Naš veliki djed Vojin Bakić
Ana Martina i Vjera Bakić za Telegram pričaju o odrastanje uz svog, kažu, neobičnog i duhovitog djeda koji je umro 1992. degradiran i svjestan da se njegova djela sustavno uništavaju. Aktualni stav je, kažu, pokazao i ministar Zlatko Hasanbegović koji je ove godine Virtualnom muzeju Dotrščine ukinuo potporu
“Vojin Bakić nije bio onaj tip dede koji svoje unuke vodi u šetnju, tepa im i čeka ih ispred škole. On je bio drugačiji, u poznim godinama bio je enfant terrible i vrlo duhovit. Sjećam se kada smo ga, kao klinke, zamolile da nam nacrta miša. Kada nam je pokazao škrabotinu, optužile smo ga da ne zna crtati i kako mi to znamo puno bolje nego on”, započinju Ana Martina i Vjera Bakić, unuke velikog kipara Vojina Bakića. Kada je njihov djed umro, 1992. godine, Ana Martina imala je 18, a Vjera 15 godina. Dovoljno da prikupe priličnu zbirku uspomena.
Dvije godine prije njegove smrti, početkom ljeta 1990. godine, s djedom su dogovorile posao. Bakićev stan u Draškovićevoj ulici trebalo je renovirati. Unuke su pomislile kako je to dobra prilika za zaraditi novac za ljetovanje. “Ponudile smo se da ćemo mu ofarbati stan. Njemu se to učinila kao sjajna ideja. Ionako je nekome trebao platiti radove. Zašto ne nama. Osim toga, svidjelo mu se što ćemo se cijele dane motati po njegovom stanu”, prisjeća se Vjera Bakić. Posao je trajao mjesec dana, a cure su se pošteno naradile.
Umjetnik se neprestano petljao oko njih, bio je zainteresiran za sve što rade, ali se pravio da ne primjećuje greške. Naposljetku je ustanovio kako je zadovoljan obavljenim poslom. “Na kraju smo ga još nagovorile da promijeni stare sive presvlake na jastucima na Bernardijevoj garnituri. Odlučile smo sašiti šarene jastučnice: crvene, žute i plave. Tipične Mondrianove boje”, kaže Ana Martina Bakić. Njihov djed Vojin Bakić rodio se 5. lipnja 1915. godine u uglednoj trgovačkoj bjelovarskoj obitelji.
Stradanje braće u Jadovnom
Svojim je prijateljima često govorio kako on nije nacionalno definiran, nego se osjeća kao da je odasvuda. Naime, njegov otac Konstantin, kojega su zvali Kosta, bio je Bjelovarac, koji je studirao arhitekturu u Münchenu. Umro je kada je Vojin imao deset godina. Umjetnik je djetinjstvo proveo uz majku, koja je rođena u Bakru kao Josipa Fulvia Katarina Schnautz. Nakon udaje promijenila je ime u Jelena. Njezin se otac zvao Hihiacint Schnautz i bio je potomak bogate švedske pomorske obitelji. Vojinovi roditelji imali su šestero djece, pet sinova i kćer Dušanku.
Vojin je završio osnovnu školu, a onda je 1933. godine maturirao u Državnoj realnoj gimnaziji u Bjelovaru. “Obitelj je živjela u velikoj kući u centru grada, u kojoj se danas nalaze uredi INE. U prizemlju kuće bila je njihova obiteljska trgovina. Obitelj je bila imućna i ulagala je u znanje”, kaže Vjera. Kao maturant, Vojin Bakić imao je svoju prvu izložbu u prostorijama jedne bjelovarske knjižare. Oduvijek je bio oduševljen umjetnošću, pa je krajem tridesetih godina prošlog stoljeća upisao zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti.
Još u Bjelovaru upoznao je svoju ženu Ljubicu Schneider, s kojom se oženio 1942. godine. Te iste godine rodio im se sin Zoran. Drugi svjetski rat dočekao je kao zagrebački student, odvojen od obitelji iz Bjelovara. Njegove unuke smatraju da je upravo zbog toga preživio rat. U lipnju 1941. ustaše su uhitile njegova četiri brata: Aleksandra, Milana, Nikolu i Slobodana. Najprije su ih odveli u logor Danica kod Koprivnice, a nakon toga su ih vagonima za stoku deportirali u Gospić. Naposljetku su ubijeni u logoru Jadovno.
