Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Naš dopisnik iz Amerike analizira kako je Trumpov govor o naciji, zapravo, pokazao njegove najveće paranoje

Đivo Đurović analizira značenje poruka koje je Trump poslao (ali i onoga što nije ni spomenuo)

Ono što Trumpa doista zanima i mori stvari su koje nije ni spomenuo u svom govoru, u prvom redu istraga veza s Rusijom. I nije važno je li Trump izravno sudjelovao u dogovaranju s Rusijom, koja je pomagala njegovoj kampanji. Ni Nixon nije naredio provalu u hotel Watergate; pao je jer je prikrivao zločin. Iz onoga što je dosad poznato, čini se vrlo izglednim da je Trump aktivno ometao pravni postupak, isti krimen koji je Nixona stajao predsjedništva. To je pravo stanje američke nacije na početku 2018. – vodi je predsjednik upleten u mnoge poslove koji se čine mutni

U noći “plavog mjeseca” u Kongresu su se okupili svi koji nešto znače u Americi – svi osim ministra poljoprivrede Sonnyja Perduea. Njega su “odredili da preživi”. Stari je to običaj za situacije u kojima se na jednom mjestu okupi cijeli establišment – kad bi u nekom nezamislivom događaju zgrada Kongresa bila napadnuta i svi pobijeni, brižni ministar poljoprivrede, skriven na tajnom mjestu izvan Washingtona, postao bi predsjednik Amerike.

“Možda bi to bio napredak”, gorko su komentirali neki, razočarani političkim neiskustvom, nesposobnošću i nezainteresiranošću aktualnog predsjednika Donalda Trumpa. I doista, ministar poljoprivrede vjerojatno bi bio promišljeniji od svoga šefa.

Trumpu se pljeskalo više od 20 minuta

Ono što je Trump izgovorio u obraćanju Kongresu samo je potvrdio sumnje. Trump je – da prođemo samo highlighte – najavio gradnju zida s Meksikom, trajno otvaranje Guantánama, nudio političku suradnju i za nju postavljao neodržive uvjete, vrijeđao imigrante, kočoperio se na govornici poput diktatora, uživao što su ga u sat i pol pljeskom prekinuli 114 puta, ali i dalje bio živčan jer mu nisu pljeskali svi.

Zahvaljujući njemu, noć punog, plavog mjeseca bila je neurotična, taman kakva treba biti. Trump je izvještaj o stanju nacije održao prvi put – prošle godine u ovo vrijeme obratio se zastupnicima oba doma Kongresa na vrlo sličnom skupu. No, kako je njegov mandat tad tek bio počeo, taj se govor ne računa kao izvještaj o stanju nacije. Sada, godinu dana nakon što je njome upravljao, 45. američki predsjednik s govornice je poručio da je stanje nacije – “snažno, zato jer je naš narod snažan”.

Trump je izvještaj pročitao s blesimetra, a na zadovoljstvo svojih savjetnika potpuno se suzdržao od dodataka i improvizacija kakve inače radi i u napisanim govorima. U izvještaju od oko 80 minuta više od dvadeset minuta otišlo je na pljeskanje. Republikanski senatori i kongresnici opet su pretjerivali – prekidali su ga gotovo nakon svake rečenice, tako da je pobrao čak 75 aplauza s ustajanjem i 39 običnih aplauza iz klupe.

Pljeskalo se i kad zapravo nije trebalo

Kad bi “standing ovation” bio upućen njemu osobno, ili nečemu za što se smatra posebno zaslužnim, Trump bi se lagano udaljio od govornice, cupkajući lijevo-desno čvrsto stisnutih usana i visoko podignute brade, kao da oponaša Benita Mussolinija. Gesta je doista podsjećala na talijanskog diktatora, ali ova usporedba nema dublje političko značenje jer Trump vjerojatno ne zna tko je bio Mussolini. Govor o stanju nacije specifična je američka tradicija koja se proširila drugdje po svijetu, ali nigdje nije toliko puna superlativa i pretjerivanja kao u svom izvorniku.

Iako aplauz uglavnom dolazi samo iz redova predsjednikove stranke, plješće se svemu i svačemu, čak i kad je kontekst krajnje nepriličan – tako je ovog puta bilo s pljeskom na Trumpovu objavu da neće zatvoriti zloglasni zatvor za teroriste u Guantánamu. “Neprestana ushićenost”, kako je francuski filozof Pascal Bruckner svojedobno nazvao prevladavajući politički i medijski diskurs na Zapadu, nigdje nije bila toliko izražena kao u govoru Trumpa o stanju američke nacije. Svako pozitivno postignuće koje je predsjednik naveo izazivalo je salve pljeska.

