Unatoč tome što su upućeni to odavno najavljivali, a riječ je o kolapsu mirovinskog sustava, zbog čega je to postala jedna od ključnih političkih tema, iz HDZ-a još uvijek nismo čuli nikakvu samokritiku, niti objektivno sagledavanje situacije, s odgovorom na pitanje kako je do ovoga došlo. Može se ovo činiti nebitnim, ali praktično je nemoguće pronaći rješenje, ako ne znamo uzrok problema. On je sljedeći: Samo 15 posto od 1,1 milijuna “običnih” umirovljenika u Hrvatskoj, njih svega 176.000 ima 40 i više godina radnog staža.
Četvrtina ih je radila između 35 i 39 godina, dok je petina na radnom mjestu provela od 30 do 34 godine. Više od 131.000 u radnoj knjižici ima od 25 do 29 godina, a gotovo jednako toliko je i onih sa 20 do 24 godine staža. Alarmantno je kako je čak deset posto skupilo tek od za mirovinu minimalno potrebnih 15 do 19 radnih godina. Pridodamo li tome oko 71.000 umirovljenih branitelja, među kojima su podaci o dužini staža još nepovoljniji, neće nam nimalo nevjerovatno izgledat riječi ministra Pavića, da za isplatu mirovina godišnje nedostaje 17 milijardi kuna, s perspektivom rasta. Ili, kako se on slikovito izrazio, osam Peljeških mostova. Tu dolazimo do uloge države, ali i HDZ-a.
Prvi problem je nastao zbog privatizacije
Svima je jasno da ovakve brojke nisu pale s neba i da postoje vrlo konkretni razlozi za njih. Prvi je famozna privatizacija, zahvaljujući kojoj je uništena gotovo čitava industrija u zemlji, a samim tim i najveći broj radnih mjesta. Da bi spriječila eksploziju socijalnog bunta, posebno onih ljudi koji su bili na ratištu, ali i onih koji su došli na par godina do redovne mirovine, tadašnja HDZ-ova politika je koristila prijevremeno umirovljenje kao socijalnu mjeru kojom će amortizirati bijes i smanjiti mogućnost pobune. Ne razmišljajući o tome što će biti nakon toga.
Ljudi su tada stimulirani da odu u mirovinu, zbog čega smo dobili čitavu armiju besposlenih ljudi, još uvijek u punoj snazi, koji su imali elementarno od čega živjeti, ali se više nisu imali s čim baviti. Ne treba stoga čuditi što su se počeli baviti politikom, jer drugog izbora praktično nisu ni imali. Kako su se veliki gospodarski sustavi dalje urušavali, uslijed potpuno neuspješne i promašene gospodarske politike HDZ-a, godinama se nastavljalo s istom praksom, koja je sada došla na naplatu.
Tu je i grijeh Račanove koalicijske vlasti
Ima u svemu tome neke poetske pravde, da je baš Vladu te stranke zatekao ovaj ozbiljan problem, ali to u krajnjoj liniji oštećenim građanima nije pretjerano važno. Ono što pak jeste važno je to da je tako stvorena strukturna nepravda, zbog koje su oštećene dvije kategorije građana. Prvo je stvoren međugeneracijski jaz između srednje generacije koja je tako umirovljena i one starije koja je odradila puni radni staž.
Potom su, kako je vrijeme odmicalo, u dodatno nepovoljan položaj stavljene mlađe generacije, koje od umirovljeničke crkavice više neće spasiti, niti da odu u punu radnu i starosnu mirovinu. Na sve ovo nadovezao se grijeh Račanove koalicijske vlasti, koja je posve nekritički i unatoč brojnim upozorenjima, odlučila uvesti čileanski mirovinski model, koji je također generirao nejednakosti, s obzirom da je slijedio savjete liberalne čikaške ekonomske škole.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vladin nedostatka želje da istinski riješi problem
No, ono što nam je sadašnja Plenkovićeva Vlada pokušala poručiti, ipak reterirajući zbog snažnih negativnih reakcija, je zapravo još i gore od toga. Zavodljiva ideja Račanove mirovinske reforme bila je u ponudi da će nam mirovinski fondovi povećati osnovni iznos, ulažući naš novac na burzi. Sad nam pak država poručuje da će nam ga obezvrijediti. Pri čemu je to čak i manji problem. Puno veći problem je taj što nam država s jedne strane poručuje da se sami snađemo i ne očekujemo previše od mirovinskih fondova.
To će neminovno, jednako kao i u slučaju onoga što se događa u zdravstvu, raslojiti građane na one koji sebi mogu priuštiti kvalitetno zdravstveno osiguranje i visoku mirovinu te na one koji neće. Samo, što će nam onda država, tako možemo i bez nje? Bilo bi samo korektno da nam to i kažu. No, pored nedostatka želje da istinski riješi problem, u najmanju ruku revizijom svih prijevremenih mirovina, nepravda koju nanosi svim građanima koji su po 40 godina uplaćivali u taj sustav, da bi danas imali jedva za pokrivanje hrane i režija je znatno nepodnošljivija i predstavlja istinski poraz državnih institucija.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Naravno da se mirovinski raspao. Nakaradni HDZ-ov sustav godinama je potplaćivao prijevremenim penzijama
Kako je HDZ-ova politika koristila prijevremeno umirovljenje kao socijalnu mjeru kojom će amortizirati bijes
Ima u svemu tome neke poetske pravde, da je baš Vladu te stranke zatekao ovaj ozbiljan problem, ali to u krajnjoj liniji oštećenim građanima nije pretjerano važno. Ono što pak jeste važno je to da je tako stvorena strukturna nepravda, zbog koje su oštećene dvije kategorije građana. Prvo je stvoren međugeneracijski jaz između srednje generacije koja je tako umirovljena i one starije koja je odradila puni radni staž. Potom su, kako je vrijeme odmicalo, u dodatno nepovoljan položaj stavljene mlađe generacije, koje od umirovljeničke crkavice više neće spasiti, niti da odu u punu radnu i starosnu mirovinu.