“Tijekom šezdesetih godina umjetnik je sve češće prihvaćao narudžbe za velika spomenička obilježja. Prvi značajniji rad bio je spomenik Stjepanu Filipoviću, tzv. Valjevac, koji je otvoren 1960. godine u Valjevu. Uskoro je pobijedio na natječaju za Spomenik naroda u Kamenskoj u blizini Požege i dodijeljen mu je projekt uređenja spomen područja Dotršćina u Zagrebu”
Kako je kipar izbjegao smrt
“Deda nikada nije pričao o obiteljskoj tragediji koja im se dogodila u ratu. O tome ga nismo ispitivali. Znali smo da je smrt braće tema koja se pred njim ne smije spominjati”, objašnjavaju unuke. Kada mu je godinama nakon završetka rata jedan obiteljski prijatelj predložio da zajedno obiđu Jadovno, Bakić je odgovorio: “Nikada. Srce bi mi prepuklo”. Vojinov najstariji brat Milan Bakić, kojega su zvali Baja, bio je istaknuti član Jugosokola, društva u kojem su se okupljali bjelovarski ljevičari, a 1935. godine učlanio se u Komunističku partiju.
Po njemu se do početka devedesetih zvala jedna bjelovarska osnovna škola. Nakon tragične pogiblje Vojinove braće, njegova majka Jelena i sestra Dušanka odlučile su prodati obiteljsku kuću u Bjelovaru. Kupile su stan u Draškovićevoj ulici i preselile u Zagreb. Smatrale su kako će u velikom gradu biti sigurnije. Međutim, Vojin Bakić u Zagrebu je jedva izbjegao likvidaciju. Jedne lipanjske večeri, kada se mladi kipar vraćao s faksa, ustaše su ga uhitile ispred stana. Priveli su ga u zatvor koji se nalazio na današnjem Trgu žrtava fašizma.
Oslobođen je nakon intervencije njegovog profesora Frana Kršinića. Bakić se nakon izlaska iz zatvora zaposlio u starom Zagrebačkom velesajmu, gdje je popravljao modele raznih životinja, što mu je kasnije poslužilo u radu na znamenitoj skulpturi Bika. Odbio je služiti u vojsci NDH, pa je ostatak rata proveo kao bjegunac. Služio se lažnom osobnom iskaznicom koja je glasila na ime Ivan Stilinović. Nedugo nakon Drugog svjetskog rata bjelovarski kipar postao je aktivan na umjetničkoj sceni novonastale države. Godine 1945. povodom 1. kongresa AFŽ-a, Bakić oblikuje figuru žetelice na zapadnoj strani kulise koja je prekrivala spomenik bana Josipa Jelačića na tadašnjem Trgu Republike.
‘Deda je iskreno vjerovao u Jugoslaviju’
“Deda je iskreno vjerovao u jednakopravnost svih ljudi i ideju bratstva i jedinstva. Smatrao je kako je Jugoslavija nastala na velikoj žrtvi i osjećao se dužnim dati svoj doprinos u njezinom razvitku”, govori Ana Martina. Od novih je vlasti na korištenje dobio radni prostor koji se nalazio u bivšem Meštrovićevom ateljeu. U tom je razdoblju napravio portrete Ivana Gorana Kovačića i Silvija Strahimira Kranjčevića. Godine 1946. rodnom gradu daruje skulpturu Bjelovarac koju je napravio u spomen na svog najmlađeg brata.
Skulptura je minirana 1991. godine, ali je 2010. kipar Alan Vlahov napravio repliku, koja je vraćena na istu lokaciju. Godine 1950. na Biennalu u Veneciji prvi puta izlaže jedan od svojih najpoznatijih radova, skulpturu Bika. Ovo umjetničko djelo kasnije je bilo izloženo ispred paviljona Vjenceslava Richtera na svjetskoj izložbi u Bruxellesu. Tamo su ga primijetili predstavnici belgijskoga grada Antwerpena i otkupili. Postavljen je u otvoreni muzej, park skulptura Middelheim, gdje je izložen i danas uz bok svih velikana svjetskog kiparstva, Augusta Rodina, Alexandra Caldera, Maxa Billa i drugih.
Od 2007. do 2010 godine skulptura se nalazila na ulazu u antwerpenski željeznički kolodvor. Krajem 1951. godine Bakić je izgubio svoju suprugu Ljubicu i ostao sam s osmogodišnjim sinom Zoranom. “Nakon bakine smrti vjerojatno je imao neke bliske prijateljice, ali niti jedna od njih nama nije bila službeno predstavljena”, kaže Bakićeva starija unuka Ana Martina. Kao udovac još se intezivnije povezao sa svojom sestrom Dušankom, koju je zvao Seka, inače povjesničarkom umjetnosti i dugogodišnjim urednicom u Školskom programu bivše RTV Zagreb.
