Nekad je nužno odabrati stranu

Naš djed Andrija Štampar: unučad legendarnog doktora za Telegram prvi put govori o obiteljskoj intimi

Višnja Lovrek, Vesna Vicić, Marina Kuhar i Ivan Lukovnjak pričaju o druženju svog djeda dr. Andrije Štampara s Kozarcem, Rockefellerom i Svečnjakom, preranoj smrti bake Marije, pismima iz Kine i hapšenju u NDH

Niti jedan iznimno uspješan čovjek koji je djelovao u cijelom svijetu i za sobom ostavio impresivnu ostavštinu, jednostavno nije mogao istodobno biti u potpunosti posvećen svojoj obitelji, započinje Ivan Lukovnjak, unuk Andrije Štampara. Četvero njegove unučadi odlučili su prvi ispričati njegovu privatnu biografiju, a na taj način i povijest svoje obitelji. Naglašavaju kako je njihov djed imao petero djece, kojima se “zbog brojnih obveza i nesretnog sklopa okolnosti”, kako opravdavaju, nije mogao posvetiti koliko je možda htio.

Djeca su bila svjesna da im je otac bio veliki hrvatski liječnik, strateg i vizionar. “U svojoj karijeri često sam odlazila na međunarodne kongrese. Kada su moji kolege doznali da sam iz Jugoslavije, a kasnije iz Hrvatske, jedine osobe na koje su se referencirale bili su Tito i Štampar”, kaže gospođa Višnja Lovrek, diplomirana inženjerka elektrotehnike, koja je doktorirala na području medicinske informatike. “Mene je tijekom 70-ih, tijekom održavanja jesenskog Zagrebačkog Velesajma, jedan Indijac pitao jesam li možda u rodu s doktorom Štamparom”, dodaje diplomirana ekonomistica Marina Kuhar, koja je u to vrijeme susreta još uvijek imala slavno djedovo prezime.

Andrija Štampar za vrijeme službe u Beogradu
Andrija Štampar za vrijeme službe u Beogradu

Strog ali nježan djed

S nama za stolom u prostranom dnevnom boravku u središtu Zagreba sjede još Vesna Vicić i Ivan Lukovnjak, brat i sestra, također diplomirani ekonomisti. Njih se dvoje gotovo ne sjećaju doktora Štampara, jer je gospodin Lukovnjak u vrijeme djedove smrti imao četiri godine, a gospođa Vesna rodila se mjesec dana nakon njegove smrti. Starije unuke, gospođa Lovrek i Kuhar, ipak dobro pamte strogog Slavonca kojemu su kao klinke redovito odlazile na druženja u obiteljsku kuću na zagrebačkom Gvozdu. “Jednom prilikom sam se slučajno zaključala u zahodu. Panično sam udarala po vratima. Djed me pokušao spasiti na sve moguće načine.

Na kraju me provukao kroz jedan mali prozor i izvukao na slobodu”, prisjeća se Višnja Lovrek. Djed Štampar je bio prilično strog, autoritativan, ali istodobno nježan i suosjećajan. Svoje goste nikada nije nudio alkoholom, jer to ne bi bilo u skladu s onime za što se godinama zalagao, a i sam u životu nije nikada popio niti kap alkohola. Andrija Štampar rođen je 1. rujna 1888. godine u Brodskom Drenovcu kraj Slavonskog Broda kao drugo dijete seoskog učitelja Ambroza. Štampari su inače potjecali iz ličkog sela Čanka. Ambrozova majka, odnosno Andrijina baka, u Slavoniju je došla pješice, napustivši muža, a sina Ambroza nosila je na ramenima.

U Brodskom Drenovcu radila je kao sluškinja u jednoj imućnoj seljačkoj obitelji. Bogati seljaci zavoljeli su malog Ambroza i odlučili su mu platiti školovanje za učitelja. “Negdje sam pročitala da je naš pradjed Ambroz bio prvi školovani učitelj u Slavoniji”, kaže Marina Kuhar. Budući liječnik Andrija djetinjstvo je proveo u selu koje je bilo napredno, u njemu su još potkraj devetnaestog stoljeća postojale ambulanta, škola i zadružni dom. Djetinjstvo u malom slavonskom selu sigurno je utjecalo na njegovu daljnju karijeru.