Unatoč tome što su upućeni to odavno najavljivali, a riječ je o kolapsu mirovinskog sustava, zbog čega je to postala jedna od ključnih političkih tema, iz HDZ-a još uvijek nismo čuli nikakvu samokritiku, niti objektivno sagledavanje situacije, s odgovorom na pitanje kako je do ovoga došlo. Može se ovo činiti nebitnim, ali praktično je nemoguće pronaći rješenje, ako ne znamo uzrok problema. On je sljedeći: Samo 15 posto od 1,1 milijuna “običnih” umirovljenika u Hrvatskoj, njih svega 176.000 ima 40 i više godina radnog staža.
Četvrtina ih je radila između 35 i 39 godina, dok je petina na radnom mjestu provela od 30 do 34 godine. Više od 131.000 u radnoj knjižici ima od 25 do 29 godina, a gotovo jednako toliko je i onih sa 20 do 24 godine staža. Alarmantno je kako je čak deset posto skupilo tek od za mirovinu minimalno potrebnih 15 do 19 radnih godina. Pridodamo li tome oko 71.000 umirovljenih branitelja, među kojima su podaci o dužini staža još nepovoljniji, neće nam nimalo nevjerovatno izgledat riječi ministra Pavića, da za isplatu mirovina godišnje nedostaje 17 milijardi kuna, s perspektivom rasta. Ili, kako se on slikovito izrazio, osam Peljeških mostova. Tu dolazimo do uloge države, ali i HDZ-a.
Prvi problem je nastao zbog privatizacije
Svima je jasno da ovakve brojke nisu pale s neba i da postoje vrlo konkretni razlozi za njih. Prvi je famozna privatizacija, zahvaljujući kojoj je uništena gotovo čitava industrija u zemlji, a samim tim i najveći broj radnih mjesta. Da bi spriječila eksploziju socijalnog bunta, posebno onih ljudi koji su bili na ratištu, ali i onih koji su došli na par godina do redovne mirovine, tadašnja HDZ-ova politika je koristila prijevremeno umirovljenje kao socijalnu mjeru kojom će amortizirati bijes i smanjiti mogućnost pobune. Ne razmišljajući o tome što će biti nakon toga.
Ljudi su tada stimulirani da odu u mirovinu, zbog čega smo dobili čitavu armiju besposlenih ljudi, još uvijek u punoj snazi, koji su imali elementarno od čega živjeti, ali se više nisu imali s čim baviti. Ne treba stoga čuditi što su se počeli baviti politikom, jer drugog izbora praktično nisu ni imali. Kako su se veliki gospodarski sustavi dalje urušavali, uslijed potpuno neuspješne i promašene gospodarske politike HDZ-a, godinama se nastavljalo s istom praksom, koja je sada došla na naplatu.
Tu je i grijeh Račanove koalicijske vlasti
Ima u svemu tome neke poetske pravde, da je baš Vladu te stranke zatekao ovaj ozbiljan problem, ali to u krajnjoj liniji oštećenim građanima nije pretjerano važno. Ono što pak jeste važno je to da je tako stvorena strukturna nepravda, zbog koje su oštećene dvije kategorije građana. Prvo je stvoren međugeneracijski jaz između srednje generacije koja je tako umirovljena i one starije koja je odradila puni radni staž.
Potom su, kako je vrijeme odmicalo, u dodatno nepovoljan položaj stavljene mlađe generacije, koje od umirovljeničke crkavice više neće spasiti, niti da odu u punu radnu i starosnu mirovinu. Na sve ovo nadovezao se grijeh Račanove koalicijske vlasti, koja je posve nekritički i unatoč brojnim upozorenjima, odlučila uvesti čileanski mirovinski model, koji je također generirao nejednakosti, s obzirom da je slijedio savjete liberalne čikaške ekonomske škole.
Vladin nedostatka želje da istinski riješi problem
No, ono što nam je sadašnja Plenkovićeva Vlada pokušala poručiti, ipak reterirajući zbog snažnih negativnih reakcija, je zapravo još i gore od toga. Zavodljiva ideja Račanove mirovinske reforme bila je u ponudi da će nam mirovinski fondovi povećati osnovni iznos, ulažući naš novac na burzi. Sad nam pak država poručuje da će nam ga obezvrijediti. Pri čemu je to čak i manji problem. Puno veći problem je taj što nam država s jedne strane poručuje da se sami snađemo i ne očekujemo previše od mirovinskih fondova.
To će neminovno, jednako kao i u slučaju onoga što se događa u zdravstvu, raslojiti građane na one koji sebi mogu priuštiti kvalitetno zdravstveno osiguranje i visoku mirovinu te na one koji neće. Samo, što će nam onda država, tako možemo i bez nje? Bilo bi samo korektno da nam to i kažu. No, pored nedostatka želje da istinski riješi problem, u najmanju ruku revizijom svih prijevremenih mirovina, nepravda koju nanosi svim građanima koji su po 40 godina uplaćivali u taj sustav, da bi danas imali jedva za pokrivanje hrane i režija je znatno nepodnošljivija i predstavlja istinski poraz državnih institucija.