Nekad je nužno odabrati stranu

Neke zemlje evidentno lažu o broju zaraženih. To je neizmjerno opasno

Život s koronavirusom 2019-nCoV ili pitanja na koja nemamo odgovore

Hoće li ova epidemija trajati do ljeta, kao što je trajao i SARS 2003. godine, hoće li se pretvoriti u pandemiju, hoće li nakon toga zauvijek nestati ili će se sezonski vraćati kao gripa i hoće li stopa smrtnosti stvarno biti oko 2 posto pitanja su na koja nitko nema odgovor

Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) objavila je svoj prvi dnevni izvještaj o novom koronavirusu 2019-nCoV 21. siječnja 2020. U tom izvještaju je navedeno kako su prethodnog dana registrirana 282 slučaja oboljelih od novoga tipa koronavirusa, 278 slučajeva u Kini, 2 na Tajlandu te po jedan u Koreji i Japanu.

Do tog datuma bilo je ukupno registrirano 6 umrlih, svi u pokrajini Hubei. U toj pokrajini bilo je zabilježeno 258 slučajeva, u južnoj provinciji Guangdong 14, u Pekingu pet te jedan slučaj u Šangaju. U proteklih 16 dana SZO je objavila isto toliko dnevnih izvještaja prema podacima koje je dobivala od zdravstvenih vlasti pojedinih država.

Šri Lanka, Nepal i Kambodža ništa ne prijavljuju

U prilogu su tabele koje su bazirane na podacima SZO-a i iz njih je vidljivo kako prijavljivanje novih slučajeva oboljelih te broja umrlih u Kini i u nekim drugim azijskim državama nije previše koherentno s klasterima oboljelih koje su zabilježile zdravstvene vlasti u Njemačkoj, Koreji, Singapuru, Taiwanu i Hong Kongu. Nepal je prijavio svoj prvi slučaj 25. siječnja, Šri Lanka 27. siječnja, a Kambodža i Njemačka 28. siječnja.

Njemačka je u međuvremenu zabilježila 11 slučajeva transmisije koronavirusa u klasteru vezanom uz zaposlene u sjedištu tvornice Webasto u Stockdorfu južno od Münchena, o čemu sam pisao u dva navrata, a Šri Lanka, Nepal i Kambodža još uvijek imaju samo po jednog oboljelog. Kako je za sve tri države turizam iznimno važna djelatnost nije previše teško zaključiti da nove prijavljene slučajeve ne bi trebalo ni očekivati.

Kambodžanski premijer zabranio maske

Kambodžanski premijer Hun Sen zabranio je svojim sugrađanima da nose zaštitne maske. Inozemnim novinarima je zaprijetio kako će ih u slučaju da nose maske protjerati iz Kambodže. Građane svoje zemlje pokušao je dodatno uvjeriti kako koronavirus ne uspijeva preživjeti u toploj i vlažnoj klimi njegove države, ali je propustio objasniti kako je onda u Singapuru, koji je svoj prvi slučaj zabilježio 23. siječnja, njihov broj do srijede narastao na 28, od čega se njih osam dogodilo zbog lokalne transmisije.

U susjednom Tajlandu od ukupno 25 slučajeva njih pet je nastalo transmisijom unutar granica te države. Isti broj registriranih lokalnih transmisija dogodio se i u Maleziji. Tri druge države jugoistočne Azije, Indonezija, Laos i Mynamar, koje su u drugoj polovini siječnja bile preplavljene kineskim turistima, iako su se vjerojatno trudile, nisu uspjele zabilježiti ni jedan jedini slučaj koronavirusa.

Zašto neke zemlje ne mogu prepoznati virus?

Tamo gdje su zdravstvene vlasti radile svoj posao ustanovljeno je da je jedan tajlandski bračni par zaražen u Japanu, dvoje tajlandskih taksista pokupilo je koronavirus od svojih kineskih putnika, a jedna Korejka zaražena je na kongresu u Singapuru gdje je bila na sastanku s Malezijkom koja je simptome bolesti osjetila tek po povratku kući. Tako detaljno možemo opisati približno 100 zabilježenih slučajeva transmisije koronavirusa koji su se dogodili u protekla dva tjedna izvan granica Kine, uključivši i one u Hong Kongu, Macau i Taiwanu.

U dva tjedna epidemije, Hong Kong, Koreja, Singapur, Tajland, Malezija i Vijetnam imali su zajedno barem 52 zabilježena prijenosa koronavirusa unutar vlastitih granica, a Nepal, Indija, Šri Lanka, Filipini i Kambodža samo jedan. Je li problem u pouzdanosti testova ili u stručnosti i osposobljenosti sustava, radi li se o čudnom ponašanju samog koronavirusa ili samo o pomanjkanju volje lokalnih zdravstvenih i inih vlasti da se ozbiljnije pozabave ovom epidemijom?