To je doista teško zamisliti u nekoj drugoj demokratskoj državi. Bi li zastupnici norveškog parlamenta jednako euforično ustajali i pljeskali svojoj premijerki kad bi ona pročitala koliko je Norveška prošle godine ispumpala nafte iz Sjevernog mora? Bi li saborski zastupnici oduševljeno ustajali u znak odobravanja hrvatskom premijeru koji ih je upravo izvijestio o 102 milijuna noćenja ostvarenih u prošloj turističkoj sezoni?

Demokrati su bili prilično suzdržani

Ova američka tradicija teško je zamisliva izvan Amerike. Trump se pohvalio izvrsnim stanjem američke ekonomije, vrtoglavim brojem novootvorenih radnih mjesta, povijesno najnižom nezaposlenošću, rekordima koje ruši njujorška burza.

Ono što nije rekao bio je kontekst – dobru ekonomiju Trump je naslijedio od Baracka Obame, a sve su te brojke bile jako dobre i u vrijeme prethodnog predsjednika. Sa svoje strane Trump nije napravio gotovo ništa, osim što u godinu dana nije uprskao ekonomiju te je smanjio porez najbogatijima. Valjda je i to uspjeh. Trump je bio vidno frustriran činjenicom da mu strana dvorane u kojoj sjede demokrati ne plješće i ne ustaje ovacijama odobravajući njegove riječi.

Zato se okrenuo nalijevo, prema klupama u kojima su sjedili republikanci, sve krajičkom oka provjeravajući jesu li slučajno i demokrati ustali. Oni su pljeskali kad bi Trump rekao neku općeprihvatljivu stvar ili kad bi govorio o nekome od običnih Amerikanaca dovedenih u publiku, koji su se istaknuli svojim herojstvom ili su pozvani jer ilustriraju neku politiku koju administracija provodi.

Trump je pokazao koliko je nezreo

Kad je govorio o zdravstvu, Trumpa je očito iritirala činjenica da demokrati ne plješću; čak je u jednom trenutku nezadovoljno upro prstom u nekoga u njihovim klupama. No, onda je dočekao trenutak da i oni zaplješću. “Cilj moje vlade je da lijekove učini svima dostupnima.” Na tu su rečenicu svi ustali na pljesak. Trump se sa širokim osmijehom okrenuo prema drugoj strani dvorane i gestom dirigenta orkestra dao demokratima znak da ustanu.

U tom je trenutku pokazao dvije crte svoga teškog karaktera – prva je sitničavost, potreba da on bude taj koji svime upravlja. Ni demokrati ne mogu ustati po svojoj volji, nego im on mora dati znak da to naprave. Druga je crta ozbiljnija: danas već možemo utvrditi da je temeljni razlog zašto se Trump bavi politikom njegova želja da bude voljen i prihvaćen. Da mu se javno iskažu ljubav i poštovanje.

Da publika ustane i pljeskom ga potvrdi. Emocionalna nezrelost odraslog čovjeka tako željnog odobravanja i pohvale mnoge brine – taj nezreli čovjek, ne zaboravimo, predsjednik je Amerike, najmoćniji državnik na svijetu i u svojoj 71. godini sigurno više neće sazreti. Govor je u osnovi bio shizofren, kao i Trumpova politika – s jedne strane trudio se predstaviti kao političar spreman na suradnju i otvoren za dogovor s demokratima, a s druge je bio tvrd i isključiv, odašiljući populističke i nacionalističke poruke koje podilaze njegovoj izbornoj bazi.

Ne odustaje od gradnje zida s Meksikom

Kao da je jednu ruku ispružio na suradnju političkim suparnicima, ali istodobno stiskao šaku druge ruke pokazujući netrpeljivost i prema suparnicima i prema dijelovima američkog društva. Dobar je primjer dio govora u kojem je ponovio prijedlog za rješenje pitanja tzv. dreamersa (sanjara). To je problem koji administracija treba nekako riješiti, a tiče se oko 800 tisuća mladih neregistriranih imigranata, koji su došli u Ameriku ne svojom voljom, nego su ih kao djecu doveli roditelji.

