništa od toga nije problematično, čime bi sami demantirali iskrenost ovih izjava. Pored toga, moguće je da se radi o oportunizmu i nedostatku želje za suprotstavljanjem vlastitom biračkom tijelu ili dijelu klera i vjernika, što je višestruko pogubno i u potpunoj je suprotnosti s idejom liderstva u bilo čemu, a kamo li u tako važnim institucijama.
Postoji naravno i treća mogućnost da zapravo žele netolerantno društvo, ali su svjesni da to nije dopustivo javno zagovarati. Javnost o ovim razlozima može samo nagađati, ja npr. mislim da je najprije riječ o kombinaciji prve dvije mogućnosti, međutim to je posve nebitno jer je učinak isti. Društvo ide ka sve većoj netoleranciji, a oni koji su odgovorni za izgradnju i usmjeravanje društva prema tome nastupaju kao nezavisni komentatori, izbjegavajući svaku odgovornost.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nakon State Departmenta, i Crkva i šef Sabora upozoravaju da nam je ugrožena vjerska tolerancija. Koliko je to čudno?
Predsjednik Sabora Jandroković i kardinal Bozanić dali su vrlo znakovite izjave o istoj temi
Ni predsjednica RH, ni premijer, ni predsjednik Sabora, kao ni zagrebački nadbiskup, nisu slučajni prolaznici, oporbeni intelektualci, novinski komentatori ili građanski aktivisti, nego ljudi koji imaju realnu moć koncentriranu u svojim rukama i sve moguće alate da tu moć primijene. Drugim riječima, ljude njihovog položaja, za razliku od onih prvospomenutih, ne možemo ocjenjivati po onome što izjavljuju, nego po onome što konkretno rade.
Zanimljive stvari po pitanju tolerancije u društvu dogodile su se ovog tjedna. Prvo je američki State Department objavio izvještaj u kojem je upozorio na porast vjerske netolerancije u Hrvatskoj, posebno na internetu, da bi dan kasnije, u povodu Dana državnosti, predsjednik Sabora Jandroković i kardinal Bozanić dali vrlo znakovite izjave o istoj temi. Jandroković je tako rekao kako jedino tolerancijom i međusobnim uvažavanjem naših različitosti možemo graditi budućnost zemlje, dok je Bozanić pozvao na zajedništvo i oslobađanje od nepotrebne radikalizacije društva.
Kako dakle tumačiti činjenicu da je izvještaj State Departmentu posve točan, što je vidljivo svakome tko živi u Hrvatskoj, dok se istovremeno čelni ljudi dviju najmoćnijih organizacija u zemlji, a to su Katolička crkva i HDZ, samo dan nakon njega pozivaju upravo na ugroženu toleranciju?
S jedne strane je lako moguće da ih je upravo negativan ton izvještaja natjerao da daju ovakve izjave, što ne bi bilo čudno sjetimo li se kako je predsjednica Grabar Kitarović svojevremeno dala preciznu izjavu o ustaškom režimu odmah nakon posjete jednog američkog dužnosnika. No, kad stavimo sa strane jednodnevni efekt svih izjava i izvještaja i posvetimo se dugoročnom mijenjanju društvene klime, shvatit ćemo da postoji ogroman raskorak između prigodnih izjava koje vodeći politički i crkveni ljudi daju i dugoročnog konkretnog djelovanja.
Ljudi koji imaju realnu moć u svojim rukama
Zašto ovo navodim? Pa iz prostog razloga što ni predsjednica, ni premijer, ni predsjednik Sabora, kao ni zagrebački nadbiskup, nisu slučajni prolaznici, oporbeni intelektualci, novinski komentatori ili građanski aktivisti, nego ljudi koji imaju realnu moć koncentriranu u svojim rukama i sve moguće alate da tu moć primijene. Drugim riječima, ljude njihovog položaja, za razliku od onih prvospomenutih, ne možemo ocjenjivati po onome što izjavljuju, nego po onome što konkretno rade.
Kad pak dođemo do analize njihovog djelovanja po pitanju izgradnje tolerantnog društva, suočimo se s problemom. Tog djelovanja zapravo nema, ali itekako ima djelovanja u suprotnom smjeru koje kontinuirano dolazi iz organizacija kojima su na čelu ili na koje imaju presudan utjecaj, na što oni uopće ne reagiraju. Da sad ne vadimo previše slučajeva i ne idemo predaleko u nabrajanju, dosta je spomenuti nedavnu odluku HRT-a da ne otkupi nagrađivani dokumentarni film ‘Srbenka’, redatelja Nebojše Slijepčevića, iako on, ne samo što je iznimno kvalitetan, nego predstavlja i egzemplar edukativnog filma u borbi protiv netolerancije i predrasuda.
Dojam te odluke je još gori osvijestimo li birokratsko objašnjenje zbog čega nije otkupljen. Slična stvar vrijedi za brojne izjave sisačkog biskupa ili kontinuirano pisanje Glasa koncila u kojem se uporno pokušava iskonstruirati laž o logoru smrti u Jasenovcu, a sve to, i jedno i drugo, kao i čitav niz sličnih primjera, prolazi bez ikakvih reakcije iz vlasti ili od strane kardinala Bozanića.
Društvo ide ka sve većoj netoleranciji
Ulaziti u razloge zbog čega je to tako uvijek možemo, samo što bi ozbiljna analiza zahtijevala čitav novi tekst, no nije teško pobrojati koji bi realno mogli biti razlozi da takvu šutnju. S jedne strane možda se radi o uvjerenju da ništa od toga nije problematično, čime bi sami demantirali iskrenost ovih izjava. Pored toga, moguće je da se radi o oportunizmu i nedostatku želje za suprotstavljanjem vlastitom biračkom tijelu ili dijelu klera i vjernika, što je višestruko pogubno i u potpunoj je suprotnosti s idejom liderstva u bilo čemu, a kamo li u tako važnim institucijama.
Postoji naravno i treća mogućnost da zapravo žele netolerantno društvo, ali su svjesni da to nije dopustivo javno zagovarati. Javnost o ovim razlozima može samo nagađati, ja npr. mislim da je najprije riječ o kombinaciji prve dvije mogućnosti, međutim to je posve nebitno jer je učinak isti. Društvo ide ka sve većoj netoleranciji, a oni koji su odgovorni za izgradnju i usmjeravanje društva prema tome nastupaju kao nezavisni komentatori, izbjegavajući svaku odgovornost.