Nekad je nužno odabrati stranu

Naravno da svi trebamo čitati Dnevnik Anne Frank, no možda da se prvo dogovorimo što je uopće lektira

Svaki pokušaj da se popis lektire racionalizira, osuvremeni i osvježi zapinje na temeljnom nesporazumu: ne znamo što bi ona trebala biti

Problem pristupa lektiri jest to što nužno završi na prevelikom opsegu knjiga kroz koje se onda juri uz pomoć bubanja definicija i trivijalnih špranci - a svaka revizija tog popisa djeluje kao vrijedonosni sud. Ako maknemo Marulića ili Zoranića, nismo Hrvati; ako maknemo Anne Frank, nismo Europljani; ostavimo li Krležu, Srbi smo i komunisti; ako dodamo Harryja Pottera, onda smo sotonisti.

Ne znam je li pojava specifična za školsku djecu turbulentnih devedesetih, no svi hrvatski pisci i pjesnici koje smo u školi obrađivali imali su samo jednu namjeru, smisao i poruku: onu, o samostalnoj Hrvatskoj. U svakoj napisanoj rečenici, opisanoj sceni ili urimljenom stihu skrivala se, barem u interpretacijama koje smo dobivali mi u klupama, težnja za Hrvatskom.

Šuma nikad nije bila samo šuma; ona je, objašnjavali su nam tada, hrvatska šuma koja teži da bude slobodna, isto kao sinje more, ponosno gorje i tako dalje. Nemam ništa protiv, ali neka tuga ulovi čovjeka pri pomisli na mogućnost da baš nitko od prvaka nacionalne literature tijekom čitave povijesti nije imao ništa za kazati – o, recimo, životu, smrti, ljubavi, socijalnim problemima, društvenim promjenama, obiteljskim odnosima ili egzistencijalnim dvojbama – osim onoga što su imali za kazati o domovini.

Popunjavanje obrazaca čitanje čini jezivo dosadnim

Već tada kao balavcima ova verzija književne povijesti djelovala je malo sumnjivo, naprosto zato što je odgovor na vječno pitanje, a što je pisac htio reći, postao prilično repetativan; pisac je, dakako, htio reći da teži slobodnoj Hrvatskoj. Ratni kontekst devedesetih valjda je opravdavao uniformistički pristup domaćoj književnosti i školskoj lektiri, a pretpostavljam da se nešto slično, s drugim narativom, odvijalo u socijalizmu.

Osim što uz odmak vremena koketira s redikuloznim, eksploatiranje pisaca za popunjavanje unaprijed određenih obrazaca čitanje također čini jezivo dosadnim. Kad već unaprijed znaš da je radnja ustvari nevažna – jer važna je samo domovina – i da svaki dijalog, scena, lik ili opis služe ispunjavanju već zadanih metafora, i da rijeka nikad nije samo rijeka, čitanje lektire svede se na negaciju čitanja. Odnosno, na isti didaktički proces kojim obiluje ostatak hrvatskog obrazovanja – učenje definicija napamet.

Što je školska lektira i zašto je čitamo?

Današnje rasprave o školskoj lektiri zadiru u temeljno pitanje: što je školska lektira i zašto je čitamo? Prema važećim intepretacijama, funkcija lektire nije samo razvoj elementarne pismenosti, kognitivnih sposobnosti, razumijevanja konteksta, kritičke misli o pročitanom i, na kraju, sklonosti pisanoj riječi; ona bi također trebala očuvati nacionalnu baštinu i prenositi željene vrijednosti.

Lektira bi, ukratko, trebala služiti duhovnom uzdizanju jednako koliko učenju vještine čitanja – zanemarimo na trenutak jednostavnu činjenicu da svako ozbiljnije čitanje znači neku vrstu duhovnog unaprijeđenja, no u našoj školskoj praksi ta dvojaka funkcija izgleda ovako: set identičnih pitanja za svaku, s napamet naučenim odgovorima, lišeno bilo kakvog istraživanja, individualnog zaključivanja i kritičkog mišljenja.

Koje su karakteristike ovog romana? Što je glavni motiv djela? Kakvim je stilom pisan roman? Kakva sve simbolika dominira ovim djelom? Odredite vrijeme i mjesto radnje, te ključne karakteristike glavnog lika. Svako, pa i najbolje književno ostvarenje ovim procesom svodi se na beskonačnu dosadu, banalnu nakupinu apstraktnih definicija, uglavnom prepisanih s interneta, posve otuđenih od incijalnih zamisli ubogog autora.

Boje opisanih haljina i imena svih spomenutih krčmara

A kako bi doskočili problemu prepisanih lektira, nastavnici nemaju druge opcije nego zabrazditi u opskurne detalje i kroz njih učenike hvatati u neznanju ili nečitanju – no, i tu je internet brži, pa uz malo guglanja brzo ustanovite najčešća pitanja iz ove kategorije: boje svih opisanih haljina i imena svih spomenutih krčmara.