Ti “sanjari” – nazvani tako jer su roditelji došli u potrazi za “američkim snom” – odrasli su u Americi, tu su završili školu i ne znaju druge domovine mimo Amerike. No, i dalje su bez valjanih dokumenata i podložni deportaciji u zemlju rođenja koju uopće ne poznaju. Obama je privremeno riješio njihov status uredbom o odgodi deportacija. Trump je tu uredbu ukinuo, a Kongresu je dao da smisli što s njima.

Sad predlaže da im se kroz 12 godina omogući stjecanje državljanstva, što u svim istraživanjima podržava čak 80 posto javnosti. No, Trump traži da demokrati zauzvrat pristanu na gradnju zida s Meksikom, koji bi financirali američki porezni obveznici (a ne Meksiko, kako je obećavao), te da se ukinu vize za zelene karte i mogućnost spajanja migrantskih obitelji, koju on naziva “lančanom migracijom”. Uvjeti problematični, čak i neprihvatljivi, demokratima s kojom bi se republikanci trebali dogovoriti.

Za njega dreamersi nisu Amerikanci

Dok jednom rukom nudi suradnju (državljanstvo), Trump tako stišće šaku druge ruke (zid, lutrija, lančana migracija). Kao da to nije dovoljno da upropasti svaku mogućnost dogovora, u izvještaju o stanju nacije Trump izgovori i rečenicu koja će ostati najpamtljivija poruka iz ovog obraćanja Kongresu: “Americans are dreamers too!”, “I Amerikanci su sanjari!” To je signal da predsjednik dreamerse ne smatra Amerikancima.

Dapače, želi im i simbolično oduzeti taj naziv. Nacionalistička poruka nije prošla ispod radara – “Americans are dreamers too!” tvitao je predsjednikove riječi za vrijeme govora David Duke, bivši vođa rasističkog Ku Klux Klana. “Dog whistle” ili pseći zvižduk pojam je iz američke politike koji označava javno izrečeni stav formuliran tako da naizgled zvuči nevino, ali kodiran tako da ciljana publika u njemu prepozna skrivenu vrijednosnu poruku.

Inspiracija je bila zviždaljka koja proizvodi zvuk koji čuju psi, ali ne i ljudi. Takvih poruka bilo je pregršt u Trumpovom govoru. Da su “Amerikanci također sanjari” bila je najočitija. Kad bi govorio o onima za koje se njegova administracija bori, kojima obećava bolji život, govorio je o “citizens”, a ne “Americans” ili “people”, što bi bilo uobičajeno. “Citizens” može značiti “građani”, ali u ovom kontekstu znači “državljani” i šalje poruku (onima koji to žele čuti) da su ljudi u čiju korist Trump radi samo državljani, a ne i 11 milijuna nedokumentiranih imigranata.

Govor su složila tri njegova savjetnika

U dijelu o dreamersima Trump se četiri puta vraćao na temu ulične bande MS-13, pošasti koja pogađa neke američke gradove. Priču o toj bandi iz El Salvadora isprepleo je s pričom o imigrantima i stvorio dojam da nema puno razlike između imigranata i pripadnika te bande. Kad je govorio o dječaku u publici, koji je pokrenuo akciju postavljanja američkih zastava na grobove veterana, Trump nije propustio priliku da pošalje još jedan “dog whistle” – dječak pokazuje “kako se poštuje američka zastava”, rekao je.

To je išlo na račun crnih igrača američkog nogometa koji klečanjem pri izvođenju himne žele ukazati na sustavni rasizam u Americi. Njih Trump optužuje da “ne poštuju američku zastavu”. Dirljiva akcija simpatičnog djeteta tako je u Trumpovoj preradi postala baza za političku poruku koja Amerikance dijeli na “nas” i “njih”. Svi ti primjeri “dog whistlea” došli su na Trumpov blesimetar iz pera predsjednikova savjetnika Stephena Millera, najradikalnijeg pripadnika ekstremne desnice koji radi u Bijeloj kući.

Miller je preživio pad svoga mentora Stevea Bannona, s kojim je ranije zajedno pisao Trumpove govore – najpoznatiji je bio onaj inauguralni, mračna tirada koja je govorila o “američkom pokolju” i svijetu objavila politiku novog predsjednika – “America First!” Sve što se odnosi na unutarnju politiku, pa i najgore nacionalističke dijelove govora o stanju nacije, napisao je Miller, jedan od trojice autora govora – druga dvojica bili su savjetnik za nacionalnu sigurnost H.R. McMaster i savjetnik za ekonomiju Garry Cohn.