Kako izgleda testiranje u epicentru epidemije?

Kineske vlasti nedavno su naredile da se testovi na koronavirus za pojedinu osobu rade minimalno tri puta. Naveden je slučaj željezničkog radnika iz Tianjina starog 55 godina koji je registriran kao 28. oboljeli u tom gradu, ali tek iz četvrtog pokušaja. Prvi put je osjetio grlobolju i izmjerio povišenu temperaturu 19. siječnja, nakon sedam dana završio je u bolnici gdje su rađena tri testa, 26. i 28. siječnja, i sva tri su bila negativna te je zbog toga otpušten iz bolnice. Ponovo se vratio u bolnicu 30. siječnja s povišenom temperaturom, napravljen je novi test koji je ovaj put bio pozitivan.

Zbog toga se ne treba čuditi da je američki CDC tek u utorak poslao pakete testova na adrese stotinjak američkih i nepoznati broj inozemnih laboratorija. Svaki paket testova sadrži 700 do 800 individualnih testova što znači da će ti laboratoriji moći napraviti 100 000 individualnih testova. CDC je u svom središnjem laboratoriju u protekla dva tjedna napravio nekoliko stotina individualnih testova onih čija je klinička slika bila dvojbena te je nakon toga registrirao 12 oboljelih.

E sada, kako to testiranje izgleda u epicentru epidemije, u pokrajini Hubei koja ima 59 milijuna stanovnika i do srijede u ponoć 19 665 oboljelih možemo samo nagađati. Ili u provincijama Zhejiang, Guangdong, Henan i Hunan koje imaju zajedno 331 milijun stanovnika, znači koji milijun više od SAD-a, ali za razliku od njega i 3460 oboljelih.

Očito je da netko frizira podatke

Možda je i u pomanjkanju testova razlog zbog kojeg je u pokrajini Hubei broj oboljelih od početka veljače porastao za 175 posto, a u ove četiri provincije “samo” za 79 posto. I zbog čega je od 563 osobe koje su službeno umrle u Kini njih 549 umrlo u pokrajini Hubei gdje je smrtnost 2,79 posto, a od ove četiri pokrajine, u tri nije bilo ni jednog smrtnog slučaja, a u Henanu su umrle dvije osobe te je smrtnost 0,06 posto ili 46 puta manja nego u pokrajini Hubei?

U cijeloj Kini bez pokrajine Hubei registrirano je do srijede navečer 8353 oboljelih, a umrlo je njih 16 te je smrtnost 0,19 posto odnosno 15 puta manja nego u provinciji Hubei. R0 ili broj dana u kojem se broj oboljelih udvostručuje u pokrajini Hubei je trenutno manji od 4, a u četiri usporedive i prije spomenute provincije veći od 6.

Ne preostaje nam ništa drugo nego zaključiti da Kinom haraju dva posve različita virusa, jedan pokrajinom Hubei, a drugi u ostalim provincijama. Ili možda nema dovoljno testova pa onda nema ni oboljelih, ali ni umrlih? Ako ni jedno ni drugo ne stoji onda je očito da netko frizira podatke.

Pitanja koja nitko nema odgovor

U današnjem izvještaju Svjetska zdravstvena organizacija je među ostalim objavila i listu od 15 referentnih laboratorija za testiranje koronavirusa 2019-nCoV, pet njih se nalazi u Europi, dva u Tajlandu, po jedan u SAD-u, Južnoafričkoj Republici, Senegalu, Indiji, Singapuru, Japanu, Australiji i Hong Kongu. Nakon čitanja ove liste moram priznati da sam zbunjen, 28 108 slučajeva koronavirusa do srijede u ponoć zabilježeno je u Kini, a koja prema ovom izvještaju nema ni jedan referentni laboratorij.

Sve navedeno ukazuje da su u pravu svi oni epidemiolozi koji tvrde da je broj oboljelih, ali i umrlih daleko veći od službeno objavljenih podataka, da je Svjetska zdravstvena organizacija bila u pravu kada je ustvrdila kako su najviše ugrožene države sa skromnim zdravstvenim proračunima te ljudskim i tehnološkim resursima i da je prometna izolacija Kine besmislena i kontraproduktivna jer je koronavirus ionako već na svim kontinentima.

Hoće li ova epidemija trajati do ljeta, kao što je trajao i SARS 2003. godine, hoće li se pretvoriti u pandemiju, hoće li nakon toga zauvijek nestati ili će se sezonski vraćati kao gripa i hoće li stopa smrtnosti stvarno biti oko 2 posto pitanja su na koja nitko nema odgovor.