Dr. Andrija Štampar predsjeda na Prvoj generalnoj skupštini WHO-a
Dr. Andrija Štampar predsjeda na Prvoj generalnoj skupštini WHO-a

Dopisivanje s Kozarcem

U svojim je memoarima spominjao kako se nagledao teških uvjeta u kojima su slavonski seljaci živjeli, od nehigijene, ovisnosti o alkoholu do nedostatka adekvatne liječničke skrbi. “On je bio ponosan Slavonac koji je uvijek s nostalgijom pričao o svome selu”, kažu njegovi unuci koji su, najprije s njime, a nakon djedove smrti s njegovom sestrom Marijom redovito posjećivali Brodski Drenovac. “Tamošnji stanovnici su bili ponosni na našeg djeda i poštovali ga. Sjećam se kako su tijekom naših obiteljskih posjeta znali skidati ulazna vrata iz okvira i spuštati ih na lokve vode kako bi mi mogli nesmetano proći autom”, prisjeća se Višnja Lovrek.

Štampar je maturirao 1906. godine u vinkovačkoj gimnaziji. “Oduvijek se znalo da će postati liječnik. Već je kao gimnazijalac objavljivao vrlo ozbiljne medicinske tekstove”, kaže njegov unuk Ivan Lukovnjak. U Vinkovcima se družio s Josipom Kozarcem, šumarom i književnikom. “Kozarac je bio vrlo ozbiljno bolestan i neposredno prije smrti intenzivno se dopisivao s našim djedom”, kaže Ivan Lukovnjak. Studij medicine, koji mu je otac financirao prodajom šljiva i rakije iz vlastite proizvodnje, kao i svojom učiteljskom plaćom, Štampar je završio na Sveučilištu u Beču 1911. godine.

Goste nije nudio alkoholom pa si je Meštrović u posebnim prilikama znao donijeti butelju vina. Svi su gosti odlazili kući do 22 sata. Štampar bi se tada digao sa stola i ugasio svjetlo

Godine 1912. službovao je u Gradskoj bolnici u Karlovcu, a sljedeće tri godine radio je kao općinski liječnik u Novoj Gradiški. U to je vrijeme tijekom jednog boravka u Zagrebu upoznao, a vrlo brzo i oženio lijepu varaždinsku švelju Mariju Mešnjak. “Prvih nekoliko godina nisu smjeli imati djece jer je djed tada radio na rendgenu i svakodnevno bio izložen zračenju”, kaže unuka Marina Kuhar. Njezin otac Slobodan, koji je rođen 1916. godine, bio je Štamparov najstariji sin. On je kasnije radio kao profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Već sljedeće godine u Novoj Gradiški rodila se Ljerka, koja se školovala za medicinsku sestru.

Prijateljstvo s Rockefellerom

Treći se rodio sin Boris, kasnije profesor na Fakultetu strojarstva i brodogradnje. Četvrta je bila Bosiljka, pedijatrica i profesorica na zagrebačkom Medicinskom fakultetu. Najmlađa kći Štamparovih bila je Zora, profesorica koja je završila arheologiju, etnologiju i zemljopis. Brojna se obitelj iz Nove Gradiške 1918. godine na kratko vrijeme preselila u Zagreb, gdje je doktor Štampar radio kao savjetnik pri Povjerenstvu za socijalnu skrb u Zagrebu. Međutim, u svibnju 1919. godine Štampara, liječnika s bečkom diplomom, koji se već dokazao na terenu, beogradske vlasti zovu da preuzme mjesto načelnika Odjela za rasnu, javnu i socijalnu higijenu pri tamošnjem Ministarstvu narodnog zdravlja.