Cohn je saveznik Trumpove kćeri i zeta

Posao koji je obavio McMaster bio je relativno pristojan – on je bio zadužen za vanjskopolitička i sigurnosna pitanja i tu Trump, ako izuzmemo objavu o Guantánamu, nije rekao ništa skandalozno. Garry Cohn formulirao je ekonomske aspekte izvještaja. No, činjenica da je ove godine imao dva koautora pokazala je da Cohnov utjecaj u Bijeloj kući blijedi – lanjski, optimistični Trumpov govor pred oba doma Kongresa napisao je sam Cohn i on je bio najhvaljeniji nastup u Trumpovoj političkoj karijeri.

Nekoliko tjedana nakon lanjske inauguracije i “američkog pokolja”, predsjednikova kći i savjetnica Ivanka Trump i njezin muž i predsjednikov savjetnik Jared Kushner zgrabili su priliku i iskoristili predsjednikovo obraćanje Kongresu da predstave jednog drukčijeg Trumpa – vedrijeg, pomirljivijeg i više nalik prethodnim predsjednicima. U klanovima koji se sukobljavaju u Bijeloj kući, a preko Trumpa vladaju Amerikom, Garry Cohn saveznik je – neki kažu samo eksponent – Trumpove kćeri i njegova zeta.

Cohn je cijeli život bio demokrat (kao i zet Kushner), na mjesto savjetnika za ekonomiju došao je s mjesta predsjednika uprave supermoćne banke Goldman Sachs, dakle najdubljeg establišmenta, a u administraciji je glas umjerene, “normalne” struje. Govor koji je Cohn lani napisao Trumpu hvalili su i mediji i republikanaci i demokrati. Bio je to trenutak u kojem su mnogi povjerovali da je Trump doživio preobrazbu u političara dostojnog predsjedničke funkcije.

Trump nije spomenuo rusku aferu

Sve je trajalo manje od 24 sata, jer je Trump idućeg jutra u tweetu optužio bivšeg predsjednika Obamu da ga je prisluškivao. Obama ga nije prisluškivao, što je na kraju morala priznati i Bijela kuća. Taj tweet nagovijestio je godinu istraga veza Trumpove kampanje s Rusijom, ali je označio i brzi kraj nada svih koji su povjerovali da će se novi predsjednik ponašati kao predsjednik. Cohnova umanjena uloga u govoru ove godine znak je da je negativni trend samo ubrzan.

Uplitanje Rusije u američke izbore jedna je od velikih tema američke politike koju Donald Trump sinoć nije ni spomenuo. Sve američke sigurnosne agencije, od FBI-a do CIA-e, čak i pod vodstvom ljudi koje je Trump postavio, slažu se da je Vladimir Putin proveo specijalnu operaciju u američkim izborima 2016. i da će vjerojatno pokušati utjecati i na buduće izbore. Trumpovo ministarstvo pravosuđa postavilo je specijalnog tužitelja Boba Muellera da istraži veze Trumpa s Rusijom, a istu stvar istražuju još četiri kongresna povjerenstva.

Ruska afera centralna je i nezaobilazna tema američke politike zadnjih godinu dana i već je urodila s četiri optužnice protiv Trumpovih bliskih suradnika, među njima i protiv njegova prvog savjetnika za nacionalnu sigurnost Michaela Flynna i šefa kampanje Paula Manaforta. Flynn i još jedan suradnik iz kampanje već su specijalnom tužitelju priznali krivnju. Iako američku politiku obuzima, čak i proždire ova afera, Trump je u govoru o stanju nacije sve to ignorirao.

Nije spomenuo ni afere o zlostavljanju

Rusiju je spomenuo samo jednom, usput je nabrajajući među drugim velikim silama na svijetu. Još jednu važnu stvar Trump nije spomenuo, i opet nešto gdje je i sam osumnjičen – pokret #MeToo. Ako postoji jedan društveni pokret, jedna promjena koja je obilježila 2017. u Americi, onda je to val svjedočanstava žena koje su bile seksualno iskorištavane i zlostavljane i koje su odlučile progovoriti, prozvati i imenovati zlostavljače.

Još više od tog mora pojedinačnih slučajeva značajan je način na koji su javnost, mediji i poslodavci na njih reagirali – prvi put dogodilo se da te žene nisu bile samo saslušane, nego da je nešto i poduzeto na temelju njihovih svjedočanstava. Filmske i televizijske zvijezde, političari i poduzetnici, novinari i financijaši – mnogi moćni muškarci izgubili su posao, karijeru i društveni ugled zbog toga jer su žene progovorile o njihovim gnjusnim djelima u pokretu #MeToo.

