Medijski populizam je trivijalno lako objasniti. Ljudi vole čitati ono što žele, a kad se radi o politici u današnjoj Hrvatskoj (a i globalno, hvala na pitanju), ljudi žele čitati kako su političari – svi – sumnjivi tipovi lakog morala i nepostojeće sposobnosti. Ono što ljudi žele čitati, očekivano, doista i čitaju – mnogo više od stvari koje se ne poklapaju s njihovim pogledima na svijet.
Kad ljudi čitaju (slušaju/gledaju/klikaju, whatever) prihodi medijskih kuća rastu. Kad prihodi medijskih kuća rastu, onda se ljudima daje još više onog što donosi rast prihoda. Ubrzajmo malo film i probudili smo se u svijetu u kojem najjaču vojnu silu vodi Donald Trump.
Rušenje temelja
Svaki populizam, pa tako i ovaj medijski, ne nastaje, naravno, iz zraka. Temelji se na itekako očitim devijacijama društva koje se onda, itekako očito, smućkaju s malo nerazumijevanja, malo više neinformiranosti, mnogo želje za povlađivanjem ukusu birača/publike i prstohvatom tobožnjeg “zdravog razuma”.
Tako je i u Hrvatskoj na mnogim primjerima medijski populizam iskrivio stvarnost i bio suučesnikom u pripremi terena za desant najjeftinijih i najbizarnijih populista na političku scenu. Naravno, da dobar dio političko-upravljačke klase nije sklon klijentelizmu, korupciji i nepotizmu, slika političara kao odnarođenog elitista punih džepova ne bi bila toliko upečatljiva. Ali, populistička generalizacija svih političara i svih političkih događaja kao takvih na entu potenciju diže tu priču i povratno ruši same temelje demokratskog sustava.
Problem za Plenkovića i HDZ
Tipičan primjer divljanja medijskog populizma je priča o aktualnim odlascima ministara iz Vlade Andreja Plenkovića. Oko onih koji se vraćaju u Sabor (Tomislav Tolušić, Lovro Kuščević, Goran Marić) digla se javna hajka, jer su to baš ministri koji su otišli iz Vlade pod teretom afera. Pa se Sabor predstavlja skoro kao “sigurna kuća” za kriminalce.
Stvar, naravno, nije tako jednostavna.
Logično je postaviti pitanje kako to da su navedeni ministri premijeru Plenkoviću predstavljali percepcijski teret kao članovi Vlade, a to nije toliki problem dok su mu članovi vladajuće većine u Saboru. No, to je pitanje za Plenkovića i HDZ. Navedeni ministri su svoje pravo na saborski mandat osvojili na izborima. Taj mandat nije stranački, ni premijerov, samo je njihov. Mandat može prestati ako zastupnik da ostavku, ako mu je pravomoćnom sudskom presudom oduzeta pravna sposobnost, ako mu je, također pravomoćnom sudskom presudom, dosuđena bezuvjetna zatvorska kazna duža od šest mjeseci, ili, daleko bilo, smrću zastupnika.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Smart ostavke?
Bi li zakon trebao biti drugačiji? Bi li predsjednik stranke trebao raspolagati svim mandatima koje je njegova stranka osvojila? Kakve bi posljedice takva i formalna svemoć jedne osobe imala na političku scenu u zemlji? Ili bi, možda, u zakon trebalo staviti da zastupnici daju ostavke zato što su ih mediji napali? Tko bi u tom slučaju procijenio granicu na kojoj je neka afera dovoljna da političar mora dati ostavku? Bi li novi ministar rada i mirovinskog sustava Josip Aladrović trebao dati ostavku jer je zaboravio prijaviti u imovinskoj kartici Smart u vlasništvu supruge? Ili ipak ne?
Nadalje, oni ministri koji ne mogu natrag u Sabor, primjerice Nada Murganić, uglavnom će aktivirati opciju 6+6, svojevrsnu “otpremninu” za dužnosnike. Naravno, dio medija sad “puca” po njima (o društvenim mrežama koje su poseban sloj hiper populizma da ne govorimo) jer ih, eto, “mi plaćamo”.
Stvar, naravno, nije tako jednostavna.