Bakićevi ugledni prijatelji
Svakog je dana odlazio sestri na ručak. “Mi smo kao djeca također bili bliski s tetom Sekom. Za vrijeme zimskih praznika, kada su naši roditelji radili, svakog smo dana boravili kod nje u Škrlčevoj ulici. Ona je bila dobrodušna žena. Vodila nas je na plac i kupovala nam sve što smo poželjeli”, prisjeća se Vjera Bakić. Tijekom šezdesetih godina umjetnik je sve češće prihvaćao narudžbe za velika spomenička obilježja. Prvi takav značajniji rad bio je spomenik Stjepanu Filipoviću, tzv. Valjevac, koji je otvoren 1960. godine u Valjevu. Iste godine pobijedio je na natječaju za Spomenik naroda u Kamenskoj u blizini Požege i dodijeljen mu je projekt uređenja spomen područja parka Dotrščina u Zagrebu.
“Većini ljudi iz inozemstva potpuno je neshvatljivo da država i kulturne institucije ne poduzimaju ništa i da je Petrova gora u ruinoznom stanju. Stav je pokazao i aktualni ministar kulture Zlatko Hasanbegović koji je ove godine Virtualnom muzeju Dotrščine ukinuo financijsku potporu, koja je prošle godine iznosila 25 tisuća kuna”
Zajedno s njime na projektu Dotrščina radili su arhitekt Josip Seissel i književnik Jure Kaštelan. U Dotrščini se nalazi Bakićev centralni spomenik i šest kristala u Dolini grobova. Tijekom sedamdesetih umjetnik je pobijedio na natječaju za veliki memorijalni park na Petrovoj gori. Otvoren je 1981. godine. “Sjećam se kada smo kao klinci išli na izlet na Petrovu goru. Znala sam da je spomenik radio moj deda i bila sam malo ponosna”, prisjeća se Ana Martina Bakić. S njom u razred tada je išla jedna djevojčica koja se često hvalila kako je njezin djed doktor. Bakićevoj unuci je govorila kako bi joj sigurno mogao pomoći oko pjegica.
Ana Martina Bakić je na Petrovoj gori iskoristila priliku za revanš. “A ovo je napravio moj deda”, rekla je i pokazala rukom na velebni spomenik. Bakićeve unuke govore kako je tijekom osamdesetih kipar dobro živio. Ostavio je iza sebe respektabilan opus, koji je bio cijenjen i izvan granica bivše države. “Živio je ležerno. Družio se sa svojim prijateljima. Bio je dobar s Ivanom Piceljem, Stevanom Luketićem, Sašom Srnecom i Aleksandrom Dragomanovićem. Nije volio izlaziti u kafiće, nego ih je jednom tjedno okupljao na ručku”, kaže Vjera Bakić.
‘Kako sam shvatila da je deda netko bitan’
Nedjelja je bila rezervirana za obitelj. U pripremanju ručka često su mu pomagale unuke. “Uvijek nas je optuživao da smo neuredne. Govorio nam je kako ne možemo svugdje ostavljati lonce i šalice”, prisjeća se Ana Martina. U međuvremenu je već preselio u novi atelje, onaj na Rokovom perivoju. “Kao djevojčice gledale smo djeda kako radi u svom ateljeu. Od aluminijske folije nam je pravio male bikove. Kada bi nam boravak u ateljeu postao dosadan, igrale smo se u obližnjoj šumi, spustile bi se do Kinoteke ili otišle kupiti kokice na Britancu”, kaže Vjera Bakić.
Ana Martina Bakić pamti kako im je djed često davao male limene pločice na kojima su turpijom izrađivale reljefe. Kasnije je shvatila kako je Vojin Bakić na tim pločicama vježbao portrete Josipa Broza Tita. Naime, grad Zagreb je 1986. godine raspisao natječaj za Titov spomenik na bivšem Trgu revolucionara. Prvu nagradu osvojili su Vojin i Zoran Bakić, stariji za skulpturu, a mlađi za arhitekturu. Planirano je da spomenik Titu bude dovršen do 100 godišnjice Titova rođenja, ali od njega se početkom devedesetih odustalo. “Ja sam tek tada shvatila da je moj deda netko prilično bitan.
U novinama sam pročitala tekst o spomeniku Titu i ugledala dedinu i tatinu sliku. Sjećam se da je mama bila nezadovoljna jer su tatu prilikom obrade za tisak na fotografiji malo odrezali”, kaže Vjera Bakić. Bakićeve unuke kažu kako su dva ljetna mjeseca redovito provodile s djedom u obiteljskoj kući njegove sestre Seke na Korčuli. “Deda, teta Seka i njezin muž Berislav, koji je bio profesor na Arhitektonskom fakultetu, svakog su dana poslije ručka odlazili na spavanje. Nama se to nije dalo i izvodile smo razne gluposti. Jednom smo mu stavili košticu od breskve u šlape”, kaže Ana Martina Bakić.