To je bez sumnje najveća društvena promjena u Americi zadnjih desetljeća. Trump je nije ni spomenuo. Sjetite se – četrnaest žena optužilo ga je za različite oblike seksualnog zlostavljanja, od neprimjerenog diranja do silovanja, još prije izbora 2016. Trump je sam, na zloglasnoj snimci Access Hollywood, priznao da “ne čeka nego ih odmah počne ljubiti”, da on žene “odmah uhvati za pičku” jer “kad si zvijezda možeš raditi što hoćeš”.

Pričao o opozivu Obamine uredbe

Trump je priznao te riječi, ali je opovrgnuo navode žena o zlostavljanju. Najavio im je i tužbe, ali ih nikad nije tužio. Na kraju, ono što je srušilo mnoge moćnike, njega nije dotaknulo. U govoru o stanju nacije, pokret žena protiv seksualnog iskorištavanja nije ni spomenuo. Uostalom, govor su mu napisala trojica muškaraca. Na globalnoj medijskoj i političkoj pozornici glavna vijest iz Trumpova govora o stanju nacije je uredba kojom je opozvao prethodnu Obaminu uredbu o zatvaranju zatvora za teroriste u kubanskom zaljevu Guantánamo.

To je vijest koja opravdano zvuči jako loše svakome tko nije pobornik Trumpove protuislamske retorike, prenapuhivanja opasnost od terorizma i izmišljanja opasnost od islama. Praktični učinak te uredbe je nikakav – kao što je bio i učinak Obamine uredbe o zatvaranju. Obama je htio, ali nije znao kako zatvoriti Guantánamo, jer se nikad nije smislilo što napraviti s grupom terorista koji su tamo zatočeni. Zato je Guantánamo ostao otvoren. Tako bi bilo i da Trump ništa nije napravio.

No sad, kad je donio uredbu da Guantánamo ostaje, i kad je to postala glavna vijest, Trump je islamističkim radikalima potpuno nepotrebno dao novi materijal za propagandu. Kao naručeno došla im je za regrutiranje novih terorista. Je li to pametno – ne treba pitati Trumpa koji ništa od ovoga ne razumije. Trebalo bi pitati savjetnika za nacionalnu sigurnost. Nekoga tko vodi računa o Trumpovim strateškim komunikacijama može se pitati i zašto je Guantánamo ugurao u govor o stanju nacije i zasjenio sve druge headlinese, poput onoga o doista izvrsnom stanju američke ekonomije.

Na govor nije došlo 14 kongresnika

Puno je rasprave bilo i o bojkotu – čak 14 kongresnika nije došlo na Trumpov govor, rekordan broj kojim je premašen bojkot izvještaja o stanju nacije predsjednika Richarda Nixona 1971. godine, kad se nije pojavilo 12 članova Kongresa. “Trump ustrajno uništava demokratske norme. Izvještaj o stanju nacije jedna je od normi u našoj demokraciji. Bojkot tog događaja samo dodatno ugrožava norme koje Trump napada”, komentirao je bivši Obamin glavni strateg David Axelrod. Demokrati su oko toga podijeljeni – iako je ogromna većina došla, mnogi imaju razumijevanja za one koji su bojkotirali. A bojkotirali su redom članovi Kongresnog kluba crnačkih zastupnika, zbog svega što je Trump o crncima rekao u zadnjih godinu dana.

Rasizam u Charlottesvilleu u Virdžiniji, gdje su neonacisti prošlog ljeta marširali s bakljama, ubili mirnu prosvjednicu i skandirali da ih “neće zamijeniti crnci i Židovi”, na što je Trump rekao da među njima ima “jako finih ljudi” – to Trump isto nije ni spomenuo, iako su takvi užasi obilježili dio prošle godine u Americi. Nije spomenuo ni to da je njegovom odlukom Amerika postala jedina država na svijetu koja ne prihvaća Pariški sporazum o borbi protiv klimatskih promjena.

Joe Kennedy kao kontrast Trumpu

O svemu tome – rasizmu i antisemitizmu, pokretu za obranu žena od seksualnog zlostavljanja, klimatskim promjenama – nadahnuto je i elokventno govorio kongresmen Joe Kennedy u odgovoru Demokratske stranke na Trumpov izvještaj o stanju nacije. Demokratima se često predbacuje da nemaju ni žara ni jasnog lidera kojim bi se suprotstavili Trumpu. Ne čudi, jer su veliki političari poput Obame i Hillary Clinton otišli, a novi tako veliki nisu došli.