Nježna pisma koja je iz Kine slao obitelji
Nježna pisma koja je iz Kine slao obitelji

“Moj tata se sjećao života u Srbiji, odnosno tadašnjoj Banovini Hrvatskoj. Često mi je pričao kako je tada mnogo hrvatskih obitelji radilo u Beogradu. Većina ih je živjela u Zemunu. Svakog su jutra skelom prelazili Dunav i odlazili na posao u Beograd”, prisjeća se Marina Kuhar. Sljedećih dvanaest godina Andrija Štampar napravio je niz spektakularnih pomaka na području javnog zdravstva u bivšoj Kraljevini Jugoslaviji. Počeo je provoditi postulate koje je osmislio još 1911. godine kao bečki student. Tada je, među ostalim, napisao da liječnik ne može biti ekonomski ovisan o bolesniku i kako liječnik treba tražiti pacijenta, a ne obrnuto.

Osim toga, naglašavao je iznimnu važnost preventivne medicine. Osnovao je 250 zdravstvenih ustanova, kao što su Centralni higijenski zavod u Beogradu i Higijenski zavod sa Školom narodnog zdravlja u Zagrebu, zatim još 34 dispanzera za tuberkulozu, brojne ambulante, školske poliklinike, bakteriološke stanice, epidemiološke zavode i ostale zdravstvene institucije. Intenzivno je surađivao sa Zdravstvenom organizacijom Lige naroda. Stupio je u kontakt s Rockefellerovom zakladom, koja je zahvaljujući dugogodišnjem prijateljstvu Štampara s američkim uglednicima, u Kraljevinu Jugoslaviju usmjerila znatna financijska sredstva, među ostalim i za gradnju zgrade današnje Škole narodnog zdravlja Dr. Andrija Štampar u Rockefellerovoj ulici.

Prerani gubitak supruge

“Djedovu fantastičnu karijeru u Beogradu prekinuo je kralj Aleksandar koji ga je 1930. godine najprije degradirao, a već sljedeće godine umirovio. Kralju se navodno zamjerio kada mu se zahvalio na mjestu ministra unutarnjih poslova, ali i odbio sudjelovati u nekim mutnim poslovima “, objašnjava Višnja Lovrek. Sukob s jugoslavenskim monarhom odrazio se i na njegovoj znanstvenoj karijeri. Naime, Andrija Štampar je još 1922. godine počeo predavati socijalnu higijenu na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, a 1930. godine je izabran za redovitog profesora higijene i socijalne medicine, što mu je Beograd potvrdio tek 1939. godine. “Paradoksalno u cijeloj situaciji jest da je nasilna mirovina zapravo označavala početak njegove velike međunarodne karijere”, kaže unuk Ivan Lukovnjak.

Štamparova djeca: Zora, Ljerka, Boris i Bosiljka
Štamparova djeca: Zora, Ljerka, Boris i Bosiljka

Doktor Andrija Štampar odlučio se aktivirati u Zdravstvenoj organizaciji Lige naroda. U sljedećih pet godina u tri je navrata boravio u Kini. Prvi put pomagao je u suzbijanju zaraza nakon velikih poplava, a u sljedeća dva boravka predvodio je delegaciju koja je diljem zemlje otvarala brojne zdravstvene institucije. Godine 1933. u Zagrebu mu je od sepse preminula supruga Marija, i to baš u vrijeme kada je liječnik počeo graditi obiteljsku kuću na Gvozdu. “Premda nam to naši roditelji nikada nisu priznali, oni su imali jako teško djetinjstvo. U jednom trenutku su ostali bez majke, a već u drugom im je otac otišao na dugi službeni putu u Kinu”, kaže gospođa Vesna Vicić.