Period hlađenja
Za početak, po Zakonu o sprečavanju sukoba interesa, dužnosnik se u roku od godinu dana ne može zaposliti u firmi koja je imala poslovni odnos s tijelom u kojem je obnašao dužnost. Već to sužava mogućnost zaposlenja u prvoj godini nakon prestanka mandata. Nadalje, da netko od smijenjenih ministara odmah nađe drugi posao, sigurno bi se našao pod paljbom medija da je možda koristio svoj utjecaj u vlasti kako bi firma koja ga zapošljava negdje bolje prošla, bilo da je riječ o porezima, koncesijama, natječaju – u bilo kojem resoru.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Naposljetku, ministar koji nakon posla u Vladi ide direktno na ulicu nekako se doima podložnijim utjecajima svih mogućih lobija od onog koji ima “otpremninu” u vidu 6+6 plaća.
Ima li onih koji koriste sve moguće pogodnosti, a i dalje su kvarni i korumpirani? Naravno da ima. Treba li i onda dozvoliti ministrima da iz Banskih dvora odu direktno u urede firmi s kojima su poslovali, bez perioda hlađenja od 12 mjeseci? Propisati da se bivši, primjerice, ministar zdravstva smije zaposliti jedino u kulturnim ustanovama (jer je sa svim ostalim gospodarskim granama vjerojatno imao posla)? Ukinuti im “otpremninu”? Smanjiti plaće? Tko bi se tad uopće htio baviti se takvim poslom?
Samo cvjetići
Stvari, ukratko, ni izbliza nisu tako jednostavne kako bi populisti i klikohlepni mediji željeli da povjerujete. Uređenje društva je kompliciran i težak posao, pogotovo u zemlji u kojoj je korupcija stvar dobro uzgajane folklorne baštine.
No, tako je lako povjerovati u sliku društva s cvjetićima, u kojem je dovoljno da se pojavi odlučan lider koji će “Narodu” vratiti vlast i/ili u kratko vrijeme “provesti sve potrebne reforme”, a svi koji u to sumnjanju – neprijatelji. Što bi, pobogu, moglo poći krivo?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Napadi na ministre zbog opcije '6+6' najobičniji su populizam. Stvar ni približno nije tako jednostavna
Je li stvar baš tako jednostavna ili se na (opravdanom) bijesu građana samo dobro - zarađuje?
Logično je postaviti pitanje kako to da su navedeni ministri premijeru Plenkoviću predstavljali percepcijski teret kao članovi Vlade, a to nije toliki problem dok su mu članovi vladajuće većine u Saboru. No, to je pitanje za Plenkovića i HDZ. Navedeni ministri su svoje pravo na saborski mandat osvojili na izborima. Taj mandat nije stranački, ni premijerov, samo je njihov
Medijski populizam je trivijalno lako objasniti. Ljudi vole čitati ono što žele, a kad se radi o politici u današnjoj Hrvatskoj (a i globalno, hvala na pitanju), ljudi žele čitati kako su političari – svi – sumnjivi tipovi lakog morala i nepostojeće sposobnosti. Ono što ljudi žele čitati, očekivano, doista i čitaju – mnogo više od stvari koje se ne poklapaju s njihovim pogledima na svijet.
Kad ljudi čitaju (slušaju/gledaju/klikaju, whatever) prihodi medijskih kuća rastu. Kad prihodi medijskih kuća rastu, onda se ljudima daje još više onog što donosi rast prihoda. Ubrzajmo malo film i probudili smo se u svijetu u kojem najjaču vojnu silu vodi Donald Trump.
Rušenje temelja
Svaki populizam, pa tako i ovaj medijski, ne nastaje, naravno, iz zraka. Temelji se na itekako očitim devijacijama društva koje se onda, itekako očito, smućkaju s malo nerazumijevanja, malo više neinformiranosti, mnogo želje za povlađivanjem ukusu birača/publike i prstohvatom tobožnjeg “zdravog razuma”.
Tako je i u Hrvatskoj na mnogim primjerima medijski populizam iskrivio stvarnost i bio suučesnikom u pripremi terena za desant najjeftinijih i najbizarnijih populista na političku scenu. Naravno, da dobar dio političko-upravljačke klase nije sklon klijentelizmu, korupciji i nepotizmu, slika političara kao odnarođenog elitista punih džepova ne bi bila toliko upečatljiva. Ali, populistička generalizacija svih političara i svih političkih događaja kao takvih na entu potenciju diže tu priču i povratno ruši same temelje demokratskog sustava.