Joe Kennedy sigurno još nije veliki lider, ali je ponudio žar političara koji vjeruje u ono što govori. I uspješno je iznio tešku usporedbu s članovima vlastite obitelji – njegov djed Bobby Kennedy ubijen je dok je bio kandidat za predsjednika, a prastric mu je bio predsjednik John F. Kennedy. Millennial iz slavne političke dinastije bio je iznenađenje večeri. Kontrast sa 71-godišnjim Trumpom nije mogao biti veći. Ni po godinama, ni po strasti za politiku.

Melania se ipak pojavila na govoru

U sjeni Trumpova govora događala se i velika obiteljska drama u prvoj obitelji. Melania Trump pojavila se u Kongresu, nakon tjedana izbivanja iz javnosti. Prva dama bila je otkazala planirani put s predsjednikom u Davos nakon što je Wall Street Journal otkrio da je Trump pred izbore platio pornoglumici Stormy Daniels 130 tisuća dolara da šuti o seksualnoj aferi koju je imala s njim nekoliko mjeseci nakon što je Melania rodila Trumpova sina Barrona. Trumpovi odvjetnici muljali su o tome, ali nisu opovrgnuli da je pornoglumica dobila novac da šuti.

Ona se u međuvremenu razvezala, pa se saznalo i da je Trump tražio da ga lupa po dupetu primjerkom Forbesa s njim, Ivankom i Donaldom mlađim na naslovnici. Melania je – pretpostavlja se u američkim medijima jer pouzdanih informacija nema – bijesna zbog ovog poniženja. Nakon što je otkazala Davos, sama je otišla na Floridu, a na godišnjicu inauguracije objavila na društvenim mrežama fotografiju na kojoj je pridržava marinac iz počasne garde.

Bilo je veliko pitanje hoće li uopće doći na govor o stanju nacije. Došla je, ali je zadržala distancu. Ostavila je Trumpa da sam ide limuzinom iz Bijele kuće, a u Kongres je došla ranije, u svojoj limuzini. Iz njena ureda objasnili su da je zadatak prve dame da u Kongresu bude sa svojim gostima, običnim Amerikancima pozvanima za tu prigodu. Njihovo ugošćavanje nikad nije bio cjelovečernji posao prvih dama, bar dok u američku politiku nije ušla Stormy Daniels.

Govor je omjer snaga u Bijeloj kući

Ne bi bilo pošteno ovako dugačak tekst završiti zaključkom da zapravo nije važno što je Trump rekao u govoru o stanju nacije. No, ta teza nije daleko od istine. Političar bez ikakvog sustava vrijednosti ili osmišljene politike, osim zaštite osobnog interesa, veličanja svoga ega i zgrtanja bogatstva – a to je aktualni predsjednik Amerike – reći će što god treba ne bi li zaštitio sebe i promovirao što mu je važno. Sadržaj govora nije odraz Trumpovih vrijednosti ili njegove politike, ali je dobra slika omjera snaga unutar Bijele kuće, gdje se članovi obitelji Trump nadmeću s pripadnicima ekstremne desnice i s pripadnicima republikanskog establišmenta za utjecaj nad predsjednikom, koji je politički prazan skup.

Ono što Trumpa doista zanima i mori stvari su koje nije ni spomenuo, u prvom redu istraga veza s Rusijom. Dok se pripremao za govor, iz Trumpova kruga je puštena informacija da će predsjednik možda ipak smijeniti specijalnog tužitelja Boba Muellera, koji ga istražuje. Ako se dogodi, bit će to čin dostojan Richarda Nixona, koji je također smijenio specijalnog tužitelja u aferi Watergate.

I nije važno je li Trump izravno sudjelovao u dogovaranju s Rusijom, koja je pomagala njegovoj kampanji. Ni Nixon nije naredio provalu u hotel Watergate; pao je jer je prikrivao zločin. Iz onoga što je dosad poznato, čini se vrlo izglednim da je Trump aktivno ometao pravni postupak, isti krimen koji je Nixona stajao predsjedništva. To je pravo stanje američke nacije na početku 2018. – vodi je predsjednik upleten u mnoge poslove koji se čine mutni. Do idućeg izvještaja o stanju nacije vjerojatno ćemo znati punu istinu. Vidjet ćemo je i iz toga hoće 2019. pred Kongres stati Trump ili Mike Pence.

Đivo Đurović
Analitičar
66 članaka Više o autoru