Drugo, čim je očuvanje baštine jedan od temeljnih zadataka školske lektire, ona nužno obiluje znatnom količinom objektivno slabih nacionalnih autora, apsolutno nevažnih u kontekstu europske literarne ostavštine. Svaki pokušaj da se u popis intervenira doživljava se kao napad na baštinu: nakon prvog prijedloga kurikuralne reforme 2016. godine, alternativni povjesničari i nekad ugledni profesori danima su nas terorizirali teorijama o jugoslavensko-staljnističkom duhu kojim se, kroz smanjeni opseg obvezne lektire, pokušava suzbiti nacionalno biće.

Većina europskih zemalja odlučila se čitalački pristup

Svaki pokušaj da se popis lektire racionalizira, osuvremeni i osvježi zapinje na temeljnom nesporazumu: je li lektira sastavni dio nastave hrvatskog jezika, njegova čitalačka komponenta za koju se pretpostavlja da kroz čitanje donosi i usvajanje načelnih civilizacijskih vrijednosti – ili je lektira nešto drugo, kombinacija građanskog odgoja, nacionalne povijesti, opće kulture i narodnog duha?

Većina europskih zemalja odlučila se čitalački pristup, s relativno skromnim popisom djela i znatno većim fokusom na razumijevanju i razlučivanju; od onoga što se čita, puno je važnije kako se čita, jer tijekom života prvo je lako nadoknaditi, a drugo gotovo nemoguće.

Problem drugog pristupa jest to što nužno završi na prevelikom opsegu knjiga kroz koje se onda juri uz pomoć bubanja definicija i trivijalnih špranci – a svaka revizija tog popisa djeluje kao vrijedonosni sud. Ako maknemo Marulića ili Zoranića, nismo Hrvati; ako maknemo Anne Frank, nismo Europljani; ostavimo li Krležu, Srbi smo i komunisti; ako dodamo Harryja Pottera, sotonisti, i tako dalje.

Popis obvezne lektire tretira se kao popis dozvoljene literature: ako nisi na popisu, ne postojiš, a ako si s njega slučajno ispao, de facto si zabranjen. Samo ono što je na popisu, ispada, ono je što se uopće može obrađivati u školi.

Čemu onda uopće služe satovi hrvatskog jezika?

No, ako je zbilja tako, čemu satovi hrvatskog jezika, posebno srednjoškolski, gotovo u potpunosti dedicirani proučavanju i kontekstualizaciji književnosti? Sate i sate hrvatski nastavnici prolaze kroz ključne odrednice književnih epoha i istaknutih djela – doduše, uglavnom kroz krute definicije i nerazumljiva pravila, što je također problem – upravo zato što je popisom lektire nemoguće obuhvatiti sve što bi u životu valjalo pročitati.

Aktualni koncept školske lektire upada u identičnu zabludu koja je poharala ostatak hrvatskog školstva: da nam u 12 godina može ponuditi definitivne i finalne istine, sve što uopće trebamo i možemo znati, od napamet naučenih morskih struja oko japanskog otočja do godina svih mandata vladara iz dinastije Arpadović, kao da na svijetu ne postoje fakulteti, internet, knjige ili roditelji; ukratko, da je lektira, kao i sama škola, kraj, a ne početak.

Ne bismo li klincima trebali samo dati potrebne alate?

Je li poželjno da svaki mladi Europljanin u post-drugosvjetskoj eri pročita Dnevnik Anne Frank? Da, naravno, i ozbiljna je šteta što nemamo domaćih knjiga o Lei Deutsch, jer službena povijest i tako ima tendenciju ustaške uratke svoditi na subpoglavlje svjetskog Holokausta, što je nepošteno prema autohtonim užasima koje smo bili kadri isproducirati. O njih dvije hrvatski učenici trebali bi učiti puno opsežnije i slojevitije, ne samo kroz lektiru.

Je li ozbiljna šteta što se kroz Matoša i Krležu prolazi krajnje plitko, a kroz američku ili južnoameričku književnost druge polovice 20. stoljeća ni tako? Da, naravno, kao i to što nema prostora za novije hrvatske autore (za pretpostaviti je, da bi znatno veća količina učenika zavoljela čitanje kada bismo ih u književnost uvodili kroz, ne znam, Osmog povjerenika ili Donjodravsku obalu). Primjera je bezbroj.

Nametnutno bubanje rigidnog i opsežnog popisa djela dovodi do sve slabijeg poznavanja tih djela, generacija učenika koji s pravom zaziru od čitanja i sve oskudnijeg kulturnog kapaciteta. Od fetišiziranja obvezne lektire kao svetog grala tjeskobnog nacionalnog duha, nekako se efikasnijim čini kroz školu klincima dati potrebne alate da jednog dana pohlepno istražuju Matoša, Marulića i Mailera – ili, možda, osjete poriv i sami nešto napisati.