Doktor je svoju djecu povjerio na čuvanje u nekoliko zagrebačkih obitelji, kojima je plaćao da se adekvatno skrbe o klincima koji su nedavno ostali bez majke. Iz daleke Kine redovito im je slao nostalgična pisma. “Pretpostavljam da se morao osjećati jako tužnim. Zamišljam ga kako u deset navečer dolazi u hotelsku sobu, sjeda za stol i piše djeci koja se nalaze na drugom kraju svijeta. Samo osamljeni ljudi pišu takva pisma. Ja sam se tako ponašao tijekom odsluženja vojnog roka u JNA kada sam stalno nekome nešto pisao”, komentira sin Štamparove najmlađe kćeri Zore, Ivan Lukovnjak.

U austrijskom zatvoru

U Zagrebu 1939. godine Andrija Štampar je napokon preuzeo mjesto redovitog profesora, a ubrzo je izabran i za dekana Medicinskog fakulteta. Onda je počeo Drugi svjetski rat. Doktor je i dalje sa svojom djecom živio u obiteljskoj kući na Gvozdu. U travnju 1941. godine na vrata mu je banula ustaška policija, uhitila ga i nakratko oslobodila. Međutim, početkom lipnja po nalogu Gestapa ponovno je uhićen i interniran u Austriju. U zatvoru u Grazu boravio je do kraja Drugog svjetskog rata. U obiteljskoj kući na Gvozdu ostale su živjeti njegove kćeri Bosiljka i Zora. Međutim, ustaške su vlasti u vrijeme NDH u prazne sobe smjestile njemačke vojnike, a nakon oslobođenja Zagreba u kuću su uselili partizani.

Portret koji je naslikao bliski prijatelj Vilim Svečnjak
Portret koji je naslikao bliski prijatelj Vilim Svečnjak

“Teta Bosiljka i Zora su bile očajne. Kuća im je cijelo vrijeme bila puna ljudi”, kaže Marina Kuhar. U jednom trenutku u kuću je uletio naočit mladi partizanski komesar i počeo birati sobu za svoju drugaricu. Sestre su se samo pogledale. “Pao im je mrak na oči. Sigurno su pomislile kako se tom masovnom useljavanju ne bliži kraj”, objašnjava Marina Kuhar. Iznenada, vilu su nakon tri dana napustili svi stanari, a na vratima se ponovno pojavio mladi komesar koji je za ruku držao drugaricu, svoju suprugu, odnosno njihovu sestru Ljerku.

Ona je na početku Drugog svjetskog rata otišla u partizane, rat je provela kao bolničarka, a na terenu se zaljubila u mladog komesara, koji je zapovijedao još jednom poznatom partizanu – Franji Tuđmanu. Nakon povratka u Zagreb 1945. godine nove su vlasti Andriju Štampara ponovno imenovale profesorom na Medicinskom fakultetu i rektorom Zagrebačkog Sveučilišta, a od 1952. do 1957. godine obnašao je službu dekana Medicinskog fakulteta. “Naš djed nikada nije ušao u Partiju, ali je imao direktnu telefonsku liniju s Josipom Brozom. Tito je očito znao da ima posla s čovjekom velikog međunarodnog rejtinga. S čovjekom koji je i s Rockefellerima bio na ti”, kaže Marina Kuhar.

Uvijek prvi na poslu

Objašnjava kako njezin djed nije patio od autoriteta i uvijek je otvoreno iznosio svoje stavove. Tito je imao golemo povjerenje u Štampara i dopustio mu da u Jugoslaviji organizira zdravstveni sustav, koji je naposljetku postao dostupan svima. U sljedećih nekoliko godina Štampar je osnovao Višu školu za sestre u Zagrebu i Medicinski fakultet u Rijeci. “Djed je bio čovjek čvrste ruke. U uredu se redovito pojavljivao pola sata prije početka radnog vremena kako bi provjerio tko kasni na posao”, kaže Višnja Lovrek. Od 1947. do 1958. godine Štampar je bio predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, dok je potpredsjednik bio Miroslav Krleža, inače susjed obitelji Štampar.