Ljetovanja na Korčuli
Često su mu prekidale san tako da bi na prozor umjetnikove spavaće sobe stavili nekakvu papigu na navijanje. Vojin Bakić se naljutio, izašao iz sobe i naganjao unuke oko kuće. “Deda nije bio iskusan moreplovac, ali nas je često vozio čamcem. Na polasku smo morali biti mirni kako bi se on mogao koncentrirati na isplovljavanje, ali mi smo se stalno komešale, što ga je neopisivo nerviralo”, prisjeća se Ana Martina. Brod se redovito zaustavio na dubokom dijelu mora, gdje se na dnu nalazio pijesak, tako da je pogled u dubinu bio tirkizno plave boje. To je bilo savršeno mjesto za skokove s broda u more, u kojima je sudjelovala cijela obitelj.
Krajem osamdesetih Vojinu Bakiću umrla je sestra Seka, a tri godine nakon toga i sin Zoran. Vojin se u međuvremenu ozbiljno razbolio. Iz bolesničke sobe slušao je vijesti o rušenju svojih spomenika, prvo u Bjelovaru, a zatim u Gudovcu. Za miniranje Kamenske nikada nije saznao. “Mi smo početkom devedesetih bile tinejdžerke i nismo bile svjesne rušenja njegovih spomenika. Sjećam se samo da je bio potišten, ali ja sam mislila da je to zbog bolesti i rata. U to vrijeme stalno se trčalo u skloništa”, kaže Vjera Bakić. Unuke smatraju da su Bakićeva djela uništavana jer su simbolizirala jedan sustav.
“Ali, on nije bio samo kipar jednog sustava, nego umjetnik u iskonskom smislu te riječi, neovisno o vremenu u kojem je stvarao. Njegova djela su još uvijek suvremena i aktualna te pokazuju kako je on za svoje vrijeme bio jako napredan”, objašnjava Ana Martina Bakić, inače profesorica na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu. Bakićeve unuke naslijedile su umjetnikovu privatnu zbirku, koja sadrži najveći i najznačajniji broj djela koja je iza sebe ostavio. Kažu da svako malo posuđuju pojedine skulpture koje postaju dio izložbi diljem svijeta, ali rijetko u Hrvatskoj.
“Iz ustaškog zatvora oslobođen je nakon intervencije njegovog profesora Frana Kršinića. Nakon toga zaposlio se u starom Zagrebačkom velesajmu, gdje je popravljao modele raznih životinja, što mu je kasnije poslužilo u radu na znamenitoj skulpturi Bika. Odbio je služiti u vojsci NDH, pa je ostatak rata proveo kao bjegunac. U Zagrebu se služio lažnom osobnom iskaznicom koja je glasila na ime Ivan Stilinović”
Inoks s Petrove gore na crnom tržištu
Njezina sestra Vjera, također arhitektica, živi na relaciji Zagreb – Zürich. Trenutno je u Zagrebu. Naime, zajedno sa suprugom Mathiassom Kulstrunkom projektirala je bazen na zagrebačkim Sveticama, koji bi uskoro trebao biti otvoren. “Moj suprug je radio na promociji Vojina Bakića jer ga zanima arhitektonski aspekt njegovih spomenika. Organizirao je niz studijskih putovanja tijekom kojih je studente s ciriškog ETH-a, kao i značajne švicarske arhitekte, upoznao s kulturološkim fenomenom jugoslavenskih spomenika posvećenima NOB-u, jedinstvenim u svjetskoj skulpturi”, objašnjava Vjera.
Vojin Bakić perminuo je 18. prosinca 1992. godine u bolnici. Pokopan je na Mirogoju, a na sprovodu su se okupili samo članovi obitelji i njegovi najbliži prijatelji. Otišao je sa spoznajom da se njegova djeca, kako je pred unukama zvao svoje skulpture, sustavno uništavaju. Nije doživio povratak Bjelovarca. Ne zna niti što se kasnije zbivalo s Petrovom gorom. “Nedavno sam od jednog građevinara čula da se na crnom tržištu zna cijena kilograma inoksa s njegova spomenika na Petrovoj Gori.
Većini ljudi iz inozemstva potpuno je neshvatljivo da država i kulturne institucije ne poduzimaju ništa i da je ovo jedinstveno djelo u ruinoznom stanju.”, govori nam Vjera. Stav je, kažu, pokazao i ministar kulture Zlatko Hasanbegović koji je ove godine Virtualnom muzeju Dotrščine ukinuo potporu, koja je prošle godine iznosila 25 tisuća kuna. “To je žalosno. Posebice što se radi o značajnoj lokaciji na kojoj su prije pedeset godina suvremeni umjetnici oživjeli sjećanja na ružne dane”, završava Vjera Bakić.