Naš pravosudni sustav naprosto je postavljen tako da uvijek štiti krivu stranu, jer je lakše. To smo vidjeli i jučer

Zagrebački odvjetnik Vlaho Hrdalo u tekstu za Telegram analizira jučerašnju odluku Ustavnog suda

Naš pravosudni sustav postavljen je tako da prosječnog suca kondicionira da se prilikom uzimanja novog spisa u rad prvenstveno vodi time koju je odluku lakše donijeti i obrazložiti. Donošenje ispravne odluke ne ističe se kao vrednota čak ni na pravosudnom ispitu

Vlaho Hrdalo odvjetnik je iz Zagreba, specijaliziran za digitalna prava i zaštitu privatnosti. Završio je poslijediplomski studij diplomacije s disertacijom o digitalnim slobodama. Predsjednik je Udruge za blockchain i kriptovalute. U tekstu za Telegram komentira jučerašnju odluku Ustavnog suda kojom je većina sudaca zaključila da su epidemiološke mjere uglavnom bile nužne i legitimne, dok je neustavnom ocijenjena samo odluka koja se odnosila na zabranu rada nedjeljom.


Protivno uvriježenom mišljenju, rak-rana hrvatskog pravosuđa nije korupcija nego alibi suđenje. Iako sam razmjerno dugo u pravosuđu moram priznati da nikada nisam posumnjao da je neki sudac koji mi sudi korumpiran. Ali sam zato vrlo često dobivao alibi odluke – i kad su išle u prilog mojim strankama i kad su išle na njihovu štetu.

Što je alibi suđenje najbolje pokazuje jučerašnja odluka Ustavnog suda koji ni sa 6 mjeseci zakašnjenja nije imao hrabrosti reći da su odluke Stožera civilne zaštite bile protuustavne. Tim više što se to događa s odmakom od pola godine pa takva odluka o protuustavnosti gotovo da ne bi imala nikakvog utjecaja osim dojma građana da o njima ipak netko skrbi kad vladajući prijeđu granicu.

A Ustavni sud otišao je i korak dalje – narugao se građanima odlukom o protuustavnosti zabrane rada nedjeljom. “U redu je da vam Stožer zabrani da izađete iz mjesta u kojem živite radi posjete bolesnim roditeljima, ali kad je pravo na kupovanje pive i čipsa nedjeljom posrijedi, tu povlačimo crtu”.

Što znači alibi suđenje

Za sve koji nisu u izravnom doticaju s pravosuđem pa ne znaju što alibi suđenje znači u praksi, evo primjera. Naš pravosudni sustav postavljen je tako da prosječnog suca kondicionira da se prilikom uzimanja novog spisa u rad prvenstveno vodi time koju je odluku lakše donijeti i obrazložiti. Donošenje ispravne odluke ne ističe se kao vrednota čak ni na pravosudnom ispitu.

Već od tog trenutka poruka koju mladi pravnici dobivaju glasi – sudi kako ti je lakše obrazložiti (da ti odluka ne bi pala). U parničnim postupcima to znači odbijajuću presudu. Vrlo teško je međutim to precizno statistički izraziti jer sudovi redom odbijaju odgovoriti na pitanje koliko donose odbijajućih presuda, a koliko usvajajućih.

Notorni zaštitnik krive strane

Potpisnik ovih redaka ni od jednog suda od kojeg je tražio nije uspio dobiti odgovor koliki je omjer presuda u kojima suci odbiju tužbeni zahtjev u odnosu na one u kojima ga usvoje. Ako vam se čini da to nije tako važno, varate se. Znatno veći broj meritorno odbijajućih presuda koje vjerujem da hrvatski sudovi donose rezultira krilaticom koju često čujete kad se raspravljate sa svojim dužnikom – „tuži me“. Naše pravosuđe notorni je zaštitnik „krive“ strane do te mjere da je postalo utočište od plaćanja dugova i odgovaranja za svoje postupke.

Mnogo je lakše donijeti presudu kojom se tužitelj odbija jer je na tužitelju teret dokaza i uvijek je jednostavnije zaključiti da je neku činjenicu propustio dokazati. Tuženik se pritom drži pasivno, tu i tamo nešto dobaci u postupku, ali zna da je miran jer je njegov odvjetnik zapravo sam pravosudni sustav. Još kad se tome pridoda vrlo česta pojava da drugostupanjski sudovi povodom žalbe preskoče obraditi pitanja koja im se ne uklapaju u odluku koju će donijeti, zaokružili ste jednu lošu cjelinu koja dovodi do pravne nesigurnosti.

Trebali biste se moći potužiti Ustavnom sudu, ali…

A znate kome se nakon toga možete potužiti? Ustavnom sudu. Istom Ustavnom sudu koji je mrtvo-hladno odlučio da članak Ustava koji propisuje da Sabor dvotrećinskom većinom odlučuje o ograničenju osnovnih građanskih prava kao što je sloboda kretanja zapravo znači da Sabor može običnom većinom donijeti zakon kojim tu odluku prepušta tijelu koje nije izabrano od naroda i k tome je izravno zainteresirano da ta prava ograniči (vođeno apsolutno legitimnim motivom, ali i dalje se radi o ograničavanju).

To je jednako kao da o slobodi poduzetništva – za čije ograničenje se također traži dvotrećinska većina – Sabor običnom većinom donese zakon kojim tu odluku prepušta stranci ekstremne ljevice ili da odluku o ograničavanju prava manjina delegira nekome s krajnjeg desnog spektra.

Tri svijetle točke, najmlađi članovi suda

Jer kao što kaže jedna od tri svijetle točke (druge dvije su Lovorka Kušan i Goran Selanec) Ustavnog suda, Andrej Abramović: „Cilj ovog teksta nije da polemizira s mjerama koje se poduzimaju, već s pitanjem TKO ih poduzima. Cilj je da se upozori da mi imamo zakonske i ustavne mehanizme, koje smo sami stvorili, i kojih se moramo držati da ne bismo izgubili one vrijednosti koje su u demokratskom društvu važnije čak i od ljudskih života. Procedura je glavna zaštita demokracije, a, dugoročno gledano, šteta na demokraciji veća je od štete izazvane bilo kakvim virusom.“

Za kraj jedan indikativni kuriozitet – vrijedno je primijetiti da su upravo ovo troje sudaca koji su se protivili ovakvoj odluci Ustavnog suda ujedno i troje najmlađih članova tog suda.

Vlaho Hrdalo
Telegram autor
Više s weba
Ostanite uz telegramov program