Andrija Štampar u vrtu obiteljske kuće na Gvozdu s djecom Zorom i Borisom u Zagrebu 1919. godine
Andrija Štampar u vrtu obiteljske kuće na Gvozdu s djecom Zorom i Borisom u Zagrebu 1919. godine

U obiteljsku vilu na Gvozdu često je navraćao i kipar Ivan Meštrović. “Budući da je Meštrović u posebnim prilikama volio nazdraviti čašom vina, a znao je da se kod Štamparovih ne toči alkohol, sa sobom je znao donijeti butelju vina”, prisjeća se Marina Kuhar. Svi su gosti kuću Štamparovih napuštali najkasnije do deset sati navečer, kad je doktor redovito odlazio na spavanje. Andrija Štampar bi se digao od stola, zagasio svjetlo u dnevnom boravku i krenuo prema kupaonici. U potkrovlju obiteljske kuće Štamparovih nekoliko godina živio je slikar Vilim Svečnjak, koji je naslikao portrete svih članova obitelji.

Štamparovi unuci Svečnjaka su doživjeli kao vrlo prodornog umjetnika, koji se od njih odselio tek nakon što je oženio Martu, inače nerazdvojnu prijateljicu Bele Krleže. “Svečnjak je bio izuzetno galantan umjetnik. Pamtim ga kao posljednjeg muškarca od kojega sam primila rukoljub. Bila sam balavica, mogla sam imati dvadesetak godina, kada mi je na Jelačić placu prišao Vilim Svečnjak i poljubio me u ruku. Mislim da je na taj način htio izraziti zahvalnost koju je osjećao prema mome djedu”, prisjeća se Marina Kuhar. Andrija Štampar je nakon završetka Drugog svjetskog rata na međunarodnoj razini intenzivno zastupao ideju da se borba za zdravlje ujedini.

Principi iznad politike

Od 1945. godine radio je na osnivanju Svjetske zdravstvene organizacije. Imenovan je članom Pripremnoga odbora za stvaranje te organizacije. Sudjelovao je na osmišljavanju nacrta Ustava te organizacije, a 1946. godine u New Yorku imenovan je predsjednikom Interimne komisije, kako se Svjetska zdravstvena organizacija zvala do njena službenog utemeljenja 1948. godine u New Yorku. U vrijeme dok je na njenu čelu bio doktor Andrija Štampar, Svjetska zdravstvena organizacija riješila je problem epidemije kolere u Egiptu i uspostavila sustav pomaganja ekonomski slabije razvijenih zemalja.

NJegova supruga Marija snimljena dvadesetih godina
NJegova supruga Marija snimljena dvadesetih godina

Najveće međunarodno priznanje za svoj rad Štampar je primio 1957. godine kada mu je na Osmom redovitom zasjedanju Svjetske zdravstvene organizacije u Meksiku uručena nagrada Léon Bernard, najznačajnije priznanje za zasluge na polju javnoga zdravstva. “U našem stanu u Zvonimirovoj jedno je poslijepodne zazvonio telefon. Javili su nam da je djedu pozlilo. Sjećam se da mi je tata rekao da se prošećem do djedove sestre Marije, koja je tada živjela u ulici Kneza Borne, tadašnjoj Solovljevoj”, prisjeća se Marina Kuhar.

Nekoliko sati kasnije svi članovi obitelji okupili su se u obiteljskoj kući na Gvozdu. Sljedeća dva dana doktor Štampar je bio kod kuće, a zatim je završio u bolnici, gdje je preminuo u lipnju 1958. godine. Pokopan je uz svoju suprugu Mariju u obiteljskoj grobnici na zagrebačkom Mirogoju. “Djed je imao životne principe koji su bili iznad svake politike. Bio je strogo moralan i pošten čovjek. Sigurno bi bio razočaran kada bi vidio kako danas funkcionira hrvatsko zdravstvo. Liječnik njegovih uvjerenja u ovim vremenima zasigurno ne bi opstao”, završavaju njegovi unuci.


 

Tekst je originalno objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 24. 12. 2015.