Problem za Plenkovića i HDZ
Tipičan primjer divljanja medijskog populizma je priča o aktualnim odlascima ministara iz Vlade Andreja Plenkovića. Oko onih koji se vraćaju u Sabor (Tomislav Tolušić, Lovro Kuščević, Goran Marić) digla se javna hajka, jer su to baš ministri koji su otišli iz Vlade pod teretom afera. Pa se Sabor predstavlja skoro kao “sigurna kuća” za kriminalce.
Stvar, naravno, nije tako jednostavna.
Logično je postaviti pitanje kako to da su navedeni ministri premijeru Plenkoviću predstavljali percepcijski teret kao članovi Vlade, a to nije toliki problem dok su mu članovi vladajuće većine u Saboru. No, to je pitanje za Plenkovića i HDZ. Navedeni ministri su svoje pravo na saborski mandat osvojili na izborima. Taj mandat nije stranački, ni premijerov, samo je njihov. Mandat može prestati ako zastupnik da ostavku, ako mu je pravomoćnom sudskom presudom oduzeta pravna sposobnost, ako mu je, također pravomoćnom sudskom presudom, dosuđena bezuvjetna zatvorska kazna duža od šest mjeseci, ili, daleko bilo, smrću zastupnika.
Smart ostavke?
Bi li zakon trebao biti drugačiji? Bi li predsjednik stranke trebao raspolagati svim mandatima koje je njegova stranka osvojila? Kakve bi posljedice takva i formalna svemoć jedne osobe imala na političku scenu u zemlji? Ili bi, možda, u zakon trebalo staviti da zastupnici daju ostavke zato što su ih mediji napali? Tko bi u tom slučaju procijenio granicu na kojoj je neka afera dovoljna da političar mora dati ostavku? Bi li novi ministar rada i mirovinskog sustava Josip Aladrović trebao dati ostavku jer je zaboravio prijaviti u imovinskoj kartici Smart u vlasništvu supruge? Ili ipak ne?
Nadalje, oni ministri koji ne mogu natrag u Sabor, primjerice Nada Murganić, uglavnom će aktivirati opciju 6+6, svojevrsnu “otpremninu” za dužnosnike. Naravno, dio medija sad “puca” po njima (o društvenim mrežama koje su poseban sloj hiper populizma da ne govorimo) jer ih, eto, “mi plaćamo”.
Stvar, naravno, nije tako jednostavna.
Period hlađenja
Za početak, po Zakonu o sprečavanju sukoba interesa, dužnosnik se u roku od godinu dana ne može zaposliti u firmi koja je imala poslovni odnos s tijelom u kojem je obnašao dužnost. Već to sužava mogućnost zaposlenja u prvoj godini nakon prestanka mandata. Nadalje, da netko od smijenjenih ministara odmah nađe drugi posao, sigurno bi se našao pod paljbom medija da je možda koristio svoj utjecaj u vlasti kako bi firma koja ga zapošljava negdje bolje prošla, bilo da je riječ o porezima, koncesijama, natječaju – u bilo kojem resoru.
Naposljetku, ministar koji nakon posla u Vladi ide direktno na ulicu nekako se doima podložnijim utjecajima svih mogućih lobija od onog koji ima “otpremninu” u vidu 6+6 plaća.
Ima li onih koji koriste sve moguće pogodnosti, a i dalje su kvarni i korumpirani? Naravno da ima. Treba li i onda dozvoliti ministrima da iz Banskih dvora odu direktno u urede firmi s kojima su poslovali, bez perioda hlađenja od 12 mjeseci? Propisati da se bivši, primjerice, ministar zdravstva smije zaposliti jedino u kulturnim ustanovama (jer je sa svim ostalim gospodarskim granama vjerojatno imao posla)? Ukinuti im “otpremninu”? Smanjiti plaće? Tko bi se tad uopće htio baviti se takvim poslom?
Samo cvjetići
Stvari, ukratko, ni izbliza nisu tako jednostavne kako bi populisti i klikohlepni mediji željeli da povjerujete. Uređenje društva je kompliciran i težak posao, pogotovo u zemlji u kojoj je korupcija stvar dobro uzgajane folklorne baštine.
No, tako je lako povjerovati u sliku društva s cvjetićima, u kojem je dovoljno da se pojavi odlučan lider koji će “Narodu” vratiti vlast i/ili u kratko vrijeme “provesti sve potrebne reforme”, a svi koji u to sumnjanju – neprijatelji. Što bi, pobogu, moglo poći krivo?